U bosanskohercegovačkom medijskom miljeu, mediji ne služe da te natjeraju da razmišljaš, da testiraš svoja promišljanja. Ne. Većina medija u Bosni i Hercegovini potpuno podilazi publici. U svojim informativnim emisijama i drugim sadržajima, poručuje publici kako treba da misli. Ako si javni radnik i razmišljaš u skladu sa glavnom strujom, onda možeš da se pojavljuješ u javnim entitetskim medijima, ali ako ako kritikuješ i govoriš drugačije, onda za tebe nema mjesta. Izuzev ako te napadaju zbog tvojih stavova.
Mediji u BiH: Kad olovka ne piše srcem
Rat u BiH je bio brutalan. Koštao je ovo društvo preskupo. Gubitak od preko 100 000 ljudskih žrtava. Preko milion raseljenih osoba. Uništena privreda. I pored svih ovih činjenica, mi u BiH nemamo antiratnu scenu i jake antiratne glasove. Naprotiv, rat je nastavljen svim ostalim dopuštenim sredstvima, kroz politiku, sport, medije, obrazovanje i kulturu.
A možda i najviše, u medijima.
Mediji pišu kako politika misli
Mediji saopštavaju ono što zvanične politike misle. Ako se to uopšte može zvati mišljenjem. Kako su aktuelne politike, u svom glavnom izrazu, prilikom obraćanja javnosti, politike „odbrane i zaštite“, tako su i medijski sadržaji protakni takvom tematikom.
Mediji, u ovoj predstavi, samo igraju ulogu medija. Stvari su jasne. Jedino politika proizvodi novu vrijednost. Politika je preko javnih institucija najveći poslodavac. Putem nakaradno kreiranog, duboko korumpiranog procesa javnih nabavki, politika određuje ko može da bude uspješan privrednik. Tako se uspješan privrednik nikada neće reklamirati u emisijama i medijima koji takvu politiku kritikuju.
Ako želiš da se uspješne firme reklamiraju u tvom mediju, onda moraš da budeš dobar prema politici, da je hvališ ili da je ignorišeš, što je takođe poželjno. Rezultat toga su mediji koji manipulišu informacijama, iznose poluistine i redovno u svojim emisijama linčuju nekog ko nije dio tako jeftino osmišljenog tala.
U bosanskohercegovačkom medijskom miljeu, mediji ne služe da te natjeraju da razmišljaš, da testiraš svoja promišljanja. Ne. Većina medija u Bosni i Hercegovini potpuno podilazi publici. U svojim informativnim emisijama i drugim sadržajima, poručuje publici kako treba da misli. Ako si javni radnik i razmišljaš u skladu sa glavnom strujom, onda možeš da se pojavljuješ u javnim entitetskim medijima, ali ako kritikuješ i govoriš drugačije, onda za tebe nema mjesta. Izuzev ako te napadaju zbog tvojih stavova.
RTRS je dobar primjer toga. To je medij koji unazad 12 godina nije doveo u pitanje nijednu političku odluku ili ponašanje Milorada Dodika i SNSD-a. I pored činjenice da se i sam Milorad Dodik odrekao nekih svojih poteza u tom periodu. Istovremeno, uredništvo RTRS-a jasno kritikuje svaki potez oponenata politike Predsjednika RS, ne birajući govor i način plasiranja te kritike.
Nastavak rata slovima
Danas kad gledate dnevnike javnih servisa u BiH, imate osjećaj da ste u '93. ili '94, usred ratnih dešavanja. Imate red kostiju i jama, proslave godišnjica ratnih jedinica i priloge prožete ratnom tematikom. Po pitanju ratnih zločina, imamo sličan medijski pristup. Svaki medij se bavi isključivo zločinima koje su nama počinili drugi. Vrlo rijetko, gotovo nikako, ne pričamo o zločinima koje je počinila grupa kojoj pripadamo. Ako to ipak radite, onda imate stalni sukob sa sredinom u kojoj djelujete.
Takav način stvaranja medijskih sadržaja proizvodi situaciju koja za posljedicu ima podijeljeno društvo, u kom gotovo da ne postoji ni elementarna radoznalost za dešavanja sa druge strane, „kod njih“.
Riječ je o samodovoljnom medijskom konceptu, koji postojeće stanje stvara svakodnevno i trudi se da ga takvim zadrži beskonačno.
Novi mediji i stare navike
Novi mediji, koji su svuda u svijetu oni koji probijaju barijere medijskih blokada, u BiH imaju često obrnutu ulogu. Naime, nepostojanje regulacije novih medija doprinijelo je tome da sistem ne zanima šta se na njima dešava. Da sam u pravu, pokazuje nam svakodnevni način komentarisanja tekstova na portalima širom BiH. To je jedan neuređeni prostor, koji je trenutno glavni virtuelni generator nesankcionisanog govora mržnje u zemlji. To je potpuno neodgovorno.
Novinari se ne osjećaju bezbjedno da bi se bavili određenim temama, jer bi im otvaranje tih tema moglo nauditi. Pored nepostojanja jasne sistemske zaštite, najveći problem sigurnosti novinara jeste izostanak novinarske solidarnosti na svim nivoima.
Novinari kao najmanje solidarna društvena grupa
Slučaj novinara-blogera Slobodana Vaskovića, koji je nedavno napustio zemlju zbog straha za vlastiti život, tokom gotovo 24h u medijima u RS uopšte nije pomenut. Tek u rijetkim medijima. Udruženja novinara iz RS se uopšte nisu oglašavala po ovom pitanju, što je poruka koja ohrabruje sve buduće napadače na novinare. Novinari su najnesolidarnija društvena grupa u zemlji. Mediji takođe. Dok god je tako, novinari jesu i biće lak plijen za svaku vrstu iživljavanja. A moćnici sve češće koriste prilike za iživljavanje na medijima i novinarima.
U posljednje vrijeme povećan je i broj tužbi koje političari pokreću prema medijima, najčešće kao razlog navodeći nanošenje duševne boli. To je slučaj i sa magazinom BUKA, koji je objavio informaciju, a koju su prenijeli gotovo svi mediji u zemlji, da Nikola Špirić ima stan u Beču. Sistem ne istražuje način kupovine stana i porijeklo novca, nego je jedini proces u ovom slučaju privatna tužba Nikole Špirića, u kojoj se magazin Buka tuži zbog objavljivanja ove informacije. Takvi procesi iscrpljuju i materijalno i fizički, posebno male redakcije, i dobra su strategija za otežavanje rada medijima, koju političari sve češće koriste.
Političari i većina novinara nikako da se odreknu navika iz prošlog sistema, u kom su novinari morali da veličaju tadašnji društveni sistem, a da političare tretiraju samo i isključivo u superlativu. Iako su se protiv takvog sistema i sami borili.
Naviknuti samo na aplauze, djeluju potpuno zbunjeno kada im se neko javno obrati i postavi im konkretna pitanja o njihovim potezima. Takav je nedavno bio slučaj bivše gimnazijalke, koja je bila nezadovoljna načinom na koji se novoizabrani gradonačelnik Banjaluke iz redova SNSD obratio gimazijalcima. Ona se tim povodom obratila otvorenim pismom na svom FB profilu Igoru Radojičiću. Radojičić, inače vrlo aktivan na društvenim mrežama, momentalno je blokirao ovu djevojku kada mu je na Twitteru postavila pitanje kako misli da popravi položaj mladih u Banjaluci.
Ovakvi potezi ne ostavljaju previše prostora mašti kako to SNSD i vodeći funkcioneri ove partije vide ulogu medija. Posebno nakon objavljivanja Youtube videa u kom Milorad Dodik najavljuje objavljivanje Crne knjige, u kojoj će objaviti imena svih onih koji su kritikovali njegov rad i rad njegove partije. Treba li naglasiti da je ovu informaciju, o ovom anticivilizacijskom činu izignorisao najveći broj medija u Republici Srpskoj.
Ono što hrabri jeste da se pojavljuje sve veći broj autora koji su drugačiji, hrabriji i da im raste broj čitalaca na različitim medijskim platformama. To je dobra, ali još uvijek nedovoljno jaka poruka javnosti, koja mora mnogo jasnije da podrži novinare i medije koji im saopštavaju istinu, bez obzira da li im takva istina odgovara ili ne.
Mediji koji rade u službi javnosti moraju nastaviti da rade, moraju naći načina da dopru do javnosti, a da joj ne podilaze.
Ne smijemo ni pomisliti na negativan ishod i odustajanje medija od njihove izvorne informativne uloge. Sa ovoliko strasti u javnom životu i toliko otvorenih pitanja iz prošlosti, svaki negativan razvoj situacije može voditi dodatnom komplikovanju i ovako komplikovane situacije.
