Trenutni oblik bilateralnih odnosa između Bosne i Hercegovine i Hrvatske istaknuti su u Daytonu 1995. godine, gdje je Hrvatska učestvovala kao jedna od potpisnica Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Daytonski sporazum). Sporazum se često tumači kao "jamac", tj. „odgovornost za održavanje međuetničkog mira, političke i socijalne stabilnosti BiH, pružanje pomoći etničkim Hrvatima u BiH, sudjelovanje u Vijeću za provedbu mira i garancija suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH u cjelini“. U Ustavu BiH, sadržanom u istom mirovnom sporazumu, Hrvati u BiH čine jedan od tri konstitutivna naroda. Tumačenje Hrvatske uloge Daytonskim sporazumom toliko se učvrstilo da se zapravo rijetko dovodi u pitanje, a predvođeno Hrvatskom demokratskom zajednicom u obje države, pretvorilo je “interes hrvatskog naroda” u eufemizam za raspad. Korijeni devedesetih leže u naslijeđu sukoba između Republike Bosne i Hercegovine i samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne, podržane od strane Hrvatske, koji je trajao od 18. oktobra 1992. do 23. februara 1994. Često se naziva i "rat u ratu". Pogrešno tumačenje, negiranje i uvođenje ‘istine’ o ulozi i svrsi Hrvatske u prošlom ratu dio je (službene) politike. Program koji dolazi “u ime Hrvata u BiH” oslanja se gotovo u potpunosti na viktimologiju / pobjednički narativ, s populističkom težnjom da sačuva “naciju” ugroženu većinom u Federaciji BiH. Iako je konstitutivan narod, čitav koncept položaja Hrvata u BiH temelji se na konceptu „ranjivosti“, zahtijevajući određena posebna pravila i prava, sa skrivenom agendom etničke odvojenosti. To je često razlog za uslovljavanje i blokiranje mnogih neophodnih procesa za funkcioniranje države BiH. Kao što je nedavno rekao Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH: "Bez nas, kad smo tako ujedinjeni, ne može se formirati niti jedan nivo vlasti. Zahvalan sam na snažnoj i dosljednoj podršci vlade Hrvatske, HDZ-a i predsjednika Plenkovića. "
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat i kao Daytonski mirovni sporazum (DMS) obilježava svoju 25. godišnjicu. Ovaj mirovni sporazum zaustavio je oružani sukob u Bosni i Hercegovini (BiH), stvarajući svojevrsni kompromis oko napetih ratnih pozicija u ovoj zemlji. Aneks 4 DMS-a je Ustav BiH, a ustavni akt sui generis - nametnut (umjesto izveden iz suvereniteta naroda), rezultat je međunarodnih pregovora i ustavnog diskontinuiteta. Razumijevanje ciljeva DMS-a usmjerenih na "okončanje tragičnog sukoba u regiji", za posljedicu ima ustavni poredak zasnovan na biračkom tijelu naroda, te kreira ozbiljnu prijetnju građanskoj državi. Zarobljeni u konstitutivnom shvaćanju, kao i doživljavanju sukoba kao "zamrznutog" zbog DMS-a, odnose se separatistički, umjesto da ujedinjuju tenzije, koje ne samo da postoje u ovih 25 godina, već se i pojačavaju.
Christian Schwarz Schilling, bivši najviši međunarodni zvaničnik u BiH, izjavio je da je Daytonski sporazum iz 1995. zacementirao put nacionalističkim i secesionističkim snagama [1] u BiH koje pokušavaju slomiti državu. Ovo se posebno artikulira u zagovaranju „trećeg entiteta“, dodatnog etničkog glasanja i obespravljenosti čitave kategorije nekonstitutivnih naroda (tzv. Ostalih) u već etnički odvojenim entitetima. Hrvatska politika u, i prema BiH [2] vrlo je glasna oko nasljeđa DMS-a na takozvanim „hrvatskim teritorijima“ u BiH, misleći na Herceg-Bosnu koja je postojala između 1992. i 1996. godine, a Međunarodni kriivčni sud za bivšu Jugoslaviju ju je klasificirao kao „zločinački poduhvat“. Gotovo redovito, otvoreno veliča ratne zločine počinjene u BiH, proglašavajući je (Herceg-Bosnom) temeljem opstanka Hrvata u BiH. Odlikovanja Specijalne policije Herceg-Bosne [3] za njihovu ulogu u oslobađanju Hrvatske dogodila su se 2020. godine za vrijeme mandata novog predsjednika Hrvatske.
Hrvatska politika prema BiH, u bliskoj podršci Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ i HDZ BiH), u više se navrata zalaže za promjenu Izbornog zakona BiH u osiguranju etničkog glasanja - prema njihovim riječima, ekskluzivnog prava da Hrvati u BiH glasaju i biraju hrvatskog člana predsjedništva. To traje od vremena Kolinde Grabar Kitarović, ali zadržalo se sa novim predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem, koji je čak išao toliko daleko da je Željka Komšića nazvao „parazitom na štetu Hrvata u Bosni“. Obraćajući se 75. Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, premijer Plenković je također dio svog govora posvetio BiH, na način prethodnih politika - "Potpuna ravnopravnost Hrvata, kao jednog od konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini i njihova dobrobit, ostaje naš najviši prioritet. Naročito njihova legitimna zastupljenost u tijelima, putem odgovarajućeg izbornog zakona koji ometa svaki izborni inženjering". Izgleda da se godišnjica DMS-a koristi za još jednu promociju obmanjujućeg narativa o Hrvatima koji su nedovoljno zastupljeni u BiH.
Srbin iz Federacije Bosne i Hercegovine, Bošnjak ili Hrvat iz Republike Srpske nemaju pravo glasa u smislu da ne mogu biti izabrani za članove Predsjedništva BiH. Mogućnost izbora na isto mjesto formalno je onemogućena pripadnicima nacionalnih manjina i etnički neopredjeljenim u BiH. Organizaciona ustavna rješenja prema kojima je iskaz srpskog nacionalnog interesa vezan za Republiku Srpsku, a hrvatski i bošnjački interes za Federaciju BiH, otvaraju prostor za teritorijalizaciju nacionalnih interesa. U središtu svega: Gdje su Ostali? Cjelokupna politička arhitektura BiH zasniva se na principu isključive etničke zastupljenosti [4] tri konstitutivna naroda, na štetu prava pojedinaca.
Politike međunarodnog i EU utjecaja “izvana” na procese koji su već protegnuti između zemalja u regiji, stvaraju poteškoće sa EU integracijama [5] i suzdržana međunarodna zajednica u BiH, nanose trajnu štetu cjelovitoj BiH. Presuda Evropskog suda za ljudska prava Sejdić-Finci [6] o diskriminaciji u izbornom procesu sadržana u Ustavu BiH spominje se samo sporadično. Pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji, ova je pozicija dodatno legitimirana. U februaru 2014. Europski parlament zamijenio je nekadašnje inzistiranje na ukidanju diskriminacije "Ostalih", Čovićevim tezama o "centralističkim politikama" koje blokiraju rješenje temeljeno na "principima federalizma i legitimnog predstavljanja" - a koja nisu u presudi ECHR-a.
Manipuliranjem konstitutivnosti i marginalnim tumačenjima manjine i konstitutivnog, interesi jedne etničke grupe stavljaju se iznad svakog građanskog zahtjeva za funkcionalnom državom. Da li se neko zapitao gdje su Ostali u modelu koji je HDZ predložio za FBiH (ili prikriveni zahtjev za stvaranjem trećeg entiteta)?
Nedavno je hrvatski premijer Andrej Plenković ugostio člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika. To je izazvalo brojne reakcije, s obzirom na Dodikovu politiku koja zagovara otcjepljenje srpskog entiteta, Republike Srpske. Lider bosanskih Srba rekao je da "nikada nije išao u Zagreb kao član bosanskog predsjedništva, već kao srpski predstavnik" i da to nije trebao objašnjavati u Zagrebu. Sastanak sa liderom SDA Bakirom Izetbegovićem i liderom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, sedmicu kasnije, ponovo je podigao prašinu: ovaj put zbog izbora hrvatskog člana predsjedništva BiH. Održavanje ovih sastanaka i dalje je zaklonjeno njihovim motivima i svrhom. Tokom sastanaka, Plenković je naglasio da je neophodno omogućiti sva tri konstitutivna naroda da ostvare svoja jednaka prava i uživaju svoju legitimnu zastupljenost u institucijama zemlje. U smislu razumijevanja ovog diskursa kroz već viđenu politiku, da li će to značiti da idemo prema potpuno etnički prevladavajućim entitetima umjesto prema multietničkoj funkcionalnoj državi? Je li previše zalagati se za građansku državu, uz poštivanje svih etničkih, nacionalnih, manjinskih slojeva od kojih se sastoji BiH?
Obilježavajući 25. godišnjicu DMS-a i Ustava BiH, moramo ozbiljno dovesti u pitanje šta zapravo slavimo. Diskriminacija zasnovana na Ustavu protiv nekonstitutivnih građana, izazovi državnosti BiH, nemogućnost reforme, nedostatak političke volje za izgradnju jedinstvene države. Ratom podijeljeni dijelovi zemlje povezani međunarodnim sporazumom, koji očekuju ponovno povezivanje s državom - još uvijek su u prvobitnom položaju. Vođenje procesa u parlamentu, tamo gdje im je mjesto, zapravo nikada nije započelo. Ipak, postoje sveprisutni narativi o ratu, populističkim zahtjevima za identitetom, iskrivljenim etničkim diskursima o ranjivosti i de facto blokadama države. Ništa manje važno pitanje koje bismo trebali postaviti - “Čemu bismo trebali težiti?”. Provedba presuda Europskog suda za ljudska prava pretpostavlja ustavnu uspostavu (političke) jednakosti svih građana i zahtijeva reviziju Ustava koji sadrži instrumente podjele vlasti između tri konstitutivna naroda u krhkoj postkonfliktnoj državi. Revizija Ustava, kao i vizija države, trebala bi stoga pokrenuti socijalnu koheziju, zagovarati jednakost građana u njihovim političkim i ljudskim pravima, umjesto da podržava separatističke težnje. Ovo je teži put i plivanje nasuprot nacionalističkih struja; ali ako odustanemo, zatvorit ćemo ovu zemlju u etničke entitete, isključiti sve ostale demokratske principe i zaključati malo potencijala za razvoj koji je bio kompromisno potpisan prije 25 godina.
[1] http://ba.n1info.com/English/NEWS/a474341/Christian-Schwarz-Schilling-It-is-time-for-Bosnia-to-experience-justice.html
[2] https://rs.boell.org/sites/default/files/2019-12/HBS_WBS%20group_paper%20design_final_digital.pdf
[3] https://www.aljazeera.com/news/2020/08/05/croatian-president-presents-award-to-war-crimes-suspect/?gb=true
[4] https://ba.boell.org/bs/2016/12/01/daytonski-mirovni-sporazum-21-godinu-poslije
[5] https://rs.boell.org/sites/default/files/2020-05/WB6SG%20Reaction%20to%20Sattler%20Nationalism%20Revanchism%2013%20%20May%202020_1.pdf
[6] https://womencitizensforconstitutionalreform.wordpress.com/2019/12/20/open-letter-when/