Dopisivanju glasova (ni)je odzvonilo: Šefe, tebi smo najmanje!

Šta je sve otkrilo, a šta donijelo, svođenje preferencijalnog glasanja sa neograničeno na tri, kao jedno od novih izbornih pravila u BiH sagledaćemo na primjeru Prijedora, a trendovi su jednaki i u drugim lokalnim zajednicama. [1]

Najprije je istopilo stotine i hiljade takozvanih ličnih glasova. Tako su jedni te isti kandidati na lokalnim izborima 2024. godine imali po tri, pet, deset, 20 pa i 35 puta manje glasova koji se zovu ličnima nego prije samo četiri godine. Za deset najdrastičnijih primjera zajedničko je da su jednom ili više puta mijenjali stranačke dresove.

Tabela 1: Kandidati za odbornike Skupštine grada Prijedora koji su imali najveći pad broja glasova 

Posljedično, istopio se i zbir glasova unutar jedne liste. Tako je SNSD-ovih 88.143 iz 2020. godine palo na 20.031 ove godine. Takođe, prije četiri godine njihovih osam direktnih mandata težilo je 38.749 glasova, a ove godine 11 direktnih mandata dobilo je 12.141 glas. I na kraju, pokazalo je ogroman nesrazmjer u broju onih koji su prešli unutarstranački cenzus[2]. Tako na listama SNSD-a od po 35 kandidata 2020. godine samo dva nemaju deset odsto strankinih glasova, a ove godine samo sedam ih ima.

Kako mislite objasniti građanima razliku u broju glasova, hoće li vas biti sramota, pitala sam grupu odbornika Skupštine grada na posljednjem zasjedanju ovog saziva, u neformalnom razgovoru, na pauzi sjednice. Avgust je mjesec i već tada je poznato da će i Prijedor, sa 25 skenera, biti u pilot projektu digitalizacije izbornog procesa /što bi takođe trebalo da suzbije nepravilnosti/. „Reći ćemo da smo manje radili u kampanji, da smo se manje trudili nego tada“, odgovoriće jedan od njih, kao kroz šalu. 

Začeto u Prijedoru: Iksanje, doiksavanje, odiksavanje...

Dopisivanje glasova kandidatima unutar jedne stranke radi zauzimanja što više pozicije na listi, a time i približavanja osvajanju mandata, starije je od dvije decenije. Više sagovornika, uključujući i one koji su birani i one koji su radili za njih na opštim izborima daleke 2002. godine, svjedoči da je upravo Prijedor jedna od prvih lokalnih zajednica, u kojima je, ako ne začeta, onda bar postala vidljiva, očigledna, izvjesna. Nadu Đaković (1943), političarku sa stažom u republičkim i saveznim strukturama u SFRJ, predsjednicu prijedorskog odbora PDP-a i aktuelnu poslanicu u Narodnoj skupštini Republike Srpske (peti saziv, 2000.-2002.), pobjeđuje stranački kolega Ranko Smiljanić (1973), javnosti dotad nepoznat i, poslije Staše Košarca, najmlađi poslanik u šestom sazivu parlamenta Srpske (2002.-2006.).  

„Više puta se mnogo toga lomilo preko mene. Nikada nisam reagovala, ne bih ni sada. Davno je bila 2002. godina. Na pitanja novinara o mom prećutnom odlasku iz PDP-a čvrsto sam odlučila da nikada, ama baš nikada, ne želim govoriti. Ostaću pri tome“, rekla je Nada Đaković kada sam je pitala da za potrebe ovog teksta podijeli svoje iskustvo jedne od prvih žrtava te vrste izbornog inženjeringa.

Pojava je sve to vrijeme rasla i razvijala se i bilo je potrebno 11 redovnih i više prijevremenih izbornih ciklusa da zakonodavni okvir krene u suzbijanje tog načina favorizovanja, stranačkim rječnikom rečeno,  „jakih pojedinaca“. Iz izbora u izbore rastao je broj ličnih glasova i broj kandidata unutar liste sa brojem ličnih glasova većim od deset posto strankinih glasova. O tome u odlazećem sazivu prijedorskog parlamenta čak i javno progovorio odbornik Saša Bursać, jedan od godinama najmoćnijih ljudi prijedorskog SNSD-a, kada je u jednoj skupštinskoj diskusiji rekao da je za mandat u ovom tijelu nekada trebalo par stotina glasova, a danas treba nekoliko hiljada. Kretanje njegovih izbornih rezultata zorno pokazuje da zna o čemu govori. 

Tabela 2: Kretanja rezultata kandidata za odbornika u Skupštine opštine/grada Prijedora Saše Bursaća (uz približno jednaku izlaznost od 33.858 2004. godine, 35.811 2008. godine i 36.284 građana 2020. godine)

Bursać  je 2020. godine nosio listu, a 2008. bio i ostao drugi na listi. Godine 2004. je sa svega 730 ličnih glasova skočio sa 31. na 10. poziciju, ostavši prvi ispod crte za direktan mandat. Od svih devet kandidata SNSD-a, koji su tada imali više glasova od njega i koji su osvojili mandate, čak sedam je imalo manje od hiljadu glasova, a samo dva više od hiljadu (nijedan nije dostigao 2.000 glasova). Poređenja radi, na lokalnim izborima 2020. godine, posljednjima na kojima je dopisivanje moglo uzeti maha – i uzelo je, čak 30 od ukupno 35 kandidata ima više od hiljadu glasova, svih osam koji su direktno osvojili mandate po više od 3.500 glasova, a prvi ispod crte je sa 3.396 glasova ili 40,79 odsto strankinih skočio sa 22. na deveto mjesto. Četiri i po puta glasova više nego što je njegovom stranačkom kolegi Bursaću trebalo četiri izborna ciklusa ranije. 

Iz godine u godinu širile su se mogućnosti, pa su stvarani čitavi klanovi oko ljudi iz različitih stranaka koji su imali svoje razgranate mreže i čiji članovi su radili istovremeno za više kandidata iz iste, ali i iz različitih partija. Tako su ljudi na biračkim mjestima, čiji fokus rada nije izborni dan nego vrijeme nakon 19.00 časova, kada se glasanje okonča, bili izvješteni u dopisivanju ikseva tim i tim kandidatima na svakom glasačkom listiću gdje je označena njihova stranka, ali je ispred njihovih imena kvadratić ostao prazan.

S rastom „iksanja“ koje je raslo i do 100 posto glasova stranke za nekog kanidata – a nije velika vjerovatnoća da će baš svi koji na nekom glasačkom mjestu glasaju za neku stranku glasati ujedno svi redom i za baš jednog određenog kanidadata te stranke, rastao je i strah među kandidatima s jedne liste da će neko napraviti više, pa su onda morali osigurati više i više svojih i tako se vremenom došlo sa 700 i nešto do sedam hiljada i nešto, a na približno jednakoj izlaznosti, kao što se vidi na primjeru Saše Bursaća.

Istovremeno sa sve izraženijim lažnim uvećavanjem ličnih glasova počeo se javljati jedan nov sociološki i psihološki fenomen – političari su počeli vjerovati, ubjeđivati sebe, pa i druge, da „toliko vrijede“, da su to njihovi realni lični glasovi. Počeli su te brojke predstavljati kao stvarnu podršku sugrađana, kao što su, prilikom prelazaka iz jedne stranke u drugu, taj broj glasova nosili kao svoj politički kapital.

„Nastupali su kao da će nam donijeti toliko glasova. I tražili od nas pozicije proporcionalno tim glasovima“, kaže prvi čovjek prijedorskog SNSD-a Slobodan Javor. U odlazećem sazivu Skupštine grada od ukupno 31 mandata čak 14 je tokom te četiri godine promijenilo stranku, a neki i po više puta.  

Iz te iluzije, nastale zbog nesklada stvarnih i dopisanih glasova, jeste i rečenica iz naslova ovog teksta. Godina je 2018. Opšti izbori upravo završeni, preliminarni rezultati objavljeni. Srećem na ulici šefa izbornog štaba jedne političke partije, raspitujem se o tada novom predizbornom mehanizmu zvanom „siguran glas“. On služi da omogući što tačniju kalkulaciju koliko će pravih glasova dobiti, a na osnovu čega dalje računaju gdje i koliko će morati „doiksati“.

„Meni moji kažu: šefe, tebi smo najmanje!“, prepričava vidno ushićen. „Moji“ su stranačka vojska, na dan izbora raspoređena po biračkim mjestima, bilo kroz članstvo u biračkim odborima, bilo kroz posmatrače. „Moji“ se i tako dodvoravaju šefovima jer šefovi priželjkuju da je udio „doiksanih“ što manji.   

Terminologija mašti na volju: trojke, fiksni, rotacija... 

Novo pravilo da se ranije neograničen broj glasova za željene kandidate unutar jedne liste svede na tri, umnogome je sputalo i suzbilo „doiksavanje“. Nije ga, međutim, onemogućilo nego je dovelo do toga da su se stranke, sklone izbornom inženjeringu, vrlo brzo prilagodile izbornoj novini. Kao i svaki put kada se izborni propisi postrože, politički subjekti, poput virusa kad mutira, traže sebi prostor za manipulaciju kako bi što je moguće većoj mjeri kontrolisali procese. Paralelno s izmjenama zakona, mijenjaju se i evoluiraju mehanizmi kojima utiču na izborni rezultat. 

„Mi smo napravili više kombinacija od po tri kandidata koje bi u zbiru činile deset mandata, koliko smo očekivali, a na kraju smo dobili i više. Onda smo te kombinacije kapilarno rasporedili po terenu, putem mjesnih odbora, a oni dalje po dubini i ka glasačkom tijelu u toj mjesnoj zajednici i ka ljudima koji će tu biti u biračkim odborima“, kaže čovjek iz vrha prijedorskog SNSD-a. 

Više ljudi iz ove stranke potvrdilo je da je na jednom od prvih sastanaka o kampanji, održanom u rudničkoj direkciji, i u samom rukovodstvu stranke i izbornog štaba bilo oprečnih stavova u vezi sa takozvanim „trojkama“.

„Na tom su sastanku bili svi iz vrha gradskog odbora, svi kandidati s naše liste i svi pedsjednici mjesnih odbora. I sad, jedan od čelnika kaže da kako je čuo da neki kandidati već pregovaraju s predsjednicima mjesnih odbora, podržao ih u tome i rekao da slobodno rade na taj način i da samo tako nastave, a drugi, manje moćan, samo je rekao da se s tim ne slaže“, kaže jedna od osoba koje su prisustvovale tom sastanku.

U strankama pak manjim od SNSD-a (a prva iza njih po snazi osvojila je četiri mandata u odnosu na njihovih 11), matematika je bila drugačija. Zajednička im je spoznaja o dometu – jedan do tri mandata, svaki četvrti bi bio iznenađenje. Prepoznaju se dva pristupa – centralizovani i anarhični. Kod prvih su postojale kombinacije od dva favorizovana kandidata (zovu ih fiksni) i trećeg koji je promjenljiv (njega zovu rotacija). Kod drugih je bilo više različitih kombinacija, pa su imali i najviše kandidata sa pređenim unutarstranačkim cenzusom. Kod svih je, kao i ranije, bilo međustranačke saradnje. 

„Brojke pokazuju šta se u kojoj stranci desilo, ko zna čitati. Gdje je bilo više timskog rada i discipline, tu je gro glasova usmjeren na četiri do sedam kandidata koji imaju više od deset odsto, a gdje je bilo manje hijerarhije, više interesnih grupa, tu ni šef stranke ni nosilac liste ne odskače znatno u broju glasova ispred ostalih kandidata“, kaže šef jednog izbornog štaba u Prijedoru. 

U drugom izbornom štabu kažu da su ovogodišnje novine u pogledu preferncija iznjedrile logiku da i sami kandidati unutar jedne liste rade najprije za sebe, a onda i za šefa stranke i za nosioca liste.

„Ili te je ljudski sramota da na terenu ne ideš tako ili se bojiš da će nadređeni razumjeti da si protiv njih ako ih izostaviš iz kombinacije od tri“, kaže sagovornik iz jedne od novijih parlamentarnih stranaka. 

Koliko su političke stranke bile sklonije dirigovanom glasanju za određene pojedince umjesto za, kako neki to čak i javno zovu, rasipanju glasova ukoliko listić ide „samo“ partiji, pokazuje i praksa da se nisu libili obmanjivati građane da se za više od tri kandidata ne smije i ne može glasati. Neki su čak pisane poruke takvog sadržaja dijelili na predizbornim tribinama. 

„Ja sam morao 1, 5 i 10. i cijela porodica. Mislim, nisam morao... Eto, pristao sam na tu, kako se zove, političku korupciju“, kaže jedan sugrađanin.

Instruisano glasanje u „trojkama“ dovelo je i do sukoba unutar stranaka i prije izbornog dana. Nekima su uslikane kombinacije slučajno otišle u grupe u koje nije trebalo da odu. Obrisane su, ali prekasno, jer, kao što obično biva, slike ekrana je neko već bio sačuvao.

„Da, ta, 1, 3 i 7 i onda je nastao haos. Bilo svega, ružnih riječi, psovki, ogovaranja, prijetnji. Tad sam vidjela koliko ljudi nemaju pojma šta im je uloga, nego vjeruju da mogu proći. Ja sam tu bila po zadatku i svjesno. Kad kažem da nijedne vizitke sebi nisam odštampala, a kamoli šta drugo u kampanju uložila, sve je jasno. A, eto, neki mislili da nešto mogu“, kaže jedna kandidatkinja. 

Interna stranačka terminologija novim je pravilima obogaćena - dobila je pun i prazan listić, a takođe i zadržala izraze od prije izmjena zakona.

„Pun je gdje je sam glasač već popunio tri kandidata, a prazan je gdje je birač obilježio jednog ili dva, pa se tu ima prostora za „doiksati“. Da, da, ima situacija gdje se glasa samo za jednog kandidata. To zovemo 'u glavu'. Od ranije su ostali izrazi: je l' ukovano, imaš li koga na kutiji, pripazi me (doiksaj mi), sačuvaj me (ne dozvoli da me odiksaju – dodaju 4. na listi ili naprave nevažeći listić), može li se probiti (kroz uigranu ekipu i doći do mandata), isprati me (npr. u Ljubiji, ja ću tebe u Jelovcu), prekupiti (više platiti i prevući sebi nekoga na biračkom mjestu), čovjek zadatka (nije se kandidovao da prođe)“, nabraja sagovornik sa dugogodišnjim iskustvom u izbornim procesima. 

„Ma, možeš dobiti milion glasova, ako nemaš koga da ti ih sačuva, džaba ti“, govori jedna kandidatkinja.

Postizborna unutarstranačka tuča: Pravda za socijaliste 

Željko Škondrić treći je mandat u Gradskoj izbornoj komisiji Prijedor, na dužnosti predsjednika. Na upite o „iksanju“ uvijek odgovara jednom istom rečenicom: „Ne kradu od drugih, kradu od svojih.“ Ne sa namjerom da umanji tu vrstu izborne malverzacije nego s namjerom da odgovornost prebaci na političke subjekte, a time i obavezu da taj problem riješe same stranke.  

Tako su ove godine, četiri dana nakon izbora, prijedorski socijalisti završili u rubrikama crne hronike. 

„On mene pita otkud meni 96 glasova, a ja u stranci od 2013. godine i ovo mi treći lokalni izbori da sam kandidat. Pao sa 20. na 21. mjesto. A on u stranku došao juče i ima 306 glasova. I sa 34. mjesta popeo se na treće. Ali je ispod crte prvi, pa mu ja sad kriv“, kaže Boško Kragulj o motivima napada Nikole Pašagića. 

Okružno javno tužilaštvo u Prijedoru naložilo je Policijskoj upravi Prijedor da sasluša svjedoke i provede istražne radnje u vezi sa fizičkim napadom jednog kandidata SP-a na drugog sa iste liste, te najavilo da će izvršiti i provjere navoda o krađi glasova koji su bili motiv napada.

“Uzmite papir i napišite sve prijatelje, poznanike, komšije, rodbinu – nećete doći do 500. Ma, sve, tata, mama, sestra, brat, djeca, žena, njeni, ujaci, tetke, strine, sve – nema 500. Čak i kada bi vas svi koji kažu i ispoštovali. A toga više nema”, kaže sagovornik s početka teksta.

Umjesto zaključka

Za dalje suzbijanje ovih, ali i mnogih drugih nepravilnosti i zloupotreba, poznavaoci su saglasni da je potrebna opšta digitalizacija svih biračkih mjesta: skeniranje lične karte, sistem otiska prsta i skeniranje glasčkih listića. 

Koalicija za slobodne i poštene izbore „Pod lupom“ u martu 2022. godine Parlamentarnoj skupštini BiH predala je 92.000 potpisa građana i građanki BiH koji su se izjasnili za uvođenje novih tehnologija u izborni proces. 

„Sjećam se tog dana. Ja ih lično nosio. /smijeh/ I upravo su se te godine na opštim izborima, kada smo prvi put imali  ponovno brojanje za jedan nivo vlasti na svim biračkim mjestima u Republici Srpskoj, pokazala ogromna odstupanja. Već ove godine pravila i pilot projekti uvođenja novih tehnologija jesu donijeli više reda, ali ne dovoljno. Potrebno je uvesti nove tehnologije na sva biračka mjesta. Novac nikada i nije bio problem, nego manjak političke volje - volje da se ljudski faktor svede na minimum“, rekao je Prijedorčanin Zoran Petoš, dugogodišnji aktivista Koalicije „Pod lupom“. 

[1] Član 5.14. stav (2) tačka 3. tehnički prečišćenog teksta Izbornog zakona BiH: “mogućnost da, u okviru kandidatske liste jedne političke partije, koalicije ili liste nezavisnih kandidata, označi jednog ili najviše tri kandidata na jednoj listi koju je birač odabrao. Ako je birač validno označio više od tri kandidata na jednoj listi, smatra se da je ta lista dobila jedan važeći glas u svrhu raspodjele mandata, dok se preferencijalni glasovi s liste smatraju nevažećim.”

[2] Član 13.5 stav (5) tehnički prečišćenog teksta Izbornog zakona BiH „Mandati za opštinsko vijeće odnosno skupštinu opštine koje je osvojila lista raspodjeljuju se najprije među kandidatima s te liste, od kojih je svaki dobio najmanje deset procenata (10%) od ukupnog broja važećih glasova koje je ta lista osvojila, i to dodjelom mandata prema redoslijedu od najvećeg do najmanjeg broja glasova. Ako je pri tome ostalo još mandata koje treba dodijeliti listi, a preostali kandidati su dobili manje od deset procenata (10%) od ukupnog broja važećih glasova koje je ta lista dobila, raspodjela mandata među preostalim kandidatima s liste vrši se prema njihovom redoslijedu na listi.“