Zloslutni savez protiv Bosne i Hercegovine

Savezi koje nagovještavaju predsjednik stranke Saveza nezavisnih socijaldemokrata SNSD i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, Milorad Dodik, i predsjednik stranke Hrvatska demokratska zajednica BiH, Dragan Čović, uz asistenciju lidera iz Srbije i Hrvatske, opasni su ne samo po Bosnu i Hercegovinu nego su i realna prijetnja miru na Balkanu. Takvi sporazumi su u prošlosti (sporazum Cvetković-Maček 1939, dogovor u Karađorđevu 1991. i dogovor u Grazu 1992.) uvijek su donosili zlo. Onoga trenutka kada Srbija prestane igrati ulogu zaštitnika svih Srba na Balkanu, a Hrvatska odustane od ambicije da popravi svoj geografski okvir, otvoriće se perspektive da politička elita u Bosni i Hercegovini gradi jedinstvenu politiku, jer su historijska iskustva pokazala da su jedino jedinstveni odgovori političkih elita iz Bosne i Hercegovine nudili mirni izlaz. Forsiranje isključivo nacionalnog predstavljanja u Bosni i Hercegovini ne nudi dobre nade za uspjeh.

U svom poznatom „Sarajevskom govoru“ krajem 1970. godine lider srbijanskih liberala Marko Nikezić je, obraćajući se Srbima u Bosni i Hercegovini,  kazao da oni svoj identitet i afirmaciju trebaju razvijati u toj republici, te da se Srbija ne može identificirati sa interesima svih Srba u Jugoslaviji:

„Prošlo je vreme takve identifikacije Republike Srbije sa Jugoslavijom, koja je, s jedne strane, vodila zapostavljanju stvarnih interesa Republike [Srbije], a sa druge, kod drugih naroda Jugoslavije mogla biti doživljena samo kao težnja ka hegemoniji“.

Puno vremena nakon ovog govora jednog srbijanskog lidera, Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, šaljući poruku Hrvatima u Bosni i Hercegovini, kazao je:

„Vaša je domovina Bosna i Hercegovina, vaš glavni grad je Sarajevo, svoju politiku kreirajte zajedno s druga dva naroda“.

Nasuprot ovim dvjema izjavama, koje pokazuju odnos poštovanja Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, često smo u povijesti svjedočili, kao što i danas svjedočimo, ne samo izjavama nego i aktivnim djelovanjem koje pokazuje da bi dva bosanskohercegovačka susjeda radije vidjela Bosnu i Hercegovinu kao tampon zonu, a ne kao istinskog i ravnopravnog susjeda/komšiju. 

Tokom 20. stoljeća odnosi političkih elita Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini su se razvijali različitom dinamikom, a konačni rezultati su uvijek ovisili od sposobnosti političkih elita u Bosni i Hercegovini da se nametnu kao ravnopravan partner. Tu su primjetna tri pravila:

Prvo, u razdobljima kada je politička elita u BiH bila slaba i podijeljena u odnosu na temeljna pitanja suvereniteta i cjelovitosti Bosne i Hercegovine, uticaji iz Srbije i Hrvatske su se tragično završavali po Bosnu i Hercegovinu. U razdobljima kada je elita u BiH imala samopouzdanje i iskazivala političko jedinstvo – uticaji iz Srbije i Hrvatske na procese u BiH su slabili i završavali fijaskom.

Drugo, kada su političke elite u BiH nastupale isključivo kao zaštitnici etničkih ili vjerskih interesa, nisu imale dovoljno snage braniti suverenitet i cjelovitost BiH. Kada su nadilazile etničke i vjerske okvire – imale su dovoljno snage da se uspješno suprotstave negativnim i paternalističkim uticajima iz susjedstva i da grade bosanskohercegovačku državnost i društvo u cjelini.

Treće, kada su lideri etničkih stranaka u Bosni i Hercegovini pravili odvojene sporazume uvijek su ti sporazumi dovodili do nacionalnih stradanja, iako su opravdavani kao spas za ugrožene nacionalne interese.

Pokažimo to na konkretnim primjerima.

Između dva svjetska rata i Bosna i Hercegovina i Jugoslavija su preživljavale stalne krize. Nisu te krize bile rezultat sukoba nacionalnih ideologija, niti su politička sporenja bila uvijek odraz nacionalnih identiteta, nego nespremnosti političkih elita da postignu kompromis. Odnosno, krize su bile rezultat konkretnih odluka koje su političke elite donosile poslije 1918., kako je to prije nekoliko godina u svojoj knjizi Nedostižni kompromis uvjerljivo dokazao Dejan Đokić.  „Nedostižni kompromis“ u Jugoslaviji nije se mogao nadomjestiti parcijalnim srpsko-hrvatskim sporazumom 1939. na račun Bosne i Hercegovine, iako se to u tom trenutku činilo dobrim rješenjem za Jugoslaviju. Ipak, pokazalo se da sporazum nije ništa dobroga donio, jer je kraljevina Jugoslavija lako srušena 1941. godine, a Banovina Hrvatska, kao dio Jugoslavije, uspjela je preživjeti tek nešto malo duže od jedne godine. Političke elite u Bosni i Hercegovini nisu bile jedinstvene: srpska politička elita, podijeljena između lojalnosti BiH i Jugoslaviji, nije uspjela naći kompromis sa ostalima i stalno je otvarala nove frontove sukoba; muslimanska politička elita je izražavala lojalnost Jugoslaviji kako bi očuvala teritorijalnu cjelovitost BiH. Zbog toga je bila u konstantnom sukobu sa dijelom srpske političke elite u BiH, ali je pravila kompromise i stvarala političke saveze sa političkim elitama iz Srbije, zbog čega ju je politička elita iz Hrvatske optuživala da zbog takvog laviranja može biti krivac „ukoliko nekada dođe do podjele Bosne“; hrvatska politička elita u Hrvatskoj formalno je zastupala stav da ljudi u BiH imaju slobodu odlučivati o statusu Bosne i Hercegovine, ali je, čim se 1939. ukazala prilika, odlučila stvoriti banovinu Hrvatsku i u nju uključiti dijelove BiH sa hrvatskom katoličkom većinom uz obrazloženje koje je Maček dao: „Nećemo mi [Hrvati katolici] zbog vas [muslimana] biti vječito u ropstvu“. Ovaj sporazum srpske i hrvatske političke elite iz 1939. značio je dalju podjelu Bosne i Hercegovine, ali je istodobno pokazao i neuspjeh jugoslavenske integracije te ozvaničio definitivno razdvajanje Srba i Hrvata u dvije zasebne nacije. Takav sporazum je bio moguć i zbog toga što je poslije 1935. muslimanska politička elita oslabljena ulaskom u Jugoslovensku radikalnu zajednicu. Naime, muslimanska politička elita, okupljena oko Mehmeda Spahe, odrekla se samostalne političke stranke radi sticanja autonomije Islamske vjerske zajednice, ali je na taj način sužen njen manevarski prostor i mogućnost uticaja na dalje debate o organizacije jugoslavenske države. Bez unutarnjeg konsenzusa, političke elite nisu bile u stanju očuvati cjelovitost Bosne i Hercegovine između dva svjetska rata. No, kada je socijalistička elita postigla taj konsenzus – Bosna i Hercegovina je funkcionirala kao cjelina od 1945. do kraja 1980-ih godina. Iluzija je pretpostavljati da su i u tom razdoblju srbijanske i hrvatske političke elite prema Bosni i Hercegovini gradile politiku na temeljima na kojima ju je gradio i iskazao 1970. Marko Nikezić. Iako formalno ravnopravna, Bosna i Hercegovina je uložila puno truda da tu ravnopravnost u praksi ostvari. A to je mogla učiniti samo onda kada je izgradila svoje unutarnje jedinstvo. Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih bosanskohercegovačka elita je bila jedinstvena u naporima da se zaustave uticaji iz Hrvatske i odbace „paternalističke aspiracije“ iz Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Edvard Kardelj je 1977. u jednom razgovoru s Brankom Mikulićem  upozorio svog sagavornika kako mnogi u Jugoslaviji, posebno u Srbiji i Hrvatskoj, spletkare protiv Bosne. No, dodao je Kardelj na kraju, „Vi u Bosni i Hercegovini ste jedinstveni, nedate se pocijepati, pa je ogovaranje manje opasno“. Kada je u prvoj polovici 1980-ih  iz Srbije krenula kampanja protiv Bosne i Hercegovine, Nikola Stojanović, etnički Srbin, je bio vrlo oštar prema rukovodstvu Srbije i prijetio im je da će angažirati medije u Bosni i Hercegovini da krenu u kampanju protiv srpskog rukovodstva, što je imalo pozitivan učinak. U pozadini ovog uspjeha je stajalo – jedinstvo političke elite u Bosni i Hercegovini bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Kada je to jedinstvo narušeno – ponovo se nad Bosnom i Hercegovinom nadvio oblak zloslutnog saveza. Ideje iz sporazuma srbijanske i hrvatske političke elite, prvi put oživotvorene 1939. stvaranjem Banovine Hrvatske, ponovo su dobile na snazi, a Banovina Hrvatska je postala ideal hrvatskoj nacionalističkoj političkoj eliti 1990-ih godina. S druge strane, ideje o Bosni i Hercegovini kao jezgru srpskog nacionalnog prostora su dobile novi zamah. Tokom 1991. odvijali su se pregovori Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o rješavanju jugoslavenske krize, a jedna od opcija koja je stavljena na stol bila je – podjela Bosne  Hercegovine. Danas je jasno da je ovaj razgovor bio uperen i protiv Izetbegovića, ali i protiv Markovića. Razgovori u Karađorđevu, o čijem sadržaju su mediji nagađali, očigledno su bili puno više od običnog prijateljskog ćaskanja dvojice predsjednika.  U svom dnevniku Dušan Bilandžić piše: „Objašnjava mi Tuđman, da je u Karađorđevu 25. marta 1991. godine postignut načelni dogovor s Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine“. Formirane su i ekspertne komisije koje su trebale konkretizirati ideje o podjeli. U pozadini je bilo uvjerenje da se jugoslavenska kriza može riješiti dogovorom između Srba i Hrvata i podjelom Bosne i Hercegovine. Susreti ekspertnih komisija nisu dali nikakav rezultat, ali je ostao gorak okus da je „duh Karađorđeva“, odnosno dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine, bio postignut i da je rat koji se vodio poslije toga bio u neku ruku „dogovoreni rat“.  Teško je prihvatiti tezu o „dogovorenom ratu“ jednako kao što je teško opovrgnuti svjedočenja koja kazuju da je u Karađorđevu doista dogovarana podjela Bosne i Hercegovine. Iako dogovor u Karađorđevu, kako se čini, nije pretočen u neki pisani obavezujući dokument, i premda su o njemu najviše svjedočili kasniji Tuđmanovi politički protivnici (ali tadašnji saveznici), zbog čega je i svrstan u kategoriji političkih mitova, odnosno u „izmaštanu nadogradnju, iskrivljeno ili neobjektivno, nepouzdano, sporno objašnjenje stvarnosti“, danas je najraširenije uvjerenje da je u Karađorđevu doista postignut načelni dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine, ali operacionalizacija tog dogovora nikada nije dovedena do kraja. Sastanak nije bio tajni, ali je sadržaj ostao dobrim dijelom tajan. . Na sastanku je sigurno bilo riječi i o Bosni i Hercegovini, ali nije sačuvan nikakav pisani obavezujući dokument o njenoj podjeli. Najbliže istini je uvjerenje da je o tome tada razgovarano, kao i o nizu drugih opcija.

Ovdje je, ipak, ključno to da su Tuđman i Milošević nesporno u Karađorđevu razgovarali i o Bosni i Hercegovini. Prije samog sastanka u Karađorđevu, Alija Izetbegović je u pismu upućenom Tuđmanu naveo kako „ima izvjesne informacije“ da će Milošević Tuđmanu „ponuditi neka parcijalna rješenja, koja bi bila dijelom ostvarena na račun Muslimana i BiH“, te moli Tuđmana da to odbije, jer bi „to vodilo kaosu koji neke snage priželjkuju“. Vjerovatno je u tim razgovorima bilo i prijedloga o njenoj podjeli kao načinu za konačno rješenje srpsko-hrvatskog pitanja, a sigurno je da su kasnije ekspertne komisije radile na razgraničenju, kao jednom od modela za rješenje jugoslavenske krize. Ti dogovori, međutim, ne samo da nisu mogli donijeti nikakvo „konačno rješenje“ nego su doveli do strašnog rata u kojem su svi stradali, a posebno Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Dogovori Srbije i Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine početkom 1990-ih nisu mogli donijeti ništa dobro ni jednim, ni drugim ni trećim. Takvi savezi su uvijek nagovještavali zlo.

U to „činjenje zla“ su se potom uvlačile etničke elite u samoj Bosni i Hercegovini. Na početku rata protiv Bosne i Hercegovine 1992., u Grazu je 6. maja 1992. postignut (opet ne u pisanoj formi) sporazum Mate Bobana, lidera paradržavne Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i sada osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, lidera Srpske demokratske stranke u BiH (SDS), koji je pokazao da je tek unutarnja potpora tim vanjskim intervencijama protiv Bosne i Hercegovine otvarala mogućnosti za uspjeh. Ovaj sporazum u Grazu je „zacrtao obrise teritorijalnih ambicija koje su išle mnogo izvan područja u kojima su živjeli Srbi i Hrvati ”. Par dana nakon tog sporazuma, Skupština Republike Srpske je 12. maja 1992. usvojila Šest strateških ciljeva, koji su nagovijestili veliku nesreću i zlo u Bosni i Hercegovini.

No, čini se da na Balkanu zla nije nikada dovoljno.  Nedavna izjava Milorada Dodika da će Srbi i Hrvati „kreirati zajedničku izjavu kako BiH može da funkcioniše“ i da, ukoliko ne bude prihvaćena, „jedino je rješenje razdruživanje“, zaziva upravo to zlo. Ona je opasna zato što nagovještava stvaranje „saveza nacija“, i parcijalne dogovore dvojice i stavljanje trećeg pred ultimatum, poput dogovora iz Karađorđeva i Graza, s tim da se sada to nagovještava vrlo otvoreno. Ali, osim što ultimatumi na Balkanu nisu nikada dobro završavali, ova Dodikova izjava je opasna i zbog toga što implicira jedinstvo nacije oko jednog cilja, a taj cilj definira jedna nacionalna stranka (u ovim slučaju su to SNSD i HDZ BiH).  Politika koja je vođena u Bosni i Hercegovini posljednjih 30-ak godina, a koju je podržavala i međunarodna zajednica, upravo je promovirala etnopolitičke orijentacije, i to sada polako dolazi na naplatu i prijeti opstanku Bosne i Hercegovine. Podržati princip isključivog nacionalnog predstavljanja i sve svoditi na sporazume „nacionalnih lidera“, koliko god izgledalo legitimno, toliko je opasno, jer svaki sporazum na takvim principima samo će voditi crtanju novih granica. Nakon svih negativnih iskustava i pred Drugi svjetski rat i pred ratove 1990-ih, današnja uvjerenja nekih balkanskih lidera da bi se konačno rješenje i trajni mir mogao postići novim razgraničenjima, a u razgraničenjima najgore prođu najslabiji, su opasna, jer bi svako novo razgraničenje bilo praćeno novim talasima etničkih progona. Uvjeravanja koja često čujemo od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića o poštovanju suvereniteta BiH ne djeluju uvjerljivo kada se promatraju u kontekstu njegovih bliskih odnosa sa Miloradom Dodikom, koji koristi svaku priliku da naglasi želju za ujedinjenjem Republike Srpske sa Srbijom. (koja se konstantno naoružava) S druge strane, hrvatska politika prema BiH je također, formalno, u granicama poštovanja suvereniteta, ali insistiranje isključivo na parcijalnoj politici usmjerenoj na podršku zahtjevima Hrvatske demokratske zajednice BiH, ne ostavlja puno prostora za razvoj politike međusobnog poštovanja. Izjave poput one da su u Bosni i Hercegovini „život i budućnost Hrvata s Bošnjacima“, su tačne, ali one moraju izaći izvan tih okvira dualizma (Srbi i Hrvati, Hrvati i Bošnjaci)  i vratiti se na princip da su u Bosni i Hercegovini „život i budućnost Hrvata i Srba s Bošnjacima“.

I na kraju, stavovi o Bosni i Hercegovini koji se mogu čuti iz redova najjače bošnjačke nacionalne stranke, i dijela lijevo orijentiranih intelektualnih krugova, sada se čine gotovo posve nerealnim. Evropa i svijet, ne nude nikakva rješenja, a budući da je u ovom trenutku Bosna i Hercegovina sigurno najslabija država na Balkanu, da je njena unutarnja struktura razbijena, vezivnih tkiva je sve manje, etničke elite dominiraju na političkoj sceni, a zov nacionalne države prešao je granice današnjih država, čini se da je potrebno izaći sa nekim realnim prijedlozima, kako ovo izravno uključivanje Srbije i Hrvatske u pitanje Bosne i Hercegovine, uz inertnosti Evrope, ne bi ostavilo trajne negativne posljedice po zemlje na Balkanu. U pozadini svih ovih razgovora se ipak naziru ideje o novim razgraničenjima. U tom okviru razgovori koji su posljednjih dana organizirani u Zagrebu i Beogradu sa „nacionalnim liderima“ iz Bosne i Hercegovine su poput biopsije koja bolesno tkivo Bosne i Hercegovine može samo još više razoriti.  Poslije 30 godina od Karađorđeva i svih ratnih iskustava morali bismo prihvatiti činjenicu da su postojeće granice država nepromjenjive, ali je važno i razumjeti da su unutarnji odnosi podložni raznim dinamikama i da se mogu mijenjati. Uz jasno i dosljedno razvijanje odanosti državi. Ako toga ne bude, savezi koji se naziru iza ovih dogovaranja slute na zlo.