Demokratska fronta (DF) nedavno u parlamentarnu proceduru uputi prijedlog izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH. Nije, dakako, dugo trebalo da se iz centrala HDZ i SNSD dade do znanja kako o njemu ne žele ni razgovarati. Istodobno, međutim, prvi ljudi ovih dviju partija prijete da će, ne promijeni li se Izborni zakon, blokirati državu. Ako, pak, o materijalu DF-a ne žele ni razgovarati, jedino što se može zaključiti jeste da izmjene Izbornog zakona moraju pratiti temeljnu ideju kojom operira HDZ. Dakle, ili Izborni zakon prema rješenjima koja je ponudio HDZ ili udružena Čović-Dodikova blokada države.
Treba li BiH Izborni zakon koji integrira ili onaj koji, kao prijedlog HDZ-a, dijeli?
Demokratska fronta (DF) nedavno u parlamentarnu proceduru uputi prijedlog izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH. Nije, dakako, dugo trebalo da se iz centrala HDZ i SNSD dade do znanja kako o njemu ne žele ni razgovarati. Istodobno, međutim, prvi ljudi ovih dviju partija prijete da će, ne promijeni li se Izborni zakon, blokirati državu. Ako, pak, o materijalu DF-a ne žele ni razgovarati, jedino što se može zaključiti jeste da izmjene Izbornog zakona moraju pratiti temeljnu ideju kojom operira HDZ. Dakle, ili Izborni zakon prema rješenjima koja je ponudio HDZ ili udružena Čović-Dodikova blokada države.
Gdje su razlozi odbacivanja čak i razgovora o prijedlogu DF-a?
U činjenici da on ne stavlja znak jednakosti između HDZ-a i Hrvata, da integrira a ne dezintegrira, da, u konačnici, puno više štiti Hrvate no što ih štiti i postojeći Izborni zakon. Tamo, dakle, gdje su bili i u slučaju Prijedloga Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta FBiH, kojeg su koncem 2017. godine u proceduru uputili SDP i DF. Isti koji je HDZ odbacio pod izgovorom da nije u skladu s presudom Ustavnoga suda, da će Hrvati ponovo biti diskriminirani, itd.
Iako, u prijedlogu iz 2017. godine, stvari stoje drugačije. Taj prijedlog poštuje temeljni princip balansa građanskoga i nacionalnog – koji je conditio sine qua non funkcioniranja BiH i kao države i kao društva. A, otišlo se značajno dalje i od onoga što omogućuje postojeće zakonsko rješenje kada su Hrvati i njihov opstanak u BiH po srijedi. U prilog izrečenom govore i rješenja iz tog prijedloga. Po njemu, prostor Federacije je izdijeljen na 12 izbornih jedinica koje se ne preklapaju nužno s granicama kantona. A time se postiže ravnomjerniji balans između broja birača i broja mandata u građanskom domu federalnog parlamenta. Zapravo, značajno više nego u postojećem rješenju se poštuje evropski princip građanskoga – da jedan mandat pripada približno istom postotku građana u ukupnom biračkom tijelu ovog dijela zemlje.
Predloženim rješenjem SDP-a i DF-a se, potom, osigurava i paritetna zastupljenost Hrvata, Srba i Bošnjaka u Domu naroda federalnog parlamenta, ali i primjerena zastupljenost građana Federacije koji se ne izjašnjavaju pripadnicima triju etniciteta. Rješenje je, prevedeno u brojke, po 17 delegata svakog od triju naroda, sedam onih iz kvote Ostali – pripadnika, dakle, nacionalnih manjina i građana koji se ne svrstavaju ni u jedan od etničkih identiteta.
Istodobno, etničkim je principom udovoljeno i presudi Ustavnoga suda, kojom je neustavnom proglašena odredba u postojećem Izbornom zakonu da se u svakom kantonu za Dom naroda federalnog parlamenta svakom od triju naroda daje jedno mjesto, neovisno o tome kakva je etnička struktura kantonalne skupštine. Predloženim rješenjem se, drugim riječima, doslovce preslikava ustavna odredba, prema kojoj u svakom kantonu za Dom naroda federalnog parlamenta svakom narodu pripada najmanje jedno mjesto, ali pod uvjetom da je u kantonalnu skupštinu biran barem jedan zastupnik iz tog naroda. I to je odredba na koju se, što se mene tiče, ne može reći ni jedne ružne. Jer, ne samo da ona proizlazi iz Ustava, nego je i u funkciji zaštite onih koji su u pojedinim dijelovima zemlje – zbog ratnih strahota, ali i poslijeratnog načina vladanja u gotovo istoj mjeri – ostali u značajnoj brojčanoj manjini.
Ali, sve to nije omelo HDZ da ovaj prijedlog odbaci bez spremnosti da o njemu uopće razgovara. Jer, on ne osigurava HDZ-u ekskluzivitet na hrvatsko predstavljanje, niti je garancija njegova bezuvjetnog sudjelovanja u podjeli političke moći. Nespremnost za razgovor se, iz istih razloga, iskazuje i sada, u slučaju prijedloga amandmana na Ustav i izmjena Izbornog zakona kojeg je u parlamentarnu proceduru uputila Demokratska fronta. Usput, spremnosti za razgovor o ovom prijedlogu nema ni kod SNSD-a jer je u funkciji integracije BiH kao države i društva u cjelini.
Dokaz tome su i konkretna rješenja u ponuđenom prijedlogu. Nacionalno je, primjerice, izbalansirana struktura Doma naroda državnoga parlamenta, na način da se u njemu omogućuje zastupljenost i Srba iz Federacije, odnosno Hrvata i Bošnjaka iz RS-a, ali i grupacije Ostali s prostora čitave zemlje. S druge strane, eliminira se Dom naroda kao paralelna, institucija kojom se obesmišljava građansko predstavljanje, a njegove ingerencije svode isključivo na pitanja koja se tiču vitalnog nacionalnog interesa – koja se, uz to, prijedlogom i preciziraju. Uvodi se i institut izvanrednih izbora i do detalja razrađuju slučajevi u kojima se primjenjuje – a time se eliminiraju i mogućnosti nepoštivanja iskazane volje birača na izborima kojima sve ove godine, pa i danas svjedočimo. U vezi sa sastavom Predsjedništva države se predlaže rješenje kojim se otklanjaju uzroci diskriminacije po etničkoj osnovi i izvršavaju presude suda u Strasbourgu. Nudi se, na koncu, rješenje i mostarskog izbornog rebusa.
Daleko od toga da je prijedlog DF-a bogomdan. Ponešto bih mu, ako se već hoće, i sam imao prigovoriti. Ali, državni parlament je, što se političara tiče, mjesto gdje se prigovore može i treba iznijeti. Zašto, međutim, unaprijed odbiti svaku mogućnost razgovora? I zašto otvoreno ne reći razlog za to – da se prijedlog DF-a ne uklapa u ambicije vrha HDZ. Koji bi preko Izbornog zakonom htio ostvariti ono što mu je cilj bio i tijekom rata – novu podjelu zemlje i teritorijaliziranu hrvatsku jedinicu, kako god se ona zvala. U svakom slučaju, prostor na kojemu će HDZ imati neprikosnovenu vlast i preko kojega će, dok god je on i formalno u sastavu zajedničke države, moći uvjetovati odnose i u njezinim okvirima. Otprilike onako kako to danas čini Dodik, možda i u još zaoštrenijoj formi.
Uostalom, takvu ambiciju se vrlo zorno dade prepoznati i u prijedlogu Izbornog zakona kojega je HDZ u parlamentarnu proceduru, i to po hitnom postupku – isključujući, dakle, mogućnost razgovora ili, eventualno, amandmanskih intervencija – uputio još u travnju 2017. godine. I uz obrazloženje kako se time Hrvatima kani vratiti dostojanstvo i osjećaj da su svoji na svome – i kako će u protivnom i dalje ostati građani drugog reda.
Rješenja, međutim, koja se njime nude ne ulijevaju optimizam – niti u vezi s vraćanjem dostojanstva, niti u vezi s tretmanom Hrvata, a i svih drugih, kao ravnopravnih građana zemlje u kojoj žive. Nigdje, recimo, ni slova o promjenama kojima se Hrvatima na prostoru RS-a – i ne-Srbima ovog dijela zemlje uopće – vraća dostojanstvo. Predloženim se rješenjima, potom, u isti, položaj građana drugog reda, dovodi i velik dio Hrvata Federacije – i Bošnjaka dakako, a Srbi u tom statusu, poput Hrvata i Bošnjaka RS-a, su ionako sve ove godine. Jer, postojeća rješenja im, ako ništa, osiguravaju i elementarno dostojanstvo i osjećaj građana iste vrijednosti sa svima ostalima. A rješenjima koja nude „zaštitnici“ njihovih nacionalnih prava, sve to gube.
Zašto? Zato što po postojećem Izbornom zakonu glas svakog Hrvata na prostoru Federacije, kada je izbor člana državnoga predsjedništva po srijedi, ima istu vrijednost. Po HDZ-ovu prijedlogu njegovih izmjena toga definitivno nestaje. Drugim riječima, uvodi se podjela na pravovjerne i Hrvate drugog reda.
Pitate se, naravno, na čemu ovakav sud temeljim? Na, prije svega, predloženom rješenju da za člana državnoga predsjedništva može biti biran samo onaj tko većinu glasova dobije na potezu od Neuma i Ravna, pri čemu relevantni nisu čak ni glasovi Mostara, do Kupresa i Livna – uz dodatak, istina, da im se pridružuju i glasovi Posavine. Bez njih, hoću reći, ne pomaže ni činjenica da imaš i dva puta više hrvatskih glasova od ostalih.
Ako je, pak, tako, predloženo rješenje vrlo realnim čini i slijedeći scenarij – da netko u području od Neuma do Kupresa i Livna osvoji svega desetak tisuća glasova Hrvata, ali u Mostaru i ostatku tzv. područja „C“, a potom i ostatku Federacije – Tuzli, Sarajevu, zeničko-dobojskom kantonu, Bihaću, drugdje – osvoji u zbroju 200 tisuća glasova sunarodnika, ali član državnoga predsjedništva ne može biti. Dapače, na tu će poziciju biti izabran onaj tko je od Neuma do Livna osvojio najviše glasova – pa taman to bilo i dva puta manje od onoga tko ih zaradi u maloprije navedenim područjima.
Slično je i s Domom naroda federalnog, a onda, po zakonu spojenih posuda, i državnoga parlamenta. Jer, među 17 delegata federalnog Doma naroda, niti na jedno mjesto – evo da izbjegnem Goražde, u kojem, kažu, Hrvata i nema – ne mogu računati Hrvati Sarajevskog ili, recimo, Unsko-sanskog kantona. Pa, zar oni, ako je tako, nisu građani drugog reda? Kao što su, u slučaju izbora člana Predsjedništva BiH, to isto i svi oni iz Mostara, Kiseljaka, Travnika, Viteza, Fojnice, Vareša, Žepča, nisu li u kombinaciji sa Širokobriježanima, Gruđanima, Ljubušacima, Livnjacima nego, ne daj Bože, recimo, sa Sarajlijama, Zeničanima, Bugojancima, Tuzlacima.
Što na to reći? HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona me, najozbiljnije, neodoljivo asocira na praksu Pavelićeve endehazije – žrtvovanje Istre, Zadra i otoka Musoliniju – uz obrazloženje kako žrtvu traži hrvatski interes. Volio bih kad bi me se uvjerilo u suprotno. No, razlika gotovo da i ne postoji. A ako i jeste, samo je u jednom – da je ovdje teško precizirati tko bi trebao biti Musolini. Sve ostalo nalikuje k'o jaje jajetu – da bi jednima bilo k'o u loju, žrtvuju se svi ostali.
To je, uostalom, u vrijeme obznanjivanja HDZ-ova prijedloga izmjena Izbornog zakona ustvrdio i biskup banjalučki u intervjuu za jedan sarajevski mediji, ustvrdivši kako je učinak brige „čuvara“ hrvatstva, zapravo, „nepostojanje Hrvata u pola države“. Držim, međutim, da je biskup bio preblag. I da prijedlog izmjena Izbornoga zakona pokazuje kako je stanje stvari i puno gore – da bi Hrvata moglo nestati i s dobrog dijela one druge polovice. Uz dodatak, doduše, dovršetak „etničkog čišćenja“ zaobišao ne bi ni Srbe i Bošnjake tamo gdje su nominalno u manjini.
Može li, dakle, takav prijedlog, i zahtjevi koji su iza njega, naići na razumijevanje – i aktera domaće politike i svjetskih centara moći, uopće demokratskog svijeta. Teško mi je takvu mogućnost i zamisliti. No, realni život nerijetko zna praviti i nerazumne kompromise. Mogućnost takvog scenarija, hoću reći, ne treba isključiti ni u ovom slučaju. Jer, svoje razloge imaju i međunarodni i domaći akteri.
Ne jednom u historiji se dogodilo da svjetski centri moći pristanu na rješenja, o kojima u vlastitim zemljama ne bi spremni bili ni razgovarati. Drugdje se, međutim, nerijetko znaju zadovoljiti i rješenjima kojima se trenutačno smanjuju tenzije, iako ona dugoročno znače klice novih nestabilnosti i novih sukoba. Bosna i Hercegovina je, uostalom, u prethodnih 30 godina to ne jednom i sama iskusila.
S druge strane, ne isključujem da rješenje, ponuđeno u HDZ-ovu prijedlogu, odgovara i bosanskohercegovačkim etnonacionalistima – neovisno o tome podržavaju li ga javno ili ne. I da su, uz manje intervencije ili bez njih, u konačnici spremni za njega dići ruke – ne zbog uvjerenja kako je ono interes građana BiH nego, sasvim suprotno, zbog kalkulacija kako bi njime i sami osigurali svoju neupitnost na jednom dijelu države u budućnosti.
No, nije upitno da takva rješenja ne mogu biti zalog evropske budućnosti. A ni, narodski kazano, zalog mirne Bosne. Sasvim suprotno, ono bi samo rehabilitiralo vrijednosti prošlih stoljeća – vrijednosti plemenske logike posebice – i bilo bi temelj budućih etničkih i konfesionalnih sukobljavanja. I, nema dvojbi, kontinuiteta procesa demografskog pražnjenja kojemu, uostalom, svi zajedno svjedočimo i danas.