9. januara ove godine u Banjaluci je izvršena generalna proba državnog udara. Secesija RS nije puka retorika, predizborni trik ili provokacija Milorada Dodika za dnevne potrebe i politički manevar.
Radi se o projektu u kojem on, Milorad Dodik, vjerovatno nije sam. Ko bi mu mogli biti sponzori i zaštitnici, možda i inspiratori, nije teško odgonetnuti. Naravno, zasad nema dokaza, ali ima dovoljno argumenata.
U zanosu
9. januara ove godine u Banjaluci je izvršena generalna proba državnog udara. Secesija RS nije puka retorika, predizborni trik ili provokacija Milorada Dodika za dnevne potrebe i politički manevar.
Radi se o projektu u kojem on, Milorad Dodik, vjerovatno nije sam. Ko bi mu mogli biti sponzori i zaštitnici, možda i inspiratori, nije teško odgonetnuti. Naravno, zasad nema dokaza, ali ima dovoljno argumenata.
Posljednjih dana neki analitičari i političari tvrde da se previše pažnje i energije posvećuje danu RS. Implicitno poručuju da se radi o simbolici i političkom manevru. Ja mislim potpuno suprotno. Situacija je dramatična. Kontinuirano osporavanje države BiH i nasrtaji na njene organe i institucije došli su do tačke taljenja. Ovo je najdublja kriza od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i ozbiljna sigurnosna prijetnja za sve.
Dodik je najjača politička figura i glavni remetilački faktor u BiH, mada ne i jedini. On je prešao granicu s koje nema povratka. S referendumom iz septembra prošle godine i paradom 9.januara tekuće godine on je povukao crtu koja uzmicanje čini malo vjerovatnim. Jednostavno, ušao je u sferu iracionalnog.
Dodik godinama kontinuirano radi na destrukciji i opstrukciji institucija na državnom nivou.
Tačka s koje nema povratka
Važno je istaći da pompezna proslava 9. januara ove godine nije incident, već posljedica. Ni Radovan Karadžić nikad nije govorio o secesiji, već o unutrašnjem razdvajanju etničkih zajednica. Njegove ambicije su išle do, govoreći aktuelnim rječnikom, statusa entiteta. Dodik ide korak dalje. On radi na izdvajanju RS i konstituiranju države, a u kasnijoj fazi spajanju teritorija sa Srbijom i Kosovom kako je rekao dan nakon parade u Banjaluci.
Secesija je njegov strateški politički cilj i projekat u fazi realizacije, a održavanje i pojačavanje tenzija taktički alat.
Dodikov stvarni problem je ukupno stanje u RS, katastrofalno stanje u ekonomiji, javnim finansijama , nizak standard ogromne većine građana i građanki, socijalno nezadovoljstvo koje se pojačava, ali je za sada prigušeno političkom manipulacijom. Valja dodati i ozbiljne sumnje u korupciju i zloupotrebu službenog položaja od strane Dodika. Poznati su slučajevi vezani za kupovinu vile u Beogradu i propasti više banaka u RS.
Čini se kao da ide putem kojim je svojevremeno išao Slobodan Milošević. Da li će završiti na isti ili sličan način, zavisi od globalnih odnosa. Dodik testira granice izdržljivosti i strpljenja Brisela, odnosno Vašingtona. Svaki put kad izostane adekvatna reakcija, on je ohrabren i podiže stepen samopouzdanja i bahatosti. Dan nakon proslave Dana RS izjavio je da će se u narednom periodu RS baviti mogućnošću napuštanja sporazuma o Oružanim snagama BiH, odnosno razmotriti procedure da RS ponovo dobije svoju vojsku. Možda je to ona karika koja je nužna da se generalna proba državnog udara od 9. januara ove godine transformira u klasični puč (proglasi izdvajanje RS iz BiH). Bio bi to avanturistički akt koji ne bi mogli svi preživjeti. Dodik ne bi politički preživio, a po procjeni nekih vojnih analitičara, ni RS. U protivnom, žrtva bi bila BiH.
Ruske aspiracije na Balkanu
Zanimljivo je pitanje na čemu Dodik zasniva svoju snagu u relaciji prema međunarodnim zvaničnicima akreditiranim u BiH. Posebno je intrigantno, ponekad vrlo grubo, ophođenje prema dužnosnicima ambasade SAD u BiH, pa i samoj ambasadorici. Logično je pretpostaviti da dobija tajnu podršku iz Beograda, ali da se uzda u zaštitu Rusije u PIC-u.
Rusija je posljednjih godina naglasila svoje aspiracije i prisustvo na Balkanu. To je posljedica njihovih aspiracija da uz naraslu ekonomsku moć povrate i status velesile. Najmanje što Rusija želi i očekuje na Balkanu jeste da bude involvirana i konsultirana u donošenju ključnih odluka, što nije bio slučaj u posljednjih dvadesetak godina. To nije motivirano brigom za Srbe, Srbiju ili RS, već prvenstveno zbog povečavanja sopstvenog ugleda i podizanje statusa u nadmetanju sa SAD, ali i zbog potrebe da se pažnja SAD-a i svjetske javnosti, pomjeri sa problema Ukrajine. Na globalnom planu odvija se proces preslagivanja i redefiniranja moći.
U tom kontekstu, Dodik se može posmatrati kao igrač interesantan za globalne interese Rusije. Je li mu namijenjena epizodna uloga za jedan čin ili za višekratnu upotrebu zavisit će od nepoznanice koju nosi novoizabrani predsjednik SAD i globalnih odnosa u relaciji s Rusijom.
Savremeno bosansko pitanje (rat i kriza u BiH, tj. post-ratna agonija) je geostrateško pitanje sui generis. Jednostavnije, bh. društvo do 1990. godine nije bilo nepopravljivo konfliktno, ali su vanjske silnice bile toliko jake da su potencirale unutrašnje probleme i usmjeravale procese ka konfliktu.
Uostalom, rat u BiH, preciznije rat protiv BiH ne protiv Bošnjaka, već protiv BiH), je bio samo nastavak rata na tlu SFRJ (Slovenija, Hrvatska, pa tek onda BiH).
Aktuelno stanje u BiH ima teškoće na tri nivoa.
Prvo, neposredno okruženje (Srbija i Hrvatska), te geostrateško preslagivanje na globalnom planu (odnosi na relaciji SAD - Rusija).
Drugo, nedostatak unutrašnje konzistentnosti, te karakter etabliranih politika i model vlasti u BiH.
Treće, dominantno stanje društvene svijesti. Stanje svijesti većine građana i građanki u BiH može se označiti sociološkim pojmom anomije. To je stanje u kojem pojedinac ne vjeruje da se stanje u društvu može promijeniti, odnosno, ne vjeruje da on može ista učiniti da poboljša svoju individualnu egzistenciju. To sputava potencijale građana i građanki i blokira njihovu akciju.
Vanjski faktori, tzv. međunarodna zajednica, a posebno Srbija i Hrvatska, ne daju BiH da odraste, tj. da se konsolidira, stabilizira i otvori procese rekonstrukcije društvene zajednice. To zakiva postojeće stanje u BiH. Ovo je društvo koje se ne kreće, odnosno ne razvija. Zato
se kontinuirano pojavljuju ekscesni događaji, kao ovaj aktuelni sa Danom RS. Zapravo, sa kauzalnog aspekta, to i nisu incidenti, već logična posljedica konteksta u i oko BiH.
Da konkretiziram: OHR i Vijeće za implementaciju mira (PIC) u BiH ne obavljaju funkciju zbog koje su osnovani. Ako će očito neustavni, preciznije protuustavni postupci kakav je bez sumnje parada sa obilježavanjem 9. januara u Banjaluci) prolaziti bez sankcija, onda će to ohrabriti secesiju i one koji derogiraju državu BiH. Po mom sudu, posljednja parada bila je generalna proba državnog udara. Da budem ironičan, poprilično uspješna, upravo zbog izostanka reakcije tzv. međunarodne zajednice.
Ovo je dovoljan razlog da se traži odgovornost OHR-a i PIC-a, odnosno njihovo zatvaranje ili supstituiranje efikasnijim mehanizmima kontrole i podrške održavanja mira i procesu rekonstrukcije u BiH. Metode preporuka i izjave o zabrinutosti koje dolaze od strane međunarodnih posrednika u BiH ovdje se ignoriraju i doživljavaju kao slabost onih koji ih daju. Teško je povjerovati da to u OHR-u i PIC-u ne znaju.
Ima dovoljno razloga da se sumnja, ne samo u efikasnost pomenutih struktura, već i u namjere. Da hoće, vanjski faktori bi riješili brzo i lako neke ključne probleme u BiH baš kako su, kada su htjeli, zaustavljali rat, odnosno ratove u BiH. Mogli bi, recimo, onemogućiti anti-civilizacijsku praksu diskriminacije i segregacije u obrazovanju (tzv. dvije škole pod jednim krovom)!?
S druge strane, Srbija i Hrvatska se nisu odrekle ratnih ciljeva. Samo ih sada pokušavaju realizirati na drugačiji način, prije svega indirektnom opstrukcijom jačanja države BiH ili podrškom unutrašnjim političkim akterima koji derogiraju državu. I Beograd i Zagreb igraju dvostruku igru. Deklarativno podržavaju suverenost i teritorijalni integritet BiH, a u praksi vuku poteze koji to dovode u sumnju. I nema puno izgleda da će se to u dogledno vrijeme promijeniti.
Karakter etabliranih politika
Naravno, odgovornost i krivica je i na unutrašnjim faktorima, ili prvenstveno na njima. Etablirane politike u BiH i politički moćnici zasnivaju svoju političku pragmu na ideološkoj matrici etničkog predstavljanja i konstantno podgrijavaju animozitete, tenzije, konflikte i strahove. Proizvode i održavaju stanje kontroliranog haosa. Vlast koja nije sposobna riješiti ni jedan vitalni društveni problem može se održati samo na strahu građana i proizvodnji haosa. Zato je sasvim živa, pa i operativna ideološka matrica iz devedesetih o nepomirljivosti etničkih grupa u BiH, odnosno nužnosti međusobnog razgraničenja. Apsolutizacija etničkog principa i njegova puna teritorijalizacija predstavlja pretekst za secesiju o kojoj se danas govori, u jednom dijelu BiH, kao o legitimnom političkom cilju.
I na planu političkog marketinga svjedočimo matrici iz ranih devedesetih, tj. perioda pripreme rata protiv BiH. Opet su Bošnjaci, odnosno islamski radikalizam, kao i bh. muslimani devedesetih, prijetnja kako Srbima i Hrvatima, tako i (kršćanskoj) Evropi. Tzv. političko Sarajevo (propagandna sintagma i podvala) se označava kao osnovni remetilački faktor u BiH i sigurnosna prijetnja regionu i Evropi.
Ovome mitu valja suprotstaviti realitet. Hipotetički, kad bi se ostvarili politički ciljevi nacionalista u BiH i njihovih sponzora u susjedstvu, tj. kad bi se Bošnjaci zatvorili skoro hermetički na uskom prostoru Sarajeva i Srednje Bosne, plus enklava u Bihaćkoj krajini, to bi bio dramatičan scenarij sa izraženim prijetnjama i nepredvidivim posljedicama upravo na sigurnosnom planu za region i Evropu. Getoiziranje, prije ili kasnije, vodi strukturiranju zatvorenog društva sa svim posljedicama koje iz takvog statusa proizlaze. Jedna od tih konsekvenci je ksenofobičan strah od vanjskog svijeta i strah od uništenja, sto je psihološki povoljan uslov da se postane prijemčiv za upotrebu radikalnih sredstava. Ima indikatora da se blage tendencije u tom smjeru već događaju, koje bi se u slučaju realizacije ranije pomenute hipoteze intenzivirale. Takva Bošnjačka enklava postala bi interesantan prostor za globalni terorizam. Povećala bi se vjerovatnoća aktiviranja eventualno već prisutnih spavača ili ubacivanjem izvršilaca izvana.
Cjelovita, stabilna i multikulturna BiH, u skladu s njenim najboljim istorijskim tradicijama, predstavlja, dakle, interes svih, prije svega građana BiH, ali i susjednih država, pa i Evrope. Lako je pretpostaviti šta bi se desilo, recimo, sa turizmom u Hrvatskoj u slučaju da BiH bude destruirana i da jedan njen dio postane žarište terorizma ili utočiste terorista.
Možda i nije paranoidno postaviti pitanje postoje li snage i interesne grupe, možda i države koje priželjkuju negativne procese u BiH ili ih čak upravo zbog mogućeg zla i potkrepljuju. Nije na odmet podsjetiti kako su prvi tzv. mudžahedini došli u Bosnu u vrijeme rata, u uslovima kada su teritorij koji su kontrolirale snage Armije BiH bili u totalnom okruženju.
Naravno, vodeća politička snaga Bošnjaka u BiH (SDA) nije u ovoj priči nevina i naivna. I njima odgovara održavanje tenzija, a ponekad ih i sami podstiču.
Uostalom , sličnosti političkih stranaka koje se predstavljaju zaštitnicima tzv. nacionalnih interesa su frapantne. Kako na planu ideologije, tako i u pogledu političke pragme. Većina političkih moćnika, skoro bez izuzetka, sumnjiči se (s dovoljno argumenata) za nezakonite ili koruptivne postupke. Neki od njih su bili ili su još uvijek predmet krivičnog postupka. To što nisu osuđeni više je rezultat slabosti (neprofesionalnosti i nesamostalnosti) pravosudnog sistema u BiH nego činjenica i njihove nevinosti. Ono što je izvan svake sumnje je enormno uvećavanje njihovog bogatstva za vrijeme trajanja mandata i percepcija javnosti o njihovoj korumpiranosti. Istine radi valja podsjetiti da na ovom planu postoje sumnje i za političar/ke građanske orijentacije. Radi se, izgleda, o univerzalnoj bolesti bh. politike. Akademskim jezikom rečeno, ubili su ideologiju, a politiku sveli na puki klijentelizam.
