Izbori 2018 - razlog za pohvale ili za strah?

Analiza

Prije tri godine, svi nivoi vlasti u BiH su potpisali i čuvenu “Reformsku agendu”, kojom od tada mašu pred svojim biračkim tijelom, uvjeravajući ga da je svaki novi procenat “ispunjenosti agende” korak ka uspostavljanju funkcionalne ekonomije, vladavine prava i efikasnog sistema socijalne zaštite. Kao dokaz uspješnih reformi navodi se smanjen broj nezaposlenih, rast penzija, povećan izvoz i rast BDP-a, te nešto bolji rezultati u oblasti industrijske proizvodnje. No, za razliku od domaćih političara/ki, komparativne procjene stanja u BiH nisu registrovale nikakav napredak. Naprotiv.

Teaser Image Caption
U 2017. je preko 20.000 građana/građanki napustilo BiH - u jednom pravcu

Čime se hvale i čime nas plaše pred izbore

U Bosni je, kao što znamo, svaka godina izborna ili predizborna, pa tako predizborna kampanja nije nešto što počinje mjesec dana prije dana glasanja - tada se samo intenzivira. Ova je izborna godina ipak malo drugačija od prethodnih: u aktuelnom mandatu, BiH se barem nominalno pomakla ka pridruživanju Evropskoj uniji, te je zabilježila pozitivno kretanje nekih ekonomskih parametara. Nosioci vlasti su tako dobili par “refrena” o uspjesima u poređenju sa prethodnim mandatima, koje već uveliko koriste u kampanji.

Sa druge strane, neke stvari se nikada ne mijenjaju. Jedna je standardni nacionalistički “politički marketing”, na čiji intenzitet nimalo nije uticalo popravljanje gore pomenutih indikator, naprotiv - raspirivanje međuetničke mržnje, straha i netrpeljivosti, čini se, postaje sve malignije sa svakim novim izborima. Druga je činjenica da predizborna retorika i dalje ima vrlo malo - ili nimalo - dodirnih tačaka sa realnošću koju žive građani i građanke za čije se glasove bore političke stranke.

Koliko smo zaista napredovali?

EU integracije su jedan “stub” predizborne retorike zasnovane na postignućima. U ovom mandatu je aktiviran SSP, podnesena je aplikacija za članstvo i dobijen je upitnik Evropske komisije. No, pokretanje ovog godinama zaustavljenog procesa najmanje je imalo veze sa radom domaćih vlasti. Njega je ”na mišiće” izvlačila sama Evropska unija,[1] sve do trenutka kada se pred bh. vlastima našao prvi konkretan zadatak - odgovaranje na Upitnik EK - za koji nije bilo dovoljno izraziti “snažnu opredjeljenost za EU integracije” i tako dobiti prolaz ka sljedećoj fazi procesa, kao što je do tad bio slučaj. Umjesto dostavljanja odgovora u najavljenom roku od šest mjeseci, bh. javnost pratila je trakavice oko toga da li postoji mehanizam koordinacije, jesmo li u stanju prevesti odgovore na engleski jezik i jesu li se različiti nivoi vlasti “dogovorili” oko toga koliko ljudi živi u ovoj državi. I pored evidentnog rasula koje je rezultiralo dostavljanjem odgovora tek nakon 14 mjeseci, sve do nedavno smo slušali priče kandidatskom statusu do kraja mandata. Sada je tema hoće li prije izbora biti dostavljeni odgovori na dodatna pitanja koja je Evropska komisija poslala u junu.[2] Kandidatski status se više ne spominje.

Prije tri godine, svi nivoi vlasti u BiH su potpisali i čuvenu “Reformsku agendu”, kojom od tada mašu pred svojim biračkim tijelom, uvjeravajući ga da je svaki novi procenat “ispunjenosti agende” korak ka uspostavljanju funkcionalne ekonomije, vladavine prava i efikasnog sistema socijalne zaštite. Kao dokaz uspješnih reformi navodi se smanjen broj nezaposlenih, rast penzija, povećan izvoz i rast BDP-a, te nešto bolji rezultati u oblasti industrijske proizvodnje. No, za razliku od domaćih političara/ki, komparativne procjene stanja u BiH nisu registrovale nikakav napredak. Naprotiv.

U godini kada je potpisana “Reformska agenda”,  BiH se nalazila na prilično lošem 84. mjestu liste časopisa “Forbes” koja ocjenjuje poslovnu klimu u 146 države svijeta i bila je četvrta najlošija u Evropi.[3] Danas se BiH nalazi na 97. mjestu od ukupno 153 države i najlošija je u Evropi.[4] I pored rasta izvoza, BiH je evropska država sa najlošijim trgovinskim bilansom (100. na listi), dok su u kategoriji BDP per capita lošije samo Moldavija i Gruzija.[5] U Indeksu globalne konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma, koji obuhvata 137 država, BiH je takođe najlošije rangirana evropska država (103. mjesto), pri čemu je učinkovitost institucija posebno katastrofalna (126. mjesto), a jednako se loše kotira i po kvaliteti saobraćajne infrastrukture (125. mjesto).[6] “Doing Business” lista Svjetske banke takođe smješta BiH na samo dno evropskog kontinenta (86. mjesto od 190 država), gdje lošiji rezultat ima samo jedna evropska država (San Marino).[7]

Što se tiče borbe protiv korupcije, pozicija BiH je sve gora i gora. Od 2015. do 2017. godine, BiH je pala sa 76. na 91. mjesto Indeksa percepcije korupcije, koje sada dijeli sa Istočnim Timorom, Šri Lankom, Gvajanom i Albanijom (od evropskih država, lošije su samo Moldavija, Ukrajina i Rusija).[8] Povjerenje u institucije je takođe na Toliko o uspješnim reformama.

Građanima i građankama BiH, pak, ne trebaju nikakve liste da im kažu za šta su sve uskraćeni/e. Sa prosječnom platom od cca. 880 KM i penzijom od cca. 380 KM, bosanskohercegovački “prosjek” zapravo je - siromaštvo. Što se dublje “zakopa” po statističkim podacima, dublje se i tone. U Republici Srpskoj minimalna penzija iznosi 187 KM, a prosječna 366 KM. U Federaciji BiH prosjek je veći, ali 61% isplaćenih penzija ne prelazi iznos od 350 KM (minimalna penzija).[9]

Kada se svemu tome doda stopa nezaposlenosti od 36% (oblast u kojoj smo, i pored rasta zapošljavanja, takođe postali evropski “šampioni” u ovom mandatu), jasno je da se većina bh. građana/ki svakodnevno bori da zadovolji osnovne životne potrebe i da su stvari poput štednje, ulaganja, profesionalnog usavršavanja, hobija, putovanja… u ovoj državi privilegija rijetkih.

Čime se u međuvremenu bave političari/ke?

Dok država i dalje kaska kako za okruženjem, tako i za ostatkom kontinenta, političke “elite” u BiH se drže svojih uobičajenih strategija za podizanje i održavanje međuetničkih tenzija.

U tome standardno prednjači predsjednik RS, Milorad Dodik, čije su izjave odavno prešle granicu između populističke demagogije i otvorenog govora mržnje. U slici svijeta koju Dodik nudi svojim biračima, Republika Srpska je “apsolutno uređena sredina” (kako je to za vrijeme protesta 2014. godine formulisala Željka Cvijanović) u kojoj su ispunjeni najviši demokratski standardi, čije institucije neumorno rade za opšte dobro, ekonomija se snažno razvija, a stanovništvo uživa u sve boljem životnom standardu (neki su čak toliko razmaženi da neće da rade, pa stoga postoji i višak radnih mjesta)[10] - no, pod stalnom prijetnjom od strašnog mjesta po imenu Federacija BiH, prepunog paravojnih formacija, do zuba naoružanih terorista i radikalnih islamista u stalnom stanju pripravnosti. Osim njih, “apsolutno uređenoj” Republici Srpskoj prijeti i čitav zapadni svijet, čije obavještajne službe po njoj vršljaju pripremajući “državne udare” i “obojene revolucije” za koje vrbuju sve od sindikata, preko opozicionih partija i nevladinih organizacija, pa do pojedinačnih osoba koje javno iznesu bilo kakvu kritiku na račun vlasti.

Podrazumijeva se da se “prijetnje” intenziviraju u predizborno vrijeme, pa tako Dodik iz godine u godinu najavljuje da će unutrašnji i strani neprijatelji pokušati da “obore izborne rezultate”, “organizuju nerede u izbornoj noći”, “otmu kamione sa izbornim listićima” i tome slično. Nijedna od njih se, naravno, nikada ne ostvari, ali entitetska vlast svejedno neumorno radi na “odbrani suvereniteta i nacionalnog identiteta”: referendum o Danu Republike Srpske, Savjet za očuvanje ustavnog poretka, Rezolucija o vojnoj neutralnosti, Deklaracija o opstanku srpskog naroda, “Zakon o ćirilici”... Nacionalno-populistički repertoar se redovno obnavlja i proširuje, ali uvijek ostaje jednako udaljen od realnog života i potreba ljudi čije interese navodno štiti. Onog trenutka kada ti ljudi javno izraze nezadovoljstvo - makar to bilo i zbog nerazriješene smrti dvadesetjednogodišnjeg mladića - naprosto se dodaju na spisak izdajnika i zavjerenika. Vladajuće strukture u tome imaju svesrdnu pomoć “intelektualaca” istesanih po mjeri aktuelne politike,[11] te javnog servisa i većine entitetskih medija koji uredno prenose i razrađuju svaku, ma koliko nevjerovatnu, teoriju zavjere koju proizvede politički vrh. U jednoj od posljednjih takvih linč-kampanja, usmjerenoj na proteste “Pravda za Davida”, entitetski javni servis je - nesumnjivo uz pomoć Ministarstva unutrašnjih poslova - prešao čak i granicu zakonske zaštite ličnih podataka građana/ki, objavivši policijske “dosijee”, imena i prezimena, adrese stanovanja i matične brojeve “odabranih” učesnika/ca protesta.[12]

Po sistemu spojenih sudova, svaki novi ispad Milorada Dodika i njegovog okruženja spremno dočekaju stranački lideri iz drugog entiteta, ne propuštajući priliku za sopstveni “patriotski marketing” i poruke o sopstvenoj spremnosti “za ne daj bože”, kako je to nedavno formulisao Bakir Izetbegović. No, referiranje na rat i održavanje utiska da je takva prijetnja konstantno prisutna, nisu jedina strategija u građenju metaforičnih “bunkera” etnopolitičkih “lidera”. Za podizanje sopstvenog značaja u očima birača, šefovi SDA i SNSD rado koriste i odnose sa svojim inostranim saveznicima, Rusijom i Turskom, odnosno sa autoritarnim vladarima ovih država, Vladimirom Putinom i Recepom Tayyipom Erdoganom. Mjesec dana nakon što je u Banja Luci proglašeno de facto vanredno stanje zbog posjete ruske političarke Valentine Matviyenko, u Sarajevu je organizovan Erdoganov predizborni skup, jedini takav izvan Turske i na evropskom kontinentu. Izetbegović je tom prilikom “spojio” predizbornu kampanju svoje stranke sa Erdoganovom, te se iz Zetre direktno obratio turskim građanima/kama, poručivši im da budu uz svog lidera - “čovjeka kojeg vam je Bog poslao” - a kojeg je par mjeseci ranije okarakterisao kao nekoga kome je “Bosna ostavljena u amanet”. Dodik, pak, svoj entitet nije tako eksplicitno “dodijelio” Rusiji, ali ga redovno pokušava predstaviti kao (budući) dio susjedne Srbije, sasvim na liniji njenih ratnih ciljeva iz devedesetih godina prošlog vijeka. Istovremeno, treći “nacionalni lider” gravitira Hrvatskoj i nema svojih omiljenih “velikih igrača” - umjesto toga, ima priču o sebi kao najvećem, ako ne i jedinom, “nosiocu evropskih vrijednosti u BiH”. Te se priče Dragan Čović drži i pored činjenice da je aktivno opstruirao usvajanje istih tih “vrijednosti” čijim se nosiocem proglašava, jer je upravo njegovo insistiranje na “hrvatskom nacionalnom pitanju” urušilo svaki pokušaj da se Ustav BiH prilagodi Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, to jest da se implementira presuda “Sejdić i Finci”.

Ko dolazi i ko odlazi iz BiH

Lista nacionalnih “mantri” i demagoških dimnih zavjesa kojima se služe sva tri etnopolitička “klana” je pozamašna i daleko prevazilazi obim ovog teksta. Vrijedi, možda, napomenuti još i to da su svi zajedno ove godine dobili i neočekivan predizborni “poklon” u vidu migrantske krize, od koje su takođe uspjeli napraviti “nacionalno pitanje”. Nekoliko hiljada ljudi koji su se obreli u Bosni i Hercegovini u pokušaju da stignu do EU, postali su tako još jedna “loptica” koju jedni drugima prebacuju nosioci vlasti, nazivajući ih teroristima, kriminalcima i “ubačenim elementima”.

I dok se političke elite bave širenjem panike od izbjeglica i imigranata koji dolaze u BiH, građani/ke ove države koji ne uspjevaju osigurati egzistencijalni minimum - ili ne žele prihvatiti sumornu pomisao da im se život mora svesti na puku borbu za egzistenciju - istovremeno traže način kako iz nje da odu. Koliko ljudi zaista napušta BiH nije poznato - po nekim istraživanjima, taj broj se kreće oko 35.000 godišnje. Za bh. institucije to očito nije dovoljno važna tema da bi joj se sistematski pristupilo barem u toj mjeri da se utvrdi tačan broj ljudi koji odlaze iz države. Sa druge strane, Njemačka vodi vrlo preciznu evidenciju imigracije, a ona pokazuje da je samo u prošloj godini u ovu državu došlo 20.255 ljudi iz BiH. Među njima su i čitave porodice: u 2017. godini, u Njemačku je sa svojim roditeljima otišlo 2.405 djece iz BiH mlađe od 15 godina.[13] U istom periodu, u Austriji je registrovano 4.000 novih emigranata iz BiH. Ukoliko se nastavi kontinuirani negativni prirodni priraštaj i ovakav tempo ekonomskih migracija, za par decenija će više bh. državljana/ki živjeti izvan BiH, nego u njoj.


[1] Tijana Cvjetićanin: Talking the Talk and Walking the "Unlocked Path" Walk: EU, BiH and the Quality of Democracy, In: Perspectives Southeastern Europe #2: 'International Community' and the Limits of External Intervention, Heinrich Boell Stiftung, 2016, https://goo.gl/S1iAG2

[2] Inicijativi za monitoring EU integracija BiH: Saopštenje povodom upućivanja dodatnih pitanja Evropske komisije, Jun 2018, https://goo.gl/EqXwFC

[3] Istinomjer: BiH na sigurnom putu ka začelju međunarodnih statistika, Januar 2015, https://goo.gl/UPHLHc

[4] Forbes: Best countries for business; Juli/avgust 2018, https://goo.gl/GNedfp

[5] Iako stopa rasta BDP jeste bolja nego što je bila (2%), i dalje je ispod regionalnog prosjeka - manji rast BDP-a u regiji je imala samo Makedonija (0,1%), dok se u okolnim državama kreće od 2,5% (Hrvatska) do 4,5% (Crna Gora i Srbija).

[6] World Economic Forum: Global Competitiveness Index, Avgust 2018, https://goo.gl/73v1hw, https://goo.gl/Ed8Ff4 

[7] The World Bank: Doing Business Economy Rankings, Avgust 2018, https://goo.gl/sNifD2

[8] Transparency International: Corruption Perception Index 2017, 

[9] Federalni zavod za PIO/MIO: Struktura penzija iz redovne isplate za juli 2018., avgust 2018, https://goo.gl/TExYhk

[10] Istinomjer: U RS nema viška radnih mjesta, Oktobar 2015, https://goo.gl/RHtE3C

[11] Raskrinkavanje: Ko je u čijoj službi: Dekan banjalučkog fakulteta kao teoretičar zavjere, Jun 2018, https://goo.gl/5o7Hph

[12] Raskrinkavanje: RTRS, dokle?, Juli 2018, https://goo.gl/9yV87G

[13] Prema podacima njemačkog Federalnog zavoda za statistiku, ukupan broj državljana/ki BiH koji žive u Njemačkoj krajem prošle godine iznosio je 180.950 (Statistisches Bundesamt (Destatis): Bevölkerung und Erwerbstätigkeit: Ausländische Bevölkerung, Ergebnisse des Ausländerzentralregisters, April 2018, https://goo.gl/G8HRYG.