Zaboravljeni čas geografije

Teaser Image Caption
City of Srebrenica

Zaboravljeni čas geografije

U junu 2012. godine sam stigao u Srebrenicu. Zadatak za koji sam se prijavio bio je pratiti proces registracije povratnika, te bilježiti promjene u odnosu institucija Republike Srpske (entitet sa većinski srpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini) prema bošnjačkoj povratničkoj zajednici u jeku mobilizacije za lokalne izbore zakazane za jesen iste godine. Prije toga sam sa Emirom Suljagićem, jednim od pokretača inicijative „Glasaću za Srebrenicu“, susreo još samo jednom u Sarajevu. Njegove tekstove i analize sam čitao još od perioda ranog djetinjstva, a i on je moje, posebno one kritičke u vremenu kada sam bio protivnik načina na koji je Socijaldemokratska partija provodila procese u Federaciji (dijelu Bosne i Hercegovine sa većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom). Emir je napustio Socijaldemokrate godinu ranije, te se odlučio aktivno posvetiti mobilizaciji građana za izlazak na lokalne izbore u Srebrenici. Suljagić i Ćamil Duraković biće ključna imena u naredne četiri godine kada je u pitanju Srebrenica. U prvom prolasku glavnom ulicom grada do Silver Citya, kafića u kojem su se u to vrijeme okupljali Bošnjaci u Srebrenici, sreo sam par poznatih lica. Pred nama je bilo nešto više od tri mjeseca do 7. oktobra 2012. godine. Riječ Srebrenica se te godine spominjala širom zemlje. Bili smo tu jer smo znali da će ono što se može dogoditi u tom gradu ima dalekosežne posljedice po cijelu Bosnu i Hercegovinu. Konobar je pružio ruku da se upoznamo. Nesvjesno sam odlučio da komad svoje sudbine vežem za sudbinu stanovnika ovog grada.

Bosna Argentina

Srebrenica je mali grad u istočnoj Bosni. Još od prvih spomena njenog imena je bila poznata po rudnom bogatstvu i izvorima ljekovite vode, mjesto susreta i trgovaca-prolaznika. Saksonci su u ovaj dio Balkana zašli u Srednjem vijeku, pa i dan danas postoji rudnik olova i cinka „Sase“, skraćeni lokalni termin koji je obilježavao pripadnike germanskih plemena koji su došli na ove prostore. Srebrenica je poznata i po dolasku franjevačkih redovnika u Bosnu, gdje su izgradili svoj prvi samostan, zbog čega franjevačka provincija nosi ime Bosna Srebrena ili Bosna Argentina.

U Bosanskom ratu za nezavisnost, Srebrenica je bila jedna od prvih enklava, slobodnih teritorija, koju su u ovom dijelu zemlje pod kontrolu stavile bosanske snage, još u maju 1992. godine. Sa ovog prostora krenulo je širenje područja pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine, te je prostor Srebrenice uskoro postao mjesto ka kojem su hrlile bošnjačke izbjeglice u bijegu sa prostora doline rijeke Drine. Zbog ogromnog broja izbjeglica, ali i stalnog granatiranja od strane Vojske Republike Srpske, koje je vrhunac dostiglo 12. aprila 1993. godine sa masakrom na dječijem sportskom igralištu gdje je živote izgubilo 62 djece i mladih, Srebrenica je proglašena sigurnom zonom od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Dvije godine kasnije, u snažnoj ofanzivi Vojske RS pod vodstvom ratnog komandanta Ratka Mladića, u julu 1995. godine, dogodit će se najveći zločin na evropskom tlu nakon Holokausta, u kojem je u par dana ubijeno preko 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ovaj zločin su u svojim presudama kvalificirali genocidom. Unatoč tome, Srebrenica je mirom u Dejtonu ostala pod kontrolom vlasti entiteta Republika Srpska.

U godinama nakon rata, nekad zaraćene strane bile su primorane izvršiti povrat imovine i omogućiti osnovne uslove za povratak izbjeglih. Bošnjaci su se na područje Srebrenice počeli vraćati 2000. godine. Premda su sigurnost, ali i drugi uslovi za normalan život, bili daleko ispod zadovoljavajućih, s vremenom je srebrenička općina ponovno postala središtem ideje povratka bošnjačke zajednice u istočnoj Bosni, baš kao što im je bila i posljednje utočište u ratnim godinama. Međunarodne presude su povukle i veliki interes međunarodne zajednice, a osjećaj kolektivne odgovornosti svjetskih sila pri UN-u, stavio je fokus na ovu općinu. Srebrenica će više puta biti u centru pažnje javnosti tih godina, posebno sa izvještajem Komisije Republike Srpske o događajima u Srebrenici u julu 1995. godine, kojim su institucije RS-a prvi put priznale učešće sistema u masovnim zločinima u ratu. Kasnije će, nakon presude Međunarodnog suda pravde, kojim su potvrđene ranije presude ICTY-a o genocidu u Srebrenici, Srebreničani pokrenuti proteste tražeći specijalni status za ovu općinu i njeno izdvajanje iz entiteta Republika Srpska (neuspješno!).

Povlačenje Međunarodne zajednice

Sa izmjenama izbornih pravila i uvođenjem novog sistema ličnih dokumenata u BiH, status prognanih se po pitanju ostvarivanja prava glasa promijenio. Na izborima 2008. godine općina Srebrenica je bila jedina u kojoj su se primjenjivala stara pravila koja su davala veću mogućnost prognanim da glasaju, bez obzira na promjenu statusa (najčešće vađenje lične karte u drugom dijelu zemlje). Međutim, ovo rješenje je tada usvojeno kao jednokratno i izuzetak. Četiri godine kasnije stigao je red na nove izbore. Nakon decenije u kojoj su se na čelu Srebrenice nalazili načelnici koji su dolazili iz povratničke zajednice, međunarodna zajednica se povukla iz miješanja u upravljanju lokalnim procesima, te je cijela zemlja u strahu dočekala izbore. Osjetljivo pitanje podjele stranaka između bošnjačkih i srpskih, pitanje negiranja genocida, kao i iskustvo diskriminacije Bošnjaka u susjednim općinama gdje nisu imali toliku političku snagu u Srebrenici, najavljivala je da će promjenom statusa quo doći do tektonskih promjena u ovoj zajednici, a samim tim i da će one prouzrokovati podizanje međuetničkih tenzija u cijeloj zemlji.

Tada, 2012. godine je pokrenuta inicijativa „Glasaću za Srebrenicu“, kada političke stranke koje okupljaju povratnike ističu jednog zajedničkog kandidata za načelnika, Ćamila Durakovića, a kreće i proces masovne mobilizacije povratnika, izbjeglih i raseljenih za glasanje u Srebrenici. S druge strane se našla Vesna Kočević, kao kandidatkinja Koalicije za Republiku Srpsku, predvođena strankom tadašnjeg i sadašnjeg predsjednika RS, Miloradom Dodikom. Kao treći kandidat pojavljuje se Radojica Ratkovac, Srbin iz Prnjavora (općina u potpuno drugom dijelu zemlje), koji je nakon sukoba sa vlastima iz Banja Luke i SNSD-om, odlučio u pohod na načelničko mjesto u Srebrenici, prvenstveno zbog privatnih interesa investiranja u lokalnu banju Guber. Masovna mobilizacija Bošnjaka, ali i podjela glasova unutar srpske zajednice između Ratkovca i Kočevićeve, rezultirala je pobjedom Durakovića. U Skupštini opštine je formirana multietnička vlast.

Medijske kampanje

Četiri godine su prošle veoma brzo, te je unatoč pozitivnim trendovima povratka ulaganja, povezivanja premijera Srbije Aleksandra Vučića sa načelnikom Durakovićem, ali i smirivanjem međuetničkih tenzija na lokalnom nivou, sve opet bilo na početku. Godina je 2016., a Srebrenica se opet suočila sa kampanjom koja se našla pod punom pozornošću medija iz cijele zemlje, a pobjeda/poraz između kandidata Ćamila Durakovića i Mladena Grujičića, novog kandidata 'Srpske' koalicije, pitanje je o kojem su brinuli ključni politički igrači i u Sarajevu i u Banjoj Luci.

No, situacija na terenu je bila znatno različita od one iz 2012. godine. Međunarodna zajednica nije bila naročito zabrinuta zbog evenutalnih promjena u Srebrenici. Veliki dio Bošnjaka je izvadio dokumente u Federaciji, zbog bolje zdravstvene i socijalne zaštite, ali i zbog ranijih poništenja ličnih dokumenata od strane MUP-a RS-a. S druge strane, koalicija predvođena SNSD-om je ove godine osiguralo jedinstvo bez kandidata koji bi mogli podijeliti srpsku zajednicu u Srebrenici. Pored uobičajnog transporta glasača iz Srbije koji su porijeklom iz Srebrenice, manjak međunarodnih posmatrača također je značio da će ove godine stvari proći sa manje interesovanja za nadziranje brojana glasova i transparentnosti samog procesa. Ćamil Duraković se također suočio i sa manjkom organizovanog djelovanja bošnjačkih političkih stranaka, koje su u neredu i internim sukobima dočekale vrijeme izborne kampanje.

'Dan Republike'

Četiri godine kasnije, nedjelju prije izbora sjedim u Srebrenici. Sa mnom je Dennis Gratz, zastupnik u Parlamentu Federacije, jedan od rijetkih političara iz Sarajeva koji je odlučio taj dan doći i vidjeti šta nas čeka u narednim danima. Tog dana se u Republici Srpskoj održava referendum o 'Danu Republike' koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim. Referendum je dio političke igre pozicije i opozicije u RS-u, pitanje koje ne osjetite toliko u ovom gradu, koji je do sada nekako ostao izvan sfere stvranosti onoga što se događa u ostatku entiteta kojem pripada. Imate osjećaj kao da je Srebrenica u tom trenutku jedan od rijetkih 'slobodnih' gradova, ne u etničkom smislu, već kao neki prostor u kojem ne dominira nijedna od tri etničke politike BiH. Sjedimo sa Ćamilom Durakovićem, koji je zabrinut za izborni dan i ono što dolazi nakon toga.

U povratku za Sarajevo prolazimo pored Memorijalnog centra Potočari. Spominjem doživljaje i anegdote iz sela kroz koja prolazimo, a u kojima sam proveo dane i noći radeći sa povratnicima od 2012. do danas. Gratz prepoznaje toponime, jer se pitanjem rata i genocida na ovim područjima bavio u svojoj doktorskoj disertaciji, gdje istražuje pitanje elitocida – svjesnog, namjernog i planiranog neutraliziranja utjecaja određenih političkih i obrazovanih elita u etničkoj zajednici, kao uvodnog akta u sam genocid i etničko čišćenje. Obojica razgovaramo o različitim primjerima gdje su manjinske povratničke zajednice širom zemlje napravile iskorak. Promjena odnosa snaga u Srebrenici sigurno će predstavljati udar na ideju da u našoj zemlji pripadnici jednog naroda mogu opstati i preko uspostavljenih ratnih linija razgraničenja.

U noći izbora, 2. oktobra, ali i sedmici kasnije, počeli su postepeno stizati rezultati i procjene iz Srebrenice. Prvo stižu rezultati sa takozvanih redovnih biračkih mjesta. To su glasačke pozicije u samoj Srebrenici, gdje glasa stanovništvo koje se tog dana nalazi na području općine. Međutim, prelomni glasovi za Srebrenicu su oni koji dolaze iz inostranstva poštom, kao i glasovi interno-raseljenih lica koji još uvijek imaju pravo glasa za Srebrenicu, a koji su na izborni dan glasali u Federaciji.

Dani prolaze, ali brojevi se ne mijenjaju. Za Durakovića je 2012. na redovnim biračkim mjestima glasalo 2948 glasača, dok je ove godine taj broj stao na 1914 glasova. Hiljadu izgubljenih glasova nestalo je kroz manjak mobilizacije onih koji t0g dana nisu došli na glasanje, te onih koji su u međuvremenu promijenili lične karte. Njegov protivkandidat Mladen Grujičić je osvojio 4350 glasova na redovnim biračkim mjestima, što je za oko 550 manje nego Ratkovac i Kočević zajedno prije četiri godine.

Stigli su zatim glasovi putem pošte, gdje je Duraković osvojio 683 glasa, a Grujičić čak 246 glasova. Informacija o kojoj se šaputalo po Srebrenici u predizbornim danima pokazala se tačnom. Naime, Koaliciji za RS je bilo jeftinije registrovati dio glasača iz Srbije da glasaju putem pošte, nego ih dovoditi na izborni dan u Srebrenicu.

Ni dugo očekivani rezultati glasova raseljenih iz Federacije nisu donijeli promjenu, premda je Duraković osvojio 1312 dodatnih glasova. Konačni rezultati sa svim dodatnim glasovima (mobilni timovi, vanredno glasanje) bili su jasni: Mladen Grujičić je osvojio 4678 glasova, a Ćamil Duraković 3910.

I dok padaju optužbe o manjku mobilizacije Bošnjaka, jedno je sigurno: Duraković je 2012. godine, zbog podjele glasova između dva kandidata iz srpske zajednice, mogao pobijediti i sa 3700 glasova. A na ovim izborima, ni tadašnji rezultat od 4455 ne bi mu bio dovoljan za pobjedu nad Grujičićem.

Činjenica je da Bakir Izetbegović i Stranke demokratske akcije (SDA) na čijem je čelu, vodeća politička stranka na desnom centru u Bošnjaka, nemaju odgovor na pitanja novinara o porazu u Srebrenici. Jasno je da će mnogi nastojati politički iskoristiti simbolički kapital sudbine ovog grada, sa različith strana i u različite svrhe u danima pred nama.

U Srebrenici je svanuo još jedan ponedjeljak. U Skupštini opštine Srebrenica blok koji je stajao iza kandidature Grujičića ima 12 odbornika, a SDA i SDP imaju 9 predstavnika. Međutim, svi vjeruju da će i nakon ovih izbora u Srebrenici biti formirana mulietnička vlast, premda će Bošnjaci biti u slabijoj pregovaračkoj poziciji nego u ranijim izbornim ciklusima.  Mladen Grujičić će narednog 11. jula morati otići na komemoraciju i sahranu žrtava genocida u Memorijalni centar Potočari. Međutim, ono što s porazom Durakovića ostaje je gubitak ideje da izbori mogu promijeniti stvarnost kreiranu ratom i etničkim čišćenjem. Ta poruka je odjeknula širom zemlje. Čak i da je Srebrenica bila samo iluzija te ideje, njen glas se čuje daleko.

Ali, nije sve gotovo. Zove me Almir Salihović, jedan od najhrabrijih osoba koje poznajem, mladi roditelj, profesor historije i čovjek koji je preživio Marš smrti 1995. godine (pohod Bošnjaka kroz šume ka slobodnoj teritoriji nakon pada Srebrenice) kao dijete. Govori mi da moramo raditi dalje. „Moramo zbog generacija koje tek dolaze“, kaže mi Almir.

Annex 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma koji govori o povratku izbjeglih i raseljenih ovim je neformalno zaključen kao neproveden. A ideja o 'zaokruženim nacionalnim prostorima' postaje fraza općeprihvaćena na svim stranama ratnog fronta. Fronta, čije linije čvrsto stoje na geografskim kartama u učionicama škola. Septembar je i na njima će geografiju i historiju ove zemlje učiti generacije rođene godinama poslije krvavog bosanskog sukoba iz devedesetih. Na svakome od nas je odgovornost da radimo sve ono što možemo da naše sutra bude drugačije nego naše jučer ili danas. Za takav posao 'posljednja šansa' ne postoji, već ih iznova tražimo na svakom koraku. Volio bih da još barem jednu takvu nađem za Srebrenicu.