Nedavno, mediji važno objaviše „dogovorili se Izetbegović i Čović“, „ove godine izbori u Mostaru“. Oni se dogovorili? Sjeli u kafanu i dogovorili se? Isti oni koji su i doveli do potpune podjele Mostara. Koji su blokirali sve i jedan korak ka normalizaciji života u Mostaru. Ne zovnuše njih dvojica ni Srbe ni Ostale na taj dogovor, ne upitaše građanke i građane Mostara šta oni žele!
Mostar ili Mostari?
Prkos, ljepota, inat, snaga... Mnogo riječi mi na um pada dok gledam fotografiju nastalu 1992., u tada već razrušenom Mostaru. Iako je zvaničan naziv fotografije „Poniženje ljepote“, žene na fotografiji predstavljaju jedan od najjačih simbola snage žene sa ovih prostora koji sam ikada vidjela. Njima su razrušili grad, one nemaju kafanu u koju će sjesti, ali one nisu izgubile sebe, Mostar je destrukciji prkosio kroz njih.
To je bio duh i to je bio Mostar te daleke 1992. Niko tada nije slutio da će Mostar, godinama nakon rata, umjesto prkosa, inata, ljepote, snage, u svijet odašiljati jedan sasvim drugačiji imidž: Mostar - „grad slučaj“.
Grad u kojem su posljednji put lokalni izbori održani prije 12 godina. Ili je poštenije reći „gradovi“? Jer Mostar to, nažalost, i jeste. Istočni i zapadni Mostar, u stvari su dva grada, dvije odvojene cjeline. Vidljivo je to običnom šetnjom Mostarima. Da budemo iskreni, nije do Mostara. Do politike je.
One koja plasira isti narativ već 25 godina, one koja, ogrnuta u plašt nacionalnih interesa, diže zidove oko građana, pretvarajući ih u tek puko etničko stado.
Nedavno, mediji važno objaviše „dogovorili se Izetbegović i Čović“, „ove godine izbori u Mostaru“. Oni se dogovorili? Sjeli u kafanu i dogovorili se? Isti oni koji su i doveli do potpune podjele Mostara. Koji su blokirali sve i jedan korak ka normalizaciji života u Mostaru. Ne zovnuše njih dvojica ni Srbe ni Ostale na taj dogovor, ne upitaše građanke i građane Mostara šta oni žele. Na posljednjim lokalnim izborima, daleke 2008., SDA je u Mostaru osvojila 12 vijećničkih pozicija, a HDZ sedam. Paničili su da „gube“ Mostar. Kao, njihov je. Lični. Pa onemogućavali izbore sve ove godine. Kao, nema vlasti, pa nema ni odgovornosti. Ali nema ni para, naših, budzetskih - a gdje su... e to niko ni ne pita.
I šta su se dogovorili tačno? U tekstu Statuta grada Mostara stoji nešto što bode u oči na prvu, dvije adrese sjedišta grada, jedna u Adema Buće, druga Hrvatskih branitelja. A dogradonačelnika nema, po novom. Zacementiraj podjelu! Predsjedavajući gradskog vijeća ima mogućnost suspendovati odluku gradonačelnika. Onog koji se, kao i u Sarajevu i Brčkom, ne bira direktno, nego baš iz sastava Gradskog vijeća. Zacementiraj podjelu! Centralna gradska zona se ukida, birači mogu glasati ili na istočnoj ili na zapadnoj obali i to u skladu sa time „kojem od navedenih gradskih područja gravitiraju“. Zacementiraj podjelu! Spominje statut i da svaki konstitutivni narod mora imati najmanje 4 predstavnika, Ostali cijelog 1 u gradskom vijeću. Kaže i da iz jednog naroda ne može biti više od 15 vijećnika. Etno-teritorijalno predstavljanje kojim se dodatno cementira podjela. Kvalitet kadra je sekundaran. Važno je da je „naš“, da je tu kad se izglasava taksa za zakup zemljišta, dodjeljuju građevinske dozvole....
Osjetili su to i Mostarci. I očigledno znaju da je sav dogovor postignut s ciljem cementiranja podjele. Zato i ne čudi apatija koja je evidentna u Mostaru. Novinar Sanel Kajan, na svom Facebooku objavio je pretužan podatak - od 100 anketiranih u Mostaru čak 78 njih ne planira izaći na izbore u decembru. Ne vide svrhu. Uprkos činjenici da se za izbore prijavilo 38 političkih stranaka i nezavisnih kandidata.
Samo naivni i potpuno nepismeni su mogli očekivati neku izmjenu dogovora koji su Čović i Izetbegović postigli u kafani tokom hitne parlamentarne procedure kojom je stavljen privid legalnosti na sve ono što njih dvojica dogovoriše. Jer, već godinama, Parlament moje zemlje čine rukodizači i klimoglavci koji se, slobodno to mogu reći, lažno predstavljaju kao predstavnici građanki i građana u Parlamentu. A u stvari su samo marionete predsjednika stranaka. Nacionalnih, uglavnom.
Treći „otac nacije“, Srpske, Milorad Dodik, 21. juna izjavi kako je nezadovoljan dogovorom o Mostaru, a već 2. jula potvrdi podršku istom. Da je čovjek od riječi, potvrdiše rukodizači oba doma Parlamenta, u hitnoj proceduri.
I ne bi ništa od ovoga bilo čudno. Ova trojica su već davno obesmislila institucije BiH, postižući najrazličitije dogovore po kafanama. Ono što me čudi je tzv. Međunarodna zajednica i potpuno zatvaranje očiju na procese koji se odvijaju mimo sistema. Parlament čeka da se dva predsjednika stranaka dogovore, Izetbegović kaže: “Ko im je kriv što se nisu dogovorili, zato smo se mi morali dogovarati”, a na sve to predstavnici Međunarodne zajednice upućuju čestitke i aplaudiraju?!
Kao kada bi članovi američkog kongresa, recimo, sjedili i čekali da se Ronna McDaniel (predsjednica Republikanske stranke) i Thomas Edward Perez (predsjednik Demokratske stranke) dogovore i dostave im na usvajanje tekst zakona, onako, pro forme, kako to rade gore navedena trojica.
Čović i Izetbegović danas možda imaju kafane, za razliku od žena na fotografiji, ali MI više nemamo Mostar, bojim se…
