Veza između nacionalizma i izrabljivanja; uzrokovanje siromaštva u cilju zadržavanja vlasti

Horkheimer je rekao: „Onaj ko ne želi govoriti o kapitalizmu, treba šutjeti o fašizmu.“ Kapitalizam i njegova unutrašnja logika su pokretačka sila fašizma te motiviraju i proizvode netolerantne političke stavove i prakse. Nacionalizam danas funkcionira kao savršeno pokriće za izrabljivanje i oduzimanje imovine koje vrši vladajuća većina u regiji Balkana, ali i šire. Lažni patriotizam nacionalista, ali i netolerantni stavovi prema LGBTQ zajednici, nacionalnim manjinama, napadi na reproduktivna prava žena, opasno revidiranje historije (naročito kada je riječ o Drugom svjetskom ratu), klerikalizam, militantni pogledi igraju ulogu u okviru postizanja društvenog konsenzusa o političkim i ekonomskim „reformama“ u korist bogatih elita. Regresivna politika potiskuje razumijevanje važnosti materijalnih uvjeta života obespravljene većine i kreira uvjete za uspostavljanje klasne nejednakosti. Sistemska korupcija uzrokuje veliku nejednakost koja potiče i omogućava oduzimanje imovine od osoba koje gube pristup javnom zdravstvu, obrazovanju, pristupačnim stanovima (većina mladih živi s roditeljima), čime su mladi prisiljeni da se isele ili da rade u neizvjesnim uvjetima. Iz Hrvatske se iselilo 14 posto radno sposobnog stanovništva (prosjek u EU je 4 posto).[i] Hrvatska je na vrhu liste zemalja s neizvjesnim poslovima (ugovori na tri mjeseca); 6,9 posto Hrvata radi u takvim uvjetima (prosjek u EU je 2,3 posto). Od vrhunca koji je postignut 2016. godine (8,0 posto) ovaj udio postepeno opada te je postigao 5,8 posto. Međutim, Hrvatska je 2019. godine imala jedan od najviših udjela neizvjesnog zaposlenja od 2012. godine.[ii]

Ovaj članak je dio magazina Perspectives, koji je objavljen na temu feminizam i ženska prava. Pogledajte cijeli magazin ovdje.

Konzervativna politika sakriva društveno-ekonomske uvjete za slabljenje moći članova društva. Gotovo jedna trećina Hrvata je siromašna,[iii] 300 hiljada djece živi u siromaštvu, a neki od njih u ekstremnom siromaštvu; odlaze na spavanje gladni,[iv] više od polovine penzionera je siromašno; svaki četvrti penzioner živi od najniže penzije koja iznosi 2760 kuna (370 eura). Istovremeno, privilegirani penzioneri, ratni veterani, žive mnogo bolje. Manje od 71 hiljade ratnih veterana i njihove porodice imaju prosječne penzije od 5580 kuna (740 eura). Od toga, više od 11 hiljada ratnih veterana prima penzije veće od 8000 kuna (više od 1000 eura), dok od 1,1 milion ostalih penzionera samo njih 3658 ima tako visoke penzije.[v] Izrabljivanje radnika je usko povezano s mitovima o nacionalizmu koji funkcioniraju kao idealno pokriće za društveno-ekonomsku represiju. Odnosi koji podrazumijevaju izrabljivanje, nesigurne uvjete rada i slabo plaćene poslove lako se uspostavljaju kada se radnici dijele prema naciji.

Ugroženi su materijalni uvjeti života, tj. osnovne potrebe poput zdravstvene zaštite, obrazovanja, hrane ili stambenog smještaja. Vlada Hrvatske, ali i ostale vlade u regiji, snižava standard života te su smanjeni svi društveno-ekonomski indikatori, zbog čega stanovništvo ide ka lošim uvjetima života. Smanjenje standarda života bilo bi mnogo teže bez nacionalističkih mitova koji odzvanjaju javnim prostorom svaki put kada mediji izvještavaju o velikom skandalu vezanom za korupciju ili svaki put kada stotine radnika dobije otkaz ili kada se krše prava radnika. Najnoviji primjer je skandal u vezi s vjetroelektranama. Ured za borbu protiv korupcije nedavno je otkrio da je visoka dužnosnica Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Josipa Rimac namještala tendere za vlasnika vjetroelektrana, ali i za druge poduzetnike kada su kupovali zemljište ili kada su se nadmetali za  bespovratna sredstva. Nekoliko dana kasnije prekršajni sud je donio presudu da je u popularnoj nacionalističkoj pjesmi uredu koristiti fašistički pozdrav „Za dom spremni“. Pozdrav „Za dom spremni“ ekvivalent je pozdravu „Heil Hitler“, a koristile su ga ustaše, hrvatski fašistički kvislinški pokret u periodu od 1941. do 1945. godine, čiji članovi su u Drugom svjetskom ratu ubili stotine hiljada Srba, Jevreja, Roma i hrvatskih komunista. Sva pažnja medija i javnih komentatora prebačena je na ovaj drugi skandal, dok je korupcija HDZ-a pala u zaborav.

Konzervativna politika i rodna perspektiva

Ekonomsko izrabljivanje i svi negativni društveno-ekonomski trendovi u velikoj mjeri se odražavaju na ženama. U svim oblastima rada plaće žena su niže u odnosu na plaće muškaraca, penzionerke primaju niže penzije od penzionera, nezaposlenost pogađa žene više nego muškarce itd. Rodna perspektiva je važna za utvrđivanje objektivnog pogleda na pad svih materijalnih indikatora u Hrvatskoj. Isto tako, stvaranje vlasti i konzervativne politike usmjerene su protiv prava žena. Nacionalizam i regresivna politika također su povezani s napadima na reproduktivna prava žena. Hrvatska se suočava s opasnom praksom „apela savjesti“, što podrazumijeva da ljekari odbijaju izvršiti pobačaj, navodno zbog vjerskih ubjeđenja. Istovremeno, neki ljekari koji se „pozivaju na savjest“ vrše pobačaje u privatnoj praksi. Apel savjesti znači uskraćivanje usluge javnog zdravstva, što je usko povezano s komercijalizacijom javnog zdravstva.

Hrvatska je iz svog Ustava izostavila član o pobačaju kao pravo žena, koji je postojao u ustavu iz 1947. godine (koji je bio nacrt za Ustav Hrvatske) i u kojem je jasno navedeno da je odluka o rađanju djece lično pravo. Ovaj član danas je sastavni dio ustava Srbije i Slovenije.

Mladi parovi u Hrvatskoj suočavaju se s lošim društvenim i ekonomskim uvjetima, te im je uskraćena mogućnost ostvarivanja roditeljstva. Loša zaštita prava žena radnika stavlja trudnice i majke u podređen položaj. Žene se suočavaju s pritiskom na radnom mjestu kada su prisiljene da jasno navedu svoje planove u vezi s majčinstvom i brojem djece, kao i bračni status. Parlamentarne političke stranke ne prepoznaju potrebu za socijalizacijom reproduktivnog rada, odnosno potrebu za javno dostupnom njegom za stare, nemoćne i djecu. Većina mladih nema osnovne uvjete za roditeljstvo, a to su izvor prihoda i mjesto za život. Više od 80 posto Hrvata mlađih od 30 godina živi s roditeljima, dok se više od 300 hiljada uglavnom mladih i obrazovanih iselilo iz zemlje.[vi]

Pravni propisi koji uređuju prava radnika i Zakon o radu, kao i sindikalne organizacije, u opasnosti su jer tržišni fundamentalisti i lobiji poduzetnika pokušavaju potkopati rezultate borbe sindikata. Organizacije sindikalista i radnika su slabe i pod stalnim pritiskom kapitalističkih lobija. Parlamentarne političke stranke ne prepoznaju potrebu za socijalizacijom reproduktivnog rada, odnosno potrebu za javno dostupnom njegom za stare, nemoćne i djecu. Studija ombudsmenke iz 2012. godine u vezi s diskriminacijom trudnica i majki male djece pokazuje diskriminaciju žena na hrvatskom tržištu rada koja se temelji na trudnoći ili rodno utemeljenoj neravnoteži u okviru aktivnosti podizanja djece u porodici te pokazuje da poslodavci uglavnom ne poštuju zakonske obaveze prema trudnicama i majkama male djece. Studija je dokazala da svaka druga žena dobije otkaz zbog trudnoće.[vii] Vladajuće stranke ne investiraju u otvaranje dodatnih vrtića, jaslica, staračkih domova i povezanih socijalnih usluga. Vladajući desno orijentirani političari računaju na besplatan rad žena u domaćinstvu, naročito na besplatan reproduktivni rad u svim vrstama zdravstvenog aspekta i brige za porodicu. 

 Kada je riječ o partnerskom nasilju i nasilju u porodici, odgovor se često svodi samo na potrebu za strožim sankcioniranjem počinilaca, bez neophodnog rada na prevenciji ili fokusiranja na strukturalne uvjete za nasilje u porodici. Materijalna zavisnost žena je posljedica postojećih društvenih i ekonomskih odnosa, rodno uslovljenih normi i klasnih odnosa. Zavisnost se ne može osporiti bez promjene društveno-ekonomskih odnosa koje moraju pratiti i promjene kapitalističkog načina proizvodnje, izgradnja novih institucija zasnovanih na solidarnosti, ravnopravnosti i pravdi. 

Pravu rodnu emancipaciju nije moguće postići u okviru postojećih kapitalističkih odnosa, naročito u siromašnim zemljama globalnog juga. Borbu za prava žena uglavnom vode elite. (Neo)liberalni feminizam nije osjetljiv na klasne odnose između žena. Zagovaranjem klasnih interesa žene također učestvuju u izrabljivanju nižih klasa i drugih žena.[viii] Međutim, nacionalizam i radikalni konzervativizam, u kombinaciji s tržišnim fundamentalizmom, zajednički oduzimaju osnovna prava ljudi – pravo na reprodukciju, pravo na djecu, pravo na osnivanje porodice, pravo na dovoljno visoku plaću za ispunjavanje osnovnih potreba za svakoga.

COVID-19 i ekonomska kriza koja je uslijedila predstavljaju dodatni teret za žene. Rad od kuće i školovanje od kuće stavilo ih je u težak položaj koji podrazumijeva balansiranje između majčinstva i posla. Vjerovatnije je da će žene provoditi vrijeme s djecom, i to gotovo 16,8 sati sedmično, dok muškarci s djecom provode tek 10,6 sati sedmično. Žene također rade 70 posto kućnih poslova.[ix] Međutim, pandemija je omogućila i uvid u to kako se ekonomija može organizirati kako bi se poboljšao život većine. Iako je COVID-19 uzrokovao šok u okviru isporuke (proizvodnja, trgovina i investiranje) kada su preduzeća bila zatvorena, uslijedio je šok u okviru potražnje – prihodi su opali, a potrošnja se smanjila,[x] pandemija je ipak djelomično okrenula proizvođače ka proizvodnji onog što je potrebno. Odjednom nije bilo ograničenja javne potrošnje, država je preuzimala vlasništvo nad privatnim kompanijama, privatne kompanije su dobijale naređenja od države u vezi s onim što treba proizvoditi, što znači da je proizvodnja bila povezana sa zadovoljavanjem potreba, a ne samo s ostvarivanjem dobiti. U roku od nekoliko mjeseci uočili smo značaj proizvodnje prema potrebama i neracionalnost proizvodnje motivirane ostvarivanjem dobiti. Međutim, još uvijek nije došlo do promjene toka kapitalističke proizvodnje u regiji. Dok se intenzivnije miješanje države može jednostavno provesti u zapadnim bogatim zemljama, siromašna periferija i dalje se drži kapitalističke logike „slobodnog tržišta“ iako teško da može ostvariti neku dobit od njega.

Međutim, globalni zaokret perspektive protiv tržišta potaknuo je optimizam u vezi s mogućnošću drugačijeg organiziranja proizvodnje koja je usmjerena na solidarnost, ravnopravnost i pravdu. U takvoj viziji položaj žena bi također bio bolji. Konzervativizam i nacionalizam su najjače pogodili žene. Stoga, prava progresivna politika prema problemima žena treba da uključuje problematiziranje razlika u plaćama žena i muškaraca, snažnu zaštitu prava trudnica i majki, javno dostupnu skrb za stare, javnu promociju feminizma te javno dostupnu i besplatnu mogućnost pobačaja i kontracepcije.