Srebrenica i potomci u zlim duhovima

Srebrenica i potomci u zlim duhovima

Initial Appearance: 31 July 2008 — Izvor fotografija

21 godinu nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini (BiH), Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je Radovana Karadžića osudio na kaznu od 40 godina zatvora. Međutim, nacionalizam i huškanje protiv pripadnika drugih etničkih grupa još uvijek određuju političku svakodnevnicu. 

Pale, grad samo nekoliko kilometara udaljen od glavnog grada BiH Sarajeva, prije nekoliko dana: grupa nepoučljivih stoji ispred studentskog doma i svečano ga naziva „dr Radovan Karadžić“.  Inicijator ove akcije: aktualni predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, a uz njega Karadžićeva supruga i kćerka.

Samo nekoliko dana nakon tog bizarnog svečanog otvaranja u bivšem uporištu Srba, koji je bio i sjedište zapovjedničkog štaba u ratu protiv bosanskih muslimana i Hrvata, sada slijedi presuda koju su mnogi sa prostora bivše Jugoslavije godinama iščekivali: Radovan Karadžić, nekada moćni predsjednik Republike Srpske osuđen je od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu na 40 godina zatvora. Sudska presuda glasi: kriv za genocid, ratne zločine i zločin protiv čovječnosti.  

Iako sudije nisu smatrali da su tačke optužnice za ubistva i protjerivanja ispunile kriterij kaznenog djela genocida u sedam općina kao što su Prijedor ili Foča, ipak je osuđen za 10 od 11 tačaka optužnice. Posebno po najvažnijoj tački optužnice: za masovna ubistva u Srebrenici.

Sud u Den Haagu je masakr u Srebrenici osudio kao najokrutniji ratni čin od kraja Drugog svjetskog rata na evropskom tlu. 

Srpske jedinice su u julu 1995. u Srebrenici, gradu s većinskim muslimanskim stanovništvom, razdvojile žene od muškaraca, djevojčice od dječaka koji su u zaštićenoj zoni UN tražili utočište. Poslije je ubijeno više od 7.000 muslimanskih dječaka i muškaraca. Haški tribunal je već u drugim procesima utvrdio da se radi o genocidu. Zločin čije se posljedice i danas osjete: još uvijek nisu pronađene sve žrtve, one leže rasute na 150 lokacija Podrinja i sarajevske regije. Za hiljadama nestalih se još uvijek traga.

Srebrenica: Okrutnost, nacionalistički eksces 

Srebrenica je jedinstvena po okrutnosti u bosanskom ratu. Simbol ekscesivnog nacionalističkog naboja. Uništenja hiljada civila. I prije svega: sumanuta propast moralnih vrijednosti na teritoriji zapadnog Balkana. Ubistva u Srebrenici su vjerovatno počinjena pod komandom glavnog zapovjednika Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, koji se također nalazi pred Sudom u Den Haagu. Izricanje presude Mladiću očekuje se u novembru 2017. godine.  

Rat u bivšoj jugoslavenskoj republici  Bosni i Hercegovini, koji je bjesnio u periodu 1992.-1995. , ističe se među ratovima koji su uslijedili u kontekstu raspada multietničke države. Jedan od glavnih pokretača etničkih čišćenja, protjerivanja i ubijanja bio je Radovan Karadžić. On je na bosanskom tlu izvršio ono što je nekadašnji predsjednik Srbije zamislio za cijelu Jugoslaviju: prevlast srpskog naroda, protjerivanje i uništenje drugih naroda, ujedinjenje srpskih prostora u Veliku Srbiju.

Smrt Miloševića u zatvoru u Den Haagu još prije izricanja presude sve do danas predstavlja veliki poraz za suočavanje s ratnim dešavanjima. Na taj način su njegove pristalice u Beogradu, ali i u susjednoj Republici Srpskoj,  u smislu revizionističkg blaženstva i dalje mogle vjerovati u njegovu nevinost i celebrirati njegovo herojstvo. To je za potrebni proces pomirenja imalo fatalne posljedice. Priznanje krivice involviranih osoba, pa čak i pokušaj pronalaska zajedničke osnove u smislu nepristranog suočavanja s ratnim dešavanjima za miran suživot - za svim tim se do sada bezuspješno traga. 

Jedan od bitnih slučajeva MKSJ-a

Za suočavanje s ratnim periodom na Balkanu, osuđivanje Karadžića kao odgovorne osobe najvišeg ranga za rat u Bosni od iznimne je važnosti: glavni tužilac Haškog tribunala Serge Brammertz je prije nekoliko dana izjavio da je bilo mnogo važnih procesa u ovom sudu i mnogo važnih presuda, ali presuda Karadžiću će zasigurno biti jedna od najvažnijih u historiji Tribunala.

Jer, unatoč činjenici da MKSJ smatra da elementi kaznenog djela genocida nisu dokazani osim u Srebrenici, presuda će ipak biti historijska – kao svjedočanstvo činjenici da i vođe, arhitekti ratova moraju biti kažnjeni. Ovo je nedvosmislena poruka koja se šalje izricanjem presude: Ma koliko se krili pred pravosuđem, nećete izbjeći kaznu.

Kritičari smatraju da proces koji je počeo u oktobru 2009. traje predugo. Ipak: presuda Karadžiću je važan, iako kasan korak, da bi se zadovoljilo nešto kao pravda. Pravda za Srebrenicu, ma koliko relativna ta kategorija bila. Pravda za milione protjeranih, za desetine hiljada silovanih žena. Pravda za napade na malu pijacu Markale u centru Sarajeva, kada je poginulo na desetine građana. Pravda za opsadu brdima okruženog glavnog grada, koja je trajala nezamislivo dugo, od aprila 1992. do 1996. Zbog snajperista koji su građanima život u Sarajevu godinama pretvarali u pakao. Za mnogobrojne civilne žrtve koji su pogubljeni dok su pokušavali da prežive u okupiranom gradu, u toku kupovine, u redovima za vodu i konačno, za toliku mržnju i teror koji su na evropskom tlu smatrani prevladanim. 

Presuda Karadžiću, koji je nakon višegodišnjeg bijega tek 2008. otkriven i uhapšen u Beogradu, stvorit će rezonantan prostor za ostale presude protiv visokorangiranih srpskih vođa kao Ratka Mladića ili ultra-nacionaliste Vojislava Šešelja koji je pušten iz zatvora i - što je groteskno – čija se presuda čeka godinama. MKSJ nije uvijek bio sretne ruke u odlučivanju. Slučajevi su, između ostalog, bili suviše kompleksni, suviše teško dokazivanje činjeničnih počinilaca u kontekstu jednog neprekinutog lanca zapovijedanja. 

Nacionalisti i dalje na vlasti

Presuda Karadžiću je prije svega znak opomene za dalji razvoj procesa izgradnje države i nacije u Bosni i Hercegovini: počinjena nepravda dobit će ime. Bilo bi poželjno da presuda sa svim svojim konotacijama o nastanku RS-a i njenoj ustrojenosti izazove i unutrašnje čišćenje. 

Jer 20 godina nakon završetka rata, Bosna još uvijek nije funkcionalna država. Nacionalisti, koji zemlju drže kao taoca i koji se odupiru prihvatanju demokratskih i principa pravne države, temeljitim reformama, suviše su moćni. Evidentno je da vladajući političari još uvijek nisu naučili lekciju iz razarajućeg rata. Skoro svakodnevno se radi na daljoj podjeli ove zemlje, na cementiranju i produbljivanju segregacije koju je Daytonski sporazum odredio. Trenutno se raspravlja o podjeli Mostara. I državnu televiziju namjeravaju etnizirati i atomizirati. Odcjepljenje i razgraničenje – recepti iz prošlosti umjesto politike usmjerene ka budućnosti.  

Koliko je snažno razmišljanje u skladu s etničkim linijama podjela, pokazalo se prilikom trvenja oko bosanskog Dana nezavisnosti 1. marta. Taj dan se obilježava referendum koji je održan 1992. i kada je većina Bosanaca glasala za izlazak iz državne zajednice Jugoslavije. Da vodeći srpski predstavnici, uključujući predsjednika RS-a Milorada Dodika i člana Predsjedništva BiH Mladena Ivanića, odbijaju prihvatiti bosanski Dan nezavisnosti i umjesto toga se drže praznika koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, govori nam sve o moralnom stanju takozvane političke elite.

Republika Srpska – posljedica ideološke politike uništenja

Samo nekoliko dana nakon historijskog referenduma 1992., Karadžić je proglasio odcjepljenje Republike Srpske od BiH. Zatim je započeo svoj kobni pohod protiv svega što nije srpsko. RS, koja je mirovnim sporazumom u Daytonu 1995. godine sa oko pola bosanske teritorije utvrđena kao jedan od dva entiteta ove države, a posebno s obzirom na njenu dominantno srpsku strukturu stanovništva, je posljedica snažne ideološke politike uništenja, odnosno etničkih čišćenja, mučenja, silovanja.

Međutim, kobna vremena još nisu prošla: jasan cilj predsjednika RS-a Milorada Dodika je radikalizacija, prvenstveno zbog rastućih unutrašnje-političkih i ekonomskih problema u RS-u. Mjesecima je prijetio referendumom u RS-u, u kojem je trebalo odlučiti o nadležnostima nadređenih sudova na državnom nivou. Pored toga, Dodik konstantno prijeti secesijom RS-a. To što je u nekadašnjem epicentru srpskog ratnog rukovodstva, a uoči očekivane presude Karadžiću, svečano otvorio studentski dom koji je nazvan po tom ratnom vođi, negdje drugo bi se okarakterisalo kao groteskna pozorišna predstava, ali u bosanskoj politici su takve provokacije na dnevnom redu kako bi se osigurale vlastite pozicije moći. Još uvijek se izbori dobivaju pomoću nacionalističkih prizvuka.

Ruku pod ruku s ratnim zločincima

Ni druge stranke nisu prevazišle svoj etno-nacionalizam. I one otvoreno pokazuju prezir prema međunarodnim pravnim principima. Tako je Dragan Čović, moćni predsjednik hrvatskog HDZ-a i trenutno jedan od tri člana Predsjedništva BiH, 2014. priredio svečani doček za Darija Kordića, hrvatskog ratnog zločinca, kada je ovaj pušten iz zatvora. Čović, koji se ovih dana u Briselu predstavlja kao Evropljanin iz uvjerenja, nakon toga pozira pred fotografima ruku pod ruku s osuđenim ratnim zločincem.

I bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović rado pokazuje da su zločini vlastitih boraca sitnice: nedavno je izjavio predsjednik nacionalističke stranke SDA da je namjera kažnjavanja komandira Armije BiH pokušaj „vještačkog izjednačavanja krivice“.

U bosanskoj dnevnoj politici uvijek nanovo postaje jasno koliko destruktivno još uvijek djeluju nekadašnje snage. Nekada sa zagrijanom retorikom, nekada sa eufemizmima, nacionalistički akteri uspješno skreću pažnju sa stvarnih problema u ovoj jako siromašnoj zemlji. Umjesto da se uhvate u koštac sa izazovima i da se bore protiv velikog broja nezaposlenih (oko 50%) i nezaposlenosti omladine, demonstracije moći u korist svoje etničke grupacije duž etničkih linija razgraničenja su i dalje na vrhu političkih agendi. Usput se država pljačka - korupcija je endemska i prisutna je u najvišim državnim funkcijama.

Upravo je taj zabetonirani, malodušni nacionalizam koji Bosnu godinama blokira da pokrene zakašnjele reforme. Tako se presuda Evropskog suda za ljudska prava iz 2009. o sistemskoj diskriminaciji "ostalih" - dakle, svih onih koji se ne ubrajaju u konstitutivne grupe Bošnjaka, Srba i Hrvata - nije implementirala. Time Bosna već godinama konstantno krši evropsko pravo.

Presude kao dosadne muhe

Odluke domaćih ili međunarodnih pravnih institucija politička elita u Bosni redovno uklanja kao dosadne muhe. To u dogledno vrijeme neće promijeniti ni nedavno u Briselu predati zahtjev za članstvo u EU. Politička elita jeste naučila javno koristiti evropsku retoriku ("na pravom smo putu"), ali u konačnom se radi o tome da te riječi počnu pratiti i djela.

Za nadati se da će taj dugogodišnji i mučni proces EU integracija postaviti novi kurs i da će moći usloviti novi početak koji je moralan i orijentiran ka demokratskim smjernicama. Novi početak koji će konačno biti u stanju da okonča eru ratnih zločinaca i njihovih duhovnih potomaka.  

Međunarodna zajednica ne smije davati nikakve popuste. Vlastiti standardi, prije svega oni o pravnoj državi, moraju se jasno komunicirati i u svim relevantnim oblastima rigorozno zahtijevati. 

Sve dok se ratni zločinci slave kao heroji, dok presude kao ona protiv Karadžića među učesnicima izmamljuju svega jedno samodopadno "držite se",  sve dok se bezbrojne žrtve onih „drugih“ još uvijek preziru, a počinioci slave, pred Bosnom je - unatoč svim suprotnim izjavama političkih stranaka - još jako dug put.