Demokratija i ljudska prava

Pitanje Lars-Gunnara Wigemarka na Twitteru "Kada će se ovo desiti u BiH?" povodom protesta u Rumuniji nije slučajno. Ma koliko bilo emotivno. Odgovor, međutim, može da odvede u drugom pravcu od onoga što je i kako bilo u Rumuniji. Ovdje se šutnja skuplja i taloži.  Na ovim prostorima kazano je više puta, i potvrđeno kao tačno, da je opasno za vlast  kad narod zašuti. A narod šuti predugo.

Nakon višegodišnjeg igranja vatrom, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je, slikovito rečeno, prešao crvenu liniju koja je razgraničavala strpljenje od odlučne akcije međunarodne zajednice. Politički šef bosanskih Srba je, već ranije, bio protagonist anti–državnog djelovanja.

9. januara ove godine u Banjaluci je izvršena generalna proba državnog udara. Secesija RS nije puka retorika,  predizborni trik ili provokacija Milorada Dodika za dnevne potrebe i politički manevar. Radi se o projektu u kojem on, Milorad Dodik,  vjerovatno nije sam. Ko bi mu mogli biti  sponzori i zaštitnici, možda i inspiratori, nije teško odgonetnuti. Naravno, zasad nema dokaza, ali ima dovoljno argumenata.

U zemlji u kojoj je neodgovornost opšta pojava a odgovornost rijetki izuzetak, jedino krivična sankcija zbog zloupotrebe sudijske dužnosti može dovesti do dosljednije primjene principa vladavine prava u postupanju pravosudnih organa, posebno sudova, i pokazati da niko nije iznad zakona. Dok se to ne desi, bićemo svjedoci pompeznih hapšenja i suspektnih puštanja na slobodu, sve u duhu selektivne primjene zakona, koja afirmiše poseban tretman nejednakih pred zakonom.  

U bosanskohercegovačkom medijskom miljeu, mediji ne služe da te natjeraju da razmišljaš, da testiraš svoja promišljanja. Ne. Većina medija u Bosni i Hercegovini potpuno podilazi publici. U svojim informativnim emisijama i drugim sadržajima, poručuje publici  kako treba da misli. Ako si javni radnik i razmišljaš u skladu sa glavnom strujom, onda možeš da se pojavljuješ u javnim entitetskim medijima, ali ako ako kritikuješ i govoriš drugačije, onda za tebe nema mjesta. Izuzev ako te napadaju zbog tvojih stavova.

Pored metoda zastrašivanja, ograničavanja i derogiranja rada organizacija civilnog društva desi se i to da nam pojedinci/ke iz zakonodavne vlasti sugeriraju u šta nipošto ne smijemo da se mješamo kada je posrijedi naš rad i djelovanje. U Bosni i Hercegovini se nerjetko dešava to da sa različitih strana dođe različito tumačenje šta organizacije civilnog društva treba da (ne)rade ali i koliko i šta rade, da li je taj rad opravdan, ko su čiji plaćenici i koja je stvarna svrha.

Publikacija "Shrinking Spaces in the Western Balkans" govori o globalnom fenomenu sužavanja prostora djelovanja aktera civilnog društva, koji je nažalost uzeo maha i u našem regionu. Pročitajte izvrsne analize novinara, aktivista i akademskih radnika iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije i Srbije. Publikacija je na engleskom jeziku.

Rezultat referenduma se unaprijed znao, on je prošao. Čak nije bila potrebna tako jaka medijska i politička kampanja, prošao bi i sa mnogo slabijom. Sam Milorad Dodik je u noći saopštenja rezultata referenduma ljutito saopštio da treba da se stidi svako ko nije izašao na referendum.

Predratni prostor općine Stolac je Dejtonskim mirovnim sporazumom podijeljen između Berkovića koji se danas nalaze u entitetu Republika Srpska i grada Stoca sa zapadnim dijelom općine koji se nalazi u Federaciji. Bošnjačko-hrvatski sukob je započeo negdje drugdje, ali će ga na svojoj koži osjetiti Bošnjaci Stoca u augustu 1993. godine.

Politika u Bosni i Hercegovini se već dvadesetak godina ruga građanima ove zemlje, koja iz godine u godinu sve manje biva državom a sve više podsjeća na teritorij za svakovrsne političke i ine eksprimente koji, uglavnom, ne uspijevaju te svi počinjemo ličiti na zamorce koji polako umiru i žive u duhovnim i materijalnim mukama. Teške su to riječi, ali katkad treba stvari gurnuti u ekstrem kako bi ih se valjano opisalo.