Izbjeglička kriza u BiH: Politički neuspjeh, nasilje i mržnja

Država, iz koje je u ratu od 1992. do 1995. godine stotine hiljada ljudi pobjeglo i bilo prihvaćeno u zapadnoevropske države, sve je nehumanija prema izbjeglicama. Suočavaju se sa neznanjem i šikaniranjem. Za alarmantne uslove kriva je EU sa svojom rigoroznom izolacionističkom politikom.

Migrants

Prizori su već mjesecima isti:  Na raskrsnicama ljudi iz Iraka, Sirije ili Pakistana pokušavaju zaraditi nekoliko "feninga", u pješačkim zonama od Bihaća do Sarajeva očajnički nude male pakete maramica prolaznicima kako bi ostvarili barem nešto prihoda za taj dan. Početak je oktobra, na bosanskim planinama već je pao prvi snijeg. Sada noću postaje vrlo hladno  i u nižim regijama - a situacija izbjeglica je sve očajnija.

U Bosnu i Hercegovinu je tokom godine takozvanom balkanskom rutom stiglo oko 10.000 izbjeglica.  Priliv traje već tri godine, situacija je za one koji su zatečeni ovdje, u jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope, poput slijepe ulice. Lokalne inicijative bile su spremne prihvatiti i brinuti se o izbjeglicama. Međutim većina bosanskih političara do sada je uglavnom ignorirala potrebe izbjeglica i propustila organizirati adekvatan način prihvatanja ljudi u bijegu.

Umjesto da nude politička i prije svega humana rješenja, političke stranke u BiH iskorištavaju izbjegličku krizu. Izbjeglicama se može odlično odvratiti od vlastitog neuspjeha.

Radikalni nacionalistički predsjednik, Milorad Dodik, čak dopušta da se izbjeglice iz Republike Srpske prebacuju u drugi dio države, u Federaciju Hrvata i Bošnjaka, kako bi svoj entitet održao „bez izbjeglica“.  Međutim, šikaniranja su i ovdje na dnevnom redu.

 IOM: „Tužno i nehumano“

Dok Europa diskutira o prijemu izbjeglica iz grčke Morije, njihovo katastrofalno stanju u Bosni u tim diskusijama nema odjeka. Iako je bosanskohercegovačko društvo na početku bilo spremno pomoći pridošlicama, klima postaje sve agresivnija, a sada se izbjeglice susreću s mješavinom prezira i mržnje. Neriješeni smještaj migranata, koji pokušavaju preživjeti snalazeći se prepušteni sami sebi, mnogi doživljavaju kao prijetnju koju podstiču mediji i političari.

U Bihaću su vlasti početkom oktobra bez ikakvog razloga zatvorile izbjeglički kamp i stavile stotine ljudi na ulicu, sa dramatičnim posljedicama: Došlo je do ozbiljnih sukoba između različitih izbjegličkih grupa. Dva migranta su ubijena, a nekoliko povrijeđeno. Čini se da je kaos nastao svjesno da bi demonstrirao migrantima: U Bosni niste poželjni. Predstavnik  IOM u Bosni, Peter van der Auweraert, komentirao je pristup vlasti: „Tužno, nehumano i nepotrebno. Ovo je početak humanitarne krize“. [1]

U šumama Velike Kladuše žive stotine izbjeglica u improviziranim objektima, koje su od plastičnih folija sami napravili, nedostaje im hrane, deka, svega. Da li će ovdje preživjeti zimu, nije sigurno. Njihova očajnička situacija nije upitna.

S druge strane, nasilje i krađe se u javnosti preuveličavaju, tako da su samo migranti predstavljeni kao sigurnosni rizik u brutalnom bosanskom društvu. Jednostrani izvještaji štampe nedvojbeno doprinose rastućem odbijanju stranaca.

O tome da je politička kasta svojim neradom i neznanjem doprinijela problematičnoj situaciji se naravno u javnom diskursu ne spominje. Ljudska prava su ionako sustavno ugrožena u političkoj svakodnevnici Bosne – za izbjeglice ona onda uopće i ne važe.

Bosanski političari: slijepi za izbjeglička prava

Očito preplavljen situacijom, Unsko-sanski kanton je na jesen izdao dalekosežna ograničenja: Prema kojima se migranti  više ne smiju slobodno kretati, a stanovništvu je zabranjeno pružiti im smještaj.  Država, iz koje je tokom bosanskograta hiljade izbjeglica pobjeglo u Njemačku i koji su bili prihvaćeni, sada odbija humana rješenja za ljude iz drugih kriznih područja.[2] Još gore, čini se da odgovorni u Bosni svjesno povećavaju patnju izbjeglica.

Vlasti ometaju ili uznemiravaju ljude koji pomažu migrantima, a mnogi dobijaju prijetnje od stanovništva. Pomagači više ne otkrivaju svoj identitet na društvenim mrežama - iz straha da će biti izloženi napadima. U pograničnom području s Hrvatskom osnovana je takozvana „građanska grupa“  koja otvoreno poziva na otpor protiv „crnaca“, kako izbjeglice pogrdno nazivaju - navodno radi zaštite stanovništva. Vlada pravi „progon ljudi“, kaže volonterka iz Sarajeva, koja se na bosansko-hrvatskoj granici zajedno sa prijateljicom trudi organizirati hitnu medicinsku pomoć.

Brutalni granični režim u Hrvatskoj

Problem izbjeglica pogoršava činjenica da Hrvatska sumnjivim metodama brani granicu s EU i mjesecima poduzima nezakonite mjere. Iako je brutalno, ilegalno i sustavno vraćanje nazad u Bosnu[3] - Amnesty International nekoliko puta dokumentovala - do sada bez ikakvih posljedica.

U tom pogledu i druge države članice EU igraju prilično neslavnu ulogu, uključujući i Njemačku. Umjesto da se otvoreno pozabavi kršenjem zakona u Hrvatskoj, vlada u Zagrebu dobila je čak pohvale i priznanja. Savezni ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer obećao je podršku balkanskim državama[4], ali do sada nije bilo značajne pomoći koja bi izbjeglicama bila od koristi. Umjesto toga, Nijemac je tijekom posjeta hrvatskoj graničnoj policiji poklonio termovizijske kamere, signalizirajući time da će podržati brutalno nasilje nad izbjeglicama.

„Članica EU Hrvatska sustavno krši europsko i međunarodno pravo," konstatuje Sascha Schießl iz Vijeća za izbjeglice Donje Saksonije. To da Hrvatska redovno odbija podnijeti zahtjev za azil izbjeglicama čini se da nikoga u EU ne zanima. Uredni postupci za azil očigledno nisu poželjni na balkanskoj ruti.

Upitna izolacija

A Brisel? Šuti o događajima na Balkanu, koje je Unija svojom hermetičnom „politikom jakih granica“ sama prouzrokovala. Očigledno je da nedostaje održiva strategija za rješavanje problema na vanjskim granicama. Komisija je 2018. godine stavila na raspolaganje više od 50 miliona eura Bosni i Hercegovini za pomoć izbjeglicama. Ako se uzme u obzir nefunkcionalnost bosanskog državnog sistema i endemska korupcija u poslijeratnoj državi, ne čini se iznenađujućim da sredstva očito nisu korištena, kako je planirano, za proširenje izbjegličkih kapaciteta.

U Briselu je očito podcijenjena kompleksna politička situacija u Bosni s pretjeranom birokratskom strukturom i političkim igrama moći. I tako nedostaje mogućnosti smještaja na jedva primijećenom žarištu balkanske rute, nedostaje organizacija. A nedostaje i političke volje da se udovolji potrebama migranata i zaštite njihova (ljudska) prava.

Očigledno se EU oslanjala  na to da će se problemi izbjeglica na Balkanu riješiti sami. Međutim to nije slučaj. Sada situacija eskalira, i to pred početak zime. Žrtve su hiljade izbjeglica koje ne znaju kako preživjeti u Bosni narednih nekoliko mjeseci. EU se suočava sa ruševinama svoje politike izolacije.