Koga se smijemo sjećati?

Koga se smijemo sjećati?

Instalacija umjetnice Elme Selman u sjećanje na 102 ubijene djece (31. maj 2016. Prijedor) — Izvor fotografija

Koga se smijemo sjećati u Prijedoru, u Republici Srpskoj, i konačno u Bosni i Hercegovini? Ko su ravnopravni građani i građanke? Ko su ‘’drugi/druge’’ i zašto su ‘’drugi/druge’’? Da li je zločin zločin, bez obzira na to ko je žrtva a ko počinitelj?

Mnemosina (od grčkog Μνημοσύνη ) je bila Titanka u grčkoj mitologiji, ona je predstavljala sjećanje. Sjećanje u najširem smislu, sjećanje na sve što je bilo, na prapočetak, na prethodno vrijeme, na loše i dobre događaje, na rođenja i smrti, na hrabrost i strah. Sjećanje na genezu života, civilizacije i kulture. Ananke (od grčkog Ἀνάγκη) je personifikacija neizbježne sudbine, nezaobilaznog, onoga što se mora dogoditi. Ona je ključan faktor  u nastanku Kosmosa.

Nekoliko hiljada godina kasnije, ne tako daleko od Olimpa principi obje mitske figure su napušteni u krajnjoj besmislenosti negacije i šutnje. Ako prihvatimo da je dostojanstvo svake osobe nedodirljivo i da je život kao biološki fenomen dragocjen, nećemo naići na istomišljenike-ce u uredništvu prijedorskog nedeljnika ‘’Kozarski vjesnik’’. Odbijanje objavljivanja čitulje za stotinu i dvoje ubijene djece nije prvi izuzetno upitan postupak ove novine, naprotiv, ovo je samo dosljedan nastavak politike ovog medija koja je svoje lice promijenila 1992. godine. O ulozi vjesnika  u propagandi i širenju mržnje tih ranih godina posljednje decenije dvadesetog vijeka najviše znaju svi/e koji/e su živjeli/e tada u ovom kraju Bosne i Hercegovine. Tragovi su vješto sakriveni te ih je moguće naći samo u Arhivu Republike Srpske u Banjoj Luci, u redakciji brojevi iz 1992. i 1993. godine ne postoje.

Vrijeme istine

Prvo ratno izdanje ovog nedeljnika je izašlo 29. maja 1992. godine sa naslovom ‘’Vrijeme istine’’.  Ironično, istina je postala daleka listu istog tog momenta. Mnogi teoretičari i teoretičarke su pisali/e o mašineriji propagande, posebno u uslovima ratnih sukoba, etničkog čišćenja i masovnih  zločina. No vratimo se u 2016. godinu, grad Prijedor, Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu. Da bismo se bolje vremenski pozicionirali vratimo se u maj 2016. godine. Nekoliko dana pred obilježavanje 31. maja, Međunarodnog dana bijelih traka, Goran Zorić, izvršni direktor Centra za mlade ‘’Kvart’’ je podnio zahtjev za objavljivanje čitulje kojom bi se komemorisalo stotinu i dvoje nevino ubijene djece na području Prijedora u toku 1992. i 1993. godine zbog njihovog pretpostavljenog nacionalnog i/ili vjerskog identiteta. Direktor Informativno-poslovnog centra ‘’Kozarski vjesnik’’ nije bio prisutan, te je Zorić zamoljen da ponovo posjeti vjesnik sa istim zahtjevom. Tokom sledeće posjete, direktor vjesnika je takođe bio odsutan, te je objavljivane čitulje sasvim izostalo.

Na žalbu Instituciji ombudsmanu za ljudska prava, Zoran Sovilj, direktor Informativno-poslovnog centra ‘’Kozarski vjesnik’’, odgovorio je poredeći gore navedenu čitulju sa čituljama koje sadrže lažne podatke i sa onima koje se objavljuju za žive ljude. Takav komentar svaka racionalna osoba mora, na osnovi formalne logike, označiti kao neprihvatljiv. Poražavajuće je da direktor jednog medija ne poznaje Zakon o javnom informisanju Republike Srpske koji eksplicitno brani cenzuru štampe i drugih sredstava javnog informisanja. Cenzuru medija takođe ne dozvoljava niti Ustav Republike Srpske.

Nažalost, ovo nije jedini, niti najteži slučaj diskriminacije žrtava etničkog čišćenja u Prijedoru, ali jeste dokaz nastavlenje politike negiranja, ignorisanja i pasivno-agresivnog nastavka ubijanja, progona, poniženja i diskriminacije.

Građenje mitova

Do danas je jasno da Republika Srpska počiva na negaciji i manipulaciji zločinima. Republika Srpska manipuliše zločinima nad Bošnjacima, Hrvatima ali i nad Srbima, u dnevnopolitičke svrhe, te u svrhe građenja mitova koji služe kao politička platforma kriminalnoj vlasti. Dok se o žrtvama etničkog čišćenja devedesetih godina šuti, žrtvama iz pogroma u II svjetskom ratu se održavaju religijske ceremonije iako je cijeli pokret bio komunistički i po automatizmu ateistički. ‘’Kozarski vjesnik’’ je, nažalost, samo jedna od karika sistema koji neumoljivo bježi od istine često se oslanjajući na perpetuiranje zločina pravdajući masovna ubijanja prethodnim masovnim ubijanjima. Ovakvim nastupom vlast i cjelokupni sistem Republike Srpske ostavljaju prostor za dalje ciklično kretanje istorije u svom najtamnijem obliku. Deduktivno zaključujemo da je vlast nekompetentna, neodgovorna i krajnje sebična.

Po starogrčkom vjerovanju Mnemozina i Ananke su neumoljive, one su jasan izvor prošlosti i jasan put sadašnjosti u vremenskom kontinuumu. Svaka osoba, institucija ili medij koji/a na bilo koji način učestvuje u zločinu ili prikrivanju istog ostaje na tamnoj strani istorije. Svaka osoba koja zarad svojih uskih interesa diskriminiše mrtve i njihove preživjele jeste saučesnik/ca u zločinu. Oglušiti se na kategorički imperativ u bilo kojem obliku jeste izdaja osnovnih principa humanizma.

Korak ka dijalogu

Manipulacija pravom  na medijski prostor je indikativna, ona jeste djelovanje i reakcija u provincijalnom smislu palanačkog duha. Kao takva ona ipak otvara prostor za propitivanje jednakosti svih građana i građanki. Opšta šutnja se na ovaj način lomi i puca na nivou svakodnevnih radnji, prava i, konačno, običaja. Čini se da je sam čin odbijanja ustupanja medijskog prostora mrtvoj djeci Prijedora korak ka dijalogu, ma koliko on bio obojen nacionalizmom, tihom mržnjom i negiranjem najbrutalnijih zločina poznatih čovječanstvu.

Na kraju se nameću pitanja: Koga se smijemo sjećati u Prijedoru, u Republici Srpskoj, i konačno Bosni i Hercegovini? Ko su ravnopravni građani i građanke? Ko su ‘’drugi/druge’’ i zašto su ‘’drugi/druge’’? Da li je zločin zločin, bez obzira na to ko je žrtva a ko počinitelj? 

O ulozi ‘’Kozarskog vjesnika’’ u zločinačkoj propagandi preporučujem tekstove novinarke Pauline Janusz, koja je na terenu istraživala činjenice o bivšim i sadašnjim uposlenicima i uposlenicama ovog medija.