Tko se boji roda još? Uloga vjerskih zajednica u anti-rodnim pokretima u regiji

Uvod

Onog trenutka kada u javnosti krenu rasprave o rodu, sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji, reproduktivnim pravima (posebice pobačaju) i slobodama, ženskim i LGBTIQ* pravima, javljaju se akteri koje svrstavamo u anti-rodne pokrete i koji dižu moralnu paniku oko “rodne ideologije”, a koja se navodno kroz navedene teme nameće od strane feministkinja, “gej lobija", takozvanih “đenderista". To se od početka 21. stoljeća, prilagođeno nacionalnim kontekstima, događa na globalnoj razini. Iako ovaj diskurs u početcima možemo vezati uz vjerske zajednice i organizacije civilnog društva i njihove satelite u obliku navodno građanskih inicijativa, postao je izrazito prisutan i u političkom diskursu, najčešće desnih i populističkih političkih aktera. “Anti-rodni pokret suvremena je pojava koja se u posljednje vrijeme ne širi samo zemljopisno, nego se iz prosvjedne pomiče u institucionalnu političku arenu (Gergorić, 2020. 149).” U sinergiji civilnih, vjerskih i političkih aktera, anti-rodni pokreti postaju ozbiljna prijetnja ženskim, LGBTIQ* pravima, rodnoj ravnopravnosti, seksualnim slobodama, ljudskim pravima uopće i liberalnoj demokraciji. U ovom radu, koristeći se postojećom literaturom o anti-rodnim pokretima pokušat ću objasniti tko čini anti-rodne pokrete, što čini anti-rodne diskurse, te načine na koji vjerske zajednice igraju ulogu u nacionalnim manifestacijama globalnih anti-rodnih pokreta

1. Anti-rodni pokreti

Anti-rodni pokreti obuhvaćaju različite, najčešće ultra-konzervativne aktere koji se na nacionalnim nivoima mobiliziraju na teme reproduktivnih i seksualnih prava i sloboda žena i LGBTIQ* osoba, roda i seksualnog obrazovanja. Važno je napomenuti da treba razlikovati tradicionalni konzervativni sektor šire javnosti koji ima negativne stavove o feminizmu i LGBTIQ* pravima te anti-rodne pokrete kao transnacionalne pokrete različitih aktera koji se organiziraju u opoziciju “rodnoj ideologiji” (Cvetković i Velichkovska. 2022). Ono što anti-rodne pokrete koji se mobiliziraju tijekom dvijetisućitih razlikuje od ranije prisutnih konzervativnih snaga, a koje se opiru seksualnim slobodama i pravima, nov je način mobilizacije, oblikovanja diskursa i organizacije koji komunicira s puno širim krugom ljudi od tradicionalno konzervativnih krugova (Kuhar, Paternotte, 2017, 317). Otpor anti-rodnih pokreta nije tek reakcionaran u odnosu na stečena prava i slobode i nije tek opozicija feminizmu i LGBTIQ* pravima već je proaktivan pokret sprečavanja daljnjeg stjecanja seksualnih i reproduktivnih prava, ali i ljudskih prava kao takvih, razvoja ravnopravnosti i liberalne demokracije, odnosno egalitarnih društvenih odnosa. On je također, prema Kovats simptom i posljedica šire socijalno-ekonomske, političke i kulturne krize liberalne demokracije (Gergorić. 2020. 157).



Različiti akteri koji tvore pokret imaju različite ciljeve koji se preklapaju u tri široke kategorije: teokratski, hiperkapitalistički ekonomski i iliberalni politički projekt (Datta, 2021, 81).  Odnos religije i anti-rodnih pokreta najjasnije se ocrtava se u teokratskom cilju projekata dok hiperkapitalistički i iliberalno politički projekt uspješno koegzistiraju kroz opoziciju liberalnoj demokraciji, odnosno političkom liberalizmu i podržavanju ekonomskog neoliberalizma. Iako različiti i s različitim krajnjim ciljevima, ovi akteri imaju preklapajuće motive i interese jasno vidljive u širokoj definiciji anti-rodnog pokreta kao “kompleksne transnacionalne konstelacije aktera koji rade na očuvanju heteropatrijarhalne spolne i rodne hijerarhije moći u svim područjima društvenog, političkog, ekonomskog i kulturnog života (McEwen i Narayanaswamy, 2023, 4)”. Tako je moguće u istim pokretima naći ne samo religiozne i nereligiozne aktere, različite profile političkih populista, već i naizgled nepomirljive strane. To je posebno vidljivo u financiranju pokreta u Europi, gdje se novci slijevaju kako s računa američke kršćanske desnice tako i s računa ruskih oligarha pa i ruskih vladinih agencija (Datta, 2021.13-26).



Ključni pojmovi anti-rodnih pokreta jesu “obiteljske vrijednosti” i “rodna ideologija” gdje prvi pojam brane od ugroze koju predstavlja potonji. “Rodna ideologija” služi anti-rodnom pokretu da kreira jedinstvenog neprijatelja, ujedini religiozne i nereligiozne aktere radi široke mobilizacije, stvori moralnu paniku u javnoj sferi te spriječi pravne i društvene reforme sustava seksualnoga i reproduktivnog zdravlja i prava, kao i prava LGBT osoba (Gergorić, 2020, 154)”. Rod se ne razumije kao analitička kategorija koja istražuje načine na koje društvo i kultura oblikuju naše rodne identitete te propituje odnos roda i spola, društveno i kulturno uvjetovane odnose moći između spolova, odnosno rodova. U “rodnoj ideologiji” biološke različitosti ne vide se kao temelj konstrukcije poželjnih i prikladni modela muškosti i ženskosti već se konstrukti muškosti i ženskosti razumiju kao biološka datost. Koncept “rodne ideologije” kreiran je dakle kako bi se s jedne strane suprotstavio aktivizmu za ženska i LGBTIQ* prava (op.a. rodnu ravnopravnost), s druge akademskoj dekonstrukciji esencijalističkih i naturalističkih razumijevanja roda i seksualnosti (Kuhar, Paternotte, 2017, 16). Smatra se oružjem “ideološke kolonizacije” vrijednostima koje nisu prirodne i kojom “Zapad” i njegove kulturne elite nameću neprirodni konstruktivizam. Time “rodna ideologija” za niz vrlo različitih aktera postaje efikasno “strašilo”, odnosno instrument dizanja moralne panike i ekstremne polarizacije zbog navodne ugroze za čovjeka, našu djecu, obiteljske vrijednosti, “našu” tradiciju i “naš” načina života od strane elita i globalista. U tom smislu akteri anti-rodnih pokreta vide feministkinje, “gej lobi” i “đenderiste” kao aktere globalne agende “raščovječenja”, odnosno one koji žele dekonstruirati sam smisao i navodnu prirodu muškaraca i žena, čovjeka kao takvog i time ugroziti tradicionalnu, prirodnu (heteronormativnu nuklearnu) obitelj. Poseban problem vide u inter i trans osobama čije življene stvarnosti tumače ideologijom nastalom iz dekonstrukcije biološkog esencijalizma u razumijevanju spola i roda.

2. Religijske zajednice i anti-rodni pokreti

Vjerske zajednice u europskom kontekstu, najčešće nisu nositelji anti-rodnih pokreta. Kao nositelje anti-rodnog pokreta, upozorit će Datta i Paternotte moramo prije svega prepoznati mrežu nevladinih organizacija koje se koriste sekularnim alatima i jezikom ljudskih prava. Anti-rodne pokrete ne možemo smatrati religijskim pokretima, ali ih se primarno treba razumjeti kao religijski inspirirane socijalne pokrete (Sheerkat prema Tranfić. 2023. 33). Pozivanje na ljudska prava čiji jezik kooptiraju (primjerice zagovaranje zabrane pobačaja uokvirit će kao zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti), bazirano je na razumijevanju ljudskih prava kako ih razumije Rimokatolička Crkva. Dakle, kao apstraktne i univerzalne prirodne zakone dane od Boga, gdje se upravo pozivanjem na prirodne zakone može odbacivati dijelove korpusa ljudskih prava koji im ne odgovaraju, primjerice prepoznavanje specifičnih društvenih položaja i kategorija kao što su rod i seksualnost (Tranfić, 2023, 29).



Ovisno o kompleksnim društveno političkim kontekstima svake države, negdje će ove organizacije djelovati kao sateliti crkve, negdje će s crkvom surađivati više ili manje, negdje neće uopće. No anti-rodni pokreti oslanjaju se na bogat svemir resursa crkava i svećenika, laičkih zajednica aktivista, kao i transnacionalnih vjerskih think tankova, sveučilišta i nevladinih organizacija. Kao religiozno inspiriran društveni pokret, anti-rodni akteri imaju na raspolaganju resurse specifične za religiju kao što su transcendentalna motivacija, zajednička transnacionalna identifikacija s kršćanstvom i bogata, decentralizirana mreža potpornih organizacija, mreža i resursa (Smith prema Tranfić 2023. 34)”. Osim toga, ovi pokreti nerijetko će se pozivati na  religijske vrijednosti (Lo Mascolo, J. 2023. 55.) koje će zajedno sa pravom na slobodu vjeroispovijesti koristiti kao opravdanje  diskriminatornog diskursa i praksi.  Iako će anti-rodni pokreti svoje protivljenje “rodnoj ideologiji” sve češće argumentirati navodno znanstvenim, a ne religijskim spoznajama, “rodna ideologija” kao takva duboko je povezana s tradicionalističkim religijskim razumijevanjem seksualnosti, spola i roda.

2.1 Rimokatolička crkva

Vatikan, odnosno Rimokatolička Crkva neraskidivo je povezana s konstrukcijom bauka “rodne ideologije”. Prema Anić (2011.) delegati Svete Stolice tijekom Međunarodne konferencije o populaciji i razvoju 1994. u Kairu i Četvrte svjetske konferencije o ženama 1995. u Pekingu, počinju koristiti pojam “rodne ideologije” pod utjecajem američkog antifeminizma i katoličkog fundamentalizma. Ključne teoretičarke, Dale O’Leary i Gabriele Kuby rod vide kao neomarksističko tumačenje svjetske povijesti u kojem rod zamjenjuje klasu. Smatraju da koncepti vezani uz rodne teorije nemaju veze s rodnom ravnopravnošću već promicanjem pobačaja, lifestylea i homoseksualnosti s opasnom agendom koja uključuje “dekonstrukciju materinstva kao jedinstvenog poriva žene; smanjenje broja stanovništva; promicanje seksualnog užitka; ukidanje razlika između žena i muškaraca; kvote po načelu 50/50 posto i puno radno vrijeme za žene kako bi se naštetilo majčinstvu; slobodna kontracepcija, legalan pobačaj, promocija homoseksualnosti; tečajevi spolnog odgoja za djecu kako bi se potaklo seksualno eksperimentiranje među djecom i učenje djece o kontracepciji i pobačaju, učenje da je homoseksualnost normalna i da su muškarac i žena isto; eliminiranje roditeljskih prava kako roditelji ne bi mogli spriječiti seksualni odgoj, diskreditiranje svih religioznih osoba koje se suprotstavljaju ovom programu (Anić, 2011, 39).” Njihova tumačenja roda utječu na Papinsko vijeće za obitelj, a onda i Kongregaciju za nauk vjere i brojne crkvene dokumente. U prihvaćanju antifeminističkih i fundamentalističkih, proizvoljnih tumačenja rodnih teorija sigurno utječe i to što se i prije konstruiranja pojma “rodne ideologije”,  naznake “rata protiv roda” mogu naći “u promišljanjima Josepha Ratzingera o rodu, odnosno u knjizi Ratzingerovo izvješće (1985). U njoj Ratzinger iznosi teze o opasnosti suvremenog feminizma i njegova zahtjeva za potpunom ravnopravnošću muškaraca i žena.“ (Gergorić, 2020, 154). S obzirom na teologiju tijela kakvu razvija Ivan Pavao II., to ne treba čuditi, a s obzirom na to da se ista temelji na komplementarnom modelu rodnih odnosa. Prema tom učenju različitost rodnih uloga posljedica je prirodnih različitosti muškaraca i žena na liniji biološkog esencijalizma, a koje im onda omogućavaju da kroz različitosti rodnih uloga ostvare sebe tek kroz odnos jedno s drugim. Jedna od temeljnih uloga žena je majčinstvo koje se smatra njihovom ontološkom svrhom.



Osim na ideološkoj razini, Rimokatolička Crkva jedan je od ključnih aktera anti-rodnog pokreta u zemljama koje su dominantno kršćanske i u kojima se nacionalni i vjerski identitet nose zajednički nazivnik tradicionalnih vrijednosti, primjerice u Poljskoj i Hrvatskoj. U ovim zemljama Rimokatolička Crkva ne pruža samo kulturne, simboličke i diskurzivne, već i ključne društveno-organizacijske, ljudske i materijalne resurse.

2.2. Pravoslavne crkve

Nemoguće je zanemariti ključnu ulogu koju u anti-rodnim pokretima igra Rusija. Osim spomenutog globalnog utjecaja kroz financiranje organizacija i inicijativa anti-rodnih pokreta, ruski akteri zajedno s američkim konzervativcima osnivali su neke od najznačajnijih organizacija pokreta. Kako je već rečeno, ključnu razliku u zemljama u kojima anti-rodni pokreti djeluju i načine na koji su povezani s religijskim zajednicama, čini politički kontekst. Primjerice, politike Rusije prema LGBTIQ* pravima neće se smatrati kao napad države na manjine (kao primjerice na razini EU ili SAD-a) već se opravdavaju nužnim otporom prema nametanjem zapadnih vrijednosti i seksualnih sloboda. Ključan je koncept “tradicionalnih vrijednosti”  koje Rusija brani i koje postaju državna ideologija Rusije od 2012. naovamo, a koji se između ostalog temelji na ideji Rusije kao čuvarice Europe koja brani originalne kršćanske vrijednosti (Savković. 2023.10). “U slučaju Rusije, opozicija “rodnoj ideologiji i politička homofobija dio su hegemonijskog nacionalnog identiteta koji služi okcidentalističkoj reprezentaciji dekadentnog zapada (Tranfić.2023.23).” 



No i kad se odmaknemo od Rusije, Pravoslavne Crkve postavljaju se kao čuvarice tradicionalnih, obiteljskih, odnosno kršćanskih vrijednosti, koje stoje kao obrana od “dekadentnog Zapada”. To im daje popriličnu moć, a  s obzirom na to da je “zajedničko obilježje većine pravoslavnih crkava njihova bliska povezanost s političkim vlastima u njihovim zemljama. Doista, u gotovo svim povijesno pravoslavnim zemljama, nacionalne pravoslavne crkve postale su simboli novopronađenog nacionalnog identiteta; zauzvrat, političke elite su im dale posebne privilegije, uključujući financiranje, nakon desetljeća komunističkog zanemarivanja (Datta. 2021.69).” Važno je imati na umu i to da Pravoslavne Crkve teološki i doktrinarno najčešće nemaju formalni, sistematizirani korpus društvenih i političkih učenja (s iznimkom Rusije), a ne postoje ni uredi poput onih Katoličkih za laike ili obitelj (Tranfić. 2023. 181). Osim toga, Tranfić (2023. 35) uočava da je korelacija između religioznosti iskazane kroz redoviti odlazak u Crkvu i volontiranje u religijskim organizacijama negativna samo u slučaju pravoslavnih crkava. Sve to rezultira smanjenim prilikama za kooptiranje društveno-organizacijskih, ljudskih i materijalnih resursa za mobilizaciju. To ne znači da se u dominantno Pravoslavnim zemljama poput Sjeverne Makedonije ili Srbije to ne događa, no ne na razini  struktura organizacijskih tijela i ureda, već prije svega laičkih mreža. Povezanost pravoslavnih crkava u tim zemljama i anti-rodnih pokreta zamjećuje se prije svega kroz kulturne, simboličke i diskurzivne resurse.

2.3. Religije i “rodna ideologija”

Unatoč ključnoj ulozi Vatikana u konstruiranju koncepta “rodne ideologije”, Rimokatolička Crkva neće ostati usamljena u prihvaćanju “rodne ideologije”. Štoviše, u SAD-u ključni akteri su primjerice protestantske zajednice, koje će osim kulturnih, simboličkih i diskurzivnih resursa pokret podizati i kroz društveno- organizacijske, ljudske i materijalne resurse. Kuhar i Paternotte (2017.) ukazuju na različite primjere djelovanja anti-rodnog pokreta koji će ovisno o nacionalnom kontekstu uspostaviti koalicije i s protestantskim, muslimanskim, židovskim  i ostalim religijskim grupama, a ukazat će i na primjere ujedinjavanja različitih, inače čak i suprotstavljenih, vjerskih zajednica oko pitanja prijetnje “rodne ideologije”. Ruska Pravoslavna Crkva i Rimokatolička Crkva primjer su stvaranja konzervativnog ekumenizma (Datta.2019.69) povezanog u opoziciju seksualnim slobodama koje tumače kao proizvod “Zapada” koji sve više odmiče od tradicionalnih kršćanskih, obiteljskih vrijednosti.



Ono što se nameće kao ključ prijemčivosti “rodne ideologije” za religijske zajednice, ali i ključne razine na kojoj religijske zajednice sudjeluju u konstrukciji i promociji “rodne ideologije” leži u tradicionalističkom religijskom razumijevanja “prirode” muškarca i žene i inzistiranju na komplementarnom modelu rodnih odnosa baziranog na binarnoj heteronormativnoj matrici i biološkom esencijalizmu. Anić i Spahić-Šiljak u svom radu Rod i religija na Balkanu: primjer Hrvatske i Bosne i Hercegovine napominju kako je i u kršćanstvu i islamu (op.a. dodala bi i pravoslavlju) na našim prostorima dominantan “tradicionalistički pristup rodu koji počiva na komplementarnom modelu rodnih uloga s naglaskom na očuvanje  tradicionalnih vrijednosti, braka, obitelji i morala kroz jasno podijeljene rodne uloge” (Grozdanov i Odak. 2023. 158). U tom smislu bez obzira na ulogu koju religijske institucije mogu ili ne moraju imati u pokretu, njihova težnja u obrani heteronormativne rodne hijerarhije ključni je dionik u kreiranju i opravdavanju diskursa baziranog na prijetnji “rodne ideologije”.



Ništa manje važno, posebice u kontekstu zemalja u kojem religijske institucije sekularizacijom gube političku moć jest tendencija svojstvena anti-rodnom pokretu na koju ukazuju Anić i Spahić-Šiljak. Vjerske zajednice naime pokušavaju iskoristiti rodnu problematiku ili dizanje moralne panike o opasnostima ‘rodne ideologije’ kako bi tradicionalne religijske vrijednosti uključile u pravne okvire sekularnih država (Grozdanov i Odak. 2023. 147).

3. Anti-rodni pokreti u regiji i religijski nacionalizmi

Za razumijevanje odnosa vjerskih zajednica i anti-rodnih pokreta u zemljama bivše Jugoslavije važno je razumjeti kontekst odnosa religije i države. Djelovanje anti-rodnih pokreta temeljeno na religijskom tradicionalističkom pristupu rodu javlja se kao opozicija rodnoj i seksualnoj ravnopravnosti, ali i pokušaj stalnog nastojanja reafirmacije religije u javnom prostoru. Ova agenda u specifičnim kontekstima isprepliće se s pitanjem nacionalizma. Takav specifični kontekst dijele zemlje bivše Jugoslavije u kojima od demokratskih promjena devedesetih dolazi do deprivatizacije  i repolitizacije religije (Bobić i Anić. 2022. 101), gdje religija postaje pitanje nacionalnog, odnosno etničkog identiteta i gdje svjedočimo religijskim nacionalizmima. Religijski nacionalizmi (plural zbog njihove različitosti u svakom pojedinom lokalnom kontekstu) organizirani su između ostalog i oko heteronormativnosti, patrijarhalnog maskuliniteta i rodnog poretka društva (Sremac, Ganzenvoort, 2015, 7) koji se ostvaruju kroz religijsku kontrolu seksualnosti u javnom diskursu. Na toj se razini postojeći religijski nacionalizmi u državama bivše Jugoslavije preklapaju s anti-rodnim pokretima pa “rodna ideologija” postaje prijetnja ne samo ‘prirodnoj’ obitelji, društvu, tradiciji, vjeri, već i domovini. Anti-rodni akteri postavljaju ne samo kao čuvari tradicionalne obitelji, braka i morala već i “našeg” društva pa i nacionalnih interesa.

“Pod egidom zaštite ‘tradicionalnih srpskih vrijednosti’, politička agenda ovih organizacija – uz implicitnu legitimizaciju ovih diskursa kroz Pravoslavnu crkvu i neke medije – doživjela je značajnu normalizaciju i posljedično snažno skrenula opću političku raspravu dalje udesno.  Što se tiče anti-rodnog diskursa, ovakva "radikalizacija" rasprave osobito se ističe kada se raspravlja o očekivanim rodnim ulogama i stavovima prema LGBTQI osobama (RIDH.2019.)”.

Iako prema Cvetković i Velichkovskoj anti-rodni pokreti u Sjevernoj Makedoniji nisu eksplicitno nacionalistički, lako se prilagođavaju lokalnim nacionalističkim okvirima i osjećajima.

“Istraživanja pokazuju da je anti-rodna ideologija u bivšim socijalističkim zemljama dobila istaknutiji nacionalistički oblik koji se artikulira kroz otpor zapadnim ideologijama ravnopravnosti spolova, a argumentiran je u narativima o ‘nacionalnom suverenitetu i šansi da se vrati na svoju opravdanu poziciju u moralnoj geografiji. Europe’ (Graff & Korolczuk, 2022.) … Drugim riječima, “narod” konstruiran kroz narative makedonskih anti-rodnih pokreta zajednica je tradicionalnih, religioznih, jednostavnih i moralno ispravnih ljudi, ugroženih zapadnim sekularizmom i liberalizmom.” (Cvetković, Velichovska. 2022)

Akteri anti-rodnog pokreta u Hrvatskoj također se postavljaju kao zaštitnici obiteljskih vrijednosti, tradicije pa i suvereniteta Republike Hrvatske. Svoju borbu protiv “rodne ideologije” prikazuju kao zaštitu ne samo obiteljskih vrijednosti i “prirodnih zakona” već i  tradicionalnih vrijednosti (uključujući katoličanstvo) koje temeljno određuju hrvatski narod. Pitanje zaštite hrvatskog zakonodavnog okvira od “rodne ideologije” koju nameće globalna liberalna elita smatraju pitanjem obrane suvereniteta Republike Hrvatske.

Ono što nikako ne smijemo zanemariti jest i to da kod anti-rodnog pokreta ne govorimo o nacionalnim fenomenima proizašlih iz religijskih nacionalizama rasplamsanih nakon raspada Jugoslavije, već transnacionalnim ultrakonzervativnim pokretima koji se vješto prilagođavaju i instrumentaliziraju specifične nacionalne kontekste. U tom ključu treba razumjeti i svugdje prisutne promjene u oblikovanju diskursa koje se sve više odmiče od etnonacionalizma prema “iliberalnom familizmu koji fokus stavlja na biološku i socijalnu reprodukciju” (Tranfič 2023. 21) i gdje obitelj postaje primarni, a nacija tek sekundarni politički subjekt (Tranfić.2023. 148). Bez obzira na vrlo kompleksnu konstelaciju različitih aktera, kao veću ili manju, simboličku ili stvarnu uključenost vjerskih zajednica koja će ovisiti o specifičnim nacionalnim kontekstima, anti-rodne pokrete treba shvatiti kao “specifičnu podvrstu radikalno desne politike”(Tranfić. 2023. 21)  koja je dijelom potaknuta potrebom za strateškim inovacijama i ulijevanjem novih pitanja u politički dnevni red. Funkcioniraju tako da “heteronormativni hijerarhijski odnosi uokvireni kršćanstvom kao 'komplementarnost muškaraca i žena' uspostavljaju rodne dihotomije, pri čemu se presijecaju s populističkim artikulacijama društvenih podjela (Tranfić. 2023. 21)”.

4. Utjecaj vjerskih zajednica u anti-rodnim pokretima u regiji

Opseg ovog rada ne omogućava detaljnu analizu djelovanja i utjecaja vjerskih zajednica u anti-rodnim pokretima po državama bivše Jugoslavije. Zajedničko im je da “naše” društvo, jedinstvenu tradiciju, obitelj, brak, djecu, moral u formi tradicionalističkih religijskih vrijednosti, a onda i nacionalni identitet i suverenitet, akteri anti-rodnih pokreta čuvaju od strašne globalističke agende i elita koja provodi “rodnu ideologiju” i prijeti kroz zahtjeve za uvođenje sveobuhvatne seksualne edukacije, zakonodavne okvire koji bi jamčili zabranu diskriminacije i rodnu ravnopravnost, reproduktivna i seksualna prava i slobode žena i LGBTIQ* osoba. Sve navedene teme bile su razlog pojavljivanja, ako ne dobro organiziranih i umreženih anti-rodnih pokreta, onda anti-rodnih diskursa koji se prilagođeni nacionalnim kontekstima koriste istim ili sličnim argumentima i narativima.



Djelovanje anti-rodnog pokreta u Hrvatskoj u javnim prostorima kroz građanske inicijative i nevladine organizacije obilježeno je religijskim motivima bilo da se rade marševi i demonstracije, bilo da se javne akcije izvode u obliku molitvi i bdjenja. Ivan Tranfić u svojoj studiji utjecaja Crkve na anti- rodne pokrete u sjeveroistočnoj Europi zaključuje kako su “katoličke laičke mreže poslužile kao okosnica pokreta protiv roda” (Tranfić.2023.134) pružajući potporu “u smislu logistike, infrastrukture, oglašavanja i umrežavanja posebice od strane nižih svećeničkih razina” (Tranfić.2023.160.), ali i medijske pokrivenosti i političkog pritiska (Tranfić. 2023. 129) koji dolazi s vrha hijerarhije. Najvažniju razinu anti-rodnih pokreta u Hrvatskoj ipak čine građanske inicijative koje komuniciraju prema van i nevladine organizacije dobro povezane s transnacionalnim pokretom odgovorne za kolektivno djelovanje i izgradnju pokreta (Tranfić.2023.120) kako u Hrvatskoj tako i na međunarodnoj razini. Naime, akteri anti-rodnog pokreta u Hrvatskoj priznati su i rado zvani gosti na međunarodnim konferencijama anti-rodnih pokreta, posebice nakon uspjeha referenduma o braku 2013. godine kada je anti-rodnom pokretu u Hrvatskoj uspjelo, putem referenduma, promijeniti Ustav i u njega staviti definiciju braka kao životne zajednice žene i muškarca.

Što se Srbije tiče, Tranfić će primijetiti da je upitno možemo li govoriti o anti-rodnom pokretu, posebice na razini kakav se razvio u Hrvatskoj i primijetiti sasvim drugačiju putanju razvoja anti-rodnog diskursa. Ta situacija se zadnjih godina mijenja s obzirom na pojavu transnacionalnih anti-rodnih mreža u Srbiji. Ipak za anti-rodni diskurs u Srbiji, ključnu ulogu igra pokret iz nacionalističkog sektora srpskog civilnog društva, odnosno ekstremno desna stranka i prije svega politički akter - Dveri čija je ideologija bazirana na religijskom nacionalizmu.

S druge strane, “Srpska Pravoslavna Crkva nema doktrinarnu i institucionalnu infrastrukturu i pokazuje snažnu nevoljkost da se uključi u politiku kroz civilno društvo, što rezultira osakaćenom mobilizacijom resursa za anti-rodne aktere. Međutim, dijelovi Crkve, uključujući viši sloj, poduprli su natalističke, pro-life inicijative radikalno desnih aktera poput Dveri, pomažući u izgradnji nacionalističkog civilnog društva.(Tranfić.2023. 191)”

U Makedoniji pak zadnjih nekoliko godina svjedočimo izgradnji anti-rodnog pokreta i prepoznajemo klasični način funkcioniranja, nicanja građanskih inicijativa i nevladinih organizacija koje se javljaju u cilju zaštite djece, obitelji, tradicije i društva na sam spomen tema vezanih uz rodnu ravnopravnost, seksualna prava i slobode. I u Makedoniji, kao i u Srbiji i Hrvatskoj, u priču su uključene i vjerske zajednice, kao i politički, najčešće ekstremno desni politički akteri koji se lako vežu uz religijski nacionalizam. Jasno, religijski nacionalizam pitanje je postojećeg konteksta, dok se pod redateljskom palicom ideologa transnacionalnog anti-rodnog pokreta, obitelj pretvara u primarni politički subjekt.



U Hrvatskoj je izgradnja pokreta, unatoč tome što ga nose nereligijski akteri u vidu s crkvom više ili manje povezanih građanskih inicijativa i organizacija civilnog društva, uvelike ovisila o infrastrukturnim resursima Rimokatoličke Crkve. U Srbiji je izgradnja pokreta krenula od strane političke opcije, dok je u Makedoniji priča krenula nicanjem i umrežavanjem inicijativa građana i nevladinih organizacija. Unatoč neospornim kulturnim, simboličkim i diskurzivnim kapacitetima kojima Pravoslavne crkve u Srbiji i Makedoniji sudjeluju u pokretu, kao i pomoći u infrastrukturnim resursima primarno na nižim ili neformalnim razinama, neusporedivi su s infrastrukturnim resursima kakvu je Rimokatolička Crkva pružila pokretu u  Hrvatskoj.

Umjesto zaključka

Jasno je kako anti-rodni pokreti nemaju koherentnu ideologiju, koherentnim ih u njihovim različitostima čini otpor praznom označitelju, “rodnoj ideologiji” te korumpiranim elitama  koje navodno nameću tu ideologiju kroz navedene teme rodne ravnopravnosti, seksualnih i reproduktivnih prava i sloboda, seksualnog obrazovanja, ženskih i LGBTIQ* prava. Govorimo redom o temama koje idu ka većem ostvarenju rodne ravnopravnosti, što je realna prijetnja hijerarhijskom društvenom, političkom i ekonomskom poretku temeljenom na eksploataciji (u ovoj priči. rodno) drugih i drugotnih. “Kao i u slučaju međunarodnog anti-rodnog pokreta, oslanjanje na esencijalističko i biološko razumijevanje roda i seksualnosti te inzistiranje na tradicionalnoj obiteljskoj strukturi ukorijenjenoj u rodnoj asimetriji i popratnim hijerarhijama, dio je šireg odbacivanja ideja i praksi društvene i ljudske jednakosti. Tek u tom kontekstu postaje jasnije zašto se ideje o društvenoj uvjetovanosti roda, fluidnosti i promjenjivosti ljudskih identiteta, kao i jednakosti (i u pravnom smislu) različitih manifestacija ljudske seksualnosti smatraju toliko subverzivnima (Savković. 2023.26).” Kao što bi rastakanje rodne hijerarhije i ostvarenje rodne ravnopravnosti na razini društava ugrozilo postojeće hijerarhijske društvene, političke i ekonomske poretke, tako bi rastakanje rodne hijerarhije i ostvarenje rodne ravnopravnosti na razini vjerskih zajednica ugrozilo njihov institucionalni hijerarhijski poredak.



Ono na što bi svakako trebalo obratiti pažnju jest utjecaj anti-rodnih pokreta na zakonodavne okvire koji reguliraju obiteljske i bračne odnose. Agenda Europe, zagovaračka mreža anti-rodnih aktera, otkrivena nakon  javne objave dokumenata i strategije mreže: Restoring the Natural Order: Agenda for Europe među svojim ciljevima navodi ukidanje zakona koji omogućavaju rastavu braka (Data. 2018. 27). Za razliku od zabrane sklapanja braka za LGBTIQ* osobe, ovaj cilj jedan je od diskurzivno nevidljivih ciljeva, a koliko se na ovom cilju radi na razini do sada zamjećene infiltracije aktera u institucije i utjecaja na politike, ostaje vidjeti. Neosporno je kako ovaj cilj reflektira tradicionalističko religijsko razumijevanje braka. No još uvijek nisam naišla na radove i istraživanja koja bi analizirala potencijalni utjecaj anti-rodnih pokreta na sustave koji reguliraju bračne i obiteljske odnose i to je svakako područje koje bi trebalo istražiti na pojedinačnim, nacionalnim razinama.

 

Literatura:



1. Anić, R. (2011). Kako razumjeti rod. Povijest rasprave i različita razumijevanja roda u Crkvi. Zagreb. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/funkcionalni/kako_razumjeti_rod/kako_razumjeti_rod_knjiga.pdf. Pristupljeno 10.12.2023.

2. Bobić, L. I Anić J. R. (2022). Percepcija utjecaja religije na rodno uvjetovano nasilje, Izazovi integracije rodne ravnopravnosti u sveučilišnoj zajednici: Protiv rodno uvjetovanog nasilja. 101-111. TPO Fondacija, Sarajevo.

3. Cvetković I. I Velchkovska M. (2022). Who is afraid of gender? Analysis of the Key Narratives and Strategies of the Anti-gender Movement in the Republic of North Macedonia. Coalition MARGINS Skopje. https://ba.boell.org/sites/default/files/2023-03/who-is-afraid-of-gender-eng.pdf. Pristupljeno 25.3.2024.

4. Committee on the Elimination of Discrimination Against Women (CEDAW). 72nd Session. Alternative Report for the Evaluation of Serbia(2019). “Gender ideology” discourse as a threat to the full enjoyment of Women’s rights and gender equality in Serbia.  International Network for Human Rights. https://ridh.org/news/anti-gender-discourse-and-negative-gender-stereotypes-in-serbia/ Pristupljeno 26.2.2024.

5. Data, N. (2021). Tip of the Iceberg: Religious Extremist Funders against Human Rights for Sexuality and Reproductive Health in Europe 2009 - 2018. Brussels. European Parliamentary Forum on Population and development. https://www.epfweb.org/sites/default/files/2021-08/Tip%20of%20the%20Iceberg%20August%202021%20Final.pdf. Pristupljeno:12.12.2023.

6. Datta, N. (2018). “Restoring the Natural Order”:The religious extremists’ vision to mobilize European societies against human rights on sexuality and reproduction. Brussels. European Parliamentary Forum on Population and development. https://www.epfweb.org/sites/default/files/2020-05/rtno_epf_book_lores.pdf Pristupljeno 25.2.2024.

7. Gergorić M. (2020). Anti-rodni pokreti u 21. stoljeću. Anali hrvatskog politološkog društva. DOI: 10.20901/an.17.07. https://hrcak.srce.hr/file/359630 Pristupljeno 12.12. 2023.

8. Grozdanov, Z. i Odak, S. (2023). Balkan Contextual Theology. New York. Routledge.

9. Kuhar, R. I Paternotte D. (2017.): Anti-Gender Campaigns in Europe: Mobilizing against Equality. London, New York, Rowman& Littlefield.

10. Lo Mascolo, G. (2023). The Christian Right in Europe: Movements, Networks and Denominations.

11. McEwan, H. i Narayanaswamy, L. (2023.). The International Anti-Gender Movement:

Understanding the Rise of Anti-Gender Discourses in the Context of Development, Human Rights and Social Protection. United Nations Research Institute for Social Development. https://www.ohchr.org/sites/default/files/documents/cfi-subm/2308/subm-colonialism-sexual-orientation-un-ios-unrisd-input-2.pdf. Pristupljeno 13.12.2023.

12. Savković, M. (2023.) Anti-Gender Discourse in Serbian Media. Center for Women’s Studies, Belgrade. https://www.zenskestudie.edu.rs/wp-content/uploads/2022/10/Anti-Gender-Discourse-in-Serbian-Media-final-1.pdf. Pristupljeno 16.3.2024.

13. Sremac, S. I Ganzevoort, R. R. (2015). Religious and Sexual Nationalisms in Central and Eastern Europe: Gods, Gays, and Governments. Brill. Leiden/Boston. 1-14.

14. Tranfić I. (2023). For Family, God, and Country: A Comparative Study of the Emergence of Anti-gender Movements in Southeast Europe.