Afera „Prisluškivanje“ - privatni ratovi državnim sredstvima

Transparency International u Bosni i Hercegovini tražio je od Ureda disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) da ispita postupanje v.d. glavne tužiteljice u Tužilaštvu BiH Gordane Tadić, navodeći nekoliko najočitijih primjera njenog postupanja kojima se povrjeđuju odredbe Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću. TIBiH je naveo da je tužiteljica od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu zahtijevala izuzimanje predmeta protiv Josipa Šimića Đinđića protiv kojeg je tužilaštvo otvorilo istragu za krivično djelo krivotvorenja isprave. Transparency navodi da postoji mogućnost da je počinjeno više disciplinskih prekršaja, kao štu su: miješanje u postupanje sudije ili tužioca s namjerom ometanja ili potcjenjivanja njihovih aktivnosti; upuštanje u aktivnosti koje su nespojive s dužnostima tužioca; ponašanje u sudu ili tužilaštvu i izvan suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije ili neko drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva. Ukazano je i na kontradiktorne izjave i saopćenja tužiteljice Tadić u vezi sa navedenim predmetom, te preuranjeno objavljivanje neprovjerenih informacija o navodnom praćenju i prisluškivanju kao i o vjerodostojnosti dokumenata, za koje se ispostavilo da nisu autentične (ili da njihova istinitost odn. autentičnost nije bila  sigurna u momentu objavljivanja).

Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, kao disciplinske prekršaje predviđa davanje bilo kakvih komentara, dok se predmet ne riješi na sudu, za koje komentare se opravdano može očekivati da mogu ometati ili štetiti pravičnom postupku ili suđenju ili nepoduzimanje odgovarajućih koraka kako bi se osiguralo da se njemu podređeni uposlenici tužilaštva također uzdrže od davanja takvih komentara. Posebno ozbiljno ponašanje tužiteljice prema mišljenju TIBiH su njene najave tokom konferencije za medije da će ministar sigurnosti BiH zbog prethodnih izjava biti pozvan na saslušanje “u svojstvu osumnjičenog“, čime se agituje za procesuiranje samo na osnovu iznesenog mišljenja potencijalnog osumnjičenog. Konačno TIBiH je od Ureda disciplinskog tužioca tražio  da ispita dostavljene informacije i o postupanjima informira javnost, imajući u vidu i da su  ponašanja i izjave v.d. glavne tužiteljice izazvale veliku pozornost javnosti kao i da su dovele do svojevrsnog sukoba agencija za provedbu zakona i urušile ionako nizak nivo povjerenja javnosti u institucije pravosuđa.

Novinarka dnevnog lista „Oslobođenje“ Vildana Selimbegović osvrnula se, u kolumni pod nazivom „Gordana gora i od Gorana“, na rad nove tužiteljice u odnosu na rad prethodnog glavnog tužitelja Salihovića, jasno indicirajući o kakvom je (ne)radu riječ. Selimbegovićeva piše da tužiteljica „nije novinarima ponudila nikakvu spektakularnu akciju, nije Tužiteljstvo pod njezinom dirigentskom palicom uhapsilo nikakve trgovce oružjem, čak ni švercere tekstilom, nije povelo istragu protiv terorističke ćelije niti makar pljačkaša što im ni entitetska granica nije sveta pa samim tim zalutaju pod njezinu ingerenciju“ nego je optužila „direktora SIPA BiH Pericu Stanića i direktora OSA BiH Osmana Mehmedagića za koje je u najužem krugu vlastitih prijatelja ustanovila da slušaju njezine razgovore sa drugaricom joj iz VSTV-a Ružicom Jukić?! Njih su dvije, pohvalila se v.d, potvrdile autentičnost, što će reći prepoznale vlastitu priču, a prijavu je podnio redovni posjetitelj v.d. Gordane, izvjesni Josip Šimić, navodno novinar.“

Podsjetimo se kako su poslovi iz nadležnosti tužilaštva i ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) obavljani u vrijeme kada je postojala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), koju su popularno nazvali „Titova država“, čija je vlast, prema tvrdnjama novonastalih etno-klero „demokrata“, bila oličenje totalitarnog režima i represivnog državnog aparata.

U to vrijeme, a tako bi i trebalo da bude, milicija je radila ono što joj je bio posao – hvatala učinioce krivičnih i drugih društveno opasnih djela te sprječavala izvršavanje istih i učinioce predavala nadležnom tužilaštvu na dalje postupanje. Tužilaštvo je, nakon rada istražnog sudije (provođenja istrage), podnosilo optužnicu i zastupalo je u krivičnom postupku, a sud, nakon izvedenih dokaza, kao „nepristrasan treći“, donosio presudu i izvršiocu djela izricao zakonom propisanu kaznu. Nije bilo nikakvih konferencija za štampu, pogotovo ne zajedničkih lamentiranja suda i tužilaštva kako se na njih vrši pritisak, patetičnih druženih molbi da ih se ostavi na miru (valjda da bez ikakve odgovornosti svaki mjesec zarađuju 5-8 prosječnih mjesečnih plata), nije bilo pominjanja imena rukovodilaca i radnika ministarstva niti imena tužilaca i sudija. Nekog je uhapsila policija, tužilaštvo optužilo a sud osudio. Vrlo jednostavno i ispravno nadasve. Ilustracije radi, navešćemo još jednu vijest u kojoj stoji da se  glavna tužiteljica BiH sastala se i razgovarala sa šefom Misije OSCE-a u BiH, koji je posjetio Tužiteljstvo BiH. Na sastanku je, saopštava se, razgovarano o dosadašnjoj i budućoj suradnji Misije OSCE-a u BiH i Tužiteljstva BiH. V.d. glavna tužiteljica Tadić upoznala je šefa misije OSCE-a „sa dosadašnjim radom i ostvarenim rezultatima Tužiteljstva BiH, u procesuiranju kaznenih djela ratnih zločina, organiziranog kriminala, terorizma i drugih kaznenih djela iz nadležnosti Tužiteljstva BiH“.

U današnje vrijeme, javnost prvo saznaje imena ključnih aktera neke „afere“, pa njihove odnose prema drugim akterima iz organa (institucija) države, pa gledamo njihove konferencije za medije, međusobna verbalna optuživanja ali i podnošenja prijava koje često predstavljaju izraz personalnih obračuna posredstvom institucija na čijem su čelu osobe u pitanju. Sasvim je jasno da se ne radi o postupanju po zakonu –iza takvih postupanja, vrlo je vjerovatno, stoje personalni, stranački ili interesi bogatih tajkunskih lobija ili pojedinaca koji bivaju predstavljeni kao interesi države i društva. Što se tiče gore prenesene vijesti, ona bi čak mogla biti shvaćena kao poseban skandal. Naime, potpuno je neprimjereno da neki diplomata posjeti tužilaštvo države prijema, da se sastaje sa osobom koja je na čelu tog organa, da ta osoba upoznaje diplomatu sa radom i rezultatima organa na čijem je čelu kao i sa rezultatima u procesuiranju kaznenih djela ratnih zločina, organiziranog kriminala, terorizma (!?) Tužiteljica je, stoji u vijesti, izrazila nadu da će se „dobra saradnja nastaviti i u budućnosti“. Pa to je, naprosto strašno! Saradnja predstavnika strane države i domaćeg pravosudnog organa!? No, ništa tu nije neobično kada je u pitanju BiH. Radi se, naravno, o uobičajenom obrascu ponašanja servilnih bosanskohercegovačkih političara i dužnosnika – snishodljivom potvrđivanju nesuverenosti države i karikaturalnom položaju reprezentanata državne vlasti u koji sami sebe dovode. U kojoj to stranoj državi diplomata može posjetiti tako važan državni organ (ili bilo koji) i biti informiran o njegovom radu?

Ispitajmo sada, ukratko, kako „Afera prisluškivanje“ stoji u svjetlu principa vladavine prava (pravne države). Vladavinu prava možemo razumjeti kao metapravnu ideju o ispravnom pravnom poretku koji, u najširem, odlikuju kvalitetna i efikasna pravna ograničenja državne vlasti, uz odgovarajući kvalitet ustava i zakona te institucionalna osiguranja najviših standarda zaštite ljudskih prava i sloboda. Ova ideja se oživotvoruje međunarodnopravnim instrumentima i nacionalnim ustavima koji su garant materijalnog (supstancijalnog) ograničenja vlasti. U državi vladavine prava moraju se jasno vidjeti odgovarajuća svojstva zakona: opštost norme, jasnost, postojanost, pravednost i dr. Država vladavine prava mora garantovati i provoditi princip nezavisnosti sudstva (institucionalnu i personalnu), koja je trajna, bez ikakvog uticaja, pritiska, ili bilo kakvih drugih intervencija bilo koga. Ovakvu državu odlikuju i mehanizmi koji onemogućavaju arbitrarna (svojevoljna, nezakonita) hapšenja i pritvaranja. Takođe, ovu državu, u procesnom smislu, odlikuju odgovarajući pravni postupci odnosno procedure (due process of law), koji se odvijaju na bazi pravila i standarda  nepristrasnog i pravičnog postupka (fair trial). Konačno, ili na prvom mjestu, u pravnoj državi se vlast dijeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku i postoji sistem teža i protivteža (checks and ballances), kojim se one međusobno ograničavaju bez omogućavanja miješanja jedne vlasti u rad druge.

U međuvremenu, pojavila se još jedna afera prisluškivanja. Naime, kako su objavili mediji, susjedna Hrvatska je optužila BiH da njena Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (OSA) vrši prisluškivanje hrvatskih dužnosnika kao i da vodi specijalni rat protiv hrvatskih političara. Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić je pojasnio da je sasvim legalno i legitimno pravo svake države, pa i BiH, da štiti sve svoje interese i interese svih njenih građana. Jasno je, međutim, da takve aktivnosti protiv strane države na teritoriju te strane ili neke druge strane države nisu u skladu sa međunarodnim pravom i nacionalnim zakonima država. Obe ove „afere“, a i neke ranije, otvorile su pandorinu kutiju zvanu „para-obavještajne službe“. U BiH su, nakon daytonske reintegracije paralelno postojale tri etničke (paradržavne) obavještajne zajednice, koje su se, naknadno donesenim zakonodavstvom, ujedinile u jednu, državnu. Međutim, nakon ujedinjenja, para-obavještajne službe, koje su, de facto, funkcionirale pod patronatom i „u ime i za račun“ etno-nacionalnih stranaka, nastavile su svoje paradržavno djelovanje, u korist etno-političkih opcija, o čemu je pisano više puta u zadnjih desetak godina. Njihovo djelovanje, koje je vrlo moguće ali teško dokazivo, služilo je i vjerovatno još uvijek služi interesima političkih stranaka – kao sredstvo za prikupljanje informacija o drugim antagonističkim političkim opcijama te, po potrebi, radi diskreditacije političkih protivnika senzacionalističkim vijestima o njima i njihovim „nelegalnim rabotama“.

Evidentno je, dakle, da BiH nije država vladavine prava. Ona nije država u kojoj je državna vlast ograničena nego se ona, gotovo neograničeno, može upotrebljavati u „nedržavne svrhe“. Ustavi i zakoni u cijeloj BiH, usprkos deklarativnim frazama o „najvišim standardima“, nisu ni izbliza takvi da osiguravaju zaštitu ljudskih prava i sloboda na zadovoljavajući način. Očigledno je da u BiH postoje različiti aršini primjene zakona, pri čemu opštost njegovih normi od slučaja do slučaja bude shvaćena vrlo usko. O nezavisnosti pravosuđa u BiH je gotovo nemoguće govoriti, možda i prije svega što je položaj sudija i tužilaca ponižavajući, o čemu se revnosno stara međunarodna zajednica i domaće institucije, prije svega VSTV. Biti nezavisan znači, među ostalim i biti siguran u svoj položaj i stalnost obavljanja funkcije a ne strahovati od prijave i disciplinskog gonjenja po prijavi bilo koga, bilo kada i bilo iz kog razloga. Očigledno je da u ovakvoj državi i hapšenja i pritvaranja, čak i osude pa kasnija oslobađanja često nisu zakonita, nego predstavljaju sredstvo pritiska na pojedinca ili njegovu političku opciju, kako bi se iznudio poželjan model ponašanja za „drugu stranu“. Konačno, pravičan postupak svim pomenutim „kvalitetima“ ozbiljno je doveden u pitanje, a miješanje drugih poluga vlasti u rad pravosuđa (uz miješanje međunarodne zajednice što je potpuno nedopustivo), ne samo da se nesmetano može vršiti nego se čak smatra poželjnim, nužnim i dozvoljenim.

Ergo, pravna država u BiH postoji - ali samo na papiru, a društveno-politička, sigurnosno-obavještajna, pravosudna i svaka druga realnost iz dana u dan, iz godine u godinu jasno svjedoče da će papirna pravna država još dugo o(p)stati.