Koliko sigurnosti možemo podnijeti?
Opet će nam se obratiti glasnogovornik MUP-a KS Irfan Nefić i poručiti da je sigurnosna situacija zadovoljavajuća. Nemalo nas, istovremeno, će se pitati u poređenju s čim. Sa Buenos Airesom? Istanbulom? Alepom? Nego vratimo se nekoliko koraka unazad… Na koje načine se, inače, rješavaju problemi vezani za sigurnost? Prolazeći ulicama sarajevskog kantona, sigurno vam nisu promakle visoke ograde kojima se markira prostor oko obdaništa, osnovnih ili srednjih škola. Markacija koja crta granicu “oaza sigurnosti” zapravo je NJIHOV odgovor na izazove sa kojima se ne hvataju u koštac. Ograde znače da su odriješeni baviti se posljedicama, nikako uzrocima problema. Da li neće ili ne znaju – nije ni bitno, bitno je da se ograničavanjem prostora učitava lažni osjećaj sigurnosti što je svojevrsna priprema za sistem vrijednosti koji tek treba biti prihvaćen. Dok dovoljno jakim pripada svijet, nejakim ostaju skučeni prostori “oaza sigurnosti” zapečaćeni ogradama.
Nedavno su u Sarajevu ubijene dvije studentice koje su posljednje trenutke provele u svojstvu pješakinja propisno prelazeći ulicu na jednom od najfrekventijih pješačkih prelaza u Sarajevu. Njih više nema. Ostaju pitanja da li je moglo biti drugačije i pod kojim uslovima. Ostaje i, još uvijek neutvrđen, odgovor na pitanje ko od nadležnih i u kojoj mjeri snosi odgovornost. Srećom, ostaju oni/e koji/e pitaju pitanja. Ostaje i činjenično stanje da ostavki još uvijek nema i da je demokratija još jednom poklekla onog trenutka kada je njihovim prijateljicama uskraćeno da se obrate za skupštinskom govornicom. Birokratsko objašnjenje ovog posljednje nabrojanog nije ni bitno, bitno je da je nekome ko želi govoriti o temi koja interesuje javnost uskraćena mogućnost govora na javnom mjestu i da za to niko neće snositi posljedice. Pomenuti primjer demonstracije sile nije mnogo različit od demonstracije koju je upriličio, sada nama svima već mrski, Sanjin. Da se ne lažemo, Sanjin jeste produkt sistema u kojem vrijedi pravilo jačeg - odličan đak životne škole u lokalnom društvenopolitičkom kontekstu.
Otuđena vlast određena je i da riješi probleme vodozaštitnih zona. Uglavnom, tako što će ih prodati u bescijenje zainteresovanim investitorima. Dodatno ugrožavanje svakako već ranjenog sistema vodosnabdijevanja (kanton Sarajevo) dalje predstavljaju kao pobjedu zdravog razuma i njihovih menadžerskih moći pozivajući se na nova radna mjesta i prešučujući činjenicu da su ista potplaćena. Štetu koja će biti učinjena generacijama koje dolaze (koje će usput vraćati kredite) tek treba popisati i detaljno ustanoviti, a već je izvjesno da će biti više štete nego koristi. Stručnoj i aktivističkoj javnosti se ostavlja tek neznatan prostor za učešće u ovoj unaprijed izgubljenoj utakmici, tek toliko da se ispoštuje estetika i održi privid “prilika koje stoje na raspolaganju, ali ostaju neiskorištene”.
Nego vratimo se na temu sigurnosti u društvu u kojem za većinu nas traje permanentna borba za puko preživljavanje. Mjesta za djelovanje su nam ograničena, “za naše dobro” baš kao što su i škole ograđene za dobro onih koje/i ih pohađaju. Ograđenim sigurnim prostorima dodajmo videonadzor i prepoznajmo scene iz Orwellove 1984. Veliki brat zapečatio je našu sudbinu i ostavio tek toliko mogućnosti da samopomažući sebi povremeno prihvatamo privid (našeg) uticaja na unaprijed izgubljene bitke. Misliću o ovome kada uskoro krene preseljenje škola, vjerovatno zajedno sa ogradama, iz urbanih u poludivlje sredine. Na upražnjenim lokacijama niknuće najmoderniji šoping centar ili će biti ispoštovan zakon koji zabranjuje rad kladionica, a suštinski ograničava rad škola gurajući ih na periferiju jer je bitka sa kladionicama izgubljena. Mirno spavajmo, sigurnosna situacija je zadovoljavajuća!