U zemlji u kojoj je neodgovornost opšta pojava a odgovornost rijetki izuzetak, jedino krivična sankcija zbog zloupotrebe sudijske dužnosti može dovesti do dosljednije primjene principa vladavine prava u postupanju pravosudnih organa, posebno sudova, i pokazati da niko nije iznad zakona. Dok se to ne desi, bićemo svjedoci pompeznih hapšenja i suspektnih puštanja na slobodu, sve u duhu selektivne primjene zakona, koja afirmiše poseban tretman nejednakih pred zakonom.
Pravosuđe i vladavina prava u Bosni i Hercegovini
Nejednaki pred zakonom
Kao uvod u priču o funkcionisanju pravne države u BiH u svjetlu postupanja pravosudnih organa, neka posluži jedan slučaj iz Slovenije. Naime, prije nešto više od dvije godine, Milko Škoberne iz Celja bio je prvi slovenački sudija koji je pravosnažno osuđen na zatvorsku kaznu. Viši sud u Ljubljani odbio je njegov zahtjev za poništenje prvostepene presude, a kaznu zatvora mu smanjio sa pet i po na pet godina. Škoberne je osuđen za primanje mita i zloupotrebu dužnosti, jer je preko posrednika tražio i dobio novac od osumnjičenog za svodništvo i prijevare protiv koga je bila raspisana međunarodna potjernica, kako bi mu pogodovao u postupku, ukinuo pritvor i ishodio stavljanje potjernice van snage. Sud je utvrdio da je za tu „uslugu“ Škoberne primio 8.000 eura, a to su priznala dvojica suoptuženih, kojima su izrečene uvjetne kazne. Pravosnažnom presudom osuđeni sudija izgubio je pravo na naknadu dijela plate koju je primao od početka kriminalističke istrage 2011. godine kada je suspendovan, a kako je pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu, za sudsku funkciju se više neće moći kandidovati.
Zakonski razlozi određivanja mjere pritvora
Princip vladavine prava (Rule of Law, Rechtsstaat, Stato di diritto), koji je jedan od temeljnjih principa na kojima se zasniva vlast u demokratskim državama u nas se još zove nomokratija i/li vladavina zakona. Princip u svom opštem značenju označava vladavinu prava, zakona, još uže vladavinu (poštivanje) pravne norme unutar jednog društva (zajednice). To, prije svega, sem poštivanja najvišeg pravno-političkog akta ustava, znači poštivanje zakona u smislu jednakosti svih pred zakonom te postojanje jasnog i harmonizovanog pravnog sistema koji garantuje poštivanje osnovnih ljudskih prava i sloboda pojedinca – građanina, te uključuje nezavisno pravosuđe. Posebno je važan segment rada sudova u sferi afirmacije principa da niko nije iznad zakona. Pozabavimo se sada pritvorom.
Sud određuje mjeru pritvora kao sredstvo kojim će osigurati prisustvo okrivljenog krivičnom postupku, u situacijama kada smatra da se, primjenom blažih mjera (poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jamstvo), ne može sa sigurnošću osigurati njegovo prisustvo. Pritvor se može odrediti samo pod uslovima predviđenim u Zakonu o krivičnom postupku a njegovo trajanje mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Pritvor se mora ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio određen. Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo protiv nje se pritvor može odrediti iz slijedećih razloga: ako se osoba krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva; ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače; ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti i konačno, ako je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a usljed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora nepohodno je radi sigurnosti građana ili imovine. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u članu 5 (2) predviđa da svako ko je uhapšen mora biti, u najkraćem (mogućem) roku obaviješten na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svakoj optužbi koja stoji protiv njega. Zahtijev da optuženi bude informisan o optužbi je procesna garancija koja daje svim uhapšenim ili pritvorenim osobama mogućnost da osporavaju zakonitost (pravni osnov) lišenja slobode. Isto tako, odredba ovog člana omogućuje svakome protiv koga je pokrenut krivični postupak pred nadležnim sudom, bez obzira da li je lišen slobode ili ne, da otpočne sa pripremama za svoju odbranu.
Pritvor je mjera koja se iznimno određuje, jer je njena priroda osjetljiva – osumnjičenom se, izricanjem te mjere prije početka suđenja, ograničava pravo na slobodu kretanja, tj. jedno od osnovnih ljudskih prava koje garantuju univerzalni i regionalni instrumenti za zaštitu ljudskih prava, kao i nacionalni ustavi i zakoni država. Zbog toga je primjena ove mjere vrlo restriktivna, u zakonom precizno određenim situacijama, a pritvor se mora ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio određen.
Uhapšeni pa pušteni
U svjetlu gore opisane prirode mjere pritvora i razloga za njegovo zakonito određivanje, treba posmatrati i niz slučajeva koji su se desili u posljednjih par godina (ali i prije deceniju i više) u BiH i u kojima su postupali sudovi različitih nivoa. Ono što je zajednički imenitelj svih ovih postupaka je da policija (SIPA ili druge policijske agencije), po nalogu nadležnog tužilaštva, liše slobode osobu ili osobe osumnjičene za izvršenje veoma ozbiljnih krivičnih djela (organizovani kriminal najčešće), a onda te osobe, iz razloga koje je teško ili nemoguće opravdati, bivaju puštene na slobodu, nakon čega su neke od njih, napustile BiH i prebivaju u drugim državama čime su postali nedostupni organima gonjenja BiH. U jednom broju slučajeva, osobe su našle „utočište“ u susjednim državama koje su imale ustavnu zabranu izručenja njihovih državljana drugim državama radi vođenja krivičnog postupka protiv njih. Tako je izdržavanje kazne prije više od deset godina izbjegao tada pravosnažno osuđeni član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, što je bio neoprostiv propust postupajućeg suda. U ovom slučaju, osuđenom je trebalo odrediti pritvor do momenta upućivanja na izdržavanje kazne što sud nije učinio, a takav se nemar ne može ničim opravdati, jer se radilo o licu koje je imalo državljanstvo R. Hrvatske što je sudu bilo poznato. Još drastičniji je slučaj puštanja na slobodu pravosnažno osuđenog generala Vojske Republike Srpske koji je osuđen za ratni zločin kao i drugih osuđenih. Mediji su izvijestili da je napustio BiH i da živi u Srbiji. Kad se ovakve situacije dese, čak i da ne postoji zabrana ekstradicije ili postoje ugovori o međunarodnoj saradnji u krivičnim stvarima, izručenje je jako otežano.
U nizu slučajeva koji su punili novinske stupce u posljednih par godina, moglo se vidjeti da su osobe lišavane slobode a onda, nakon nekoliko dana ili nakon prvog mjeseca pritvora, puštane na slobodu pri čemu su neke napuštale teritorij BiH, a neke čak ostajale živjeti u mjestu njihovog prebivališta a da se ništa po pitanju krivičnog gonjenja nakon puštanja nije dešavalo. Hapšenje bivših pripadnika HVO-a u Orašju, hapšenje predratnog ministra unutrašnjih poslova BiH i još nekih lica, hapšenje vinovnika afere „Bosnalijek“, završilo je, manje-više, identično – osumnjičeni su pušteni na slobodu a kasnije su neki od njih bivali u bjekstvu i ponovo hapšeni ili su uspjeli izbjeći gonjenje čemu je, puštanjem, pogodovao sud.
Sudije iznad zakona
U pomenutim slučajevima, koji predstavljaju drastičnu zloupotrebu sudačkih ovlasti (jer se radilo o neutemeljenoj, pogrešnoj procjeni da osumnjičeni i/li osuđeni neće napustiti mjesto prebivališta) nikada se nije postavilo pitanje odgovornosti postupajućeg sudije ili sudija (vijeće). Sem njihove disciplinske odgovornosti koja je, sasvim je jasno, uočljiva i površnom posmatraču, moglo se postaviti i pitanje krivične odgovornosti pravosudnih dužnosnika, što se nikada nije desilo. Sudska odluka, pa i ona o pritvoru, može biti različite sadržine – od osuđujuće do oslobađajuće, od zadržavanja u pritvoru do puštanja iz pritvora ali uvijek, u svakom slučaju, mora biti adekvatno obrazložena, kako izjavljenim pravnim lijekom (žalbom) njen legalitet i legitimitet ne bi mogli biti dovedeni u pitanje. U opisanim slučajevima ničim se ne može pravdati puštanje na slobodnu osoba sa dvojnim državljanstvom koje nakon toga napusti BiH. Iako nisu dostupni dokumenti spisa, javnosti je poznato da je značajan broj osoba (ne toliko po broju koliko po ozbiljnosti djela koja su im stavljana na teret), pušten da se brani sa slobode. To je, jednostavno, činjenica koja se ne može zanijekati kao što se ne može zanijekati činjenica da je dio njih napustio BiH. Upravo zbog čina bjektstva, postoji odgovornost sudije i/li vijeća koji je pogrešno procijenio (a podaci u spisu su govorili drugačije) da će osobe osumnjičene za teške oblike kriminala, ostati u BiH i mirno sačekati izricanje višegodišnjih zatvorskih kazni.
Kada prvi put, odgovorni sudija ili članovi vijeća, bude pravosnažno osuđen za neko od krivičnih djela čija su se obilježja stekla u njihovom postupanju, može se očekivati drugačiji razultat tzv „pritvorskih“ ali i drugih predmeta. Pod terminom „osuda“ se, naravno, ne podrazumijevaju neuvjerljivi disciplinski postupci protiv bivšeg Glavnog tužioca BiH i onaj najavljeni protiv bivše predsjednice Suda BiH, u kojima ih gone oni koji su ih imenovali. U zemlji u kojoj je neodgovornost opšta pojava a odgovornost rijetki izuzetak, jedino krivična sankcija zbog zloupotrebe sudijske dužnosti može dovesti do dosljednje primjene principa vladavine prava u postupanju pravosudnih organa, posebno sudova i pokazati da niko nije iznad zakona. Dok se to ne desi, bićemo svjedoci pompeznih hapšenja i suspektnih puštanja na slobodu, sve u duhu selektivne primjene zakona, koja afirmiše poseban tretman nejednakih pred zakonom.
Indicije političkih pritisaka na pravosuđe
Naravno, opisane pojave se ne mogu pripisati samo pravosudnim dužnosnicima – kontekst dešavanja je puno širi i zadire duboko u „podjelu vlasti“ u BiH. Vlast dijele dojučerašnji ratni protivnici a mirnodopski koalicioni partneri, čije političke elite imaju interes da se, sem u izvršnoj vlasti, sudska vlast popunjava po principu nacionalnog ključa, što je neodrživo. Nedavni izbor predsjednika Suda Bosne i Hercegovine bio je eklatantan primjer zainteresiranosti politike da to mjesto zauzme neko ko, deklarativno, „odgovara“ jednoj etno-oligarhiji. Izmišljali su se pravni osnovi koji su legitimizirali pravilo da je predsjednik suda morao biti pripadnik jednog etničkog korpusa u BiH. Na razini percepcije običnog čovjeka, ne postoji nikakav interes da predsjednik Suda BiH (ili bilo kog drugog suda u BiH) bude bilo ko iz B/H/S ključa i kombinatorike. Običan građanin želi tu vidjeti najstručnijeg i najsposobnijeg, osobu neupitnog moralnog integriteta, čiji su profesionalizam, obrazovanje i radni rezultati veoma vidljivi, budući da su šanse da običnom građaninu sudi Sud BiH gotovo ravne nuli. S druge strane, čini se da političke elite imaju interes da čelnu funkciju u Sudu BiH (ali i u drugim pravosudnim organima) obavljaju osobe koje su prihvatljive njima, čime, posredno, daju osnova za identifikaciju određene nelagode koja bi kod njih bila izazvana izborom nekoga ko nema njihovu „podršku“. Tako će biti (za)uvijek dok na pomenute funkcije ne budu izabrani nazavisni najbolji, koji će svojim radom onemogućiti miješanje politike u pravosuđe na vrlo jednostavan način – putem istraga, optuženja i presuđenja.
