Daytonski mirovni sporazum 21 godinu poslije
Odsustvo rata u nedovršenoj državi
Dvadeset i jednu godinu nakon potpisivanja i stupanja na snagu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (kolokvijalno nazvanog “Dejtonski sporazum”) politička situacija u Bosni i Hercegovini nije poboljšana. Temeljna postignuća sporazuma – zaustavljanje rata i izgradnja države – ne mogu se poreći, ali, sam sporazum nije uspostavio stabilnu političku zajednicu tri konstitutivna naroda i ostalih građana, spremnu i sposobnu da se uhvati u koštac sa brojnim izazovima koje nosi put u euro-atlanske integracije. Uprkos njegovim evidentnim ceremonijalnim postignućima u oblasti zaštite ljudskih prava pojedinaca, cjelokupna politička arhitektura BiH zasnovana je na principu ekskluzivne etničke reprezentacije tri konstitutivna naroda, a na štetu prava pojedinca, što, de facto, predstavlja temeljni nedostatak državnih i entitetskih institucija i uzrok je njihove nefunkcionalnosti.
Dominantni bh. etno-nacionalni narativi koji deriviraju iz etnički zacementiranih misaonih matrica kreću se od zahtjeva za dosljednom primjenom (implementacijom) i poštivanjem sporazuma, do zahtjeva za njegovom revizijom, pri čemu se uvijek govori o promjeni Daytona, a misli se na promjenu Ustava (Aneks 4 sporazuma). Sasvim je jasno da se može mijenjati jedino taj aneks jer predviđa unutrašnje mehanizme vlastite izmjene, a sam sporazum spada u međunarodne mirovne sporazume (ugovore) koji se ne mogu mijenjati – taj presedan otvorio bi mogućnost da se traži revizija Versajskog i drugih mirovnih ugovora što bi bio svojevrstan nonsens.
Sistemska greška Daytonskog sporazuma bila bi slijedeća: ukupan ustavno-pravni i politički sistem BiH je zasnovan na anahronom, nigdje viđenom principu „jedna država - dva entiteta - tri naroda“, koji je ojačan čudnom kategorijom konstitutivnih naroda, koji, su, navodno, državotvorni dok ostali građani to nisu (?!). Ovakvo pravno-političko stanje i antisistem zapravo su negacija prava, pravne države, pravne sigurnosti i jednakosti svih građana BiH pred zakonom, dok politički sistem države odlikuje permanentno generisanje diskriminacije i neravnopravnosti građana u oblasti osiguranja i zaštite ljudskih prava, posebno u sferi političke participacije (institucionalna diskriminacija po pitanju pasivnog biračkog prava „nekonstitutivnih“. Opisano stanje jasno se detektira od vrha države do lokalnih zajednica. Institucionalnu diskriminaciju razotkrivaju i presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, kao i kasnije presude u predmetima Zornić i Pilav.
Interesantno je notirati da se sadržaj pomenutih etno-narativa mijenjao u različitim post-dejtonskim etapama izgradnje demokratije, države ali ne i nacije u smislu koji podrazumijeva ovaj pojam u zapadnim zemljama (nacija = stanovništvo jedne države uzeto u njegovoj ukupnosti). U prvoj deceniji nakon oružanog sugoba, dominantan etno-narativ bošnjačke političke elite isticao je princip vladavine prava i važnost poštovanja sporazuma, koji je sačuvao državu od raspada (disolucije). U isto vrijeme etno-političke vođe bosanskih Srba kao mantru su ponavljale da je Ustav BiH izraz volje međunarodne zajednice, da je silom zadržao Republiku Srpsku unutar vještačke zajednice koja nema budućnost. U drugoj deceniji nakon sukoba situacija se stubokom izmijenila. Stav bošnjačke političke elite je dijametralno suprotan ranijem - za lajt motiv debate o državnom ustavu on je isticao jednu vrstu nezakonitosti (mane volje) tvrdeći da je državni ustav nametnut što ga delegitimira jer nije izraz autentične volje naroda. Naime, ova elita bar posljednjih pet godina tvrdi da oktroirani državni ustav da predstavlja ludačku košulju na političkom tijelu države koja je sprječava da se rekonstitucionalizira kao efikasna i funkcionalna zajednica. S druge strane, politička elita u bosanskih Srba, u posljednjih desetak godina, za razliku od njenih ranijih stavova, insistira na dosljednoj primjeni sporazuma i poštovanju Ustava BiH, jer je shvatila da on predstavlja pravni garant postojanja i opstojnosti Republike Srpske. Dakle, nakon oružanog sukoba, bošnjački politički establishment je smatrao ustav dobrim, da bi ga kasnije ocijenio lošim, dok ga je politički establišment bosanskih Srba u početku kritikovao, a danas insistira na njegovoj primjeni „bez ostatka“. Sve opisano je samo dokaz da je politika umijeće vladanja i manipulacije u kojem se ista činjenica može predstaviti i kao dobra i kao loša, u zavisnosti od trenutne političke konjunkture tih stavova, koji, u određenom vremenu, pogoduju etno-političkim elitama da osvoje, održe i učvrste svoju vlast. Sve vrijeme nakon potpisivanja sporazuma, političko vođstvo bosanskih Hrvata biva politički nehomogeno nalazeći se između bivših utopijskih koncepata o teritorijalnoj integraciji tzv. Herceg-Bosne sa Republikom Hrvatskom i lojalnosti BiH čiji su stanovnici i državljani i bosanski Hrvati. Svoju političku šansu vođe bosanskih Hrvata traže u zagovaranju jednakopravnosti naroda koja se može ostvarivati i tako što će sa druga dva naroda biti jednaki ili po političkoj validnosti glasova vlastitih lidera ili po zaokruživanju dijela bh teritorije na kojem bi činili većinu, uspostavili vlastite organe vlasti koji, istina, ne bi imali političku autonomiju ali bi predstavljali hrvatske političke jedinice unutar BiH. U tom smislu treba sagledavati i afirmativan stav vođstva Hrvatske demokratske zajednice spram izvšenja presude u predmetu Sejdić i Finci, koja, na neki način, može biti odskočna daska za razgovore o tzv. trećem entitetu.
Kako stvari zaista stoje, kakav je zaista Daytonski mirovni sporazum, koje su njegove dobre a koje loše strane, gledano iz perspektive iz koje se jedino na njega može i gledati – iz ugla države Bosne i Hercegovine i dobrobiti svih njenih građana, bez obzira na entičko, vjersko ili koje drugo porijeklo, političko uvjerenje ili kakvu drugu afilijaciju?
Taj ugao gledanja detektira važna dostignuća ili dobre strane Daytonskog mirovnog sporazuma (a unutar njega i Ustava BiH). Prije svega, sporazum je zaustavio oružani sukob na području BiH i reintegrirao i rekonstitucionalizirao potpuno dezintegriranu i dekonstitucionaliziranu državu, koja se, tokom sukoba, bila „razbila“ na tri teritorijalne cjeline i tri politička, vojna, policijska, pravosudna i upravna sistema sa svim obilježjima državnosti (sem međunarodnog subjektiviteta). Nadalje, sporazum je formirao centralne organe državne vlasti čiji je spektar kasnije proširivan odlukama Ureda Visokog predstavnika za BiH . Na kraju i najvažnije, sporazum je afirmirao državno-pravni kontinuitet ranije (SR) Bosne i Hercegovine kao subjekta međunarodnog prava, predviđajući, da na osnovu sporazuma, ona i dalje postoji pod nazivom Bosna i Hercegovina sa modificiranom unutarnjom strukturom.
Sistemske greške ili loše strane sporazuma su, takođe, višestruke. Koncept političke vlasti koju je uveo Ustav BiH perpetuira stvarnu unutrašnju političku podjelu BiH (dvoentitetska struktura) i izvor je ustavno-pravne diskriminacije odn. institucionalne diskriminacije ostalih i svih onih koji ne pripadaju konstitutivnim narodima. Ustav BiH stalni je izvor legitimiranja vladavine etno-nacionalnih političkih oligarhija koji svoju vlast zasnivaju na zastrašivanju tri naroda drugim i drugačijim posredstvom „zbijanja etničkih redova“, a ta etno-mobilizacija garant je njihove pobjede na svakim budućim opštim i lokalnim izborima. Konačno, Bosna i Hercegovina je, na osnovu sporazuma koji je uveo vlast Ureda Visokog predstavnika za BiH (vlast međunarodne zajednice), konstituirana kao nesuverena ili polu-suverena država čiji je unutarnji suverenitet posebno upitan.
Kraj ovakvog stanja stvari, BiH se nakon rata stalno nalazi u stanju koje bi se najpreciznije moglo nazvati otsustvom sukoba (nikako mirom), ili stanjem permanentnih političkih tenzija, latentnog ili manifestnog konflikta. S jedne strane, bošnjački unitarizam djeluje kao stimulans srpskog i hrvatskog separatizma, dok ovi separatizmi predstavljaju stalni poticaj pomenutom unitarizmu. Paradoks je da se bošnjački unitarizam često titulira i percipira kao patriotizam iako se i on može posmatrati i kao separatizam sui generis: naime, nacionalizam i etničko-politički ekskluzivizam svake vrste poguban je po multietničko političko i socijalno tkivo BiH i tiho ali djelotvorno državu dekomponira iznutra, paradoksalno dajući unitarizmu protu-državni supstrat. Revitalizacija bh društva i države moguća je samo uz visoki stepen svijesti da svaka važna odluka o promjeni Ustava BiH mora za svoj osnov imati dogovor konstitutivnih naroda ali i ostalih građana BiH, dakle svih njenih građana. Konstitutivni balans straha koji već par decenija održava na vlasti etno-klero-nacionalne političke oligarhije, direktna je prepreka reintegraciji i rekonstitucionalizaciji države i društva i prirodni je neprijatelj vjekovne suštine Bosne koja može opstati samo kao zajednica zasnovana na vladavini prava i ravnopravnosti svih njenih građana.
Demokratski način promjene stanja na bolje podrazumijevao bi pojavu snažnog pro-bosanskog političkog lidera koji bi bio na čelu novoformirane istinski multietničke stranke, koja bi, nakon pobjede na općim izborima, provela lustraciju u policiji, pravosuđu i upravi a krivični postupci, osude i oduzimanje bespravno stečene imovine onima koji njeno zakonito porijeklo ne mogu dokazati bili bi završna faza ozdravljenja države i društva. Kako ovakav lider nije na vidiku, sve ostalo ostaje puki spisak želja. Nažalost.