I dođe referendum.
Nakon što je Milorad Dodik prije deset godina svoju novu političku karijeru započeo obećanjima o odvajanju Republike Srpske od BiH, te nakon što je referendum svake godine pominjao barem deset puta, jubilej se morao proslaviti.
A kako drugo, nego radno, referendumom.
Pogotovo ako je pitanje bilo tako jednostavno i lako i ako se odgovor znao unaprijed, kao što je aktuelni slučaj sa presudom Ustavnog suda BiH da način obilježavanja 9. januara kao praznika u RS nije usklađen sa pravima svih konstitutivnih naroda u ovom entitetu.
Narodnoj Skupštini RS nije smetalo da, uporedo sa kampanjom da se na referendum masovno izađe, započne sa procedurom prilagođavanja Zakona o praznicima, o čemu je obavijestila dopisom i Ustavni sud, praveći se kao da Referendum o tom pitanju uopšte nije zakazan.
Svako se tako referendumom zabavio na svoj način
Srbija je objavila da ga ne podržava, barem ne javno. Peace Implementation Council, poznatiji u narodu kao PIC, skup svih važnijih Ambasadora u BiH, objavio je da se nisu mogli dogovoriti o zajedničkoj osudi referenduma, zbog protivljenja Rusije toj namjeri. Evropska komisija je kratko objavila da to izjašnjavanje nema nikakav uticaj na odluke Ustavnog suda.
I kao šlag na tortu, u dane predizborne kampanje i kampanje za referendum, Dodik ide kod Putina, a Bakir Izetbegović kod Erdogana.
Na taj način se u maloj BiH počinju susretati interesi, isključivo politički, ne i ekonomski, i ove dvije velike političke sile, Rusije i Turske, koje ovih dana obnavljaju zavjete o prijateljstvu i nagovještavaju novu političku saradnju. Dakle, politika se iz BiH izmješta van njenih granica. Trenutno su najmanje za BiH zainteresovani EU i SAD, a ako i jesu zainteresovani, onda to ničim ne pokazuju, osim bjesomučnih ponavljanja fraza o svakodnevnom napretku BiH, nevidljivom većini njenih stanovnika.
Bosnom i Hercegovinom se tako mnogo više bave svi drugi osim nje same
Rezultat referenduma se unaprijed znao, on je prošao. Čak nije bila potrebna tako jaka medijska i politička kampanja, prošao bi i sa mnogo slabijom.
Sam Milorad Dodik je u noći saopštenja rezultata referenduma ljutito saopštio da treba da se stidi svako ko nije izašao na referendum. Iako je rezultat u korist referendumskog pitanja dobijenog od 56% stanovnika RS koji su izašli bio u procentima 99,7% za nastavak obilježavanja praznika RS. Ovim rezultatom bi trebalo da bude zadovoljan svaki organizator sličnih referenduma u svijetu, čak i u državama koje se ne zovu demokratskim, pa je na trenutak ostalo nejasno kakav bi rezultat zadovoljio Milorada Dodika.
Odgovor smo dobili sedam dana kasnije. Milorada Dodika bi zadovoljio dobar izborni rezultat na lokalnim izborima, i dobio ga je, u vidu gotovo plebiscitarne podrške SNSD-u, partiji u njegovom vlasništvu.
U jednom od prvih obraćanja javnosti nakon izbora i najboljeg rezultata SNSD-a jasno je objasnio javnosti kako je i na koji način iskoristio referendum u predizborne svrhe, a taj način zaista jeste za aplauz.
Nije doduše pomenuo Bakira Izetbegovića i njegove zasluge za ovaj rezultat, ali ne treba sumnjati da im je obojici jasno da je ta zasluga velika. Kao i da je Milorad Dodik više profitirao ovaj put.
Opozicija u RS se ponašala od odluke o referendumu pa do samog dana njegovog sprovođenja, kao guske u magli. Tako su prošli i na izborima. Da skratimo, opozicija je izgubila zato sto nije bila spremna ništa da izgubi. Dodik je bio spreman da izgubi sve.
Pitanje je, da li Dodik uopšte može bilo šta da izgubi i na sličnim referendumima, onim u budućnosti, a najavio je jasno da će ih organizovati, i to svaki put kod sličnih odluka.
Podsjećam, Milorad Dodik ima vrijednije nekretnine van RS nego u RS. Rezervni položaj je čvrst i stabilan. Njegova djeca već su milioneri. Kada je postao punoljetan, Dodikov sin je dobio kredit od tri miliona, iako njegovi vršnjaci u Banjaluci i Laktašima rade za mizerne plate i napuštaju entitet, koji je već sada toliko zadužen da se ne vidi izlaz iz dužničke krize.
U svim dosadašnjim Dodikovim političkim kalkulacijama o referendumu, tokom ovih deset godina njegove vlasti, nema razmišljanja o tom danu poslije. Zašto? Zato što ga taj dan poslije i ne zanima, kao ni ova, niti buduće odluke Ustavnog suda.
A šta će na kraju reći Sud?
Sud je rekao što je imao. Činjenica je da, u posljednjih deset godina, oko 90 odluka Ustavnog suda BiH nije provedeno. Sve je očiglednije da će im se pridružiti još jedna.
Sud se po proceduri obratio Tužilaštvu BiH da pokrene postupak protiv odgovornih lica i eventualno hapsi, ali to se nikada neće desiti.
Višegodišnje degradiranje najviše sudske instance je činjenica na koju su već svi navikli, što je loše po stanovnike BiH, ma gdje god oni živjeli. Pošto od Ustavnog suda, koga niko ne poštuje, najmanju korist imaju građani, jer primarna uloga Ustava je da zaštiti pojedinca od sistema.
A ovdje se sve radi da sistem bude neuređen, da sudstvo ne funkcioniše, da policija i javni mediji služe jednoj partiji – tako ulazimo u zonu pravne nesigurnosti po običnog čovjeka.
To je i glavni problem lokalnih i međunarodnih politika u BiH, što svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno formiraju armiju nezaštićenih ljudi s ubijenim dostojanstvom, koje za tren možete pretvoriti u vojnike.
