Pri spomenu Bosne i Hercegovine teško je ne uzeti u obzir kulturološke i antropološke silnice koje su u određenom historijskom trenutku, kao volja većine i uprkos pedesetogodišnjem pozitivnom iskustvu politike zajedništva i međunacionalne harmonije, poželjele Bosnu i Hercegovinu vratiti u jednu vrstu miletskog uređenja sa savršenom podudarnošću između nekadašnjih vjerskih zajednica i današnjih nacija to jest konstitutivnih elemenata bosanskohercegovačkog ustava. Međutim, povratak na staro sam je po sebi problematičan, na što nas podsjeća Marks inspirisan Hegelom, kada kaže da se « svi veliki događaji i istorijske ličnosti ponavljaju tako reci dva puta […] prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa»
Farsa bosanskohercegovačkog povratka na staro početkom zadnje decenije prošlog stoljeća, sadržala se upravo u manifestnoj želji ogromne većine bih. stanovništva za interetničkim razgraničenjem u oblastima kao što su kultura, jezik, tradicija, kao uvertira za klasičnija, teritorijalna razgraničenja, onda kada je duh vremena diktirao sve manje granica i sve više globalnih upliva.
Možemo argumentirano tvrditi da su prvi demokratski izbori u BiH bili jedna od najgorih reklama demokratije kao sistema uopšte, a svi izbori koji su slijedili samo su potvrdili iracionalnu lojalnost Srba, Hrvata i Bošnjaka svojim nacionalnim projektima. Odgovornost za dvije zadnje decenije civilizacijskog kraha stoga udruženo dijeli većinski dio glasačkog tijela, a ne imaginarni diktatori kako su mnogi željeli opisati bih. vlastodršce i na taj način osvjetlati obraz demokratiji kao obavezno progresivnom sistemu u kojem glasači uvijek izaberu ljubav, mir i napredak.
Danas, dvadeset godina nakon što su uspostavljene koordinate paradigme u kojoj se BiH još uvijek nalazi, diskriminacija na nacionalnoj osnovi je demokratski (p)ostala osnovna varijabla bosanskohercegovačke politike i sasvim normalna pojava u društvu. Dinamika bih. trolista je sama sebi dovoljna, sva tri naroda su konstitutivna, svako je žrtva ili pobjednik, svako je diskriminiran ili onaj koji diskriminira, ovisno o geografskoj dužini i širini na kojoj se nalazi u ovoj „parceliziranoj“ zemlji. Jedini problem u bosanskohercegovačkoj demokratiji predstavljaju državljani koji se ne osjećaju Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima, to jest oni koji su Dejtonom proglašeni građanima drugog reda sa odgovarajućim imenom: Ostali.
Po zadnjem popisu stanovništva iz 1991. godine, Ostali predstavljaju 8 posto bih. populacije ili 347 000 stanovnika, ova brojka podrazumijeva jednu heterogenu grupu, zbir Jugoslavena, nacionalno neopredijeljenih i svih nacionalnih manjina, ukratko, onih koji se nisu izjasnili kao Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. U preambuli Dejtonskog ustava, Ostali (za koje se ne zna sa sigurnošću jesu li „Drugi“ ili „Ostali“ zbog dvosmislenog značenja engleskog izraza „Others“ o.a.) se šeprtljavo spominju kao grupa koja u zajednici sa konstitutivnim narodima i građanima dijeli suverenitet; Ostali su dakle pravni subjekt BiH što u njihovom specifičnom slučaju znači da imaju obaveze ali nemaju prava. Izborni zakon eksplicitno potvrđuje da za Ostale nema mjesta u Domu naroda ili u predsjedništvu BiH, institucijama de jure rezervisanim za konstitutivne narode, dok su mjesta predviđena za Ostale na nižim razinama vlasti također redovno uzurpirana od pripadnika konstitutivnih naroda, koji se, da bi zadovoljili izbornu formu, u datom trenutku predstavljaju kao nacionalno neopredijeljeni ili članovima nacionalnih manjina. Slikovito rečeno, Ostali su kolateralna šteta nacionalističke histerije, dio stanovništva koji trpi demokratiju većinskih svjetonazora.
Indiferentnost međunarodnih institucija za poziciju grupe građana iz reda Ostalih prekinuta je 2009 presudom Međunarodnog Suda za Ljudska Prava u Strazburu u slučaju Sejdić i Finci protiv BiH kojom se osuđuju diskriminatorske odredbe Dejtonskog ustava, a državi BiH se nalaže da iste promjeni kako bi obezbijedila ravnopravnost građana pred izbornim zakonom. Slovo presude tiče se samo Roma Derve Sejdića i Jevreja Jakoba Fincija, ali duh presude tiče se svih Ostalih. Nakon dvije godine izbjegavanja provedbe presude i nakon značajnih pritisaka međunarodne diplomacije i Vijeća Evrope da presuda napokon bude provedena; Parlamentarna skupština BiH je u drugoj polovini 2011. oformila komisiju za provedbu presude, komisiju u koju su automatski ušli predstavnici svih političkih partija prisutnih u parlamentarnoj skupštini BiH. Nakon brojnih sastanaka na kojima su, nezainteresirani za pitanje Ostalih, članovi komisije pokušavali staviti u prvi plan svoju stranačku agendu, komisija je putem svog predsjednika Šefika Džaferovića početkom decembra 2011. obznanila da nije nasla načina da sprovede presudu Međunarodnog Suda u Strazburu, kao da nije riječ o dužnosti države BiH koja je 2009. izgubila spor u kojem se zalagala za nastavak aparthejda prema jednom dijelu svoje sopstvene populacije!
Pri pažljivoj analizi situacije izdvajamo dva problema: Prije svega, kako političkoj eliti BiH dati pravo da otkloni diskriminaciju prema Ostalim ako je riječ o istim onim političarima koji 16 godina sprovode diskriminaciju a zatim se dvije godine oglušuju o presudu Međunarodnog Suda u Strazburu? Većinski legitimitet u BiH je porazan, ali je puno važnija druga stavka, a to je da je presuda koja ide u korist Ostalih suštinski neprovediva u Dejtonskom ustavu. Naime, ustav BiH skrojen po mjeri nacionalista krajem 1995. kao uslovom za prestanak ratnih dejstava, tumači se od svog nastanka kao nacionalistički ustav sa akcentom na vitalnim nacionalnim interesima (koji nikada nisu eksplicitno definirani), nacionalnim ključem i rotacionim mehanizmima. Nasuprot njima, Korpus građana iz reda Ostalih primoran je zbog svoje heterogenosti bazirati svoje političke vidike na meritokratskim vrijednostima i građanskim svjetonazorima koji se suštinski protive nacionalističkim svjetonazorima.
Drugim riječima; Da li je u istom ustavu moguće pomiriti građansko i nacionalno, znajući da se radi o BiH?
Odgovor je ne, jer kada bi se građanima iz reda Ostalih dozvolilo da autoreferentno i eksteritorijalno odrede svoje vitalne društvene interese i upišu se u ustav kao četvrta konstitutivna grupa, njihova dužnost bi bila blokirati sve procese u kojima se spominje nacionalni ključ ili rotacioni mehanizmi. S druge strane, nacionalistički svjetonazori bi konstantno odbijali, kao što to rade već dvije decenije, svaku pomisao o meritokraciji kao mogućem društvenom modelu individualne valorizacije. Stalna veta jednih i drugih neprekidno bi blokirala rad bosanskohercegovačkih parlamenata i vlada koji bi se našli u situacijama gorim od trenutnih entitetskih blokada uspostave vlasti.
Koliko god zvučalo paradoksalno, Ostali crpe svoju esenciju upravo u nemogućnosti konsenzusa sa većinskim svjetonazorima i kao takvi predstavljaju jedinu pukotinu u dejtonskoj paradigmi, pozicionirajući se ne više kao četvrti konstitutivni element, već kao drugi pogled na svijet, historiju i život u zajednici. Da bi zaštitila sebe od stranih i neprihvatljivih nacionalističkih svjetonazora, ova originalna diskriminirana bosanskohercegovačka populacija, ako želi opstati, mora pristupiti političkom organizovanju i zahtjevom za ustavni presedan koji bi joj omogućio eksteritorijalnu autonomiju u oblastima kao što su sudstvo, kultura, školstvo i u svim ostalim oblastima u kojima se nastoji emancipirati od trolista, sa potpuno otvorenom mogućnošću da se jednog dana odrekne autonomije ako društvo u međuvremenu postane normalno.
Velika je šteta sto u BiH sveprisutna međunarodna zajednica nikada nije uzela u obzir građanske svjetonazore Ostalih kao model koji se mogao ojačati, ohrabriti, kojem bi možda pristupili i nacionalno opredijeljeni građani koji ne žele da se njihovo političko biće podudara sa njihovim nacionalnim bićem. Mnoge dobre šanse su propuštene, ali ni danas nije kasno jer vise od same političke potrebe ili duha ravnopravnosti, Ostali su dokaz protiv teorija o nacionalističkom fatalizmu na Balkanu i jedini fragment populacije koji ulijeva nadu da može suštinski doprinijeti konstrukciji modernijih obrazaca života i povratku u civilizacijske kolosijeke iz kojih je bosanskohercegovačko društvo odavno skrenulo.