Womenpower u tvrđavama patrijarha

Sviće. Sunce polako izlazi iza brda i zlatnim sjajem obasjava planinsko selo. Tišinu remeti samo žubor potoka i zvonca krava na ispaši. Čovjek bi skoro mogao pomisliti da se ovdje Zemlja sporije okreće.

U ovoj švicarskoj idili Nora pod istim krovom živi sa svojim mužem, svoja dva sina i svekrom. Norina velika želja je da se ponovo zaposli, da radi kao i prije udaje. Za tako nešto nema muževu podršku, smatra da ne pristaje da žena ide na posao. Nora se treba brinuti o djeci i domaćinstvu. Godina je 1971. U vrijeme kada je veliki broj žena u Cirihu izašao na ulice da se bori za jednakost muškaraca i žena, ovdje se svijet čini još netaknut i potpuno uredu.

Kada je zbog nekonvencionalnog ponašanja mlada kćerka Norine zaove dospjela u zatvor, Nora donosi odluku: Neće više prihvatati da se emancipacija posmatra kao nešto, što se kosi sa božijim poretkom. Sa ostalim ženama iz sela Nora odlazi u grad, učestvuje u demonstracijama i u svom se selu zajedno zalažu za uvođenje prava glasa za žene.

Nora je protagonistkinja švicarskog filma „Božiji poredak“ („Die göttliche Ordnung“¹), koji tematizira uvođenje prava glasa za žene u Švicarskoj. Zasigurno da Švicarska koja se opisuje u filmu nije nikakav raj, ona pokazuje da zbog vladajućih patrijarhalnih struktura ne trpe samo žene, nego i muškarci i djeca.

Uvođenje prava glasa za žene u Švicarskoj

Decenijama su se žene u Švicarskoj morale boriti za uvođenje prava glasa. Dok su nakon Drugog svjetskog rata u mnogim evropskim zemljama žene dobile pravo glasa, u Švicarskoj one nisu nagrađene za svoj angažman. Švicarska historičarka Heidi Witzig objašnjava: „Suprotno od onoga što se dešavalo u drugim državama, švicarski muškarci su se vratili kućama poslije vojne službe, što je značilo da su pozicije koje su tokom njihovog odsustva bile upražnjene, žene sada morale napustiti.“ Prvi nacrt Saveznog vijeća za uvođenje prava glasa za žene je odbijen 1959. godine.² Prošlo je još dvanaest godina da se 7. februara 1971. godine konačno uvede pravo glasa za žene. „Kako je bila riječ o referendumu (muškaraca), trebalo je jako mnogo ubjeđivanja. No, 1986. godine je bila spremna jedna kompletna nova generacija feministkinja iz cijele Švicarske i pokretu za davanje glasa ženama je dala potpuno novi zamah“, kaže Heidi Witzig. Poslije uvođenja prava glasa je 1981. je jednakost žena i muškaraca ugrađena i u Ustav Švicarske.

I gdje se danas, 40-ak godina nakon uvođenja jednakosti u Ustav, nalazi Švicarska? Prema historičarki Heidi Witzig, Švicarska se razvila do nekog srednjeg nivoa. „Novo bračno pravo počiva na partnerskim osnovama, ali istovremeno još nije provedeno izjednačavanje visine plaće koje Ustav propisuje.“ Feministički kolektiv aktivistin.ch³ dopunjava: „ Posljednjih su godina konzervativne i tradicionalne vrijednosti u Švicarskoj ponovo dobile na značaju.“ Stoga se ovaj kolektiv trenutno trudi boriti za to da se ova prava ponovo ne izgube. Osim toga, ovaj kolektiv skreće pažnju na to da strukturni uvjeti u Švicarskoj još uvijek otežavaju i usporavaju procese koji donose promjene. „Pokazuje se da je izazov razvijati zajedničke ideje izvan granica kantona i ubijediti društvo da smo još jako daleko od jednakosti“, objašnjava.

Ovu procjenu potvrđuje i Global Gender Gap Report⁴ iz 2018. Švicarska je na 20. mjestu od ukupno 149 zemalja, poslije Bugarske i Južne Afrike. Izvještaj pokazuje da jednakost žene i muškarca stagnira širom svijeta. Global Gender Gap Report Svjetskog ekonomskog foruma uspoređuje 149 država u četiri oblasti: ekonomsku participaciju i jednake šanse, nivo obrazovanja, zdravlje, te političko samoodređenje. Jedan od glavnih razloga su društvene vrijednosti koje još uvijek počivaju na tradicionalnim ulogama i patrijarhalnim strukturama. Takve patrijarhalne strukture i tradicionalne uloge su posebno široko rasprostranjene u zemljama jugoistočne Evrope. Prema Global Gender Gap Report je Albanija na 34., Srbija na 38. mjestu, dok je Makedonija na 66., a Crna Gora na 69. mjestu, malo iza Bosna i Hercegovine koja je na 62. mjestu.

Bosna i Hercegovina: Paralele sa Švicarskom iz 70-ih godina

Aktuelna situacija u Bosni i Hercegovini pokazuje paralele u odnosu na Švicarsku 70-ih godina. Bosna i Hercegovina je pretežno ruralno područje, poput Švicarske. Upravo u tim seoskim područjima su još veoma rasprostranjene tradicionalne vrijednosti i patrijarhalne strukture. Ovome treba dodati da je tim ženama ograničen pristup obrazovanju i da nema mnogo mogućnosti za zaradu i pronalaženje zaposlenja . „Stoga mlade bh. žene iz ruralnih područja u ranom sklapanju braka vide jedinu priliku da izađu iz ovih struktura“, kaže Vedrana Frašto iz feminističke organizacije CURE⁵.

Sara Velaga, mlada bh kolumnistkinja koja se bavi pitanjem položaja žene u Bosni i Hercegovini smatra: „Međutim, nisu samo u seoskim regijama široko rasprostranjene patrijarhalne strukture, i u gradovima smo još jako daleko od bilo kakve jednakosti. Svakodnevno i sama doživljavam situacije u kojima sam diskriminirana kao žena. Posebno me, međutim, rastužuje to, što među ženama nema dovoljno solidarnosti. Nerijetko same žene dovode u pitanje kompetencije uspješnih žena.“

Mnoge su žene u Bosni i Hercegovini i dalje izložene nasilju. Organizacija za mir i suradnju u Evropi (OSCE) je prije dva dana objavila rezultate jedne dugoročne studije o nasilju nad ženama u istočnoj i južnoj Evropi. Ispitanice u studiji bile su i žene iz Bosne i Hercegovine. Rezultati uništavaju svaku iluziju: oko 70% žena je potvrdilo da su od svoje 15. godine bile izložene nasilju, od toga 31% u posljednjih dvanaest mjeseci.⁶ „Nasilje nad ženama je uistinu veliki problem. Često se žene koje su žrtve nasilja o tome ne usuđuju govoriti ili se ne usuđuju otići u policiju, a polno zasnovano nasilje se još uvijek ne priznaje kao takvo“ kaže Vedrana Frašto iz organizacije CURE.

Iako je Bosna i Hercegovina već 2003. godine kao jedna od prvih zemalja u regiji donijela Zakon o jednakosti polova i potom, 2009. godine uvela i Zakon o zabrani diskriminacije, prema izvještaju Alternative CEDAW Report⁷ njegova implementacija nije izvršena. Parlament se ne bavi prijedlozima za izmjene Ustava koje su inicirale organizacije koje se bore za prava žena, a kako u političkom diskursu u Bosni i Hercegovini žene skoro da nemaju nikakvu ulogu, na političkom nivou nemaju ni svoga glasa kako bi se mogle boriti protiv diskriminacije i zalagati za jednakost među polovima. U Parlamentarnoj skupštini je 2018. godine zastupljenost žena iznosila jedva 21,4%. Ovo, iako je Bosna i Hercegovina od 1998. godine utvrdila kvotu koja propisuje da na svakoj stranačkoj listi mora biti najmanje 40% predstavnica pola koji je nedovoljno zastupljen. Do danas nema i nije bilo predsjednice države, a 2018. godine je na samo 22,2% ministarskih pozicija bila žena.⁸ „Sasvim je jasno da je na strankama odgovornost da se ovo promijeni. Ne može biti da 50% stanovništva, a time i njihova pitanja, nije zastupljeno u politici“, kaže Jasmina Mršo, vijećnica Naše Stranke u Općinskom vijeću Stari grad.

Stoga u Bosni i Hercegovini muškarci donose skoro sve političke odluke. Ali to ne rade u korist zemlje koja u poređenju sa drugim, u mnogim aspektima ima jako loše rezultate: visoka nezaposlenost, jako aerozagađenje u mnogim gradovima i široko rasprostranjena korupcija su samo tri primjera za političke neuspheje muških elita u Bosni i Hercegovini.⁹

Hrabre žene iz Kruščice¹⁰

Donedavno je i u Kruščici politika bila isključivo muška stvar. No, ovo se promijenilo u avgustu 2017. godine, kada je selo Kruščica postalo pozornicom priče o hrabrim ženama koje su se ujedinile kako bi se borile za ono što im je važno. Dan i noć su žene stražarile i čuvale most u svom rodnom mjestu kako bi spriječile izgradnju dvije hidrocentrale i tako sačuvale rijeku Kruščicu. Uprkos prijetnjama policije, žene su ostale čvrste i istrajne i potrudile su se da nauče što je bilo potrebno kako bi se pravnim i političkim sredstvima mogle boriti protiv planirane gradnje.

Alma Midžić koja ovim ženama pomaže u ostvarenju njihovih ciljeva, objašnjava: „Stanovnice tog područja su pokazale da se moguće organizirati i da je moguće dobiti širu podršku čak i u etnički podijeljenom području.“ Žene su se postrojile za lokalne izbore i tako su postale aktivan dio politike. U decembru 2018. godine su ove žene zabilježile još jedan uspjeh: nadležni sud je nevažećom proglasio dozvolu za gradnju obje hidroelektrane.

Ako žena hoće, sve će stati

Dvije države, dvije priče. Priče o ženama iz seoskog okruženja koje su se udružile i uspješno zalagale za svoje ciljeve, a da nisu imale predznanja ili interesa za politiku.

Nora i njene saborkinje donose odluku da se danima povuku u jedan hotel, sasvim u skladu sa motom: Ako žena hoće, sve će stati. Ništa drugačije nije bilo ni u Kruščici. Dok su žene stražarile, muškarci su morali obavljati kućne poslove. Ni u jednom ovom slučaju štrajk nisu organizirali muškarci, nešto, u čemu su izgleda predugo uživali kao u nečem što se podrazumijeva. Time je u društvu istaknuta centralna uloga žene i poljuljani su vladajući odnosi moći. „To, da žene štrajkuju, i to, ne da štrajkuju na radnom mjestu nego i u domaćinstvu, snažan je signal“, kaže historičarka Heidi Witzig.

„Švicarski film „Božiji poredak“ i žene iz Kruščice su dva divna primjera žena koje su uspjele da zajednički pokrenu nešto u društvu“, smatra Andrea Vujošević, direktorica Cinema Citya u Sarajevu. Njoj je 2016. godine Parlamentarna skupština BiH za njen angažman dodijelila nagradu za jednakost polova. “Od fundamentalnog je značaja da žene iskoriste svoje sposobnosti i da počnu da se zanimaju ne samo za politiku, nego i u politici za bolju budućnost Bosne i Hercegovine.“