Kolektivna odgovornost i pomirenje u bosanskoj vizuri
Mi smo nevini, zločin su počinili oni
Vještački stvoren ali namjerno dnevnom politikom održavan i pothranjivan koncept „kolektivne odgovornosti“ već više od dvije decenije opterećuje obične ljude, etno-nacionalne i religijske zajednice, dnevnu politiku i odnose Bosne i Hercegovine sa susjednim državama. Krvlju iscrtan, emocijama i tragedijama isfabrikovan i od općeg zla i tragedije sazdan, sasvim pogrešan, neprihvatljiv, nezakonit i u biti duboko nehuman i nepravičan koncept „kolektivne odgovornosti“ i danas, dvije decenije nakon okončanja oružanog sukoba u regionu Balkana, uzima svoj svakodnevni danak. O čemu se, zapravo, radi?
Naši osuđeni su nevini, mi nismo počinili zločin
Narodna skupština Republike Srpske je, 24. oktobra ove godine, uručila plakete za zasluge u nastanku Republike Srpske nekim osobama iz ranijeg političkog života Republike Srpske. U tome ne bi trebalo vidjeti ničeg spornog da se ne radi o osobama kojima su izrečene kazne zatvora presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Osuđeni Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik kazne su izdržali, dok je Radovan Karadžić, osuđen prvostepenom presudom istoga suda za ratne zločine, uključujući i genocid. Delegacija Evropske unije u BiH, Ured visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, kao i Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u BiH, osudili su ovakav postupak veličanja ratnih zločinaca u NSRS.
Dana 22. juna prošle godine, bosanski Hrvat Dario Kordić stigao je u rodnu Busovaču. Prije toga ga je u zagrebačkoj zračnoj luci dočekala skupina prijatelja i onih koji su smatrali nije kriv za ono za što je izdržao dvije trećine dvadesetpetogodišnje zatvorske kazne koju mu je izrekao MKSJ, a to su ratni zločini, uključujući i zločin u selu Ahmići. Ovaj doček naizgled nije nikakvim propisom izričito zabranjen, što bi ga moglo okvalifikovati kao dopušten. U Busovači je Kordića dočekalo nekoliko stotina ljudi, u crkvi sv. Ante organizirana je molitva, a potom se na gradskom stadionu Kordić obratio skupini prijatelja i istomišljenika govorom koji je bio protkan religijskim sadržajima. Skupu je prisustvovao Dragan Čović, tada aktualni predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine – sada član Predsjedništva BiH, Borjana Krišto, tada zastupnica u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, Marinko Čavara, tada zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, ali i drugi dužnosnici Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH).
Dana 22. aprila 2008. godine, drugostepeno vijeće MKSJ osudilo je penzionisanog generala Armije BiH Envera Hadžihasanovića na 3,5 godine zatvora zbog zločina nad Hrvatima i Srbima 1993. u srednjoj Bosni, te na dvije godine Ibrahima Kuburu, visokog oficira Armije Republike Bosne i Hercegovine. Što se tiče reakcije na sudsku presudu i vinost ovih lica, izdvajamo onu jednog od visokopozicioniranih dužnosnika Stranke demokratske akcije, a sada predsjednika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Mirsada Ćemana, koji je, komentirajući prvostepenu presudu u ovom predmetu, izjavio da je bila očekivana oslobađajuća presuda.
U svjetlu ovakvog stanja stvari - naši su nevini, mi nismo počinili zločin - treba sagledavati i reakcije na hapšenja bivših oficira Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Orašju koje su izazvale buru negodovanja u BiH a posebno u susjednoj Hrvatskoj. Naime, 31. oktobra ove godine, po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) na području Orašja je uhapsila deset osoba, kojima je stavljeno na teret da su kao pripadnici struktura HVO-a u Orašju, Vojne policije HVO-a i policijskih struktura, kao i stražara u logorima i objektima za zatočenje, počinili ratni zločin nad većim brojem žrtava srpske nacionalnosti sa područja Orašja i okolnih mjesta u periodu od aprila 1992. do jula 1993. godine. Kao kuriozitet treba navesti da je među uhapšenima bio i bivši zamjenik direktora SIPA-e. U svojim izjavama su najviše političke figure Hrvatske - hrvatski premijer, predsjednica države i pojedini ministri - otvoreno iskazivali sumnju u rad najviših pravosudnih institucija BiH, a neki od njih su javno iskazivali stav o navodnoj nevinosti uhapšenih. Bez obzira na opravdan strah čiji je uzrok bio kasnije potvrđena činjenica da su postrojbe Hrvatske vojske ratovale ili njeni oficiri komandovali postrojbama HVO-a na teritoriju BiH, reakcije zvaničnika Hrvatske bile su, blago rečeno, pretjerane, neprimjerene i vrlo neprijazne i kao takve izlazile iz okvira diplomatskog komuniciranja država. S druge strane, dužnosnici BiH, države koja je predstavljala i još uvijek predstavlja pravno-politički i vojni poligon za odmjeravanje snaga pojedinih članica tzv. „međunarodne zajednice“, nije reagovala nikako ili je to učinila neuvjerljivo i blago, što jeste glavna karakteristika politike ovog teritorija koji vjekovima bespravno svojataju susjedi.
Svakodnevnica „kolektivne krivice“
Reakcije na četiri opisane situacije pokazale su sav sjaj i bijedu kolektivne odgovornosti i nemogućnost običnih ljudi ali i političkih „elita“ da napuste granice etno-kolektiviteta i spram zločina se postave na jedini mogući ispravan način: da ga posmatraju kao djelo ljudi sa imenom i prezimenom u svjetlu principa individualne krivične odgovornosti i kao objektivnu kategoriju. Međutim, takvu reakciju u današnjoj BiH ali i na Balkanu nemoguće je očekivati, jer dominantan etno-narativ i kolektivna misaona matrica godinama reafirmiraju etnički obojenu svijest o dobru svojih i zlu onih drugih,
Zašto je to tako? Iz više razloga. Prije svega zato što se, zbog jednog individualnog protivpravnog čina koji treba osuditi svako, neprimjereno, nepotrebno i pogrešno krivim za zločin osjeća svaki pripadnik onog etničkog korpusa kome pripada osumnjičeni ili zločinac. Taj „pripadnik“ se osjeća krivim, i onda se prirodnim čini da se brani na način da negira počinjeni zločin, čak i ako ga je utvrdio organ koji je jedini nadležan da utvrdi počinioca i zločin, a to je sud. Ne ni jedan drugi organ, građanin, političar, vjerski poglavar ili dužnosnik niti običan čovjek. Onaj na koga se presuda odnosi je jasno označen i individualiziran pa osuda jednog Bošnjaka, Hrvata ili Srbina nije osuda svih Bošnjaka, Hrvata ili Srba, nije osuda jedne etničke grupacije, naroda. Postojeća „tripartitna ravnoteža straha“ koju već par decenija održavaju etno-nacionalne političke oligarhije a koja njih održava na vlasti, direktna je prepreka rekoncilijaciji u BiH i regionu.
U Bosni i na Balkanu, svi živimo i još dugo ćemo živjeti naše tri „istine“, tri „povijesti“, tri crno-bijele vizije, tri etno-povijesna narativa. Još dugo ćemo vaspitavati vlastitu djecu naglašavajući dobrotu i čovjekoljublje naših i zlo i dvoličnost njihovih, odgajati generacije mrzitelja, djece a kasnije i ljudi koji nikada neće moći shvatiti svu ljepotu i blagodeti etno-kulturološkog i konfesionalnog diverziteta koji je vijekovima odlikovao Bosnu. Kada bi na ovim prostorima otpočeo novi rat, bio bi mnogo krvaviji i svirepiji od prethodnog. Dovoljno je danas pogledati društvene mreže, portale i individualne blogove i vidjeti da su današnja djeca žednija krvi mnogo više nego njihovi preci. Sasvim je jasno da djeca ne mrze - mržnju im usađuje porodica, društvo, škola, mediji, politika. Niko nije spreman čuti drugu stranu priče, niko nije spreman suosjećati sa svakom žrtvom, niko ne iskazuje iskrenu želju za pomirenjem, dok svi svoju istinu ponavljaju unedogled kao mantru. Ovakav odgoj, ometanje ili sprječavanje uvida u kontra-narativ, nepovjerenje prema drugom i drugačijem, logično je dovelo do potpunog otsusutva empatije za apstraktnu žrtvu, koja, kao takva, ma čija bila, naprosto vapije za pravdom, onom koja uključuje ali nije ograničena na kažnjavanje počinioca zlodjela.
I šta sutra...?
Kraj ovakvog stanja stvari – ništa. Ništa se neće promijeniti niti u Bosni ni na Balkanu. Jedino onda kada svaki građanin BiH i Balkana osudi svaki zločin kao individualni protivpravni čin, kada se ne bude držao neoborive pretpostavke da se u konkretnom slučaju sudilo i njemu samom i narodu kojem pripada, kada se shvati da narod ne može biti zločinac, kada se ne bude potpuno pogrešno i za njega sramno identificirao sa zločincem i tvrdio da je zločinac nevin samo zato što s njim dijeli etno-konfesionalnu afilijaciju, kada svaki pojedinac bude sposoban i nadasve spreman razlučiti svako dobro od svakog zla, tek tada će se na obzorju pojaviti tračak nade da će se, na ovim prostorima, moći živjeti zajedno, životom dostojnim čovjeka, bez teškog i krvavog bremena prošlosti.
Šta je potrebno BiH i regionu, šta mogu učiniti obični ljudi a šta međunarodna zajednica? Tranzicijska pravda, jedna nova naučna disciplina koja se izučava i primjenjuje kao zaseban metod i proces suočavanja sa prošlošću u društvima koja su opterećena naslijeđem teškog, masovnog i sistematskog kršenja ljudskih prava i povreda Međunarodnog humanitarnog prava nudi svoje mehanizme i međunarodna iskustva. Sasvim je sigurno da suđenja za ratne zločine u Den Haagu i državama regiona, utvrđivanje činjenica i kazivanje istine, restitucija, kompenzacija i rehabilitacija mogu garantirati efikasnost ovog metoda, jer je očigledno da aktualne etno-klero-nacionalne političke elite ne žele vidjeti mehanizme tranzicijske pravde u punom zamahu. Memorijalizacije, komemoracije i kultura sjećanja (nasuprot kulturi poricanja), izgradnja mira i izgradnja demokratskih institucija, reforma zakonodavstva, vetting procesi, djelovanje civilnog društva, sveobuhvatna Strategija tranzicijske pravde u BiH dodatni su garant ispunjenju zadatka tranzicijske pravde koji bi se mogao nazvati ozdravljenjem društva. Međunarodna zajednica treba osigurati sredstva i resurse da ovi mehanizmi ozdravljenja djeluju po fazama, pri čemu bi njihov fokus bio usmjeren na odnos društva i države prema žrtvama, zatim osiguranje pravde za žrtve, utvrđivanje istine, izvinjenje, pomirenje i konačno, ako se ikad za njega stvore uvjeti, oprost.