Izborna mobilizacija: Strah i podjele kao preduslov za glasove

Sedmog septembra, u prvoj sedmici predizborne kampanje, vrh Republike Srpske stajao je u beogradskoj crkvi Svetog Luke pred kovčegom Ratka Mladića. Počast su odali predsjednik entiteta Siniša Karan, premijer Savo Minić, kandidatkinja za članicu Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, predsjednik Narodne skupštine Nenad Stevandić i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik. 

Mladić je umro u Haagu 27. augusta, osam dana prije početka kampanje. Haški tribunal ga je osudio na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i druge ratne zločine u BiH. Ovaj čin i sve što se dešavalo oko njega definisat će izbornu kampanju u BiH. Tri dana prije izbora, u Beogradu je umrla i Biljana Plavšić, bivša predsjednica Republike Srpske, osuđena nakon priznanja krivice za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi te zločin protiv čovječnosti. Dodik je rekao da je “potpuno neopravdano odgovarala u Haškom tribunalu”. Četvrtog oktobra, birači su nagradili one koji su bili najglasniji u veličanju Mladića iako je veličanje ratnih zločinaca zabranjeno Krivičnim zakonom BiH.

Za Denisa Džidića, direktora i urednika Detektora, medija posvećenog izvještavanju o tranzicionoj pravdi, glavni zaključak ove kampanje je taj da su mržnja i još više strah i dalje najjači politički argumenti u BiH. 

Biračko tijelo prvo prihvati okvir ugroženosti i straha, a onda unutar tog okvira bira ko mu je uvjerljiviji zaštitnik. Oni koji odbiju sam okvir imaju mnogo težu poziciju, kaže Džidić, koji je kao novinar izvještavao o suđenju Mladiću.

SNSD je prema preliminarnim rezultatima Centralne izborne komisije (CIK) povećao udio u Narodnoj skupštini Republike Srpske sa 34,6 na 39,1 posto. Njegovi kandidati za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i predsjednika Republike Srpske vode s više od 50 posto. U Federaciji su najviše porasle stranke koje su upozoravale na nestanak države. Stranka za BiH više je nego udvostručila udio u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije, sa 3,7 na devet posto. SDA je narasla sa 24,4 na 30,6 posto. Izgubili su oni koji su strah premještali na vanjske prijetnje i urušavanje sistema – i rijetki koji su mu se otvoreno suprotstavili.

Prošlost bez suočavanja

Reakcije na Mladićevu smrt bile su u Republici Srpskoj gotovo jednoglasne – i kod vlasti i kod opozicije. Dodik je rekao da “Republika Srpska neće zaboraviti njegovu ulogu” i da je Mladić “stao na čelo vojske kako bi branio Srbe, a ne da bi činio zločine nad drugima”. Staša Košarac, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa pri Vijeću ministara BiH, napisao je: “General Mladić bio je, jeste i ostat će moj komandant”. Ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske Radan Ostojić nazvao ga je “herojem i junakom koga srpski narod mora vječno pamtiti”. Dok su žrtve genocida govorile o stradanjima i upozoravale na posljedice koje trpe i danas, Stevandić je presudu nazvao “rezultatom geopolitičkih okolnosti”.

Većina u opoziciji nije se značajno razlikovala. Na parastosu na Ozrenu 27. avgusta bili su Draško Stanivuković, Branko Blanuša, Jelena Trivić i Marinko Božović i većina se javno oglasila i oprostila od pokojnika. Nenad Nešić, bivši ministar sigurnosti BiH, također je došao na sahranu u Beograd. “Došao sam da se poklonim generalu”, rekao je novinarima.

Banjalučki profesor Mladen Bubonjić kaže da opozicija u Republici Srpskoj u većini ideoloških pitanja uglavnom “ne razmišlja drugačije” i zna da bi zagovaranje drugačijih poruka “u ovakvoj atmosferi” bilo “političko samoubistvo”. “Kad god neko progleda, veoma lako se iskoristi taj dio narativa da se proglasi za izdajnika”, rekao je Bubonjić.

No, nije uvijek bilo tako. Današnje obavezno priklanjanje onome što Dodikov SNSD nameće daleko je od nalaza izvještaja entitetske vlade o Srebrenici, koji je u ljeto 2004. godine predstavio tadašnji predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić. O Srebrenici je tada govorio kao o “tragediji koja predstavlja crnu stranicu istorije srpskog naroda”. “Onaj ko je činio ovakav zločin i pri tome se, možda, pozivao na narod kome pripada, po imenu i prezimenu, činio je zločin i prema vlastitom narodu”, rekao je Čavić. Poruke iz 2026. pokazuju koliko se politički vrh Republike Srpske od tada udaljio od Čavićevih riječi.

Nakon Mladićeve smrti raspoloženje u BiH bilo je sumorno. Dok je vrh Republike Srpske Mladiću odavao počast, u Federaciji je lavina veličanja i negiranja njegovih zločina izazvala ogorčenje. Reakcije političara bile su žestoke dok su se utrkivali ko će više profitirati na mržnji koja je dolazila od “drugog”. “Smrt Ratka Mladića je bila ogroman katalizator i praktično je postavila temu kampanje prije nego što je ona formalno počela”, kaže Denis Džidić. Smrt Biljane Plavšić ponovo je otvorila istu raspravu o prošlosti i odgovornosti, a istraga entitetske policije i bijeljinskog tužilaštva protiv Memorijalnog centra Srebrenica dodatno je učvrstila taj okvir. Rat, Mladić, Plavšić i Srebrenica, kaže Džidić, mnogo su snažnije definisali političke narative nego bilo kakva rasprava o tome šta će vlast raditi naredne četiri godine. Sam Čavić je prisustvovao sahrani Plavšić gdje je hvalio njene zasluge. 

“Biljana Plavšić je propatila u godinama provedenim u stranom kazamatu, a tamo se našla kao i gotovo svi ključni Srbi kojima je istorija dala zadatak u mutnim i teškim vremenima raspada karađorđevićke tvorevine i komunističke države lažnog bratstva i jedinstva Jugoslavije”, kazao je on.

Neprijatelj spolja

SNSD je kampanju vodio kao odbranu. “Ne volimo Sarajevo, ne volimo Britaniju, ne volimo Njemačku, ne volimo Šmita”, rekao je Dodik u Šamcu. U Istočnom Sarajevu priče o suživotu nazvao je “istorijskom podvalom srpskom narodu”. “Nama života u BiH nema”, poručio je. Rusija se u tim nastupima predstavljala kao zaštitnik. Nakon susreta s Vladimirom Putinom, pet dana pred izbore, Minić ju je opisao kao “garanta Dejtonskog mirovnog sporazuma” i nekoga “ko će štititi institucije Republike Srpske”. Cvijanović je strah pripisala protivnicima. “Vi sad idete da mobilišete volju za nekoga tako što plašite svoje građane”, rekla je na RTRS-u.

Okvir za ovakvu kampanju postavljen je mnogo prije 4. septembra. Sud BiH je 26. februara 2025. prvostepeno osudio Dodika na godinu zatvora i šest godina zabrane obavljanja funkcije zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika. Uslijedili su mjeseci krize i nesigurnosti. Narodna skupština Republike Srpske u martu je usvojila zakone kojima zabranjuje rad državnog pravosuđa i policije na teritoriji entiteta. Presuda je postala pravosnažna 1. augusta 2025., Dodik je izgubio mandat predsjednika Republike Srpske, a u novembru su održani prijevremeni izbori. Strah je od tada svakodnevna politička tema – na jednoj strani strah za Republiku Srpsku, na drugoj strah za državu.

Tri mjeseca prije kampanje, dva politička lidera iz suprotnih blokova pretvorila su taj sukob u javni nastup. Izetbegović je 23. juna na Federalnoj televiziji rekao da će se Dodikov status na kraju morati riješiti “nekom silom”, misleći, kako je pojasnio, na pravosuđe. Dodik ga je sutradan nazvao telefonom – i to prethodno najavio na X-u. “Bakir se sinoć u svom strahu ohrabrio da mi prijeti”, napisao je Dodik. Snimak razgovora uskoro je objavljen i Izetbegović u njemu Dodika naziva “štetočinom”, a Dodik njega “korisnim idiotom”. Razgovor je više ličio na predstavu za javnost nego na razgovor dvojice političara. Svaki je dobio ono što mu je trebalo za kampanju – dokaz da je onaj drugi prijetnja. Kod većine Bošnjaka strah je bio onaj od nestanka države i poruka da rat nije zaboravljen. “Dok nam govore da ne pričamo o ratu, region se naoružava do zuba”, rekao je Bakir Izetbegović u Brčkom. 

Demokratska fronta upozoravala je da se nakon izbora “mogu otvoriti vrata pakla”. Njen kandidat za Predsjedništvo Slaven Kovačević HDZ i SNSD nazvao je “osovinom zla”. Hrvatske stranke govorile su o ravnopravnosti. “Tražimo svoje, što nam je omogućeno Ustavom. To nije privilegija”, rekla je na prvom središnjem skupu HDZ-a BiH u Sarajevu Darijana Filipović, kandidatkinja HDZ-a BiH za članicu Predsjedništva BiH. I u Hercegovini je, kaže Kristina Perić, glavna urednica portala Istina.media, postojao strah od drugog i drugačijeg. “Posebno je u Hercegovini pažljivo uzgajan strah od Željka Komšića, koji je osim sebi, sve ove godine veliku uslugu činio Draganu Čoviću”, smatra ona.

Svijet koji se mijenja – i zelena agenda koje nema

Geopolitika je bila česta tema, ali uglavnom kao optužba tokom kampanje. Vlast u Republici Srpskoj kampanju je vodila i izvan zemlje. Pet dana pred izbore Dodik i Minić bili su kod ruskog predsjednika Vladimira Putina u Kremlju. Na završnom skupu SNSD-a u Banjoj Luci bili su Aleksandar Vulin i Nikola Selaković iz Srbije i ruski ambasador Igor Kalabuhov. 

Džidić se ne sjeća da je ijedan kandidat ili stranka ponudio ozbiljan plan kako nakon izbora riješiti tri neposredne prepreke na evropskom putu – zakon o Sudu BiH, zakon o VSTV-u i imenovanje glavnog pregovarača. “To nisu apstraktne teme. EU ih mjesecima navodi kao ključne korake za stvarni početak pregovaračkog procesa. A ipak se o njima gotovo nije vodila kampanja”, kaže on.

U programima su ove teme rijetke. Naša stranka, međutim, sva tri ova uslova postavlja u svom programu kao preduslov za bilo kakav dogovor o vlasti na državnom nivou. SDA predlaže pregovarački štab s glavnim pregovaračem, a HDZ u brošuri navodi zakone o VSTV-u i Sudu BiH kao nešto što je pred Parlamentom, odnosno kao rezultat, a ne kao plan. U televizijskim debatama zakoni su se spominjali, ali uglavnom kao međusobne optužbe za blokadu. “Naše nacionalne stranke ni u 2026. nemaju program, nego im je konfrontacija program i one na tome opstaju”, kaže Kristina Perić. Tako neke od najvećih stranaka na stranicama uopšte nemaju jasno istaknut program, poput SNSD-a kome je program vijest u arhivi stranice, bez linka na početnoj.

Zelena agenda gotovo da nije postojala ili se o njoj govorilo kao o nečemu negativnom. “Zelena tranzicija je nešto na što mi nemamo utjecaj, na nas se nameće milom ili silom”, rekao je Adnan Hidić iz stranke Crvene linije. Semir Efendić, predsjednik Stranke za BiH, branio je pravo BiH da koristi ugalj do 2050. godine. Jedini izričito zeleni program imala je koalicija BH Zeleni – Novo vrijeme – Tuzlanska alternativa. Za Parlament Federacije dobila je 1,2 posto i nijedan mandat.

Umjesto pozicioniranja BiH u svijetu, i u korak sa svim globalnim promjenama, tema kampanje je češće bilo oružje.

Mržnja iz prošlosti u sadašnjost

U bazi Detektorovog projekta Mapiranje mržnje tokom zvanične kampanje, od 4. septembra do 2. oktobra, zabilježeno je 20 slučajeva govora mržnje, veličanja ratnih zločinaca i incidenata. U kampanji 2022. godine u bazi je devet slučajeva. Osim broja, promijenio se i sadržaj. U kampanji 2022. sedam od devet slučajeva odnosilo se na rat – veličanje Radoslava Brđanina, negiranje genocida, zastave Herceg-Bosne. Ove godine rata se tiču četiri slučaja, od toga tri u vezi s Mladićem. Ostalih 16 odnosi se na sadašnjost – na komšije, vjeru i političke protivnike. Deset su izjave zvaničnika iz Republike Srpske. “Mi, hrišćani, više ne želimo živjeti pod muslimanskom vlašću”, rekao je Dodik. Stevandić je pisao o “bosanskom Hamasu”. Nosilac liste SDA u Kantonu Sarajevo Faruk Kapidžić kabinet Denisa Bećirovića nazvao je “gulenovcima i titoistima”. Na skupu HDZ-a BiH u Derventi lokalni lider stranke rekao je da je jedan od protukandidata Darijani Filipović “jako obrezan”. U Stocu je osvanuo grafit “Ubi baliju”. “Možda nije stvar samo u tome ima li više ili manje pojedinačnih primjera mržnje nego ranije, nego koliko je kompletan politički razgovor postavljen unutar matrice straha, prošlosti i etničke ugroženosti”, kaže Džidić.

Postoji i drugi strah, o kojem se manje govori. Mladen Bubonjić ga naziva egzistencijalnim. Dio birača, kaže, glasa iz straha “da ćeš izgubiti to što on može da ponudi” – posao, poziciju, socijalna davanja. Starije generacije, prema njegovim riječima, penziju doživljavaju kao Dodikov dar, a ne kao pravo koje su zaradile. “Strah od gubljenja posla, ili unazađenja na poslu, ne samo da je prisutan, nego je jedna od glavnih poluga vladajućima da ostanu na vlasti”, kaže Kristina Perić.

Rod i mržnja

Kandidatkinje su napadane i zato što su žene. Općinski odbor Hrvatske republikanske stranke u Kiseljaku napisao je da “udata žena s 39 godina, koja pretendira biti član Predsjedništva BiH, treba znati mijesiti tijesto”. Meta je bila Darijana Filipović, kandidatkinja HDZ-a BiH. Na RTRS-u je Željka Cvijanović upitana o bojazni da bi “dvije žene u Predsjedništvu” mogle, kako tvrde njihovi protivnici, dovesti do “uništenja države”. Odgovorila je da protivnici “plaše svoje građane”. I Filipović i Cvijanović dolaze iz stranaka koje su strah kodirale kao centralnu temu programa. 

S druge strane, Sabina Ćudić, jedna od rijetkih žena na čelu stranke, vodila je kampanju najizričitije usmjerenu protiv straha. Naša stranka jedan je od gubitnika izbora.

Dva medijska prostora

Birači u dva entiteta nisu slušali istu kampanju. Podjela je, prema Perić, i dublja. Postoje tri publike i tri grupe medija, a svaka od njih dijeli se na medije vlasti, opozicije i ostale. Mediji su birali i šta će se čuti. Dodikovu rečenicu o “granici na Drini” Klix je objavio pod naslovom “Skandalozne poruke Dodika”. U izvještaju RTRS-a sa istog skupa ta rečenica se ne pojavljuje.

RTRS je imao svoj izborni program, ali bez sučeljavanja vlasti i opozicije. Kandidat SDS-a za predsjednika Republike Srpske Branko Blanuša odbio je poziv na duel uz obrazloženje da “nema namjeru biti dio igrokaza režima”. Minić je u emisiji govorio sam, pored prazne stolice.

Oni koji su se suprotstavili

Naša stranka imala je kampanju najjasnije usmjerenu protiv straha i podjela. Moto joj je bio “Živimo slobodno”. Njihova kampanja jedna je od rijetkih koja se fokusirala na pojedinca, a ne na pripadnost grupi ili narodu. Fokusirala se na pojedinačno, a ne na kolektivno. Stranica kampanje otvarala se pitanjima: “Jesi li naš ili njihov? Odakle su tvoji? S kim se zabavljaš? Gdje su ti djeca?”

"Decenijama nas dijele na granicama, školskim igralištima, radnim mjestima, na stadionima. Predugo nam govore čega da se plašimo." - napisala je predsjednica stranke Sabina Ćudić. 

“Nismo plašili, prijetili i ucjenjivali”, rekla je na završnom skupu u Sarajevu. U Parlamentu Federacije Naša stranka je pala sa 5,2 na 3,8 posto i sa šest na četiri mandata. Veći dio tog pada dogodio se u Kantonu Sarajevo, gdje je stranka bila dio vlasti i suočila se sa brojnim kritikama. U Skupštini Kantona Sarajevo pala je sa 11,8 na 6,9 posto i izgubila više od polovine glasova. U Tuzlanskom kantonu, gdje nije bila na vlasti, porasla je sa 3,5 na 4,8 posto.

I Narod i pravda, partner u kantonalnoj vlasti, izgubio je u Sarajevu – sa 18,2 na 13,9 posto. Treći partner, SDP, u istom kantonu porastao je sa 15,7 na 21,8 posto. Birači, dakle, nisu kaznili vladu kao cjelinu. Kaznili su dvije stranke iz nje. Džidić Našu stranku vidi kao jedan od rijetkih izuzetaka koji svjesno pokušava graditi političku ponudu izvan logike straha od drugoga. “Upravo njihov rezultat pokazuje koliko je danas teško politički kapitalizirati poruku koja počinje sa 'protiv smo podjela', kada konkurenti biraču nude mnogo jednostavniju poruku – 'oni vas ugrožavaju, a mi ćemo vas zaštititi'“, kaže.

SDP je pod sloganom “Jedna država. Jedan tim.” pisao protiv podjela. “Jedna država ne znači jedan identitet”, piše u programu. SDP je jedina stranka u Federaciji s takvom porukom koja je skromno porasla – u Parlamentu Federacije sa 13,5 na 15,4 posto. Na RTRS-u, u jedinoj debati koju je javni servis Republike Srpske održao, SDP-ov kandidat za potpredsjednika entiteta Ivan Begić rekao je da je “nacionalističkom retorikom puno jednostavnije zaraditi i upravljati biračkom masom nego raditi neke projekte”. 

U Republici Srpskoj poruke protiv podjela uglavnom su se odnosile na podjele unutar srpskog naroda. “Paranoja i epitet izdajnika, koji je nametnut svima koji misle drugačije od vlasti, također je jedna od poluga vlasti”, kaže Kristina Perić. Oslobađati se toga, prema njenim riječima, moraju prije svega opozicioni lideri. Stanivuković je u Bijeljini tražio Republiku Srpsku “koja [se] neće podijeliti na izdajnike i patriote”, ali je u isto vrijeme za Mladića govorio da je “duboko upisan u našu historiju”.

Samo je jedna lista u Republici Srpskoj u programu napisala da “odbacuje retoriku koja proizvodi strah i podjele radi političke mobilizacije” – lista Nebojše Vukanovića “Za pravdu i red”. Vukanović je, međutim, na dan Mladićeve smrti na svom blogu napisao opširan tekst o “generalu” koji je imao “veliki ugled među vojnicima” i “nije se plašio”. O presudi za genocid nije pisao. Kada su ga o tome pitali u debati na BHT1, medije iz Federacije optužio je da “stavljaju ljudima mete na čelo” i da “stalno žele nametnuti stigmu Srbima”. Njegova lista je, prema projekciji, zadržala četiri mandata – kao i 2022. godine.

Ko je dobio

Strah nije bio jedini faktor. Denis Džidić ga opisuje kao prvi filter kroz koji birači gledaju izbore. Tek kad se svrstaju prema tome od koga ili čega se navodno moraju braniti, odlučuje se ko će unutar bloka dobiti više glasova. Kroz njega su birači propuštali političku ponudu. Među onima koji su prošli birali su po drugim mjerilima – ko ima vlast i resurse, ko je vjerodostojan, ko je i kako dosad radio. Zato strah nije donio korist svima koji su ga koristili.

U Federaciji se to vidi najjasnije. Demokratska fronta, čiji je kandidat izbore opisivao kao borbu “antifašizma protiv fašizma” i upozoravao na “vrata pakla”, izgubila je gotovo polovinu udjela u Parlamentu Federacije. Komšićeva lista u njegovoj izbornoj jedinici izgubila je oko 80 posto glasova koje je on lično dobio prije četiri godine. Sa nekoliko stotina hiljada glasova Komšić je spao na manje od 20.000.

Crvene linije, koje je pred izbore formirao Kemal Ademović, bivši delegat Naroda i pravde u Domu naroda BiH, poručivale su s plakata da su njeni članovi “ponovo na prvim linijama”. Ademović je bio nosilac liste za Skupštinu Kantona Sarajevo. Lista je dobila 1,65 posto, daleko ispod izbornog praga.

Ministar odbrane Zukan Helez slao je poruke slične Komšićevim. Iz Banje Luke je onima koji zagovaraju secesiju poručio: “Ako neko pokuša, dobiće brutalan odgovor.” Ali Helez je bio nosilac liste SDP-a, a SDP je u njegovoj izbornoj jedinici za Parlament BiH porastao sa 12,9 na 17,3 posto i zadržao mandat. Ista poruka dala je različit rezultat. Presudila je stranka koja je stajala iza nje.

Haris Zahiragić, glasni i sve uticajniji član SDA, još u junu je otišao u Zagreb u emisiju uživo i poručio da “Herceg-Bosna nikada neće biti napravljena, ni u Federaciji ni u BiH”. “Kada prijetite, trebate znati čime prijetite. Ja vas upozoravam, BiH i bosanskohercegovačko društvo je dovoljno istraumatizirano '90-ih da takve pojave, posebno kad dolaze [iz] susjedne države, nisu dobrodošle u BiH. Imao sam potrebu da vam to kažem lično”, kazao je Zahiragić. On je na izborima dobio glasova koliko su Konaković, Ćudić i Komšić dobili zajedno.

Birači su ovaj put kaznili usitnjavanje. U Skupštini Kantona Sarajevo neće biti nijedne male stranke s jednim mandatom. Liderske stranke nastale cijepanjem većih uglavnom nisu prešle prag. Isto je prošla i Jelena Trivić, koja je iz PDP-a izašla i formirala Narodni front. U Republici Srpskoj, SDS, čiji je kandidat upozoravao da bi Republika Srpska mogla postati “prazna ljuštura” i Mladiću poručio “Vječan ti spomen, generale”, pao je na najslabiji rezultat od 2002. – 12,1 posto za Narodnu skupštinu. Ujedinjena Srpska Nenada Stevandića zadržala je udio od oko pet posto i, prema projekciji, dobija mandat više. Nešić, koji je funkciju ministra sigurnosti napustio nakon hapšenja u decembru 2024. i protiv kojeg istraga i dalje traje, prema projekciji, ulazi u Parlamentarnu skupštinu BiH. On je prvi na kompenzacijskoj listi DNS-NPS, koja je dobila jedan kompenzacijski mandat.

HDZ BiH ima gotovo isti udio kao 2022., a Filipović vodi u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva. Perić u tome vidi i nešto pozitivno – odlazak Komšića i njegovog kandidata “voljom bošnjačkog naroda”. “Dragan Čović je sada također na vjetrometini, stranački program mu ne može biti više Komšić, te će narodu morati ponuditi nešto konkretno”, kaže.

Manje birača, ista jezgra

Na redovnim biračkim mjestima glasalo je 1,43 miliona ljudi, oko 42 posto upisanih birača. To je najniža izlaznost na općim izborima od rata. Strah nije mobilisao nove birače. Prema dosad prebrojanim glasovima, i SNSD i SDA imaju manje glasova nego 2022. Njihovi procenti rastu jer je ukupan broj glasača pao više nego broj njihovih birača. 

Međutim, birači koji nedostaju nisu nestali slučajno. Prema anketi UNFPA iz 2021., oko 269.000 mladih između 18 i 29 godina razmišlja o odlasku iz zemlje. Na prvom mjestu navode potragu za stabilnošću i perspektivom, poslom i životom u manje korumpiranom društvu. Među razlozima je i želja da žive “u politički stabilnijem društvu bez međuetničkih tenzija”. Oni koji ostaju glasaju, kaže Bubonjić, “po inerciji, po nalogu i iz tog egzistencijalnog straha”. Opisuje ih kao “stranačke vojnike”, koji bi “ako treba, na mjesec išli glasati”.

Noć bez velikih napada

Izborna noć prošla je mirnije nego ranijih godina. Nove tehnologije na biračkim mjestima ubrzale su obradu. CIK je prve preliminarne rezultate objavio nedugo nakon 20 sati, s 80 posto obrađenih biračkih mjesta – i već tada je bilo jasno ko pobjeđuje.

Koalicija “Pod lupom”, koja je posmatrala izbore, ocijenila je da su to bili najslobodniji i najpošteniji izbori do sada, jer su spriječene “sistemske izborne krađe”. Dobar rezultat vjerovatno je odgovorio Dodika da i ovaj put optuži CIK da je pod uticajem političara u Sarajevu.

Ali će trend glasanja pred lidere stranaka na narednim izborima postaviti pitanje isplati li se uopšte suprotstavljati porukama straha i mržnje. “Možda je preciznije reći da je strah infrastruktura mržnje. Mržnja je ono što vidimo i mapiramo. Strah je ono što politički omogućava da ona funkcioniše”, kaže Džidić.