Razmišljanje trideset i jednu godinu nakon genocida u Srebrenici
Trideset godina nakon genocida u Srebrenici postoje pitanja na koja danas imamo odgovore. Znamo šta se dogodilo. Znamo ko je odgovoran. Znamo da je genocid pravno utvrđen pred međunarodnim sudovima, historijski dokumentiran i moralno prepoznat kao jedan od najmračnijih događaja u savremenoj evropskoj historiji.
Naravno, postoje i dalje oni koji ga negiraju, relativiziraju ili čak glorifikuju njegove izvršioce. Njihovo postojanje nije nimalo ni beznačajno ni bezopasno. Svako negiranje genocida predstavlja novo nasilje nad istinom i dodatnu bol za porodice žrtava. Na to se uvijek mora odgovarati činjenicama.
No, nakon više od trideset godina postavlja se i drugo pitanje. Koliko ćemo još vremena i energije ulagati u pokušaje uvjeravanja ljudi u činjenice ako su ti ljudi odavno odlučili da ih činjenice ne zanimaju? Takvi u tome ne vide ni zastrašujuću sebičnost u činjenici da vlastitu krivicu ostavljaju u nasljeđe svojim potomcima, učeći ih da su presude međunarodnih sudova zavjere a da su žrtve izmišljene. Umanjivanje odgovornosti je ono čime potomcima uskraćuju pravo na istinu i dostojanstvo kao i mogućnost da izgrade zdrav odnos prema prošlosti. Oni će na taj način biti prinuđeni preuzeti teret zločina za koji nisu odgovorni, ostajući bez moralnog kompasa i sa izopačenim poimanjem pravde. Odrastat će u zatvoru uvjerenja svojih roditelja, u kojem bi mogli ostati puno duže nego i sami haški osuđenici. Nažalost, to neće biti samo njihov problem i teret, nego problem i teret i onih koji će živjeti u njihovoj blizini.
Za one kojima je istinski stalo do ovog društva, ne odustajući od borbe protiv negiranja, bitno je da svoju pažnju usmjere i prema jednom drugom pitanju, onom koje se tiče naše budućnosti.
Prva lekcija koju iz tog iskustva možemo izvući je da mir nikada ne smijemo smatrati trajno zagarantiranim. Društva koja su prošla kroz iskustvo agresije i masovnog nasilja imaju posebnu obavezu da budu svjesna mogućnosti da se historija, pod određenim okolnostima, može ponoviti. Važno je izgraditi sposobnost prepoznavanja takvih okolnosti i imati spreman odgovor. Važno je graditi i njegovati institucije koje štite mir, čuvati demokratske vrijednosti, biti osjetljiv na govor mržnje i prepoznati politike koje ljude dijele i uče da jedni u drugima vide prijetnju. Biti neiznenađen.
Ta odgovornost nije samo na nama. Kolikogod bili spremni, nijedno društvo ne može samo spriječiti sve oblike nasilja i nijedan narod ne može sam osigurati trajni mir. Postoje međunarodne okolnosti, politički odnosi i odluke drugih aktera na koje nemamo potpun utjecaj. Historija nas uči da ne smijemo biti naivni prema politikama koje teritorijalne ambicije, prijetnje i silu ponovo predstavljaju kao legitimna sredstva ostvarivanja političkih ciljeva. Podjednako je važno izbjegavati nebulozne rasprave koje negatori lansiraju s ciljem obesmišljavanja same istine.
Ne treba smetnuti s uma da živimo u vremenu i svijetu gdje logika kao da ne postoji, gdje su dupli standardi postali standard, gdje je sila u modi, gdje se glas razuma ne čuje od eksplozija, gdje je korupcija vidljiva svuda, a ubijanje djece je postala svakodnevnica pred kojom se zatvaraju oči... Nesigurnost je sveprisutna, jer ljudi više ne vide institucije koje se zalažu za pravdu. Pored krize funkcionalnosti Ujedinjene nacije se suočavaju i sa finansijskom krizom koja njihovu ulogu dodatno obezvrijeđuje. U takvom su svijetu male zemlje samo nijemi posmatrači i kolateralni dio geopolitike i korporativnih interesa.
Za razliku od tog prostora na koji vrlo malo možemo utjecati, postoji i nešto što u potpunosti zavisi od nas, a to je šta ćemo učiniti sa iskustvom koje nosimo i šta ćemo mi postati zbog onoga što nam se dogodilo. Preciznije, na nama je odluka hoće li nas naše iskustvo držati u konstantnom bolu, strahu, traumi, ljutnji, bijesu ili će razvijati našu vlastitu odgovornost i naše dublje razumijevanje vrijednosti ljudskog života – vlastitog, ali i života drugih.
Prošlost je nepromjenjiva. Budućnost nije.
Društva koja su prošla kroz veliko zlo prije ili kasnije suočavaju se s tri pitanja.
Prvo je historijsko: šta se dogodilo?
Drugo je pravno i političko: ko je odgovoran?
Na prva dva pitanja historija i međunarodni sudovi dali su jasne odgovore.
Ali postoji i treće pitanje, možda najteže od svih: šta ćemo postati zbog onoga što nam se dogodilo?
Odgovor na to pitanje neće promijeniti prošlost. Mogao bi, međutim, presudno oblikovati budućnost.
To pitanje traži puno više od samog sjećanja. Ono traži moralnu imaginaciju i odgovornost. Traži sposobnost da iskustvo vlastite patnje ne pretvorimo u vlastiti zatvor iz kojeg ćemo posmatrati svijet, nego u razlog da drugačije razumijemo čovjeka, nasilje i vlastitu odgovornost prema generacijama koje dolaze.
Sjećam se da u danima života pod opsadom u Sarajevu nisam baš puno razmišljao o tome kako će godine koje prolazimo jednog dana biti predmetom međunarodnih sudova, historijskih analiza, akademskih istraživanja i knjiga. Bili smo prepušteni sam sebi, svezanih ruku… ali embargo na uvoz oružja nije oduzeo ljudima hrabrost i uvjerenje u ispravnost čina odbrane. Osjećaj napuštenosti od svijeta nije nam nepoznat, nastavili smo živjeti. Bio je to život dan za danom, u kojem je svako naredno jutro izgledalo kao neka daleka i nepredvidiva budućnost. Najveća vlastita borba bila je očuvati normalnost, očuvati razboritost. To nije samo borba za fizički opstanak, već borba da se očuva i vlastita ljudskost. Jasno je bilo da oni koji napadaju nemaju za cilj samo da razaraju grad i ubijaju nas. Željeli su nam „razvući pamet“ kako je to rekao ratni zločinac Ratko Mladić. Svakodnevno su se trudili da unište i način na koji ljudi vide jedni druge, da nestane ideja o čovjeku, da čovjek prestane biti čovjek u očima drugog čovjeka, da komšija postane neprijatelj, drugačije ime da postane prijetnja i razlog za mržnju. Preživjeti je bilo teško. Ostati čovjek bilo je možda i teže. Mnogi preživjeli ljudi su, po svim pokazateljima, u tome uspjeli. To jeste bila velika pobjeda Bosne i Hercegovine, ali je to i bitka ovdašnjih ljudi koja i dalje traje – borba za vlastiti identitet. To je ono što sve nas u Bosni i Hercegovini, koji smo se na bilo koji način suprotsavili agresiji, pa i samim ostankom, čini primarno herojima.
Iz tog vlastitog ratnog iskustva i danas vjerujem da sjećanje nema vrijednost samo po sebi već da se vrijednost sjećanja mjeri prema onom što se oslikava u našoj sadašnjosti.
Ako nas, danas, sjećanje ne čini odgovornijima, pravednijima i osjetljivijima na patnju drugih, ono je onda tek ritual kojim čuvamo prošlost, ali ne pomaže nam u sadašnjosti niti u tome da s pravom vidimo ljepšu budućnost, bar za buduće generacije.
Najdublji smisao sjećanja po tome je da nam pomogne da budemo bolji, suosjećajniji ljudi i da, prije svega, shvatimo da je najveći poraz biti ono što su bili naši neprijatelji.
Jasno je od početka svijeta da čovjek ima podjednak kapacitet za dobro i za zlo. Napredak civilizacije ne događa se kada zlo nestane nego kada ljudi odluče da, uprkos iskustvu zla, izaberu dobro, svjesni da je u tome najveća pobjeda civiliziranog čovjeka.
Iskustvo patnje samo po sebi ne proizvodi moralnost. Ono čovjeka ne čini automatski ni boljim ni pravednijim. Istina je da patnja može produbiti empatiju, ali može produbiti i strah, ogorčenost ili uvjerenje da vlastita bol ima veću moralnu težinu od tuđe. Trauma sigurno nije učiteljica morala. Ona samo stvara mogućnost izbora.
Ne treba ignorirati ni jednu gotovo okrutnu zakonitost koju psiholozi poznaju već decenijama.
Psihologija traume već dugo upozorava da iskustvo nasilja ne završava nužno prestankom nasilja. Ukoliko ostane neprepoznata i neobrađena, trauma može nastaviti oblikovati način na koji pojedinac razumije sebe, druge ljude i svijet oko sebe.
Zato nije slučajno što djeca koja odrastaju u nasilnim porodicama statistički imaju veću vjerovatnoću da i sama reprodukuju obrasce nasilja. Ne zato što je nasilje nasljedno, niti zato što su osuđena na takvu sudbinu, nego zato što neobrađena trauma često postaje način na koji čovjek razumije odnose među ljudima.
Naravno, analogije između pojedinca i društva imaju svoja ograničenja. Društva nisu osobe, a historija nije psihoterapija. Ipak, čini mi se da iskustvo kolektivnih trauma otvara pitanje koje sigurno ne treba samo ignorirati.
Historija poznaje trenutke u kojima iskustvo vlastitog stradanja nije spriječilo društva da učestvuju u nepravdi prema drugima. Upravo zato nijedna kolektivna trauma sama po sebi ne garantuje moralni napredak. Ona može postati izvor veće empatije, ali može biti i osnova za nove oblike isključivosti, osjećaja ugroženosti ili opravdavanja nasilja.
Možda nijedan primjer ne pokazuje snažnije da trauma sama po sebi nije garancija moralnog ishoda od činjenice da je samo tri godine nakon Holokausta, najveće tragedije jevrejskog naroda, započela Nakba – katastrofa koja je obilježila raseljavanje i početak dugotrajnog stradanja palestinskog naroda.
Pogledajmo primjer Liberije, gdje bivši robovi koji su se vratili iz Amerike (Americo-Liberians) postaju vladajuća elita koja će decenijama diskriminirati većinsko autohtono stanovništvo. Pogledajmo Srbe koji su bili žrtve genocidne politike Nezavisne države Hrvatske (NDH) tokom Drugog svjetskog rata, koji postaju izvršitelji genocida u Srebrenici 1990-ih…
Trauma ne bira između dobra i zla. Ona samo povećava odgovornost čovjeka da izabere.
Upravo zato iskustvo vlastitog stradanja ne može biti garancija moralnosti. Ono ne daje društvu poseban moralni status niti ga čini imunim na nepravdu. Njegova vrijednost zavisi od toga šta iz njega odlučimo naučiti.
U tom smislu, možda je najveća ostavština Raphaela Lemkina upravo u tome što genocid nije razumio samo kao masovno ubijanje ljudi. Za njega je to bio pokušaj uništenja načina na koji jedna zajednica postoji: njenog jezika, kulture, institucija, porodičnih veza, sjećanja i prava da ostane ono što jeste. Kada je, nakon Drugog svjetskog rata, međunarodno pravo prvi put imenovalo taj zločin, nastala je cjelokupna pravna arhitektura iz koje će se razviti međunarodno krivično pravo kao i Konvencija Ujedinjenih nacija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Kroz Lemkinov rad skovana je rečenica koja je trebala biti svojevrstan moralni zavjet čovječanstva: Nikad više! Te riječi nisu bile izraz nekog utopijskog ili historijskog optimizma, već izraz moralne obaveze čovječanstva da takav zločin prepozna i spriječi prije nego što bude kasno.
Riječi „Nikad više“ bile su izraz trajne odgovornosti ljudskog roda. Činjenica da ih historija nije baš opravdala ne oslobađa nas obaveze da im ostanemo vjerni. Naprotiv. Svaka nova tragedija podsjeća koliko je ta obaveza i dalje živa. I to ne kao „nikad više Bošnjacima“, niti „nikad više Jevrejima“, „nikad više Srbima“ nego niti jednom jedinom čovjeku - „nikad više“!
Zbog toga ne smijemo nasjesti na opsjene današnjeg licemjernog svijeta niti odustati od onog što je dijelom našeg empirijskog znanja. Vlastito iskustvo nipošto ne smije biti predmetom interesne trgovine, niti smije biti alibi za šutnju kada se zlo događa nekom drugom. Naše iskustvo nije pokazatelj nikakve moralne superiornosti već isključivo naša moralna obaveza. Ta obaveza ne daje nam pravo da budemo ravnodušni prema tuđoj patnji, naprotiv, od nas zahtijeva da budemo najglasniji. Kada sjećanje posmatramo tako, ne kao pitanje rituala, već kao pitanje od značaja za vlastiti karakter i moral onda ćemo svjesno raditi na tome da sebe ne lišimo sposobnosti da suosjećamo sa drugim.
Naš glas je bitan, jer smo mi od onih koji su bili na mjestu odakle se vidio ponor civilizacije.
Danas je mjerilo onoga što smo upravo to kako reagiramo na ubijanje djece, civila, medicinskih radnika, novinara, na protjerivanje ljudi iz njihovih domova, na razaranje domova, šatorskih naselja, škola, bolnica, na glad, na uništavanje cijelih porodica, na besprimjerno oduzimanje ljudskog dostojanstva koje preko svojih pametnih telefona pratimo u realnom vremenu.
Nebitno je u potpunosti da li se to događa u Evropi, Aziji, Africi, da li se radi o Rohinjama, Ukrajincima, da li se radi o Kongu, Sudanu ili o zemlji čiji sam spomen i dalje izaziva nelagodu kod mnogih – u Palestini.
Ljudska patnja je univerzalni jezik koji mogu razumjeti ljudi sa iskustvom stradanja. Oni su u stanju prepoznati nepravdu u ljudskim pogledima i glasovima...
Vlastito iskustvo koje nas ne učini sposobnim da prepoznamo patnju drugih, najbolji je znak da to iskustvo nismo uspjeli učiniti izvorom vlastite mudrosti.
Tu mudrost, inspiraciju i veličinu decenijama prepoznajemo u majkama Srebrenice i majkama svih bosanskih Srebrenica bilo da se radi o Prijedoru, Foči, Višegradu, Zvorniku, Sarajevu…
U njihovim riječima ne čuje se poziv na osvetu. I to nije nikada izraz slabosti već izraz jasnog opredjeljenja i njihov način najteže borbe za istinu, pravdu i dostojanstvo.
U riječima rahmetli Hajre Ćatić, majke koja nikada nije pronašla kosti svoga sina Nihada, nikada niste čuli riječi mržnje nego nepokolebljivo uvjerenje da se mir može graditi jedino na istini. A ona je samo jedna od mnogih. One su naši putokazi, primjeri i dokaz da suprotnost mržnji nije zaborav, nego dostojanstvo koje odbija da odustane od istine i pravde.
One su naš odgovor na pitanje: Šta ćemo postati zbog onoga što nam se dogodilo?
Genocid koji je presuđen u Srebrenici i svi zločini u Bosni i Hercegovini bili su pokušaj da se jednom društvu i narodu oduzme budućnost.
Odgovor na taj pokušaj nije samo da pamtimo već da odbranimo i sačuvamo vlastito i dostojanstvo svakog čovjeka. To je po meni - herojski čin.