Ustavni sud BiH je zabranio diskriminaciju de iure i de facto, kao i zadržavanja rezultata ranije de iure diskriminacije. Sva ova tri principa bila su dobar osnov za promjenu entitetskih ustava, uvođenje konstitutivnosti na cijeloj teritoriji te djelomičnu političku predstavljenost nacionalnih manjina i osoba koje se ne žele etnički identifikovati. No, i dalje je ostao problem predstavljenosti Ostalih na državnom nivou.
Kako do građanskog društva u BiH?
Moguća rješenja za političko predstavljanje
Ustav Bosne i Hercegovine donio je konsocijacijsku demokratiju i federalizam. Jednostavnije, dominaciju kolektivnog nad individualnim. Taj sistem predominacije tri kolektiva i dalje je prisutan. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u svojoj značajnoj odluci, popularno nazvanoj „odluka o konstitutivnosti naroda“, definisao je određene pravne principe koji bi trebali biti osnova daljnjem razvoju političkog sistema. Prema ovoj odluci, elementi demokratske države i društva, pluralizam kao pretpostavka u pozadini, pravične procedure i miroljubivi odnosi koji slijede iz Ustava, moraju služiti kao smjernice ustroja BiH kao demokratske multinacionalne države. Kako je Bosna i Hercegovina pluralističko društvo s demokratskom vlašću, Ustavni sud BiH je izveo princip da Bosna i Hercegovina teritorijalnom podjelom na dva entiteta odgovara modelu multinacionalne države. S tim u vezi, teritorijalna podjela ne smije voditi ka održavanju rezultata etničkog čišćenja za vrijeme rata i institucionalne segregacije i nacionalne hegemonizacije u državnim institucijama. Dalje, princip kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda podrazumijeva obavezu entiteta da poštuju princip zabrane diskriminacije bilo kojeg od tri konstitutivna naroda, posebno u onim entitetima gdje se oni nalaze u položaju de facto manjine. Princip kolektivne jednakosti podrazumijeva i zabranu privilegiranja bilo kojeg od tri konstitutivna naroda na način da se pripadnicima jednog ili dva naroda priznaju posebna dodatna prava. Posebna prava konstitutivnih naroda priznata su na državnom nivou te se kao takva bez posebnog opravdanja ne mogu prenositi na niže nivoe teritorijalno-političke organizacije. Imajući u vidu tenziju između kolektivnih i individualnih prava, Ustavni sud BiH je utvrdio da kategorija Ostalih mora biti uvedena u sistem predstavljanja kako bi se spriječilo potpuno isključenje individualnih prava. Konačno, Ustavni sud BiH je sistem zabrane diskriminacije prepoznao na sljedeće načine: (1) zabrana de iure diskriminacije; (2) zabrana de facto diskriminacije (indirektna diskriminacija) i (3) zabrana zadržavanja rezultata ranije de iure diskriminacije. Sva ova tri principa bila su dobar osnov za promjenu entitetskih ustava, uvođenje konstitutivnosti na cijeloj teritoriji te djelomičnu političku predstavljenost nacionalnih manjina i osoba koje se ne žele etnički identifikovati. No, i dalje je ostao problem predstavljenosti Ostalih na državnom nivou. O ovome problemu Evropski sud za ljudska prava donio je nekoliko odluka, i to od odluka Sejdić i Finci te Šlaku, u kojima je prepoznata diskriminacija nacionalnih manjina u pogledu pasivnih političkih prava, do odluke u predmetu Azre Zornić u kojoj je utvrđena diskriminacija osobe koja se etnički ne identifikuje.
Koja su iskustva država sličnih Bosni i Hercegovini i šta možemo naučiti iz njihovog primjera?
Postavlja se pitanje kako dalje? Da li odluke Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava treba čitati u pravcu davanja prvenstva individualnim pravima u odnosu na kolektivna? Teško. Društveni kontekst utječe na sadržaj pravnih principa. U tom smislu rješenje ovog problema treba tražiti u principima putem kojih se balansira između individua i kolektiva u jednoj demokratskoj multinacionalnoj državi. U takvim situacijama, onda, najbolje je pogledati koja rješenja imaju moderne, demokratske i liberalne multinacionalne države. Odnosno, koje to principe postavljaju Švicarska Konfederacija i Kanada.
Jedna od vrijednosti koju uvodi Ustav Švicarske odnosi se na odlučnost švicarskog naroda i kantona da žive zajedno s obostranim uvažavanjem i poštovanjem svojih različitosti. Dakle, postoji jasan cilj života u različitosti. Ovim se dalje podržava princip solidarnosti i uključenost svih segmenata društva. Ustav navodi i ciljeve među kojima su promocija zajedničkog blagostanja i održivog razvoja. Posebno naglašava potrebu održavanja (1) unutrašnje kohezije i istovremeno (2) kulturne različitosti zemlje. U balansiranju odnosa između kolektiva i individue, Ustav Švicarske uvodi i pojam individualne i kolektivne odgovornosti prema kojoj svi pojedinci trebaju preuzeti odgovornost za sebe i vlastiti život, ali i prema svojim sposobnostima doprinijeti ostvarivanju zadataka države i društva. Konačno, Ustav Švicarske štiti ljudsko dostojanstvo kao vrijednost koje je kao takvo i pravna vrijednost. S druge strane, Kanada kroz Zakon o multikulturalizmu detaljnije uvodi vrijednosti i pravne principe u pravni sistem putem kojih štiti raznolikosti ali i individualizam kanadskog društva. Pozivajući se na Ustav Kanade, Zakon o multikulturalizmu balansira između dvije vrijednosti kanadskog društva i to: (1) jednakosti svih pojedinaca pred zakonom i prava na jednaku zaštitu i korist od zakona bez diskriminacije, te (2) priznavanja značaja očuvanja i povećanja multikulturalnog naslijeđa Kanađana, uz posebna prava starosjedilaca Kanade i dva službena jezika: francuskog i engleskog. Ovaj zakon obavezuje kanadsku vladu na ispunjavanje određenih ciljeva koji se ogledaju u sljedećem: (1) priznavanju i promociji razumijevanja koje multikulturalizam daje u pogledu kulturne i rasne raznolikosti kanadskog društva te priznaje slobodu svih članova kanadskog društva da očuvaju, uvećaju i dalje dijele svoje kulturno naslijeđe; (2) priznavanju i promociji razumijevanja da je multikulturalizam fundamentalna karakteristika kanadskog naslijeđa i identiteta, te da pruža neprocjenljiv izvor u oblikovanju kanadske budućnosti; (3) promociji potpunog i nepristranog učešća (a) pojedinaca i (b) zajednica različitog porijekla u kontinuiranoj evoluciji i oblikovanju svih aspekata kanadskog društva i pomoći u uklanjanju svih barijera koje onemogućavaju potpuno učešće; (4) priznanju postojanja zajednica čiji članovi dijele zajedničko porijeklo i njihovog historijskog doprinosa kanadskom društvu uz podršku njihovom daljnjem razvoju. Pored toga, kanadska vlada je obavezna osigurati jednak tretman i jednaku pravnu zaštitu poštujući i vrednujući njihovu raznolikost. Na ovaj način balansira se između individue i njenog specifičnog kulturnog konteksta. Između ostalog, vlada se obavezuje na promociju razumijevanja i kreativnosti koja nastaje u interakciji između pojedinaca i zajednica različitog porijekla.
I u švicarskom i u kanadskom primjeru možemo naći vrijednosti, ciljeve i pravne principe koji balansiraju između individualne i kolektivne dimenzije ličnosti. Ovi ciljevi se ostvaruju u okvirima federalnog uređenja ali i želje za očuvanjem multikulturalnog karaktera društva. To se jasno vidi u zaštiti individue, zabrani diskriminacije, zaštiti ljudskog dostojanstva, ali i zaštiti kulture, jezika i multikulturalnog karaktera, kako kanadskog tako i švicarskog društva. Ostvarivanje vrijednosti i pravnih principa dalje zavisi od specifičnog društvenog i pravnog konteksta, te zajedničkih vrijednosti datih društava. No, vrijedi napomenuti da nijedan od dva sistema ne daje prvenstvo kolektivu i zajednici nad pojedincem. Oba naglašavaju značaj individualnog kao apstraktnog i individualnog kao dijela kolektivnog. Konačno, naglašavaju i značaj i vrijednosti kolektivnog. Dakle, ne govorimo o isključivanju već balansiranju i uključivanju apstraktnih i kontekstualnih dimenzija ličnosti kroz vrijednosti i pravne principe.
Koje bi to bile vrijednosti našeg sistema?
Razvoj ustavnog sistema Bosne i Hercegovine, posebno pod utjecajem Ustavnog suda BiH, prepoznao je vrijednosti i razvio značajne pravne principe za razvoj multinacionalne države. No, u tom razvoju nedostaju, prema mom shvatanju, određene vrijednosti, ciljevi i principi koji bi trebali biti dijelom ustavnog i političkog sistema. Među njima, smatram značajnim sljedeće: (1) minimalni sadržaj zajedničkog identiteta koji prevazilazi identitete kolektiva; (2) saradnju između kolektiva, bilo na političkom nivou ili u okvirima civilnog društva, interesnih grupa, ali i na individualnom nivou u poljima od zajedničkog interesa; (3) razvoj povjerenja i međusobnog uvažavanja između kolektiva; (4) vrijednosti konsenzusa i legitimiteta političkog predstavljanja kolektiva u odnosima među političkim elitama; (5) demokratsko obrazovanje koje potiče razvoj vrijednosti u okviru kolektiva, ali i zajedničke vrijednosti u okviru segmenata; (6) konsenzus o prirodi političkog sistema.
Utemeljenje vrijednosti i principa treba da ima u vidu i komparativna rješenja i balansiranje između kolektivnog i individualnog, te vrijednosti individualnog ljudskog dostojanstva. Naravno, ovdje ne treba zanemariti ni dimenziju dostojanstva kolektiva kao vrijednosti koji daje kontekst značenja pojedincu i pojedinki. Dodatno, značajni su i vrijednost i princip “jedinstva u različitosti” putem kojeg se podstiče zajednički identitet ali i održava posebnost bilo kolektiva bilo individua. Konačno, ovoj listi treba dodati i vrijednosti i principe obostranog društvenog priznavanja i politike uključivanja u poljima koja utječu na sve individue i kolektive u državi.