Pobjeda izbornog poraza

Izbori u BiH  

Pobjeda izbornog poraza

U Bosni i Hercegovini su 7. oktobra održani opšti izbori koji se od 1990. godine održavaju svake četiri godine. Povodom onoga što se minule nedjelje desilo, čak i bez čekanja definitivnih, potvrđenih rezultata u čiju vjerodostojnost sumnja nikada nije bila veća, može se kazati: Izbora između jučer i sutra zapravo i nije bilo. Pred šansom da se napravi makar mali iskorak spram stanja koje karakterizira siromaštvo, organizacijski haos države, korupcija i nepravda - pobijedio je poraz! Na državnom nivou ponovo su pobijedile tri nacionalističke stranke, SDA, SNSD i HDZ, mada od Daytona do danas nikada nisu imale manje glasova. U vlasti na većini mjesta i nivoa uglavnom će se  samo zarotirati isti ljudi koji treću deceniju besramno obećavaju brda i doline, dok je realni kvalitet života prosječnog građanina već u "slobodnom padu" a BiH se svrstava na samo dno ljestvice siromaštva u Evropi i mnogo šire.

Obični građani, gubitnici podjednako kao i narodi, ponovo su dali svoj glas vladajućima.  Naslućeno buđenje opozicije, posebno u Republici Srpskoj, pokazalo se iluzijom. Egzistencijalna ucijenjenost političkom, zapravo nacionalnom pripadnošću biračkog tijela prevladala je nad demokratskom slobodom izbora. Koalicije nakon izbora biće odraz ovakvog stanja. To potvrđuju i prve vijesti o dogovorima među pobjednicima. Mali izuzetak sluti na kantonalnom nivou u Federaciji gdje se može desiti, najmanje u dva slučaja (Sarajevo i Tuzla), da vlast formira koalicija manjih stranaka, bez pojedinačno najjačeg SDA.

Izbore su pratile mnoge pojave u BiH i u susjedstvu koje su formirale ambijent pogodan za različite uticaje na rezultate glasanja. Očigledna je bila i direktna umiješanost iz inostranstva, prvenstveno iz Hrvatske i Srbije. Od predizbora do izbornog procesa pa do danas. Posebno je neubičajena političko medijska histerija "manipulativnim izborom Komšića u Predsjedništvo BiH". Tim tragom konstruisano agresivno tumačenje bh realnosti zapravo je direktno miješanje u unutrašnje stvari suverene države. Premijer Plenković na to kaže javno kako je teza o nemiješanju u unutrašnje stvari druge države politička kategorija iz devetnaestog stoljeća! Kritike dobija javno čak i iz Njemačke, od tamošnjih medija posebno i, nikom ništa.  

Izbori su uz ovo protekli u do sada neviđenom broju neregularnosti, kršenja izbornih pravila, falsifikata, krađa itd. Centralna izborna komisija odlično se uklopila u ovu realnost, potpuno poništavajući svako povjerenje u njenu neutralnost, profesionalnost i dignitet.

Birači i stranke

Tri vladajuće nacionalističke stranke, SDA, SNSD i HDZ sa malim i "poslovnim" koalicionim partnerima održale su se na vrhu, pod velikom sjenom sumnjivih "metoda" kojima se to postizalo. Optužbe na račun njihovog manipulisanja izbornim procesom i svakim danom dobijaju na validnosti uz nebrojene, mada uzaludne dokaze. Logika je jasna, ove stranke su bile najčešći "vlasnici" izborne organizacije i biračkih mjesta. U sjeni svega ovoga ostaje i činjenica da ni jedna od tih stranaka, (izuzetak je SDP) nije ponudila nikakav ozbiljan, suvisli i ostvariv izborni program koji bi ih obavezao da sutra tragom toga javnosti polože validne račune. Predizborne aktivnosti su bile tek populistički raspjevani mitinzi nacionalnih stranaka čiji su lideri odbijali i svugdje u svijetu uobičajena javna sučeljavanja suprotstavljenih kandidata. Unaprijed je energično spriječeno uvođenje tehničkih sistema kojima bi se kontrolisao proces glasanja: skeneri, video-nadzor biračkih mjesta, numerisanja i ovjere pečatima glasačkih listića...Ni dvije sedmice nakon izbora javnost nije znala konačne i potvrđene izborne rezultate.

Ukratko, na izborima je pobijedio politički status quo, odnosno snage čiji je direktni interes da se ništa ne mijenja. Napredak znači poštivanje zakona, sistem i red, a to je za njih direktna opasnost. Razjedinjena opozicija u tome im je veoma pomogla. Pobijedile su niske strasti, apatija, nacionalistička klaustrofobija, ali već i vidljive međunacionalne tenzije uz strah čija je proizvodnja odavno rutinska taktika vladajućih.

Dugoročno i sveobuhvatnije gledano, na ovim izborima definitivno je poraženo, u ime navodnog »identiteta«, ono što je uvijek bila osnovna supstanca BiH – društvo. Država se i može reformisati, ali ciljano uništeni odnosi u društvu, odnosno „u narodu“, veoma teško. Za taj posao trebaju decenije uz jasan projekat kojeg nose ljudi bitno drugačiji od onih što se, evo tri decenije, uporno biraju. A smisao politike im je samo vlastiti interes, od sitnog pojedinačnog, do najkrupnijeg mafijaškog koji se proglašava nacional-patriotizmom. Biračima je to nametnuto kao njihovo dobro a oni to na neshvatljiv način, nacionalistički (pre)vaspitani, uredno obnavljaju glasanjem.   

Postizborne kombinacije

 Izvjesno je da će na nivou  Parlamenta BiH okosnicu koalicije kao i do sada  činiti SDA, HDZ i u RS-u SNSD (dominaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH iz RS-a izgubila je dosadašnja anti – Dodikova koalicija). Partije lijeve opcije koje su iz Federacije BiH prešle izborni prag, kao SDP, Komšićev DF, Radončićeva SBB itd. najvjerovatnije ostaju manje ili više jaka opozicija. Slična je situacija i sa opozicijom iz RS-a koju će u PSBiH sačinjavati  SDS-Lista, PDP Ivanića, DNS-Demokratski savez itd.

Gubitnik iz HDZ BiH na izborima za Predsjedništvo, Dragan Čović, ostaje najutjecajniji u „hrvatskom političkom korpusu" u BiH, djelujući dalje na ekskluzivno etničkoj liniji svoje stranke kojoj ostaje na čelu. Odmah nakon gubitka mjesta u Predsjedništvu od Komšića dao je do znanja da je „apsolutni uvjet za uspostavu vlasti u BiH promjena Izbornog zakona". To se smatra uslovom svih uslova za uspostavu „jednakopravnosti Hrvata u BiH". Koji to nisu i pored toga što je Čović bio dva puta izabran u Predsjedništvo BiH kao „legitimni Hrvat", i svi njegovi tada oko njega. Uz to je još za ovakvu punu „jednakopravnost" imao kao najjačeg partnera - Milorada Dodika. Uostalom, njih dvojica već su se „neformalno srela" u Banjaluci, u nedjelju 21.oktobra i počastili javnost „dogovorom o hitnom formiranju programske koalicije HDZ-a i SNSD-a koja će raditi na provođenju reformi na putu ka EU i imati jasan i usaglašen pristup u rješavanju problema izmjena Izbornog zakona, koji je na proteklim izborima još jednom pokazao sve svoje slabosti." Koliko je nacionalistička konstitutivnost mjera Evrope, dubiozno je pitanje.

Tragom svega ovoga, već sada je evidentan jak front konfrontacije između ujedinjenih Dodika (SNSD) i Čovića (HDZ) sa jedne strane, i ideološki i koncepcijski razjedinjenih u odnosu na budućnost BiH, Džaferovića (SDA) i Komšića (DF-DS) sa druge. Očekivanja iskoraka BiH iz blokirane prošlosti i hvatanja koraka sa evropskim integracijama a posebno istinskog okretanja interesima građana i naroda u ovakvim odnosima – potpuno su iluzorna. U svakom slučaju, najveći gubitnik je građansko društvo zajedničkih vrijednosti u BiH, u ovom času potpuno demonizirano i podređeno nastavku proizvodnje sukoba svake vrste, a u jasnom interesu vladajućih oligarhija i njihovih apetita.

Slučaj Komšić

U ovim izborima izvor čudesnih netrpeljivosti i tenzija postalo je pitanje izbora Željka Komšića člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Ujedno, isforsirana "afera" postala je paravan za očuvanje vlasti u užem krugu vladajućih unutar hrvatskog korpusa uz promociju vrijednosti dubioznih evropskim građanskim principima i standardima. Za to se žrtvuju mnogi benefiti u korist racionalne organizacije BiH i svih njenih građana, uz puno i racionalno uvažavanje njihovih specifičnosti, ma kako se deklarisali, osjećali i zvali.

Činjenice su jasne: Ustav BiH (Aneks IV Daytonskog Mirovnog sporazuma) precizno kaže da se Predsjedništvo BiH sastoji od tri člana: Jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se biraju neposredno sa teritorije Federacije BiH, i jednog Srbina, kojeg biraju neposredno stanovnici Republike Srpske. Tako je i bilo. Na teritoriji RS-a izabran je Srbin Milorad Dodik (SNSD), a na teritoriji Federacije BiH izabrani su Bošnjak Šefik Džaferović (SDA) i Hrvat Željko Komšić (DF). Interpretacija HDZ BiH i njihovih pokrovitelja jeste da Komšić "nije legitimni predstavnik Hrvata jer je izabran zahvaljujući dodatnim glasovima Bošnjaka iz Federacije". To dalje znači da "Hrvati nemaju svog legitimnog predstavnika, a Bošnjaci  imaju dva". Komšić jeste imao, sa Hrvatima i Bošnjacima iz Federacije oko 220 hiljada glasova, a Čović, prema podacima iz CIK-a, oko 100 hiljada glasova Hrvata, plus oko 30 hiljada glasača iz ekskluzivno srpskih opština u Federaciji, pretežno iz Drvara, Glamoča, Grahova koji po Ustavu glasaju u Federaciji...Te "tuđe" glasače HDZ ne pominje, poput Bošnjaka što su glasali za Komšića.   

Dubiozno je ovdje i pitanje teze o "ogromnoj  većini Hrvata koji su glasali za Čovića" spram činjenice da je Hrvata u BiH oko 550.000 (popis iz 2013.) te da je za Čovićevu koaliciju HDZ i partnera glasalo oko 13 odsto izašlih birača kojih je bilo ispod 50 odsto u odnosu na broj upisanih birača. Komplikovano? Naravno, onome ko istinu neće da vidi.

Suština je da su za Komšića glasali oni što su glasali za koncept drugačiji od ekskluzivno nacionalne matematike. Dakle ne protiv Hrvata  i njihovih prava, ili za bošnjački "unitarizam", već zato što su protiv upornog negiranja svake varijante evropske države i društva zajedničkih vrijednosti. Ta etnička klaustrofobija u nas ali i dalje već vidno otklizava prema naci-animozitetu, mržnji i sukobima. Zato je i Izborni zakon koji ultimativno, do ucjene guraju Čović i HDZ BiH, uz snažnu podršku HDZ Hrvatske i tamošnjeg državnog vrha i HDZ-a, prepoznat i u EU kao koncept suprotan evropskim vrijednostima.

Hrvatsko iznenađenje

U kontekstu svega ovoga iznenađenje je i politička pozicija državnog vrha u Zagrebu, prilagođena očigledno i unutrašnjim interesima. Otud u ovome i koketiranje tog vrha sa tvrđim  krilom tamošnjeg HDZ-a. Politika jeste igra interesa, ali neprepoznavanje tih interesa i kroz odnose sa svojim važnim susjedom, loše je za vlastite interese. Plenković i njegova vlada, uz zaigranu Predsjednicu, u ovom slučaju postigli su evidentan autogol. Komšić očigledno nije šampion diplomatske slatkorječivosti i vođenja politike u rukavicama. Vrijeme će pokazati domete njegovog legalnog i legitimnog izbora prema – istina je – šizofrenom "Ustavu" iz Daytona o kojemu se uvijek može razgovarati. Javno i "iza zavjese. Ali, hrvatska pozicija u ovom slučaju pritisnuta ili kalkulacijama u kući, ili, što je gore, krivim čitanjem "konstitutivnog nacionalizma", naslonila se na pogrešnu politiku i njenog lidera. Rezultat je da je malo ko u EU, Americi, UN-u itd. minulih decenija dobio toliko tihih odbijenica u molbi da ih se shvati i podrži, kao što je to Hrvatska u slučaju forsiranja anti-građanskog izbornog zakona u BiH. I taj pritisak, posebno Plenković, uporno nastavljaju prema inostranstvu.

Uz vjerovatno veoma sličan interes spram Bosne i u vladajućoj oligarhiji Beograda, tamošnji lukavci sličnu priču odigravaju zanatski mudrije. Naravno, u svoju korist. A najgore što se moglo desiti Čoviću i Dodiku uz zaigranog Izetbegovića jeste da ih istinski Bosanaci i Hercegovaci percipiraju kao rušitelje BiH. I eto, desilo im se. Otud danas prolazi Komšić, a sutra će i slični drugi. Malo bi koji od Bošnjaka, što su danas za Komšića, imao išta protiv da glasa i za drugog Hrvata, Srbina ili Bošnjaka ako vjeruje da će taj raditi za državu BiH iz koje se neće masovno odlaziti. Kao što odlaze sada i Hrvati sa "Čovićevih" prostora, Bošnjaci sa "Izetbegovićevih" i Srbi sa "Dodikovih".  

Prevare i neregularnosti

Početni skandal desio se još u toku izbora: Centralna izborna komisija potvrdila je da kruži "približno 500.000 nevažećih glasačkih listića", ujedno  tvrdeći da "ta činjenica neće bitnije utjecati na rezultat izbora". Kasnije je taj broj spao na "nešto veći od 400.000", bez potpunog uvida koliko je priznatih a "tuđih" listića u igri. Od odsutnih i dopisanih, trajno odseljenih, onih što su se odrekli državljanstva BiH a na spiskovima su, do hiljada mrtvih koji nisu skinuti sa biračkih spiskova a "glasali". Kako?

Centralna izborna komisija sastavljena od pripadnika uglavnom tri vladajuće stranke – pa tako njima i njihovom pravosuđu "dužna", saopštila je procenat nevažećih  glasačkih listova: 6,63 %. Evropski prosjek je 1 do 2 posto. Skandalozan je odnos pravosudnih organa pred svim ovim, uz nevjerovatno blijede izjave predstavnika međunarodne zajednice, pa ovim  povodom i iz ambasada u Sarajevu. Ljubav prema ovakvoj EU neće vječno trajati.

Stranci

Ti stranci, i susjedi i tzv. međunarodna zajednica ovdje, posebna su priča u ovome. Zapravo odnos ljudi u BiH prema njima, a de facto prema sebi. Mnogi ovdje još uvijek vjeruju u vrijednosti, principe i činjenice u koje se vjerovalo decenijama. Ali to više ne važi. Oni koji se zadivljujuće principijelno pozivaju na odluku Ustavnog suda BiH u slučaju "apelacije Ljubić" ne spominju i neprovođenje onih bitnih i uvjetovanih "dodataka" tim odlukama (obavezna procedura u Parlamentu, Venecijanska komisija, građanski princip, evropska pravna tradicija itd.). Ili, zašto ultimativni zagovornici neupitnosti odluka Ustavnog suda BiH već sedam godina hladno i organizovano blokiraju provedbu presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu povodom slučaja Sejdić-Finci. Pa zato što je ta presuda decidno protiv potpunog negiranja "građanskog principa" u BiH i insistiranja na etnosu kao jedinom izbornom osnovu. Stranci iz daleka to će potvrditi u svakom susretu sa vama, ali će zvanične reakcije po svojoj "toleranciji" ići do same ivice "razumijevanja" za negiranja tih istih principa. Ovdašnji ljudi to doista ne razumiju.

* * *

Na izborima u BiH pobijedio je samoubilački koncept po kojemu je čovjek određen samo trojnom etničkom pripadnošću konstitutivnih naroda. Ostali to nisu. Nije to ni Bosanac i Hercegovac u Bosni i Hercegovini. I on je "ostali". Da o manjinama i ne govorimo.

I šta dalje? Desila se opet pobjeda podjele i uzajamnih odnosa ne okrenutih zajedničkim interesima građana već politički šizofrenom nastojanju kako da "dva" pobijede onog "trećeg". To postaje smisao politike. I proglašava se "konstitutivnim pravom". Dvojici članova Predsjedništva sada priznaju pravo takve "konstitutivnosti". Trećem ne. Lideri tri striktno nacionalne koalicije će i dalje biti neupitna vlast u parlamentima na nivou onoga što se zove država i na nivou onoga što su entiteti, u Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Milorad Dodik i njegovi sljedbenici RS već poodavno zovu državom. Zato on uslovljava dolazak "u Teheran" zastavom u Predsjedništvu te njegove "države", ograđuje svoj ured u Istočnom Sarajevu, objavljuje da će zakletvu "nepostojećoj državi" polagati pred svojima u Banjaluci itd. Bošnjački člana Predsjedništva još nije za svoje  "predsjednik" jer je za sve njih to neupitni Izetbegović. Dinastija ionako nije upitna. Priključila se evo i supruga. A treći član Predsjedništva BiH, Komšić, iza sebe nema ni jednu od tri pobjedničke stranke. U HDZ-u i pripadajućim medijima nepriznat je kao Hrvat. U Mostaru je već organizovan ulični kontranapad carstva. Za sada.

Što se BiH u ustavno-pravnom i posebno dnevno pragmatskom smislu tiče, ona je kao "švedski sto". Sa njega svako uzima ono što hoće, koliko hoće i što mu se najviše sviđa. I to je suština drame.  Za ljude u BiH epilog i poslije ponovljenih prebrojavanja glasačkih listića živih i mrtvih, ostaje jadan, prema izboru: Provjereno zapaljiva retorika HDZ BiH i SNSD-a će i dalje hraniti snove o pripajanju zemljama "maticama". Političke elite Hrvatske i Srbije to deklarativno, kobajagi, ne žele, ali pokazuju svakodnevno da su one zabrinuti pokrovitelji interesa "njihovih" naroda u BiH. Hrvati u BiH nisu dijaspora već konstitutivni narod suverene države, ali u praksi je drugačije. U Zagrebu imaju sva izborna prava, aktivna i pasivna koja pripadaju dijaspori. Pa i bh ambasadore u hrvatskoj delegaciji u Evropskom parlamentu. Za razliku od njih, SDA kao partija bogom data i vodeća u Bošnjaka, proglašava se snagom koja, kao, čuva „Bosnu". Oni, eto, ne vole „ono što se dešava kod komšija". Pa ako baš budu morali svoju sreću naći izvan ZAVNOBIH-ovog koncepta cjelovite BiH, šta da se radi, onda ne ostaje ništa drugo nego da se sa braćom iz svijeta krene u formiranje vlastite države, recimo slične - Palestini. Ima "Braće" u svijetu koja će to podržati. I platforme u onoj istorijskoj "Deklaraciji". Evropa o svemu povremeno odlučno šapne, nešto tek šapće, pritisnuta panikom od Rusa, Islama i izbjeglica. I strahom za kolonijalne navike. Izvorna ideja Unije sve je dalje. U svemu tome raspadajuća BiH daleko je od prioriteta. Oktobarski izbori su tu činjenicu ovjerili ponovo.