Transnacionalni antigender pokret u Evropi

Piše: Marie Wittenius (u suradnji s Katrin Lange), naučnom suradnicom u Opservatoriju za društvenopolitički razvoj u Evropi (Beobachtungsstelle für gesellschaftspolitische Entwicklungen in Europa).

Desničarski populistički i antifeministički pokreti koji se mobiliziraju protiv rodne ravnopravnosti te seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava i (SRHR) [*1] ojačali su posljednjih godina širom Evrope. Ovo jačanje također jasno pokazuje rastući nezavisni, transnacionalno organizirani i finansijski podržani antigender pokret koji ugrožava prava žena i  LGBTIQ* osoba [*2], kao i civilno društvo. To je vidljivo ne samo na nacionalnom (i lokalnom) nego i na evropskom nivou, gdje se savezi organiziraju transnacionalno i pokušavaju narušiti osnovne vrijednosti Evropske unije, a istovremeno poništiti postojeći konsenzus na evropskom nivou. Antigender pokret napada temeljna ljudska prava na različite načine, uvijek ujedinjene pred zajedničkim neprijateljem: „gender ideologijom“.  

„Gender ideologija“ kao projekcijsko platno za zajedničkog neprijatelja

Gender u suštini podrazumijeva društvene rodne odnose, tj. ideje, očekivanja i norme usmjerene prema ljudima unutar društva. Ti rodni odnosi nisu prirodom predodređeni, nego su nametnuti od društva. Oni, primjerice, sadrže pretpostavke o tome kako bi se žene i muškarci trebali ponašati u skladu sa svojim spolom. Te pretpostavke mogu se razlikovati u različitim epohama i društvima te se mijenjati tokom vremena. Rodni odnosi stoga nisu nepromjenjivi, nego se mogu mijenjati i oblikovati [1].

Raznolikost među akterima antigender pokreta u smislu njihovih motivacija, njihovih različitih linija argumentacije te stepena njihove institucionalizacije je ogromna. Unatoč nacionalnim, historijskim i društveno uvjetovanim razlikama u razvoju i karakteristikama ovih pokreta u Evropi, primjetno je snažno transnacionalno strateško i finansijsko umrežavanje protiv zajedničkog neprijatelja: „gender ideologije“.  Da bi se saželo protivljenje „gender“ konceptu, skovani su različiti pojmovi, kao što su antigenderizam, rat protiv gendera ili antigender pokret. I pored ovih različitih naziva, u stručnoj literaturi postoji suglasnost o tome da se radi o transnacionalnom fenomenu koji doduše koristi nacionalne i lokalne narative, ali ostaje dosljedan i preko granica [*3], [2], [3].

Borba protiv „gender ideologije“ služi kao zajednički nazivnik i projekcijsko platno za različite političke ciljeve unutar pokreta. Ovaj pojam stoga funkcionira kao široko područje projekcije  rasizma, antisemitizma, homofobije i transfobije, etnonacionalističkih ideja i neprijateljstva prema elitama. Zajednički neprijatelj ujedinjuje veliki broj različitih aktera kao što su desničarske grupacije, desne populističke stranke, kršćanske fundamentalističke organizacije, ali i buržoaski  konzervativci ili neoliberalni krugovi [4].

Porijeklo pojma „gender ideologija“

Ovaj pojam svoje porijeklo ima u Katoličkoj crkvi i nastao je u najvećoj mjeri kao reakcija na zahtjeve za jačanjem seksualnih i reproduktivnih prava žena, naprimjer u kontekstu Svjetske konferencije o ljudskim pravima u Beču (1993), Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju u Kairu (1994) i Svjetske konferencije o ženama u Pekingu (1995) ([5]: Kuhar & Paternotte, 2017).

Organizirano protivljenje promoviranju politike rodne ravnopravnosti te seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava – a također i samog pojma „gender ideologija“ – nije nova pojava u evropskim društvima. Diskurs od 1990-ih vode konzervativni akteri, Katolička crkva i desničarske populističke stranke. Međutim, do političke mobilizacije širih krugova društva dolazi tek kasnije [6]. Izraz „gender ideologija“ posebno je naišao na plodno tlo na krajnje desnoj sceni, a postao je šire poznat kada je uključen u desničarske populističke narative [7]. Novi razvoj u proteklih deset godina bilo je transnacionalno ujedinjenje i organizirana izgradnja saveza različitih podgrupa  ove opozicije – sve pod narativom borbe protiv „gender ideologije“ [8]. 

Antigender pokret i desničarski populizam

Desničarski populistički pokreti i antigender pokret usko su povezani s obzirom na to da je koncept „gender ideologije“ doživio nagli porast od desničarskih populističkih aktera. Koncept „gender ideologije“ dijeli neke ideološke strukture kao i određenu retoriku s desničarskim populizmom. Zajedničko i jednom i drugom je naročito (ali ne isključivo) snažan osjećaj zajedništva koji naglašava „nas“ u odnosu na „druge“. Potonji mogu biti vidljive „korumpirane elite“, međunarodne i nadnacionalne sile (npr. „Brisel“) ili feministički „lobi“. Izraz „gender“ obično se ne prevodi na domaće jezike kako bi se učinio stranim i nametnutim „izvana“. Ipak, antigender kampanje ne bi trebalo shvaćati kao izraz ili manifestaciju ili direktnu posljedicu rastućeg desničarskog populizma. Naprimjer, raznolikost aktera – koja je znatno veća unutar antigender pokreta – te snažna religijska orijentacija antigender pokreta  onemogućuju jasno i direktno spajanje s desničarskim populizmom ([9]: Kuhar & Paternotte 2017; Paternotte & Kuhar, 2018).

Prve nedvosmislene antigender kampanje pojavile su se sredinom 2000-ih u evropskim zemljama poput Španije, Hrvatske, Italije i Slovenije. One su bile usmjerene, naprimjer, protiv uvođenja istospolnih brakova ili seksualnog odgoja u školama. S više od  120.000 učesnika masovni protesti pokreta  „Manif pour tous“ protiv zakona koji uvodi istospolne brakove u Francuskoj 2012. označili su vrhunac mobilizacije i nivo vidljivosti koji je bio bez presedana u to vrijeme [10].

Manif pour tous – Demonstracije za svakoga

„Manif pour tous“ je savez različitih pokreta i nevladinih organizacija koji se pojavio u Francuskoj 2012. Mreža se sastoji od katoličkih organizacija, konzervativnih think-tankova, blogera/ca i intelektualaca/ki. Pokret je mobilizirao hiljade demonstranata protiv istospolnih brakova i protiv „gender ideologije“. U novembru 2012. u Parizu su održane prve demonstracije protiv istospolnih brakova s više od 120.000 učesnika/ca ([11]: Kováts & Põim, 2015).

Ovaj događaj se u literaturi vidi kao oštra prekretnica i početak jačeg širenja sličnih pokreta u Evropi, naprimjer u zemljama poput Njemačke, Italije, Poljske, Rusije ili Slovačke. Uslijedio je talas  pokreta koji su ponekad uzimali trenutne političke rasprave  i konkretne zakonske prijedloge kao povod za akciju ili su djelovali preventivno kako bi spriječili strahovite promjene politike u drugim slučajevima. Porast ovih pokreta u nekim slučajevima potaknut je određenim aktuelnim političkim raspravama i konkretnim zakonskim prijedlozima ili djeluju preventivno kako bi se spriječile političke promjene od kojih se strahuje. Napadi su pogotovo usmjereni protiv prava LGBTIQ* osoba, reproduktivnih prava i medicine, kao i protiv seksualnog obrazovanja i ravnopravnosti spolova [12]. Napredak u navedenim oblastima preoblikuje se kao „propagiranje homoseksualizma“ ili „dokidanje porodice“ [*4].

Ambivalentan odnos antigender pokreta prema Evropskoj uniji

Unatoč ograničenim ovlastima u području socijalnih prava i ravnopravnosti, Evropska unija utječe na nacionalne politike putem „mekih“ mehanizama – naprimjer postavljanjem zajedničkih minimalnih standarda ili strateških smjernica kako je navedeno u Strategiji za ravnopravnost spolova  i Strategiji za ravnopravnost LGBTIQ osoba [*5].  Zatim, Evropska unija pomaže u oblikovanju nacionalnog zakonodavstva putem snažnog okvira antidiskriminacijskih direktiva,  pored ostalog o jednakom postupanju na tržištu rada te putem sudske prakse  Evropskog suda [*6].

S jedne strane, Evropska unija (često prilično apstraktno: „Brisel“), kao i druge međunarodne organizacije vide se kao „korumpirana elita“ koja potkopava nacionalne države i njihov nacionalni suverenitet i vrijednosti [13]. Kao primjer: Na velikim protestima protiv seksualnog odgoja i obrazovanja u Varšavi 2015. na transparentima je pisalo da je gender briselski ebola virus.  Dakle, ciljano se širi slika kolonijalističkog ugnjetavanja od Evropske unije, a time i EU kao izvora zla [14]. 

S druge strane, transnacionalno umrežavanje aktera – sve do njihovog predstavljanja u Evropskom parlamentu – važan je dio pokreta. S izborima za Evropski parlament 2019. udvostručio se udio zastupnika u Evropskom parlamentu koji su se protivili rodnoj ravnopravnosti, seksualnim i reproduktivnim pravima žena, seksualnom obrazovanju, istospolnim brakovima i Istanbulskoj konvenciji o borbiu protiv svih oblika nasilja nad ženama, na procijenjenih oko 30 posto [15]. 

Antigender pokret u Evropskom parlamentu

Porastu pokreta naročito su doprinijeli jaki izborni rezultati italijanske stranke Lega, britanske Brexit stranke (napustila parlament 31. januara 2020), poljske stranke Pravo i pravda, mađarskog stranke Fidesza i francuskog  Rassemblement Nationala. Većina tih europarlamentaraca pripada desničarskim populističkim i nacionalističkim grupacijama  Identiteta i demokratije (ID) ili frakciji Evropskih konzervativaca i reformista (ECR). Međutim, postoje i članovi Evropskog parlamenta koji zastupaju te stavove unutar grupacija Evropske pučke stranke (EPP) i Progresivnog saveza socijalista i demokrata  (S&D) ([16]: Zacharenko, 2019).

Istraživački projekt Gender, party politics and democracy in Europe: A study of European Parliament’s party groups (EUGenDem), sa sjedištem na Univerzitetu u Tampereu u Finskoj, finansiran od  Evropskog istraživačkog vijeća (ERC), između ostaloga analizira stranačku politiku u odnosu na spol. Radionica na temu „Mobiliziranje oko roda te seksualnih reproduktivnih prava u institucijama EU“, koja je u okviru projekta organizirana u aprilu 2021, bavila se političkim implikacijama prisustva i utjecaja antigender pokreta u evropskim institucijama. Videosnimak radionice dostupan je na web stranici projekta.

Jačanje i sve veća zastupljenost desničarskih populističkih stranaka u Evropskom parlamentu, ali i u Evropskom vijeću ili Vijeću Evropske unije, dovodi do njihovog sve većeg utjecaja u raspravama o politici ravnopravnosti spolova, naprimjer kada je riječ o nastojanjima da se u zvaničnim dokumentima blokira upotreba izraza odnosno koncepta „gender“.

Sporovi oko upotrebe termina „gender“ u  zvaničnim dokumentima

Posebno poljski i mađarski zastupnici vode borbu u Bruxellesu oko upotrebe izraza „gender equality“ (rodna ravnopravnost). Pritom se obje zemlje pozivaju na formulaciju „equality between women and men“ (jednakost između žena i muškaraca) u Ugovoru o Evropskoj uniji. Ravnopravnost  žena i muškaraca uvedena je 1957. godine Rimskim ugovorom kao osnovni princip Evropske unije kroz princip jednake plaće za rad jednake vrijednosti. Izostavljanjem dodatka „između žena i muškaraca“ i umjesto toga korištenjem aktuelnije i inkluzivnije formulacije „ravnopravnost spolova“ protivnici izraza vide potvrdu svojih strahova od „gender ideologije“: percipirano rastakanje dvaju „prirodnih“ spolova – muškarca i žene ([17]: POLITICO, 2020; vidi i Kováts, 2019).

Konkretan primjer je predstavlja Izjava iz Porta o socijalnim pitanjima koju je Evropsko vijeće usvojilo 8. maja 2021. Nekoliko medija je unaprijed izvijestilo o tome da su Poljska i Mađarska blokirale formulaciju „promote gender equality“ (promoviranje rodne ravnopravnosti) u odjeljku 10 Izjave iz Porta te dodatno lobirale za pozivanje na Osnovni princip 2 Evropskog stuba socijalnih prava koji zahtijeva da se „jednakost postupanja i mogućnosti između žena i muškaraca mora osigurati  i podsticati u svim područjima“. Konačna verzija sada izbjegava izraz „gender“ i uključuje formulacija „promote equality […] for every individual in our society“ (promovirati jednakost […] za svakog pojedinca u našem društvu) ([18]: EURACTIV, 2021).

Glavne linije argumentacije: veličanje „prirodnih“ gender uloga i tradicionalne slike porodice te zaštita dobrobiti djece

Uz odbacivanja „gender“ koncepta [*7], antigender pokret ima sljedeće temeljne teme preko transnacionalnih granica koje se također mogu koristiti za isticanje njihovih glavnih linija  argumentacije:

• Istospolni brak: Ovo pitanje često je povod za proteste i obično je praćeno raspravama o pravima istospolnih parova na usvajanje djece, surogat majčinstvu, reproduktivnoj medicini i pristupu njoj za pojedince/ke i istospolne parove. Prava LGBTIQ* osoba često su u prvim redovima napada antigender pokreta. U tom kontekstu istospolni brak je predstavljen od antigender pokreta kao ulaz za političke reforme koje konkretno imaju cilj ukinuti „tradicionalnu“, „prirodnu“ ulogu majke i oca i općenito binarni rodni koncept žena i muškaraca kao jedina dva spola. Rezultirajuća seksualna raznolikost stoga se smatra „dokidanjem porodice“ (što znači heteronormativne uže porodice).
• Reproduktivna prava: Historijski gledano, ovo je pitanje koje je pokrenulo pojavu pokreta 1990-ih. Pobačaj, kontracepcija i pristup reproduktivnoj medicini i dalje su glavne teme pokreta. Na pobačaj se gleda kao na „kulturu smrti“ i posebno mu se snažno protive  Katolička crkva i druge vjerske organizacije.
• Seksualno obrazovanje i informiranje u školama: Nastava predmeta kao što su ravnopravnost spolova i homoseksualnost posebno je snažno napadnuta. Antigender pokret koristi sliku nevinog djeteta koje je trajno oštećeno u svom razvoju između ostalog i zamagljivanjem „prirodnih činjenica“ poput postojanja samo dva roda/spola. Ovo suočavanje s „pretjeranim“ seksualnim odgojem i promoviranjem „seksualne slobode“ navodno bi dovelo do  „hiperseksualizacije“ ili „rane seksualizacije“ djece. 

Demokratska prava: U ovom kontekstu „gender ideologija“ predstavlja se kao politički projekt. Često se navode „korumpirane elite“ koje navodno imaju za cilj nametnuti „gender ideologiju“ kao novi oblik totalitarizma protivno volji javnosti/naroda. U nekim slučajevima „gender ideologija“ se predstavlja kao nova ljevičarska ideologija koja se temelji na komunizmu ili čak kao neokolonijalistički zapadni projekt.  U svakom slučaju, antigender pokret se predstavlja kao branitelj demokratije u borbi protiv „gender ideologije“ kao novog nedemokratskog političkog sistema. S tim u vezi često se  spominje i pravo na slobodu vjeroispovijesti s obzirom na to da politički projekt „gender ideologije“ navodno tjera posebno kršćane na djelovanje protiv vlastite savjesti [19]. 

Sve te linije argumentacije zavise od mobilizacije emocija poput straha ili ljutnje. „Gender ideologija“ se predstavlja kao prijetnja određenom poretku  (npr. rodne uloge, porodica), a percipirane posljedice (npr. ugrožavanje dobrobiti djeteta, ograničavanje /vjerske/ slobode) koriste se za izazivanje straha i bijesa prema političkoj korektnosti, „elite“ ili politike općenito [20]. 

Fokus na „tradicionalnu“ porodicu, „prirodno“ (tj. binarno) shvaćanje roda, kao i povezivanje ovih tema sa zaštitom djece od „propagiranja homoseksualnosti“ ili „ukidanja porodice“ klasične su linije argumenata antigender pokreta. Međutim, osim religijskih i konzervativnih obrazaca argumentacije, antigender pokret sada često prisvaja i reinterpretira naučne pristupe ili pristupe ljudskim pravima. Jedan od obrazaca je narativ da postoje suprotstavljene pravne norme. Naprimjer, argument da međunarodno pravo štiti pravo na život prije rođenja koristi se kao opravdanje za zabranu pobačaja [21]. 

Uz Crkvu i konzervativne aktere koji mogu djelovati kao „zastarjeli“, osnovan je niz novih inicijativa civilnog društva koje se predstavljaju kao „zabrinuti građani“. Oni često organiziraju velike antigender kampanje ili organiziraju proteste. Primjeri za to su Manif pour tous (Francuska, Italija), Demo für Alle (Njemačka), U ime obitelji (Hrvatska) ili Civilna iniciativa za družino in pravice otrok (Slovenija), a sve one dopiru do mnogo šire publike jer djeluju mlađe i modernije. Kritizirajući liberalne vrijednosti kao što su individualizam, ljudska prava i  ravnopravnost spolova, ili pak globalni kapitalizam, oni stvaraju  novu transnacionalnu političku mobilizaciju. Ovi antigender protivnici tvore antielitističko civilno društvo koje odbacuje individualizam i prava manjina kao ključne vrijednosti liberalne demokratije. Ovi pokreti mogu djelovati i kao krovne organizacije za više podorganizacija i povezivati se transnacionalno širom Evrope [22]. 

Primjer porasta antigender pokreta u Evropi: „War on Gender“ (Rat protiv roda) protiv Istanbulske konvencije

Primjer koji dobro ilustrira kako antigender pokret trenutno djeluje protiv ljudskih prava LGBTIQ* osoba i žena na različitim nivoima  (nacionalnom, evropskom, institucionalnom) i s različitim narativima (pogledajte konkretne primjere iz zemalja u nastavku) jeste Istanbulska konvencija.

Istanbulska konvencija potpisana je u Istanbulu 2011. godine, a stupila je na snagu 2014. godine. Ona je do danas najdalekosežniji međunarodnopravni obavezujući instrument za prevenciju i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Konvencija se temelji na sveobuhvatnoj i širokoj definiciji nasilja koja u osnovi obuhvata sve oblike nasilja. Prema Konvenciji nasilje nad ženama i nasilje u porodici predstavljaju kršenje ljudskih prava. Takvo nasilje izraz je historijski naraslog neravnopravnog odnosa moći između muškaraca i žena i treba ga posmatrati kao posljedicu strukturne diskriminacije.  U tom kontekstu, Konvencija definira pojam „gender“ – koji je već prilikom izrade  bio predmetom kontroverzne rasprave – kao društveno oblikovane uloga, ponašanja, aktivnosti i karakteristika koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce. U tom smislu sporazum obavezuje strane potpisnice da eliminiraju predrasude, običaje, tradiciju itd. koji se temelje na pretpostavci inferiornosti žena ili na predodređenim ulogama koje su dodijeljene ženama i muškarcima.

U međuvremenu, prava LGBTIQ* osoba još uvijek nisu dovoljno priznata u međunarodnom i nacionalnom pravu. Ni unutar Istanbulske konvencije ne postoji strukturalno priznavanje ovih prava [23]. Međutim, u provedbi Istanbulske konvencije – a naročito u poduzimanju mjera za zaštitu prava žrtava – stranke potpisnice obavezuju se da ne diskriminiraju osobe pogođene nasiljem na osnovu, između ostalog, njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta [24]. U tom smislu Vijeće Evrope potvrđuje da lezbijke, biseksualne i trans* žene imaju pristup mjerama zaštite u svom pravu da žive život bez nasilja. U slučajevima nasilja u porodici homoseksualci također mogu biti uključeni u grupu za zaštitu žrtava [25]. 

Kontroverze oko osnovnih koncepata Istanbulske konvencije o rodu kao društvenom konstruktu i nasilju kao sveobuhvatnom strukturalnom fenomenu posljednjih godina dovele su do sve jače  politizacije ove teme od transnacionalno organiziranog antigender pokreta. Pritom se Istanbulska konvencija demonizira kao trojanskim konj preko kojeg Vijeće Evrope nastoji neprimjetno „prokrijumčariti“ istospolne brakove i veća prava za LGBTIQ* osobe. Tvrdi se da je „gender ideologija“ koncept nametnut „izvana“ ili „odozgo“; koncept koji navodno obezvređuje prevladavajuće tradicionalne vrijednosti i shvaćanja unutar dotične zemlje i prijeti, naprimjer,  „prirodnom poretku spolova“. Osim toga, nedostatak razgraničenja između muškaraca i žena samo bi žene stavio u još nepovoljniji položaj. Antigender pokret stoga ne postavlja nasilje nad ženama u središte, tj. osnovnu temu Konvencije, nego konstruira pristupanje Konvenciji kao „prolaz“ za propadanje tradicionalnih vrijednosti i vodećih principa kroz „gender ideologiju“. [26].

Antigender pokret postiže sve veći uspjeh u politizaciji pitanja nasilja nad ženama te je u konačnici doveo do retrogradnih tendencija u nekoliko država: 

• Bugarska je potpisala Konvenciju 2016. godine. Međutim, 2018. bugarski Ustavni sud proglasio je Istanbulsku konvenciju neustavnom.  U presudi od osam prema četiri glasa Ustavni sud objasnio je da se korištenjem roda kao društvenog konstrukta u Konvenciji krši bugarski ustav, koji uspostavlja binarno razumijevanje roda –  muškog i ženskog  [27]. 
• Poljska je ratificirala Konvenciju 2015. godine. Međutim, trenutno je u parlamentu u toku zakonodavna inicijativa za povlačenje ove ratifikacije. Nacrt zakona „Yes to Family, No to Gender“ (Da porodici, ne rodu) poljski parlament predao je parlamentarnim odborima 30. marta 2021. na daljnji rad. Poljska vlada tvrdi da Istanbulska konvencija ne poštuje religiju i promovira „gender (rodnu) ideologiju“. Postoji zabrinutost da bi  Konvencija mogla biti zamijenjena novim sporazumom koji bi, između ostalog, zabranio istospolne brakove [28]. 

„Zone slobodne od LGBT ideologije“ u Poljskoj

U Rainbow Indexu, koji krovna organizacija LGBTIQ* saveza u Evropi ILGA-Europe sastavlja zajedno s aktivistima/cama, Poljska je na posljednjem mjestu među državama članicama Evropske unije. Indeks je uporedni alat koji se stalno ažurira i koji ocjenjuje 49 evropskih država  u pogledu njihovih zakona i politika jednakosti LGBTI osoba. ILGA-Europe je također izradila grafički prikaz vremenske crte o porastu govora mržnje protiv LGBT osoba u Poljskoj od 2018. do septembra 2021. godine.

Nacionalno konzervativna poljska vladajuća stranka Pravo i pravda (PiS) koristi se uglavnom narativom  o napadu na tradicionalnu porodicu i ugrožavanju dobrobiti djece kako bi podstaknula anti-LGBTIQ* raspoloženje i tako podržala odgovarajuće zakonodavne mjere. To ide ruku pod ruku s antifeminističkim napadima i seksualnim i reproduktivnim pravima. Naprimjer, postoji prijedlog zakona o zabrani seksualnog odgoja u školama čiji se tekst, između ostalog, smatra „propagandom“ davanja informacija o LGBTIQ* osobama maloljetnicima. Konkretno, agitacija protiv LGBT osoba postala je posebno jaka tokom predizborne kampanje uoči predsjedničkih izbora 2020: tokom jednog predizbornog skupa tadašnji aktuelni i naknadno ponovno izabrani predsjednik Andrzej Duda rekao je da LGBT nisu ljudi, već puka ideologija. Počevši od ljeta 2019, dobra trećina poljskih općina, okruga i vojvodstava barem se privremeno proglasila „zonom bez LGBT ideologije“.  Izvorni tekst novina koje su dijelile naljepnice sa natpisom „Zona bez LGBT osoba“ prethodno je bio zabranjen od suda.  LGBT osobe koje žive pretežno u jugoistočnim dijelovima zemlje prijavljuju značajan  porast otvorene diskriminacije. 

Do sada je broj takvih „zona“ u Poljskoj prepolovljen: poljska regija Svetokriška (Swietokrzyskie) 22. septembra povukla je zahtjev protiv takozvane „LGBT ideologije“ nakon što je Evropska unija zaprijetila obustavom finansiranja u okviru programa REACT-EU (Pomoć za obnovu za koheziju i evropska područja). Tri druge regije slijedile su primjer i također  glasale za poništavanje svojih regionalnih rezolucija protiv LGBT osoba ([29]: Die Zeit 2021, Lesben- und Schwulenverband (LSVD) 2021).

• Slovačka je bila jedna od prvih zemalja koja je potpisala Konvenciju 2011. godine. Godine  2019. slovački parlament odlučio je da ipak ne ratificira Konvenciju. Protivnici Konvencije, među njima i predstavnici Katoličke crkve, posljednjih godina su više puta  kritizirali Konvenciju zbog propagiranja „gender ideologije“ i omogućavanja gay brakova  pod krinkom zaštite prava žena.  Tvrde da je pitanje zaštite žena bilo vrlo ozbiljno te da su pokušaji nametanja  „gender (rodne) ideologije“ unutar takvih okvira zaštite stoga neprihvatljivi [30].
• Mađarska je potpisala Konvenciju 2014, ali je parlament 2020. donio rezoluciju kojom poziva vladu da je ne ratificira. Kao razlozi navedeni su definicija roda u Konvenciji kao i prepoznavanje rodno uvjetovanog nasilja kao oblika progona u postupcima traženja azila. I jedno i drugo ugrožava mađarsku kulturu, zakone, tradiciju i nacionalne vrijednosti [31].
• Turska je bila jedna od prvih država koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju 2011. godine i već je donijela zakon koji se poziva na odredbe Konvencije. Deset godina kasnije, Recep Tayyip Erdoğan  izdao je dekret o povlačenju 1. jula 2021. U obrazloženju je navedeno da Konvencija normalizira homoseksualnost, što je navodno  u suprotnosti s tradicionalnim turskim društvenim i porodičnim vrijednostima [32]. 

Događaji na nacionalnim nivoima doveli su i do blokade pojedinih država članica u pogledu  pristupanja Evropske unije Istanbulskoj konvenciji. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen postavila je ovo pristupanje jednim od glavnih prioriteta Evropske komisije.

Pristupanje Evropske unije Istanbulskoj konvenciji

Iako je Istanbulska konvencija potpisana je 13. juna 2017. uime Evropske unije, još nije ratificirana jer Vijeće nije donijelo odluku o tome. Vijeće je do sada donošenje takve odluke uvjetovalo jednoglasnošću država članica. Evropski sud pravde (ECJ) izdao je 6. oktobra Stručno mišljenje: Istanbulski sporazum u kojem se pojašnjava da Evropska unija može pristupiti Istanbulskoj konvenciji bez jednoglasnosti u Vijeću. Prema Evropskom sudu, Konvencija  pokriva oba područja nadležnosti EU, kao i država članica,  zbog čega bi je trebale potpisati EU i države članice pojedinačno. Konkretnije, u mišljenju se tvrdi da Vijeću nije potrebna jednoglasna odluka svih država članica kada donosi odluku o sklapanju Konvencije budući da se postupak glasanja kvalificiranom većinom koji je već utvrđen u ugovorima (čl. 218 AEUV) ne može proširiti kako bi uključio novi, unaprijed napravljeni, korak jednoglasnosti.

Ovaj članak prvobitno je objavljen u Newsletteru N° 2/2021  centra „No to Gender – Yes to what exactly? Uvidi u evropski anti-gender-pokret“.

Link na izvorni članak: kliknite ovdje

Sa njemačkog na bhs prevela Alma Sukić, hbs

Centar za društvenopolitički razvoj u Evropi  projekt je Instituta za  socijalni rad i socijalno obrazovanje e. V., koji financira od Savezno ministarstvo za porodice, starije osobe, žene i mlade. U svom radu bavi se komparativnom analizom društveno-političkih kretanja u Evropi. Cilj projekta je promoviranje razmjene širom Evrope.  
Publikacija ne odražava stavove Savezne vlade. Za sadržaj su isključivo odgovorne autorice  Marie Wittenius i Katrin Lange.

Ovaj članak je dio našeg dosjea Napad na demokratiju? Antigender pokreti u Evropi  (dostupno na njemačkom i engleskom jeziku).

Fusnote

[*1] Pravo na seksualno i reproduktivno zdravlje i prava sadržano je u međunarodnim i evropskim ugovorima o ljudskim pravima. Države su obavezne da svima podjednako osiguraju pristup pristupačnoj i kvalitetnoj zdravstvenoj njezi i uslugama. To podrazumijeva, naprimjer, sveobuhvatni seksualni odgoj i obrazovanje, efektivna i moderna sredstva za kontracepciju, legalne i bezopasne pobačaje i zdravstvenu zaštitu za majke.  Više informacija od povjerenice Vijeća Evrope za ljudska prava

 [*2] LGBTIQ* je skraćenica za pojmove lezbijka, gej, biseksualac, trans*, inter* i queer, a time i skraćenica za seksualnu orijentaciju i rodni identitet. Ako se u tekstu pojavljuju odstupanja u načinu pisanja pojma LGBTIQ*, onda je to različito pisanje preuzeto iz izvornog teksta i korišteno ovisno o kontekstu.  

 [*3] Ovaj članak koristi pojam antigender pokret (engleski: Anti-Gender Movement), koji se pretežno koristi u međunarodnom kontekstu.

[*4] Vidi odjeljak „Glavne argumentacijske linije“.

[*5] Evropska komisija objavila je Strategiju rodne ravnopravnosti 2020–2025. i Strategiju za ravnopravan položaj LGBTIQ osoba 2020–2025.  pod naslovom „Unija za jednakost“.

[*6] Antidiskriminacijske direktive Evropske unije: Direktiva 2000/43/EC o primjeni načela jednakog postupanja prema osobama bez obzira na rasno ili etničko porijeklo,  Direktiva 2000/78/EC o uspostavi općeg okvira za provođenje jednakog postupanja pri zapošljavanju i zanimanju, Direktiva 2004/113/EC  o provođenju načela ravnopravnosti spolova u pristupu i opskrbi robom i uslugama,  Direktiva 2006/54/EC o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog tretiranja muškaraca i žena u pitanjima rada i zapošljavanja. Usvajanje pete antidiskriminacijske direktive, koja između ostaloga treba stvoriti jedinstveni nivo zaštite osobama s invaliditetom, blokirana je od 2008. u Vijeću Evropske unije. Slijedeći svoje političke ciljeve, Komisija von der Leyen predložit će nove mjere u oblasti antidiskriminacije.

 [*7] Za definiciju pogledajte odjeljak „Gender (rodna) ideologija“ kao polje djelovanja za zajedničkog neprijatelja.

Izvori

[1] Gärtner et al. (2020): Was der Gender Care Gap über Geld, Gerechtigkeit und die Gesellschaft aussagt. Forschungsbericht. S. 8.

[2] Kuhar & Paternotte (2017): Anti-gender campaigns in Europe: Mobilizing against equality. Rowman & Littlefield, S. 4.

[3] Korolczuk & Graff (2018): Gender as „Ebola from Brussels“: The anticolonial frame and the rise of illiberal populism. Journal of Women in Culture and Society, 43(4), S. 797-821.

[4] Henninger et al. (2021): Einleitung: Mobilisierungen gegen Feminismus und ‚Gender‘. Erscheinungsformen, Erklärungsansätze und Gegenstrategien. Gender: Zeitschrift für Geschlecht, Kultur und Gesellschaft, Sonderheft 6, S.10 ff.

[5] Kuhar & Paternotte 2017: 9 ff.

[6] Kuhar & Paternotte 2017: 255 ff.

[7] Kuhar & Paternotte 2017: 13 ff., Brinkschröder (2021): Rettungsinseln in „LGBT-freien Zonen“. In Anti-Genderismus in Europa. transcript-Verlag, S. 298 f.

[8] Graff & Korolczuk (2022): Anti-Gender Politics in the Populist Moment. Taylor & Francis, S. 5, Denkovski et al. (2021): POWER OVER RIGHTS Volume II. S. 53 f.

[9] Kuhar & Paternotte 2017: 13 ff., Paternotte & Kuhar (2018): Disentangling and locating the „global right“: Anti-gender campaigns in Europe. Politics and Governance, 6(3), S. 13 ff.

[10] Kuhar & Paternotte 2018: 7 f.

[11] Kováts & Põim (2015): „Gender as symbolic glue.“ Budapest, Foundation for European Progressive Studies. S. 27.

[12] Paternotte & Kuhar 2018: 7-8, Kuhar & Paternotte 2017: 1-16; 253-272, Brinkschröder 2021: 297-310, Kováts & Põim 2015: 126 ff., vgl. Friedrich-Ebert-Stiftung (2016): GENDER MATTERS! ANTIFEMINISM Newsletter on gender activities by the Friedrich-Ebert-Stiftung – No. 6.

[13] Kuhar & Paternotte 2017: 7.

[14] Korolczuk & Graff 2018: 811 ff., Kováts & Põim 2015.

[15] Zacharenko (2019): The neoliberal fuel to the anti-gender movement. International Politics and Society (online).

[16] Zacharenko 2019.

[17] POLITICO: EU’s foreign policy gender plan faces resistance from Poland and Hungary (25.11.2020), vgl. auch Kováts (2019): Neuen Mut statt neue Tabus – Dilemmata der Genderpolitik in der EU überwinden, Gunda Werner Institut, Heinrich Böll Stiftung (online).

[18] EURACTIV: Poland, Hungary block ‘gender equality’ from EU social summit (8. 5. 2021).

[19] Kuhar & Paternotte 2018: 9-10, Brinkschröder 2021: 297 f.

[20] Sauer (2021): Affekte und Emotionen in Anti-Gender-Mobilisierungen. Blog interdisziplinäre Geschlechterforschung (online).

[21] Denkovski et al. 2021: 53 f. 

[22] Kuhar & Paternotte 2017: 260; 264 ff., Korolczuk & Graff 2018: 798 f.

[23] Niemi et al (2020): International Law and Violence Against Women: Europe and the Istanbul Convention. Routledge, S. 82.

[24] Istanbul-Konvention Artikel 4, Paragraph 3.

[25] Die Beobachtungsstelle hat sich mit der Umsetzung der Istanbul-Konvention in verschiedenen Mitgliedstaaten der Europäischen Union auseinandergesetzt: Lange et al. (2020): Gewalt gegen Frauen – Zur Umsetzung der Istanbul-Konvention in Dänemark, Finnland und Österreich, Arbeitspapier Nr. 21, Lesben- und Schwulenverband (LSVD): Istanbul-Konvention: Verhütung und Bekämpfung von Gewalt gegen Frauen (online), Europarat: Council of Europe Convention on Preventing and Combating Violence against Women and Domestic Violence: Questions and answers (online).

[26] Online-Seminar zum Thema Backlash against Women’s Rights and the Istanbul Convention (Videomitschnitt auf Youtube), Niemi et al 2020: 260, Europarat (2021): Conference Report – Gender equality and the Istanbul Convention: a decade of action. S. 17 ff. (online).

[27]  Human Rights Watch (2018): Speak Out to Protect Bulgaria’s Women (online), Darakcho (2019): „The Western Feminists Want to Make Us Gay“: Nationalism, Heteronormativity, and Violence Against Women in Bulgaria in Times of „Anti‑gender Campaigns“. Sexuality & Culture, 23(4), S. 1209.

[28] Euronews: Istanbul Convention: Poland moves a step closer to quitting domestic violence treaty (1. 4. 2021), Balkan Insight: Poland’s Replacement for Istanbul Convention Would Ban Abortion and Gay Marriage (15. 3. 2021).

[29] Die Zeit: Polnische Region hebt Status als „LGBT-freie Zone“ auf (23. 9. 2021), Lesben- und Schwulenverband (LSVD): „LSBTI-freie Zonen“ in Polen – Steigender Hass im Nachbarland (online), Brinkschröder 2021: 297-310.

[30] EURACTIV: Slowakei lehnt Übereinkommen gegen Gewalt gegen Frauen ab (1. 12. 2019), Nachrichtendienst Östliche Kirchen: Slowakei: „Istanbul-Konvention“ wird nicht ratifiziert (19. 3. 2021).

[31] Index: Hungarian Parliament refuses to ratify the Istanbul Convention for its asylum provisions and inclusion of gender (5. 5. 2020). 

[32] Deutsche Welle: Turkey to pull out of Istanbul Convention on violence against women (30. 6. 2021), BBC: Turkey Erdogan -  Women rise up over withdrawal from Istanbul Convention (26. 3. 2021).