Mlade generacije žena odrasle su u društvu u kojem postoji privid da su svi ženski problem riješeni. Ne zbunjuju ih ni činjenice da su većina nezaposlenih mladih žene, da se manje zapošljavaju i prve gube posao, da su prisiljene potpisivati tajne ugovore u kojima ih poslodavac obavezuje da određeni broj godina neće roditi, da su porodiljne naknade niske, a jaslice skupe, nema ih dovoljno, kao ni vrtića itd. Za njih je ovo vrijeme postfeminizma i većina njih vjeruje da je patrijarhat – passé.
Mnogo toga se promijenilo u posljednja dva desetljeća u društvima bivše Jugoslavije. Promijenio se politički i ekonomski sistem, ali ne i mentalitet ljudi, pogotovo kad je riječ o ženama. Uprkos zakonima o ravnopravnosti žena naslijeđenim iz socijalizma, patrijarhalni odnos prema ženama kao da je ojačao. Tome su u prvom redu razlog nacionalizam i utjecaj crkve.
Ovaj članak je dio magazina Perspectives, koji je objavljen na temu feminizam i ženska prava. Pogledajte cijeli magazin ovdje.
Mlade generacije žena odrasle su u društvu u kojem postoji privid da su svi ženski problem riješeni. Ne zbunjuju ih ni činjenice da su većina nezaposlenih mladih žene, da se manje zapošljavaju i prve gube posao, da su prisiljene potpisivati tajne ugovore u kojima ih poslodavac obavezuje da određeni broj godina neće roditi, da su porodiljne naknade niske, a jaslice skupe, nema ih dovoljno, kao ni vrtića itd. Za njih je ovo vrijeme postfeminizma i većina njih vjeruje da je patrijarhat – passé.
Postavlja se pitanje da li i koliko su svjesne što im spremaju nacionalističke države, crkve i konzervativne udruge? Možda se na sljedećim primjerima najbolje vidi što se od žena očekuje i želi: na odbijanju shvaćanja i namjerno krivim interpretacijama odnosa roda i spola, što se pokazalo u vrijeme protesta oko potpisivanje Istanbulske konvencije, zatim na kontroverzama oko slobode pobačaja i diskusijama oko toga, kao i kroz najnoviji fenomen demografskih promjena, odnosno rastuće neravnoteže između iseljavanja, povećanog mortaliteta i smanjenog nataliteta, tj. depopulaciji.
Kampanju oko Istanbulske konvencije o pravima žena 2018. u Hrvatskoj je pratilo niz predrasuda koje su širile civilne udruge katoličke provenijencije, na primjer ona da je to učenje djece da mogu mijenjati spol, pa se više neće znati tko je muško, a tko žensko i slično. Ipak, nitko se od političara nije potrudio (ili usudio?) pojasniti da je rod, za razliku od spola, društveno oblikovana uloga. Jer, društvo u kojem čovjek živi, dakle povijest, kultura, tradicija, običaji, navike, religija – određuje ulogu spolova. Radi se o dodijeljenim im rodnim ulogama koje su „društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i svojstva koje pojedino društvo smatra primjerenim za žene i muškarce“, kako stoji u Konvenciji.
U tradicionalnom i patrijarhalnom društvu pod velikim utjecajem katolicizma, kakvo je postalo naše, u fokusu nije pojedinac nego obitelj. U njemu je ženskom spolu namijenjena rodna uloga prvenstveno majke, a očevima rodna uloga hranitelja obitelji. Međutim, rodne se uloge za oba spola mijenjaju. Ranije u povijesti muškarci su mogli raspolagati ženama i djecom kao vlasništvom, a prije stotinu godina žene su tek mogle sanjati o pravima koja ih danas čine ravnopravnima. Jednako tako, one se uče. Prije svega u obitelji, a zatim u društvu. Rodnu ideologiju, recimo, Crkva propovijeda a da mnogi vjernici i ne znaju da se radi upravo o tome. Dovoljno je osluhnuti svećeničke propovijedi, o biskupima da i ne govorimo. Kako čitamo u medijima, evo što je, na primjer, o ulozi žene odnosno emancipaciji 1955. napisao Alojzije Stepinac, kardinal u doba fašističke Nezavisne Države Hrvatske: Zanimljivo je, kako je Sotona dobro uočio silno važnu ulogu žene, te ju pod parolom lažne emancipacije rabi za svoje svrhe kao nikada do sada u povijesti čovječanstva. Danas su u sličnim interpretacijama žene, sotona, emancipacija, a nesumnjivo i rodna ideologija povezani zajedno u borbi protiv tradicionalnih kršćanskih vrijednosti, obitelji, a pogotovo hrvatske nacije. Obrazac ove rodne ideologije je očit, žena treba ostati podčinjena muškarcu u svakom smislu.
U demokraciji Crkva ima pravo propovijedati – širiti svoju vjeru i svoju rodnu ideologiju, pa makar i glasno i agresivno. Ne čini to, doduše, samo u crkvi, nego i u državnim medijima, ali i u državnim školama. Nažalost, ni te škole nisu bolje, makar su sekularne: kad je riječ o rodnoj ideologiji, njihovi udžbenici propovijedaju iste stereotipne rodne uloge. U dvjema institucijama koje imaju ključni utjecaj na odgoj promovira se isto. Građani ne mogu zaštititi ni svoju djecu ni sebe od konzervativne rodne ideologije koju im na velika politička i mala školska vrata nameće Crkva, naprosto zato jer je u poziciji da to učini. To Istanbulska konvencija svojim mjerama ne može ugroziti niti promijeniti. Može pomoći zaštiti žrtve i progonu počinitelja. Ali vrijednosti, pogotovo one koje se odnose na rodnu ulogu žene, sporo se mijenjaju i ne uvijek nabolje.
U državama nastalim nakon raspada Jugoslavije u kojima vlada nacionalistička ideologija sloboda izbora rađanja odnosno pobačaja osjetljivo je pitanje. Ipak, žene, kojih se to prvenstveno tiče, kao da spavaju, uvjerene kako netko za to zadužen i plaćen vodi računa da to njihovo pravo bude poštovano. A dešava se upravo suprotno, jer čini se da nikoga za to nije puno briga, pa čak ni same žene.
Svakih par mjeseci u hrvatskim se medijima pojavi alarmantna vijest kako sve više javnih bolnica odbija izvršiti pobačaj, a sve veći broj ginekologa koristi mogućnost prigovora savjesti. Tako je pred koju godinu osvanuo i slučaj bolnice KB Sveti Duh u Zagrebu, u kojoj su svi ginekolozi potpisali da ne žele raditi pobačaje. Ovo je peta bolnica u državi, pored onih u Kninu, Vinkovcima, Našicama i Požegi, koje plaćaju porezni obveznici, pa dakle i žene kojima bi oni trebali stajati na usluzi. To znači da su žene prisiljene ići u drugu bolnicu ili čak drugu županiju. Drugim riječima, ostavljene su na milost i nemilost pojedinih bolnica i ravnatelja. Ako, naime, jedan ravnatelj odluči da u njegovoj bolnici pobačaja nema – onda ih neće biti. Prigovor savjesti zapravo pripada u političku sferu u kojoj caruje hipokrizija. Javno će se dakle takav ginekolog, da bi pokazao kako je na 'pravoj' strani, ovim potezom uspješno dodvoriti konzervativnim krugovima i crkvenoj hijerarhiji, dok će možda u privatnoj ordinaciji mirno ubirati novac za isti zahvat. Žene koje imaju novaca uvijek će naći rješenje. One koje ovise o javnim ustanovama naći će se u situaciji da rode neželjeno dijete ili traže drugu bolnicu. Ili će napraviti pobačaj u opasnim uvjetima s mogućim teškim posljedicama. I još će se zdravstveno osoblje prema njima ponašati kao da im pobačaj nije tek krajnji izlaz.
Hrvatska već godinama ide upravo u pravcu puzeće zabrane pobačaja. Živimo u formalno sekularnoj državi, ali Katolička crkva ima veliki utjecaj na javne institucije. I baš kao i u slučaju odgoja u školama, Crkva ima pravo propovijedati svoju dogmu, ali nema je pravo nametati državnim institucijama. No, nijedna se vlast do sada nije oštro suprotstavila njenom utjecaju, radije je zažmirila i dalje žmiri na izigravanje zakona. K tome, danas politička klima, tj. rast nacionalizma i desnice u EU pogoduje sužavanju prava žena. Tako je EU parlament odbacio rezoluciju o reproduktivnom pravu žena, koja je uključivala i preporuku da pobačaj treba biti legalan, siguran i dostupan svima u javnozdravstvenom sustavu zemalja članica. Sada o tome odlučuje svaka pojedina država. A u tom odlučivanju naravno da je moguć korak nazad. Tako je u Poljskoj, na primjer, u kojoj je pobačaj na zahtjev od 1956. bio dozvoljen, nakon prelaska na demokraciju zabranjen. Jer država i nacionalistička ideologija vole svojatati žensko tijelo kao stroj za reprodukciju nacije. Situacija sa ženskim pravom na pobačaj je preopasna da bi se njome bavili svi drugi osim samih žena. Ali, usprkos vladavini konzervativnih vrijednosti, vidi se porast aktivizma civilnih organizacija u Hrvatskoj (#spasime), posebno angažiranih oko teme nasilja u obitelji.
Demografski problemi bivših socijalističkih zemalja su veliki. U jednom govoru o stanju nacije mađarski premijer Viktor Orbán dio govora posvetio je mjerama za poboljšanje demografske slike Mađarske. Zanimljivo je da je predložene mjere izravno povezao s antiimigracijskom politikom: Sve manje i manje djece rađa se u Europi. Zapad misli da je imigracija odgovor na tu prijetnju. Svako dijete koje nedostaje trebalo bi nadomjestiti drugim koje stiže s Istoka i tada će brojevi biti u redu. Ali nama ne trebaju brojevi. Trebaju nam mađarska djeca, rekao je Orbán i predložio više mjera, od povoljnih kredita za stan i automobile do osiguranih jaslica za svu djecu. Žene koje rode četvoro djece cijeli život će biti oslobođene poreza. Jer u ovakvom programu demografske obnove upravo bi žene trebale ponijeti teret obnove nacije, ali bi zauzvrat dobile status heroina, žrtava na oltaru domovine. Naravno da je druga strana ovih pomalo očajničkih mjera svođenje žene na inkubator, zatvaranje u kuću (i oslobađanje radnih mjesta), što više nije lako postići.
Ako država želi da žene rađaju više, onda to mora moći platiti. Novi popis mjera je ustvari popis želja. Razlika između Hrvatske i Mađarske je u tome da oni imaju veći gospodarski rast, tako da možda i mogu ostvariti neke mjere. To Hrvatska ne može čak i kada bi se u Zagrebu prestale graditi fontane, popravljati stadioni i ulagati u slične megalomanske projekte. No, hoće li novih 110 mjera utjecati na promjenu situacije? Jedan hrvatski portal koji je proveo anketu među čitateljima dobio je ovakav odgovor: 85 posto čitatelja uvjereno je da neće, vjerojatno svjesni da će većina mjera ionako ostati mrtvo slovo na papiru. Ma kako bile dobre, same pronatalitetne mjere bez gospodarskog rasta nikako nisu dovoljne da bi mlade uvjerile da imaju više djece ili ih zadržale u zemlji. Paradoks je ove situacije da su nacionalističke vlade koje liju gorke suze upravo te koje stvaraju uvjete iseljavanja. Orbánove mjere, usmjerene očuvanju nacije, čine ga idealom svih istočnoeuropskih nacionalista. Uz to se predstavlja i kao branitelj kršćanskih vrijednosti pred najezdom muslimana, u čemu mu je Bruxelles, kao „utvrda novog internacionalizma“ glavni neprijatelj .
Orbán ne nudi povoljne mjere samo u ime domoljublja, već kao i svaki drugi političar zauzvrat očekuje glasove. On i njemu slični ne skrivaju da im je cilj dobiti što više mjesta u parlamentu, a onda iznutra pokušati rušiti sistem glasajući za rješenja koja slabe Uniju, a jačaju nacionalnu državu. Desnica je dobro svladala lekciju i zna kako demokratskim metodama postići antidemokratske ciljeve. No snaga populizma je upravo u apeliranju na osjećaje nesigurnosti i straha – na koje se kao odgovor nudi dostojanstvo i ponos. Naime, zatvaranje u etnički što čišću državu nemoguće je provesti, osim ako se ne postavi žilet-ograda i na izlasku, a ne samo ulasku u zemlju.
Demografija je inače slaba točka nacionalističkih projekata obnove nacije u Istočnoj Europi. Nakon ulaska u EU te zemlje, na čelu s Rumunjskom, imaju najveću emigraciju u druge zemlje članice. Naročiti je problem novi fenomen brain drain, tj. izvoz mozgova ili znanja i stručnosti. Takvih je iseljenika radne dobi među iseljenima više od 30 posto, a Hrvatska je u samom vrhu, s tim da se depopulacija u manjoj zemlji još više osjeti u svakom segmentu života .
Premda u većini zemalja istočne Europe, pa dakle i Balkana, žene žive s „naslijeđenom emancipacijom“, bitka za ženska prava nikada nije niti može biti završena. Žene drže ključ reprodukcije i zbog toga njihovo tijelo ne pripada samo njima. Ono je područje borbe svake vlasti koja želi odrediti granice ženske slobode odlučivanja. Naravno da je u razvijenoj demokraciji to daleko teže nego ondje gdje prevladava ostatak socijalističkog mentaliteta i nepovjerenja u demokratske institucije vlasti, kao i u doseg vlastitog djelovanja. Ipak, za žene je najvažnije spoznati da je korak nazad u njihovim pravima uvijek moguć.