Bosna i Hercegovina uoči izbora: Mržnja i ratno huškaštvo umjesto političkih vizija

Bosna i Hercegovina uoči izbora: Mržnja i ratno huškaštvo umjesto političkih vizija

Slike su bile šokantne: lice mladića je bilo natečeno. Ostaci krvi po koži, sve do ušiju. To je bilo unakaženo lice Davida Dragičevića, mladog studenta i muzičara iz Banje Luke, slika koja je sedmicama kružila internetom. U međuvremenu je utvrđeno da je mladić sredinom marta brutalno ubijen, potom je njegov leš bačen u rijeku.

Otac ubijenog Davida kaže da ima dokaze o tome da su njegovog sina ubili policajci, pripadnici MUP-a. Već mjesecima mobilizira građane u svom rodnom gradu Banjoj Luci, u Republici Srpskoj, bosanskom entitetu u kojem dominiraju Srbi. Svakoga dana zajedno sa vjernim ljudima koji mu pružaju podršku stoji na glavnom gradskom trgu šaljući svoju glavnu poruku: „Pravda i istina“. 

Uprkos tome što je očito bila riječ o nasilju, zvaničnici su se u Banjoj Luci dugo držali verzije da je David stradao nesretnim slučajem. Do sada su pravosudni organi smatrali da nema razloga za podizanje optužnice.  Umjesto toga su pokušali da ubijenog Davida ocrne i prikažu kao lopova i kriminalca koji je uživao narkotike.  

Sa sve više detalja koje su otac i njegovi pomagači iznosili u javnosti je ubrzo postalo sasvim jasno: navodnom i iskonstruiranom upletenošću u krivična djela, sve autoritarniji režim pokušava zatvoriti usta kritičarima. Sasvim na vrhu: predsjednik RS Milorad Dodik. Nekadašnji kandidat u kojeg je međunarodna zajednica polagala nade i čija stranka zvanično djeluje pod zastavom socijaldemokracije, da bi se potom preobrazila u nacionalističku, već godinama igra na kartu radikalizacije. On u međuvremenu sasvim otvoreno artikulira svoje secesionističke namjere: parola mu je da se RS mora ujediniti sa srbijanskom maticom.

Dodik, koji negira državnost Bosne i Hercegovine i stalno ignorira državne institucije, se na narednim izborima koji će se održati početkom oktobra kandidira upravo za poziciju srpskog člana u državnom Predsjedništvu. Groteska koja na najbolji mogući način opisuje kako se u Bosni vodi politika. Pobijedi li Dodik na izborima, to bi izazvalo dodatnu disfunkcionalnost bosanskohercegovačkog sistema – a upravo to se i želi postići.

Ekonomska situacija u RS-u je jednako beznadna kao i u ostatku zemlje. U izbornoj kampanji pak Dodik i njegovi sljedbenici osim otvorenog nacionalizma i revanšizma ne nude ništa supstancijalno. Osim sirove sile: kritičarima poput novinara se prijeti, prebijaju ih, kako jedan predstavnik medija kaže, egzistira „atmosfera linča“. U cijeloj zemlji su od početka godine napadnuta 43 novinara.

Vlada atmosfera izopćenja i marginalizacije, mržnje, atmosfera u kojoj se pomirenje svjesno ometa: Dodik žestoko dovodi u pitanje genocid u Srebrenici u kojem je ubijeno više od 8200 muslimanskih dječaka, mladića i muškaraca. Činjenica da je RS proizvod brutalne politike etničkog čišćenja se jednostavno negira. U avgustu je izvještaj o zločinu u Srebrenici, koji je do tog trenutka važio, jednostavno odbačen glasanjem provedenim u Nardonoj skupštini RS jer, navodno, sadrži „netačne podatke“.

Radikalizacija Hrvata

Dragan Čović, hrvatski predstavnik u bosanskohercegovačkom državnom Predsjedništvu destruktivnim ponašanjem takođe pokušava  spriječiti trajnu funkcionalnost Bosne i Hercegovine. Proteklih mjeseci je vođa Hrvata bio taj koji je u znatnoj mjeri blokirao važne reformske procese. Cilj je HDZ-u, svojoj stranci – a time i samom sebi, osigurati osnovu moći.   Svi značajni politički akteri znaju: što se Bosna i Hercegovina bude više razvijala u funkcionalnu državu sa nezavisnim pravosuđem koje adekvatno radi, utoliko prije bi visoko pozicionirani političari mogli odgovarati zbog decenijske korupcije i nepotizma. Stoga je prioritetni cilj sačuvati vlast po svaku cijenu. 

Primjeri nedavno osuđenog Ive Sanadera iz Hrvatske i bivšeg makedonskog premijera Nikole Gruevskog, koji je takođe nedavno prvostepeno osuđen, pokazuju gdje završavaju političari kada poput kartela rasparčavaju zemlje u interesne sfere i međusobno dijele njihove resurse. Bosna i Hercegovina je najbolji primjer za takve strukture „state capture“: glavnu riječ vode stranke koje fungiraju poput kartela moći, pozicije i radna mjesta se daju rođacima, suprugama i članovima stranke, a mašinerija zapošljavanja se u vrijeme izbora koristi za ucjene. Zaposleni u javnom sektoru nerijetko moraju snimkom na mobitelu dokazati za koju su stranku glasali. 

23 godine po završetku rata nacionalisti koji su zahvaljujući slabosti međunarodne zajednice sa Evropskom unijom na čelu posljednjih godina izgrađivali i sve više učvršćivali svoj utjecaj, mogu mnogo izgubiti. Stoga se tekuća, sve prljavija izborna kampanja, još više podgrijava. Događaju se evidentne neregularnosti: u mnogim općinama broj birača na listama prevazilazi broj stanovnika, na listama su hiljade mrtvih, kaže Centralna izborna komisija. Gogoljeve „Mrtve duše“ su u bosanskohercegovačkom izbornom procesu postale tužna stvarnost. Konfrontirani sa evidentnim manipulacijama, predstavnici međunarodne zajednice su smatrali da moraju apelirati na političare da biračima omoguće slobodno i fer glasanje.

Trenutno se i ne spominju ni realna politika niti mnogobrojni problemi ove male zemlje: masovna nezaposlenost, endemska korupcija, alarmantne vrijednosti smoga, beznadno zdravstvo; naprotiv, ciljanom propagandom i izazivanjem panike politička kasta pokušava upozoriti na opasnost koja prijeti od drugih etničkih grupa. Vlastita etnička grupa je u opasnosti – najvažnija je poruka tokom izborne kampanje.

Ciljano se kreira sistem straha, kako bi se skrenula pažnja sa stvarnih problema i vlastitog neuspjeha. Na ovaj način treba ponovo mobilizirati glasače u vlastitim etničkim grupama.

Uloga Hrvatske i projekat „Herceg-Bosna“

Aktuelna izborna kampanja prije svega jasno pokazuje jedno: kako RS tako i Hrvati teže da provedu ciljeve iz 90-ih godina, ovog puta drugim sredstvima. Avet Herceg-Bosne, kriminalne paradržave iz rata koja je dijelove Hercegovine trebala izdvojiti iz bosanskohercegovačke državne zajednice je živa – kritika je koju upućuje Slavo Kukić, sociolog iz Mostara.

U hrvatskom dijelu i dalje podijeljenog grada Mostara u kojem od 2008. godine nije bilo izbora, u kojem se građane godinama sprečava da uživaju svoja osnovna ljudska prava jer se hrvatska HDZ i bošnjačka SDA bez parlamentarne kontrole bolje mogu baviti vlastitim biznisima, masovno su izvješene zastave Herceg-Bosne. To što je ovaj ideološki projekat povezan sa ratnim zločinima koji su, u konačnici, u novembru 2017. godine doveli do doživotnih zatvorskih kazni izrečenih na Međunarodnom tribunalu za ratne zločine u Den Haagu (ICTY), čini se ne smeta ni sestrinskoj stranci HDZ u Zagrebu.

Upravo suprotno: Hrvatska je još uvijek vezana za projekat Herceg-Bosne i njegove bitne aktere: hrvatski Sabor u Zagrebu je nakon samoubistva bosansko-hrvatskog generala Slobodana Praljka u sudnici u Den Haagu, koji je 2017. godine osuđen u drugostepenoj instanci, održao minutu ćutnje. U Hrvatskoj se hrvatske ratne zločince iz Bosne i Hercegovine smatra junacima. Očigledno je da jedna članica Evropske unije asistira u tome, da se zbog nacionalističkih motiva cijela jedna regija drži u nestabilnosti i kaosu. Napada se na poredak mira nastao u Daytonu. 

Izetbegovićevo dodvoravanje Ankari

Ali se i na bošnjačkoj strani isuviše rado igra na kartu radikalizma. Početkom godine je Bakir Izetbegović, bošnjački predstavnik u Predsjedništvu, javnosti saopćio da trećeg entiteta neće biti bez rata. Porodica Izetbegović je dugo dominirala političkom scenom, nakon dva mandata Bakir se na ovim izborima više ne može kandidirati. Umjesto toga će se kandidirati njegova supruga Sebija koja je udomljena kao direktorica Univerzitetskog kliničkog centra, ali ne za člana Predsjedništva. SDA očekuje slabije rezultate, te je zbog toga postavljen kandidat iz sfere utjecaja Izetbegovića, kako utjecajna porodica ne bi pretrpjela štetu. Odbojnost kod velikog dijela stanovništva, i kod Bošnjaka, naročito izaziva Izetbegovićevo otvoreno ulizivanje Turskoj i njenom autokratskom predsjedniku Reçepu Erdoganu.

Prilikom jednog spornog Erdoganovog nastupa na predizbornom skupu u centru Sarajeva održanom u maju 2018. godine, koji nije bio usaglašen sa ostalim članovima Predsjedništva, Izetbegović je gosta iz Ankare ponizno i javno pohvalio rekavši da ga je sam Bog poslao. Ovaj komentar je propraćen pozivom da Turci koji žive u Njemačkoj i Austriji na narednim predsjedničkim izborima glasaju za Erdogana.

To da turska ambasada u Sarajevu kritički nastrojenim predstavnicima medija nije izdala akreditacije za manifestaciju Božijeg poslanika je samo još jedan dokaz da i bošnjačka SDA striktno odbija da poduzme neophodne korake demokratizacije. Osim toga, time što je ustupio bitne organizacijske kompetencije za Erdoganov nastup koji je slavljen kao mega event turskom predstavništvu, Izetbegović je trajno doveo u pitanje suverenost svoje zemlje. Relativnu slabost SDA tokom predizborne kampanje treba da ublaži i mrtvi osnivač države Alija Izetbegović koji sa ogromnih plakata poput narodne mudrosti apelira na bošnjačke birače da ostanu vjerni njegovoj stranci.

Fahrudin Radončić iz SBB-a (Stranka za bolju budućnost) se jasno distancira od SDA, pozicionirajući se: „Ekonomija umjesto dinastija“, glasi jedna od ključnih poruka. Nije nikakva tajna da je, naravno, i Radončić ilustrativna politička figura koju se već godinama stalno dovodi u vezu sa mafijaškim krugovima, neko ko je, osobito prema kritičarima, sklon povlačenju rigidnih poteza. Radončić važi za jednog od najmoćnijih ljudi u zemlji, koristeći svoju novinsku imperiju Avaz pokazuje izražen smisao za vođenje političke kampanje  koja njegovu stranku trenutno prikazuje kao spasitelja zemlje.

Traže se: demokratski orijentirane alternative

Sve u svemu, broj političkih kadrova zainteresiranih za modernizaciju i demokratizaciju je u Bosni više nego ograničen. Liberalno nastrojenim i nenacionalistički usmjerenim biračima se ipak nudi i mali broj alternativa: u ime Demokratske Fronte se kandidira bivši predsjednik Željko Komšić. Iako je Hrvat, radikalna HDZ ga blati govoreći da nije „pravi“ Hrvat, kako bi smanjila njegove izglede za uspjeh. Općenito se može sumnjati u to da će socijaldemokratska SDP koja na svojim predizbornim skupovima – ipak – govori o dubokim socijalnim problemima ili multietnička Naša stranka, koja je etablirana osobito u Sarajevu, imati odlučujućeg uspjeha u atmosferi nacionalističkog podgrijavanja strasti. 

Pri tome bi bilo dovoljno razloga da se izbornim rezultatom kazni vladajuću političku kastu i njen destruktivni etnonacionalizam: Dok u drugim zemljama zapadnog Balkana stidljivi reformski impulsi, iako sporo, ipak uzimaju maha, Bosna zaostaje i na međunarodnom planu (vidi dokumentaciju Fondacije Heinrich Böll[1]). Bilo da je riječ o nezaposlenosti (najviša u Evropi) i nivou demokratizacije[2] (na istom nivou sa Marokom i Burkinom Faso), ili o stopi mortaliteta koja je rezultat zagađenosti zraka po kojoj je Bosna iza Sjeverne Koreje čak dospjela na 2. mjesto[3]. Ova mala balkanska zemlja je beznadna u skoro svim političkim, ekonomskim i ekološkim disciplinama.

Dok se premijer Makedonije Zoran Zaev trudi da mirnim putem riješi spor sa Grčkom oko imena zemlje, kako bi zemlju približio Evropskoj uniji, dok se u Albaniji pokušava profesionalnim procesom screeninga obnoviti endemski korumpirano pravosuđe, dok je odluka Crne Gore da pristupi NATO-u uspjela da zaustavi destruktivni ruski utjecaj, bosanski političari radije koriste narative i huškačke parole prošlosti i time zemlju postavljaju na apsolutno posljednje mjesto u Evropi.

Bezizlazna ekonomska i društvena situacija, konstantno raspirivanje agresivne retorike mržnje prema drugim etničkim grupama, marginalizacija i diskriminacija manjina poput Jevreja i Roma, neprijateljski odnos prema osobama iz LGBT-zajednice, i, konačno, konstantno veličanje ratnih zločinaca i njihovih djela trenutno stotine hiljada ljudi tjera iz zemlje. I odavno Bosni i njenoj retorici ratnih zona ne okreću leđa samo mladi i obrazovani – cijele porodice zaključavaju svoje domove i odlaze u Austriju ili Njemačku kako bi tu ostvarili profesionalnu i privatnu sreću. Razmjer ovog masovnog egzodusa u kojem zemlji leđa okreću najliberalnije snage ne ulijevaju nadu za pozitivnu budućnost Bosne.

Ostaje nam da pričekamo da vidimo da li će izborni rezultati uspjeti da promijene nešto od negativnih predviđanja. Sigurno je jedino da, u pravom smislu te riječi, nije moguće napraviti državu sa onim političarima koji vuku konce i koji su do sada davali pečat političkom diskursu u Bosni i Hercegovini, koji su svoje stranke i pozicije koristili jedino za lično bogaćenje i bogaćenje ostalih[sd1] . Sa njima neće doći do promjena kojima bi se zemlja oslobodila kandži entonacionalizma koji je uništava. Ukoliko bi ove snage pobijedile i na aktuelnim izborima, pomirenje i demokracija – koji tokom izborne kampanje svakako nisu igrali nikakvu ulogu – bi u narednom periodu postali sasvim daleki.