Fondacija Heinrich Böll nosi ime po prvom njemačkom književniku koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost nakon Drugog svjetskog rata i od svog osnivanja smo posvećeni dijalogu/razgovoru kao ključnom instrumentu čiji odjeci mogu naći put do onih koji žele znati i razumjeti, kako se riječima ljudi mogu dovesti u zabludu, ali i iz nje izbaviti.
Donosimo vam razgovore, spoznaje i mišljenja onih koji su spremni sa svima nama podijeliti odgovore do kojih su došli putujući ka istom cilju, a hodajući različitim ličnim i političkim stazama.
U godini 2025. obilježava se trideseta godišnjica završetka rata u Bosni i Hercegovini. Rat je okončan ugovaranjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u Daytonu, 21. novembra 1995. godine. Iste godine obilježava se i trideseta godišnjica od genocida u Srebrenici, prvog sudski presuđenog genocida nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. U godini 2025. već trideset godina obilježavamo, sjećamo se, tugujemo, tražimo, pitamo, propitujemo, odgovaramo i opominjemo, jer
„Ne postoji ništa što nas se ne tiče.“ - Heinrich Böll.
Uredi Fondacije Heinrich Böll u Sarajevu i Beogradu pripremili su intervju sa Edinom Omerčićem i Draganom Popovićem, historičarima iz Sarajeva i Beograda, u kojem ćete pročitati odgovore na neka od pitanja o Srebrenici.
Šta je zadatak historijske nauke u vezi sa genocidom počinjenim u Srebrenici 1995. godine i na koji način se baviti istraživanjem i pisanjem o ratu i genocidu 1990-ih?
Edin Omerčić: Zadatak je postavljati (nova) pitanja koja nisu naučno obrađena i kroz istraživanja otvarati nove perspektive na problematiku rata i genocida. Ne sa ciljem pokazivanja originalnosti u pristupu ili kako bi se donijeli iznenađujući zaključci, već kako bi se tragičnim, svršenim događajima dalo jedno novo svjetlo. Istraživanja se moraju ponuditi publici, morate biti spremni na kritiku, biti otvoreni za naučni dijalog.
Dragan Popović: Genocid u Srebrenici ima ogroman značaj za ljude koji žive u BiH, Srbiji, ali i šire u Evropi i svetu. Međutim, on takođe ima i izuzetan značaj za nauku, ne samo istoriografiju. Istraživanje tema koje deo društva doživljava kao polarizujuće i provokativne nosi sa sobom profesionalni i lični rizik. U profesionalnom smislu istoričari mogu da naiđu na otpor sopstvenih kolega, ali i na neprijateljsko držanje akademskih institucija od kojih im često zavisi egzistencija. U ličnom smislu, pošten pristup temama poput genocida u Srebrenici može da donese neprijatnost u javnosti i medijsku hajku. Sve ovo, ipak, ne menja posao istoričara, bar ako žele da se svojim poslom bave u skladu sa etikom i profesionalnim uzusima. Istoričar ocenjuje izvore, izvlači zaključke i daje svoju analizu događaja. Sa te strane, baviti se 1990-im zahteva isto znanje, posvećenost i profesionalno poštenje kao bavljenje bilo kojim drugim istorijskim periodom.
Historičari – ali i drugi istraživači – na raspolaganju imaju izvore, žive svjedoke, preživjele, počinitelje i sudionike, posmatrače, medijske izvještaje (strane i domaće), stenograme te kompletan dokazni materijal koji je dostupan preko Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, kao i presude tog suda te presude domaćih sudova: kako i kuda dalje?
Edin Omerčić: Jeste i svaka će nam od ovih skupina izvora ponuditi vlastitu perspektivu prošlog događaja koja treba biti analizirana, uspoređena, interpretirana. Koliko je meni poznato, mislim da ne postoji obimnija dokumentacija koja se odnosi na bilo koje razdoblje ljudske prošlosti od dokumentacije koja se za izučavanje historije devedesetih godina 20. stoljeća nalazi u bazama MKSJ-a. Preko tih baza, tog svemira sudskih spisa koji se prestao širiti, u stanju smo istražiti dešavanja tokom devedesetih godina u Jugoslaviji. Sve to još uvijek nije u potpunosti istraženo. To je materijal koji još uvijek nudi odgovore i na nova pitanja istraživača i historičara. Sudske presude su, kao takve, po dijelu svog sadržaja tekst koji nudi pozitivistički poredane činjenice, daje određene odgovore na pitanja koja je postavio pravnik. Historičar ih može koristiti i kao izvor i kao određeno hronološko pomagalo, ali ne smije postavljati i odgovarati na ista ona pitanja koja je pravnik već riješio, već postavljati nova.
Trebali bismo, nakon 35 godina od početka rata u Jugoslaviji, biti sposobni izvući barem neke pouke. Ne znam jesmo li i koliko naučili. Morali bismo biti sposobni postaviti i određena pitanja i na njih imati naučne odgovore. Zašto je do izbijanja rata došlo? Kako u budućim sličnim situacijama spriječiti krvoproliće?
No, nauka, naročito historijska, kod nas nije vodilja.
Dragan Popović: Događaji iz jugoslovenskih ratova 1990-ih nisu dovoljno istraženi, bar ne onoliko koliko bi se očekivalo, imajući u vidu ogroman uticaj na brojna evropska i svetska zbivanja i uopšte na istoriju, ne samo političku i diplomatsku, već i na društvenu, kulturnu, intelektualnu i sve druge oblasti koje istoriografija proučava. To posebno važi za pojedinačne zločine, uključujući i genocid u Srebrenici. Uprkos velikom broju izvora i dokaza, profesionalni istoričari, posebno na području bivše Jugoslavije, eskapistički zaobilaze ovu temu. Delom je to zbog već pomenutih razloga – ličnog i profesionalnog rizika koji prati bavljenje ovako eksplozivnim društvenim pitanjima. Deo problema je i u prevlasti publicistike i žurnalizma, koji su tokom 1990-ih u potpunosti preuzeli na sebe da opišu i analiziraju jugoslovenske ratove. Naučna metodologija daje utemeljenost zaključcima i sprečava isklizavanje u senzacionalizam i pristrasnost, bar ako se upotrebi kako profesionalna pravila nalažu. Zato je neophodno da se Srebrenica, kao i svi drugi zločini, mnogo više i detaljnije istražuje, uključujući njene brojne aspekte koji se mogu i moraju posmatrati iz metodološkog diskursa različitih nauka. Naravno, pomaci postoje, pa imamo poslednjih godina važne knjige i rasprave o nekim segmentima genocida, uključujući i njegovo negiranje i relativizaciju.
Da li je moguće pisati historiju 20. vijeka bez navođenja genocida u Bosni i Hercegovini? Da li je historijsko istraživanje i proučavanje genocida 90-ih samo lokalna – ili kako se to sada kaže regionalna – tema ili se ovaj zločin i njegov kontekst trebaju naći u evropskoj historiografiji, u proučavanju i poučavanju evropske historije 20. vijeka?
Edin Omerčić: Moguće je, naravno. Stvar je perspektive iz koje autor želi napisati takvu historiju i za koju publiku, i na autoru je da odluči na koji će način pisati vlastiti tekst i koje će kriterije poštovati. No, s druge strane – šta ćemo dobiti kada genocid u Srebrenici uđe u sve udžbenike historije na svijetu, ukoliko se na adekvatan način ne objasne uzroci i čitav proces genocida, ukoliko se barem djelimično ne razgrade ili ne osvijeste čvrsti patrijarhalni obrasci u našim obrazovnim sistemima, ukoliko se ne demilitariziraju naši udžbenici, ukoliko se ne ukaže na jasnu, debelu crvenu liniju koja vodi od Heraklovog povratka sa ratne linije do femicida? Tema je, naravno, ne samo regionalna, ona je univerzalno ljudska, a proučavanje genocida u Srebrenici može pomoći ostalim istraživačima genocidnih procesa u svijetu da postanu vidljiviji. Vrijedi, naravno, i obrnuto, a s ciljem sprječavanja samog nasilja, sukoba kao takvog.
Dragan Popović: Genocid u Srebrenici je neupitno događaj relevantan za ceo svet, a posebno za Evropu. I kada je počinjen, predstavljao je šok koji je doveo svet do svojevrsnog sudara sa realnošću. Pompezno najavljivan „kraj istorije“ i konačna pobeda vrednosti poput demokratije i zaštite ljudskih prava suočili su se sa stvarnošću Srebrenice i sa delimičnim uništenjem jedne nacionalne zajednice u sred Evrope. Srebrenica, kao i ceo rat u Bosni i Hercegovini, pokazala se kao test za delotvornost međunarodne zajednice, posebno Ujedinjenih nacija. Mnogi su novi mehanizmi smišljeni zbog ovog rata, od zaštićenih zona do međunarodnih krivičnih sudova. Genocid u Srebrenici uticao je u velikoj meri na razvoj međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, ali je ostavio ozbiljan trag i na drugim naukama. Napredak forenzičke antropologije ili revolucionarni metodi u oblasti DNK analize kao sredstva za identifikaciju posmrtnih ostataka koji se danas primenjuju širom sveta takođe su svojevrsna posledica genocida u Srebrenici. Dakle, genocid u Srebrenici nijednog trenutka nije bio lokalno ili regionalno pitanje. On je svetski fenomen koji je predstavljao vrstu prekretnice nakon zanosa koji je doneo talas demokratizacije krajem 1980-ih i početkom 1990-ih.
Kako se nositi sa odsustvom rata, a sveprisustvom ratne retorike i govora mržnje? U kojoj mjeri su danas ideološko-mitološke naracije iz pera struke u službi relativizacije ili pak mobilizacije za neke buduće ratove?
Edin Omerčić: U odsustvu rata treba graditi mir, a ne preispitivati ga. Veliku odgovornost imaju mediji, novinari, sada i na društvenim mrežama utjecajni nalozi koji disperziraju ratnu retoriku. Jednostavnom „switch off“ metodom, promjenom algoritma može se mnogo toga učiniti. Naravno, to nije rješenje, ali će jeka zveckanja oružjem biti manje bučna, što bi moglo omogućiti prostor za neke drugačije ritmove. Ratna retorika i govor mržnje sve su učestaliji i žešći u razdobljima približavanja izbornih političkih kampanja. Takvom „cyber guslarstvu“, ratovanju preko tipkovnica, ratovanju simbolima cilj je održavanje podjele na „Nas“ i „Njih“ u društvima, odnosno homogenizacija vlastite političke, etničke, vjerske zajednice. Revizionistička rečenica iz udžbenika historije ne reflektira samo ideološko-politička uvjerenja autora, već akademija i univerziteta i ukoliko ona nije naučno zasnovana na činjenicama, već falsificira, iskrivljuje i prećutkuje događaje iz prošlosti, u stanju je napraviti štetu koju neće moći ispraviti nijedna nevladina organizacija. To je državni, politički, društveni interes. Zadatak naučnika je da ukazuje na revizionističke naracije, da ih kritikuje, da ispravlja. Stalno. Po svaku cijenu.
Dragan Popović: Politika koja je dovela do rata i posledično do genocida u Srebrenici oslanjala se pre svega na ideologiju nacionalizma. To je uporna i žilava ideologija koja ne može da nestane, već zahteva dnevnu borbu kako bi se njeni otrovni efekti u društvu bar ograničili. Ratovi 1990-ih važan su izvor resantimana za nacionaliste i pogonsko gorivo za osvajanje „srca i duša“ ljudi. Samo u atmosferi straha i neposredne opasnosti od drugih i drugačijih nacionalizam ima šanse da osvoji javni prostor i zavlada nad ljudima. Kao i 1980-ih, i danas ovu ideologiju održavaju i promovišu autoritarne vlasti, ovoga puta Vučić i Dodik. Sam po sebi, nacionalizam nije privlačan velikom broju ljudi, jer je u pitanju agresivna i toksična ideologija. Međutim, promovisana korišćenjem javnih resursa, uključujući kontrolisane medije, ona postaje mainstream i predstavlja se ljudima kao neophodna radi zaštite u opasnim i kriznim vremenima.
Nacionalisti se često služe istorijom, tj. preciznije rečeno, slikom istorije koju stvaraju i promovišu kao kolektivno pamćenje jednog društva.
To se radi putem istorijskog revizionizma i kroz druge metode stvaranja poželjnog sećanja i potiskivanje onoga što kvari idealnu sliku nacije. Istoričari su stoga jako važni svakoj nacionalističkoj ideologiji. Oni kolektivnom pamćenju daju naučni pečat, pretvarajući mitove u istoriju i slikajući prošlosti poželjnim bojama.
Kontinuitet poricanja genocida: koje su mehanike poricanja i kako se ono sistematski normalizuje u proteklih 30 godina?
Edin Omerčić: Kod procesa genocida, faza poricanja je jedna od posljednjih faza i ovdje moramo razlikovati dvije stvari: prva je negiranje samog čina zločina, a potom i poricanje sudskih presuda, odnosno neprihvatanje odgovornosti za zločine, odbijanje počinioca da se suoči sa odgovornošću za zločin. Samo poricanje zločina u Srebrenici je počelo i traje istovremeno sa fazom samog vršenja zločina. Iz percepcije počinitelja, ne radi se o zločinu, ubijanje „turaka“ za počinitelje nije bio zločin, već pobjeda nad vjekovnim neprijateljem, osveta za događaje iz srednjovjekovne prošlosti koja je izvršena na Petrovdan 1995. godine. Karadžić je u TV dnevniku 12. jula 1995. isticao kako je operacija „oslobađanja“ Srebrenice primjer superiornosti srpskog oružja, superiornosti srpske vojske i srpske plemenitosti. Dakle, naslanja se na učenje o Srbinu kao nadčovjeku, naslanja se na svetosavlje – ideološki konstrukt nastao 30-ih godina 20. st. u Srbiji. Metode negiranja genocida i nesuočavanja sa počinjenim zločinom sve su suptilnije i prošle su metamorfozu od pukog odbijanja preuzimanja odgovornosti za izvršenje zločina, prebacivanja vlastite odgovornosti za izvršeni zločin na žrtvu ili zajednicu žrtve, preko raznoraznih teorija zavjere koje su usmjerene protiv počinitelja zločina, pa do posve rafiniranih, diskretnih načina njegova poricanja i relativizacije koja se mogu istraživati i metodama etnolingvističkog proučavanja paraliterature – bilborda uz ceste, pa čak i preko sinkroniziranih crtanih filmova za djecu u kojima se javljaju i u „ružičastim“ tonovima prikazuju toponimi povezani sa genocidom, kao i imena osoba povezanih sa neposrednim izvršiteljima zločina.
Dragan Popović: Genocid nad Bošnjacima poriče se ili bar relativizuje na mnogo načina, ali što je još važnije, uz različitu motivaciju onih koji to čine. Najočigledniji negatori su srpski nacionalisti, koji na taj način negiraju odgovornost sopstvene politike i slikaju prošlost zajednice bez tamnih mrlja poput zločina nad drugima. U tom procesu još jednom homogenizuju naciju, koja se predstavlja kao žrtva zavere i kao meta neprijatelja sa strane. To je proces koji je doveo do izmišljanja fraze „genocidni narod“. Vlasti u Srbiji promovišu tezu da priznanje genocida u Srebrenici vodi ka nametanju kolektivne krivice celom narodu. Kolektivna krivica ne postoji nigde, a posebno ne u krivičnom pravu, kao što ne postoje ni „genocidni narodi“, jer je ta sintagma sama po sebi besmislena i nema nikakvo značenje u nauci ili struci. Međutim, deo vladanja strahom je i da se ljudi ubede da im opasnost preti svuda i sa svih strana. Nažalost, nije srpski nacionalizam jedini koji se koristi metodama negiranja genocida. Jedan deo međunarodne javnosti iz svojih razloga negira genocid nad Bošnjacima. Desničarski pokreti Srebrenicu koriste kao primer manipulacije liberalne svetske javnosti da se muslimani prikažu kao žrtve. Sa druge strane, samoproglašeni borci protiv imperijalizma, pogotovu američkog, od Srebrenice su stvorili objekat teorija zavere, pokušavajući da dokažu da je u pitanju iskonstruisan zločin kako bi velike sile intervenisale i prigrabile sebi ekonomsku, političku ili već neku drugu korist.
Tako je genocid u Srebrenici postao oruđe ratova u različitim delovima sveta oko interpretacije stvarnosti i društveno-političkih odnosa, zatim kulturnih i identitetskih ratova, a onda i instrument unutrašnje politike desnih i levih populista u jednom broju država.
Paralelno, postoji i kontinuitet glasova mira i antiratnih akcija. Kako smo došli do toga da je prostor u javnosti za njih gotovo nepostojeći, a znamo da je bilo trenutaka kada je njihovo prisustvo bilo naizgled normalizovano – zašto je to tako i ko su nosioci mirovnih ideja u BiH i regionu?
Edin Omerčić: Snažan glas mira je postojao od početka ratnog stanja u Jugoslaviji, prvo kroz lokalne dječije inicijative sakupljanja potpisa protiv rata, roditeljska udruženja koja su nastojala vratiti vojne regrute iz JNA svojim kućama. Prostor su suzile populističke političke klase na vlasti, ali i sa druge strane svojevrsna poplava, kakofonija nevladinih organizacija koje su se „potrošile“ kroz međusobno natjecanje za financijski kolač, organizacija koje nisu bile u stanju uhvatiti se u koštac sa onim što zovemo Molohom nacije. Takva je situacija jer nikako da kao društvo potpuno osvijestimo da su na vlasti političke klase, a ne političke elite, dakle ljudi kojima je bavljenje politikom, brigom za društvo vezano za postizanje vlastitog financijskog profita, kao i da je svaka vrsta podilaženja njihovom interesu i neinzistiranje na naučnim principima pogubno po društvo.
Dragan Popović: Mirovni pokreti u Jugoslaviji izrodili su vibrantno i hrabro civilno društvo koje je pokušalo da svojim državama nametne proces suočavanja sa prošlošću, sve sa namerom da spreči ponavljanje i ratova i ratnih zločina. Bilo je tu različitih inicijativa, pristupa, polemika, bilo je i uspona i padova, ali danas se mora konstatovati da je ovaj pokret poražen. On je ostavio rezultate, pre svega u vrednom nasleđu u vidu prikupljene građe, ali i u vidu iskustva brojnih aktera koje ne treba zaboraviti ni zanemariti. Međutim, metode koje je primenjivao očigledno nisu primerene ovom vremenu i ljudi se sve manje interesuju za ceo proces. Za one koji veruju da je suočavanje važno i da može bar delimično da spreči ponavljanje zločina, ovo je teška, ali ipak otrežnjujuća istina. Iz nje treba izvući lekcije za budućnost i sačuvati sve što je vredno kako bi se transferisalo novim generacijama. Možda je bitka za suočavanje sa ratnom prošlošću privremeno izgubljena, ali to svakako ne znači da je izgubljen i ceo rat. Nove generacije svakako će naći načina da obnove ovu borbu i motivaciju da primene nove metode, primerenije dobu u kom žive.
Novi politički naraštaji i mladi uopšte, u vreme kada i dalje kontinuirano odlaze s ovih prostora, i uz postojeće dominantne obrazovne politike – u čemu se ogleda njihova odgovornost da se odrede prema nasleđu ratova 90-ih?
Edin Omerčić: Njihova se odgovornost sastoji u tome što vlastitim očevima (ili djedovima) nisu postavili isto ono pitanje koje su svojim roditeljima postavili studenti ’68 godine, a ono je: „Šta si ti radio? Gdje si ti bio tokom rata?“ Ukoliko su to pitanje postavili, te na njega dobili iskren odgovor, i nakon toga ne poduzimaju ništa, odnosno – nakon postavljenog pitanja i iskrenog odgovora sve što su u stanju „poduzeti“ jeste – odlazak, eh tada... daleko im kuća.
Dragan Popović: Društvom će uskoro upravljati generacije koje nemaju nikakvo lično iskustvo ni sa Jugoslavijom, ni sa 1990-im. Njihova predstava o tom periodu zasniva se trenutno na uvreženim stajalištima koja dominiraju javnim diskursom. Postjugoslovenska društva imaju potencijal da proizvedu nove sukobe, pre nego neki drugi delovi Evrope. To je stvar koja određuje i potrebu mladih da se bave prošlošću i da spreče ponovno „naoružavanje“ istorije kako bi bila upotrebljena za sukobe sa zamišljenim neprijateljima. Zato je važno za nove generacije da se bar deo njih zainteresuje za prošlost, posebno za ratove 1990-ih, da shvate posledice pogrešnih izbora i opasnosti nacionalizma. Na odnosu prema Srebrenici mlade generacije u Srbiji gradiće svoj odnos ne samo prema ratnoj prošlosti, već i prema budućnosti. Politika koja je do Srebrenice dovela na kraju će obići pun krug i vratiti se u Srbiju uz posledice koje takva politika uvek donosi i koje nikada nisu benigne.
Kako neadekvatna reakcija međunarodne zajednice na aktuelni genocid u Gazi daje vetar u leđa negiranju genocida u Srebrenici? Kako to utiče na evropsku kulturu sećanja i egidu „Nikad više!“?
Edin Omerčić: Pitam se na kojim će to principima nakon rata u Ukrajini i genocida u Gazi biti zasnovan međunarodni pravni sistem. Kako će biti sankcionirani počinjeni zločini? Da li je ono što zovemo međunarodno pravo primjenjivo na sve države? Postoje organizacije, zajednice, brojna udruženja koja djeluju na izgradnji mira, ali su one nemoćne pred državom, pred autokratskim vladarima i interesom kapitalizma koji se brani nuklearnim oružjem, hrani svirepom represijom. Pred očima nam se kreira, na djelu je nastajanje kulture nasilja, jednog agresivnog, nasilnog moralnog modela čudovišta kojem će se biti jako teško oduprijeti upravo zbog toga što je moguće da, ukoliko se ne sankcionira, postane uzor djelovanja, ideal. Svijet u kojem pobjeđuju najsnažniji. Preživljavaju najotporniji. Na koga se to „Nikad više“ odnosi? Na nekoliko evropskih nacija! To funkcioniše samo na tlu Evrope. Ako vrijedi, a očito ne vrijedi – „Jedan svijet – Ne tri // Jedna rasa – Ljudska rasa“ moramo se pitati zašto to – „Never more“ baš i ne funkcionira izvan evropskog kontinenta. No, ono što ovdje želim potcrtati i reći jeste da genocid u Srebrenici nije događaj iz ljeta 1995. godine. Genocid je proces, a ovaj o kojem govorimo možemo pratiti kroz genocidne faze najmanje od sredine osamdesetih godina 20. stoljeća. Srebrenica je eksplozija bosanskohercegovačkog genocida, njegov vrhunac i njegov tragični rasplet. Pored svih tih ratnih užasa u Jugoslaviji, događaji iz devedesetih su bili i jedna velika laboratorija kroz koju su današnji autokratski lideri mogli vrlo dobro naučiti na koji način će u budućnosti funkcionirati međunarodni pravni sistem, na koji će se način kreirati javno mnijenje, kakve su sve mogućnosti medijske propagande u kovanju rata. Zato mislim da je potrebno poredati hronologiju, te da neadekvatno suočavanje i nenaučene lekcije iz prošlosti daju vjetar u leđa genocidu Izraela nad Palestincima.
Gradivo koje smo kao društvo preskočili, zanemarili, pitanja koja nismo postavili i riješili vratit će nam se poput neeksplodiranog, zalutalog projektila.
Dragan Popović: Srebrenica je bila poraz Evrope i ideje evropskih vrednosti koja je, navodno, trijumfovala padom gvozdene zavese i političkim ujedinjenjem kontinenta. Umesto da iz tog poraza izvuče pouku i ne dozvoli nove poraze, Evropa je dopustila da nasleđe Srebrenice postane tek prigodna retorika koja se upotrebljava 11. jula i koja ne služi kao nauk i upozorenje, već kao dekoracija za pokazivanje evropske retoričke privrženosti ideji zaštite drugačijih i poštovanja različitosti. Kako je vreme odmicalo i Evropa je sve više zaboravljala temelje na kojima je nastala, pretvarajući se u trgovački savez koji služi ostvarenju ekonomskih interesa i ničemu više. Takva zajednica prirodno nije u stanju da vođena idejom zaštite humanističkih i prosvetiteljskih vrednosti povuče jasne crvene linije, bar kada je u pitanju genocid poput aktuelnog koji Izrael vrši nad Palestincima. Srebrenica bi morala da posluži kao jasan primer iz prošlosti kako se genocid nije sprečio i šta ubuduće treba učiniti drugačije. Ali takođe bi morala da bude i izvor novih znanja i razumevanja kako negatori širom sveta pretvaraju velike zločine u instrumente za svoje ideološke ciljeve. Metode negiranja genocida nisu mnogo različite kada su u pitanju Srebrenica i Gaza, iako je izraelski nacionalizam neuporedivo moćniji od srpskog. Osim što ne koristi iskustva Srebrenice, Evropa svojim ćutanjem na genocid u Gazi takođe povratno doprinosi relativizaciji genocida u Srebrenici.
Koliko god bile iskrene, poruke evropskih zvaničnika u vezi sa Srebrenicom zvuče šuplje i neiskreno u trenutku dok traje genocid nad Palestincima. Evropa je zajednica zasnovana na vrednostima i samo takva ima šansu da opstane. Od odnosa prema zločinima poput Srebrenice i Gaze u velikoj meri zavisi i budućnost ove nadnacionalne zajednice.