Novo lice Skopja: Megalomanski projekat koji je pojeo grad

Novo lice Skopja: Megalomanski projekat koji je pojeo grad

Spomenik na Karpoš vo Skopje — Izvor fotografija

Piše: Ivana Dragšić

Skopje 2014 je bez premca najveći investicioni projekat u makedonskoj historiji. Njime je redekoriran najuži dio gradske jezgre, površine oko.1 km2 u prijestolnici Makedonije.Projekat je sprovođen putem nekoliko institucija, prije svega kroz Ministarstvo culture, Grad Skopje, Opštinu Centar i Ministarstvo prometa I komunikacija. U novije vrijeme, bilo je to pitanje oko kojeg se najviše kopalja lomilo u makedonskoj politici, i pitanje koje je izazvalo najdublje podjele među građanima Skopja.

Više od 100 skulptura, 34 spomenika, 27 zgrada, 6 garaža, 5 trgova, 1 trijumfalni luk, te brojne druge urbane intervencije kao što su fontane, mali trgovi i kandelabri je podignuto, dok je 12 parkova i zelenih površina ruinirano. Premda su u javnosti više puta razni zvaničnici Vlade izjavljivali da će projekt koštati 80 miliona eura, cijena projekta Skopje 2014 popela se blizu 640 miliona eura, a prosjek godišnjeg izdvajanja za ovu svrhu dostigao je prosjek budžeta makedonskog zdravstva.

Zamislite kako njemačka vlada troši 20 % godišnjeg budžeta, tih tristotridesetšest milijardi na redekoraciju kvadratnog kilometra u Berlinu, betonira parkove, uništava trgove i zgrade koje spadaju u kulturno-historijsku baštinu, usložnjava saobraćaj, zagađuje zrak – a sve to uz kršenje, zaobilaženje pa čak i mijenjanje zakonodavnog okvira, bez uzimanja u obzir volje naroda i preporuka stručnjaka. 

Brojne su tačke gledišta s kojih se ovaj projekat može problematizirati. Slika i prilika su mu ružne građevine i spomenici nazovi političkim i vojnim ličnostima propraćena netačnim natpisima, odricanje urbanih zajedničkih prostora, ali njegova je suština u sistematskom udaru na procese demokratskog donošenja odluka, i sve institucionalizirane procedure koje omogućavaju održivo i humano prostorno planiranje. U ovom trenutku projekt košta osam puta više negoli je bilo najavljene dok po gradu još uvijek viđamo objekte oko kojih račun nije sveden.

Ipak, najvidljiviji uticaj imao je na urbanu zajednički prostor u mnogim njegovim vidovima,  ali također na kulturu i kulturnu baštinu, historiju i znanje perpetuirano kroz medije, obrazovanje i organizirane mogućnosti za provođenje slobodnog vremena. 

Ne samo da je Skopje 2014 fizički zapriječilo i uništilo zajedničko dobro, već također: 
-predstavlja rekonstrukciju i reinterpretaciju historije zasnovanu na glorifikaciji anahronih I sumnjivih ličnosti iz historije, perpetuiranje lažne historije ili mitologije, zanemarivanje ili iskrivljivanje činjenica dokazanih kroz naučne metode;
-nameće nove vrijednosti građanstvu putem prinudnog vezivanja za historiju, lokalizam, nasilje, maskulinitet, epsko, nauštrb vrijednosti izgrađenih zahvaljujući međunarodnoj intervenciji širokih razmjera koja je uslijedila nakon razornog zemljotresa iz 1963, koje su izvirale iz kosmopolitizma, solidarnosti, transparentnosti, otvorenosti i sentimentalne veze kako sa osmanskim naslijeđem tako i sa modernizmom; 

-eksploatira intelektualno i digitalno zajedničko dobro (kulturu, jezik, medije, zakonodavstvo) I nameće novi diskurs, jezik i iskustvo građanima u Skopju kroz serije dokumentaraca emitiranih dok je projekat još bio u fazi izgradnje, brendiranje dopisnica i drugih službenih papira, angažiranje poznatih imena u apologiji projekta, mijenjanje zakonodavstva kako bi se uklopilo u ideju umjesto da služi potrebama grada, dodavanje sadržaja u udžbenicima i organizirano odvođenje đačkih ekskurzija u obilazak spomenika.
Ovaj projekat svoje je oponente koštao čak i više. Mnogi su od njih ostali bez posla ili bili degradirani zbog javne artikulacije svojih stavova, neki su čak bili procesuirani, fizički napadani, žigosani i klevetani u medijima, dok su oni kojima je pošlo za rukom da ostanu “bezbjedni” morali svjesno donijeti odluku da šute i sami sebe cenzuriraju. 
Makedonski premijer Nikola Gruevski može se čuti na snimkama prisluškivanih razgovora koji datiraju iz 2013, kako orkestrira urotu nasilne gomile protiv novog načelnika Općine Centar u Skopju, izabranog na program sprečavanja daljeg nastavka izgradnje projekta Skopje 2014. 

Projekt niotkud:  kako je nastalo Skopje 2014? 

Projekt je jednostavno promoviran putem video animacije centra naslovljene “Vizualizacija centra Skopja u 2014” koja se pojavila na YouTube o čemu su izvijestile novinske agencije. Nije bilo najave, nije bilo prethodne rasprave niti arhivskog traga nečeg takvog, makedonsko udruženje arhitekata nije o ovome znalo ništa, kao ni većina vodećih arhitekata, urbanista, prostornih planera, umjetnika i ostalih relevantnih aktera. 
Ono što građani u tom trenutku nisu znali bilo je da su sve odluke već bile donesene, javni pozivi zatvoreni, a građevinske firme probrane i spremne da otpočnu radove:
-Umjesto rasprave o spomenicima historijskim ličnostima od međunarodnog značaja u Parlamentu (kako propisuje zakon), pitanje je riješeno prebacivanjem na lokalnu Općinu i tihim glasanjem o njemu. Javni pozivi za autore bili su veoma precizni oko uvjeta stila i vizuelnih zahtjeva, dok su autori koji su učestvovali pažljivo birani. Naime, Valentina Stevanovska, autorica najvećeg spomenika na trgu – „Ratinika na konju“ – prethodno je imala samo jedno javno izloženo djelo, bistu u osnovnoj školi, a nije imala nikakvog učešća u izložbama, bilo solo bilo grupno. Sada ona drži makedonski rekord za javno poručeno umjetničko djelo, čija cijena doseže 2, 94 miliona eura i dobila je poziciju predavačice na skopskoj Umjetničkoj Akademiji. 

-Projekt je podržan širokom medijskom kampanjom kroz TV reklame, novinske oglase, dokumentarce i javna dešavanja, još dok je većina zgrada bila u fazi izgradnje, a neki graditeljski poduhvati su ubrzavani kako bi bili spremni uz datume sa simboličkim potencijalom i javne praznike. Ljudi s pristupom javnom mnjenju, „eksperti“, bili su bukvalno iznajmljeni da izvode apologetske uloge u medijima i perpetuiraju diskurs „konstrukcije davno izgubljenog nacionalnog identiteta“. Mnogi su „eksperti“ postali članovi savjeta i komiteta na kojima su procedure vezane za Skopje 2014 donošene, ili su napredovali u službi, primili državne nagrade, tiskali monografije, pa čak otvarali i nove univerzitetske katedre širom Makedonije
-Ova vlada je općenito poplavila makedonski Parlament zahtjevima za zakonske izmjene u rekordnom obimu, takvom da je jednom prigodom za jedan dan izmijenjeno 112 zakona. Strategija ove intenzivne promjene bila je da se prilagodi zakonodavstvo ad hoc interesu vlasti i da se eliminiraju sve zakonske prepreke, kako bi se očuvao privid vladavine prava za međunarodnu zajednicu koja je nadzirala te procese u zemlji.  
Projekt Skopje 2014 često je uvođen u kontekst širih dešavanja u regiji vezanih za privatizaciju i komodifikaciju zajedničkih dobara, uništavanje urbane okoline u svrhu stvaranja prostora za šoping-centre i urbano planiranje usmjereno na profit. No, ipak,većinu urbanih javnih dobara zapravo zauzima država ili druge javne institucije i politička stranka na vlasti, prednjačeći u procesu renacionalizacije javnog prostora. Takvo je stanje stvari, iako su privatni interesi i generiranje profita iza kulisa izgradnje javnih institucija.

 Javno dobro: trag uništenja

Zelenilo
Dijelom kao posljedica diskontinuiteta u prostornom planiranju, a dijelom usljed neodgovornog procesa planiranja i izradne, Skopje 2014 igra značajnu ulogu u uništavanju urbanog okoliša. „Uljepšavanje“ grada ustvari je u danak uzelo brojno drveće starosti od 50-70 godina, javne zelene površine i neformalne parkove širom gradske jezgre. Zagađenje zraka u ovom području redovno se mjeri i doseglo je dramatičnu koncentraciju PM 2.5, PM 10 i drugih zagađivača u periodu dužem od dvije sedmice tokom decembra 2015. 
Do decembra 2013, Skopje 2014 uzelo je u danak tuce parkova, pješačke zone, obale rijeke i biciklističke staze. Ukupno, područje javnog zelenila u centru smanjeno je za 50% a cjelokupna površina pokrivena njime za 20%. Stanje urbanih drvoreda također se pogoršalo, iako ukupni broj stabala nije značajno smanjen. Posječena stabla bila su zrela i zdrava, s uticajem na smanjenje zagaženja, produkciju čistog zraka, urbanu termoregulaciju i pružanje uslova za biodiverzitet. Povrh toga, koliko-toliko uravnotežen raspored pokrivenosti (koji je uvjetovao smanjenje temperature i čišćenje zraka širom pokrivenog područja) je narušen a tako će i ostati do 2017. Uz trenutno uspostavljeni ritam izgradnje i urbanizacije nauštrb urbanog zelenila, količina izgubljenog zelenila je nepovratna.
Pri tom, sječa drveća ima važnu ulogu u destrukciji javnih i društvenih prostora, jer su društvenim uglavnom i postajali zbog sjene koju su davali planski sađeni drvoredi. Ne samo da su historijski drvoredi sječeni, već su i mnoga zabačena zelena područja u lokalnom parkovima i uz obalu Vardara također prekrivena spomenicima, skulpturama i sličnim skupim urbanim intervencijama na granici apsurda.        

Urbano
Glavni trg u središtu Skopja, Trg Makedonija, bio je središnji trg Makedoncima, politička arena za simpatizere svih političkih stranaka, scena za proslavu sportskih pobjeda (makedonskih, turskih i albanskih reprezentacija) i lokacija za glavnu božićnu jelku svake godine. Bila je to tačka ukrštanja svih verzija grada i redovan itinerer građana. Tačka okupljanja za masovne događaje i manifestacije, i tačka za opuštanje mladih i starih. Mada nikad nije nudio mnogo urbanog sadržaja sam po sebi (što je vjerovatno jedan od mogućih razloga za Skopje 2014), uspijevao je bito prostor za sadržaje. 
Od 2010 do danas, 15 objekata u sklopu projekta Skopje 2014 (spomenici, zgrade, vodoskoci, kipovi) postavljeno je na trg. Brojne okolne zgrade su iznova fasadirane, a još objekata će se graditi na površini trga ili blizu njega. Ljudi svjedoče kako su time u potpunosti izmijenjene njihove svakodnevne rute, uglavnom kako bi izbjegli prolaz preko trga. Grupice ljudi koji se sastaju ili borave u prostoru odmjenili su kostimirani statisti, ljudi unajmljeni da nose drevne nošnje i maske, pozirajući za slikanje. 
Usljed činjenice da je postojalo snažno protivljenje spomenicima među građanima, svi su oni u tišini postavljani i podizani u dva – tri sata iza ponoći, a Grad je čak unajmio i privatnu zaštitarsku kompaniju da se brine o sigurnosti spomenika. Povrh toga, instalirana je i složena oprema za nadzor. 
Vodoskok u podnožju „Ratnika na konju“ svira tako glasnu muziku (između ostaog i Wagnerovu), da u sadejstvu sa ogromnim LCD reklamnim ekranom na susjednoj zgradi sprečava bilo kakvo drugo čujno korištenje ili uživanje prostora. Trg Makedonija je nakon 2010 punjen i korišten samo vještački – za političke skupove vladajuće stranke, usiljene proslave nezavisnosti i slična dešavanja na kojima su posjetioci aranžirani i organizirani. Rijetki trenuci u kojima se trg spontano punio bili su vezani za žalovanje nad smrću Tošeta Proeskog ili pobunu protiv policijske brutalnosti i zataškavanja ubistva Martina Neškovskog.
Trg je danad ne-mjesto, daleko od mjesta zajedništva. 

Skriveno 
Postoji i dio akvizicije u okviru projekta Skopje 2014 o kojem niko ne govori, ili se takva rasprava drži sitničavom i naivnom. To bi se čak moglo nazvati i nevidljivim urbanim zajedničkim dobrima, ali samo usljed načina na koji se njihovo prisvajanje ignorira, jer prije njega nisu bili nevidljivi. Riječ je o nekoliko manjih (javnih) prostora u vidu pasaža, uglova i sličnih dijelova većih urbanih i arhitektonskih struktura, koje trenutno egzistiraju kao prostor potpuno promjenjene namjene putem doslovnog okupiranja i pripajanja novosagrađenim ili svježe „refasadiranim“ zgradama. Izvorno su bili sastavni dio modernističkog naslijeđa Skopja, preciznije “gradski zid” iz Glavnog Plana Skopja koji je japanski arhitekt Kenzo Tange sačinio 1963 i ičesto su bili namijenjeni da egzistiraju kao „prazan“ prostor.
Takve promjene i njihova regulacija ne mogu se vidjeti u javno dostupnim urbanističkim i prostornim planovima, ali arhitekti, urbanisti i drugi članovi strukovne zajednice to zauzimanje još nisu doveli u pitanje. Stoga cijeli proces donošenja odluka o promjeni namjene ovih prostora ostaje nejasan i nedokumentiran.

Kolektivno pamćenje
Skopje 2014 očito troši urbano zajedničko dobro u svim oblicima. Kao dodatak fizičkoj destrukciji i renacionalizaciji javnog prostora, njime se markira teritorija, ometaju rute i rutine uspostavljane gotovo cijelo stoljeće u sklopu kolektivnog pamćenja i navika građana. Za ljude u Skopju, najiritantniji dio ovog procesa bio je brisanje kolektivnog sjećanja i uništenje kulturoloških miljokaza Skopa: prvi gradski miljokaz – Kamena Ćuprija – okružena je novim, blještavim mostovima sa tucetima skulptura, ringišpilom i panoramskim točkom, okolne zgrade iz epohe modernizma širom grada su dobile „fejslift“ s „neo-klasičnim“ fasadama, dok su zgrade sumnjivih dimenzija i oblika, kolonade i spomenici formirali zid duž rijeke Vardara koji ometa pogled na modernističko nasljeđe – zgrade Opere i Baleta, kao i pogled na munare stare čaršije.

K tome, posječeni su historijski drvoredi, čime je uništen društveni prostor ustrojen oko klupa pod njima. Prirodna granica unutar gradske jezgre duž rijeke Vardar koja je dijelila suvremeno poslovno jezgro od starijeg historijskog, „orijentalnog“ jezgra, podebljana je snažnom pravoslavnom simbolikom (spomenicima dvojici makedonskih pravoslavnih prosvjetitelja iz IX i X stoljeća smještenim na kraju starog turskog bazara), čime je dodatno naglašena banalna muslimansko-pravoslavna razdioba ljudi i prostora. Mijenjana su imena ulica i javnih prostora, uglavnom na štetu onih iz socijalističke prošlosti.
Posebno poglavlje u kritici projekta Skopje 2014 dalo bi se posvetiti tretmanu spomenika s tematikom II Svjetskog rata i partizanske prošlosti: mnogi su oštećeni, uklonjeni neznano kud, zapušteni pa i zagrađeni. 

Otpor: mali ali presudni uspjesi

Najava izgradnje pravoslavne crkve bila je velika kušnja za Skopje 2014.Reakcije i protesti su usliedili, a medijski spin se umjesto na pitanje sekularizma usmjerio na žigosanje svih onih koji su reagirali kritički. Vlada je otišla dotle da je parcelu na središnjem trgu prodala Makedonskoj pravoslavnoj crkvi za simboličnu cijenu i upisala je u tadašnji prostorni plan grada. Ipak, crkva je izgrađena na drugoj lokaciji i nešto kasnije.
Po prestanku javnog pritiska za izgradnju crkve, pokret za obnovu džamije udaljene tek stotinjak metara prema rijeci od nje također je obustavio aktivnosti. Ta je inicijativa za cilj imala rehabilitaciju zapostavljenih dijelova skopske urbane geografije, obnovu Burmali džamije, koja je stajala uz parcelu predloženu za crkvu od 1495 do 1925, kada je srušena radi gradnje kulturnog prostora za potrebe vojske, koji je kasnije u SFRJ preimenovan u famozni Dom JNA. 
Ova činjenica bitna je za svođenje računa u sklopu sveobuhvatne slike i simbolizma koji se nameće gradu i zemlji, jer je lako mogla biti prelomna tačka ka klizavom putu u „kompenzacijsko“ urbano planiranje, i otvoriti prostor za još jedan religijski objekat na glavnom trgu prijestolnice jedne sekularne države. 

Osim toga, postoji i uspješna priča o zaštiti gradske robne kuće, upisane u jezik i kolektivno pamćene Skopja kao“GTC”. Predloženo je bilo da se ovaj arhitektonski međaš podvrgne „barokizaciji“, zatvaranjem otvorenih prostora i pasaža, dodavanjem kolonada, i kompletnim prepakivanjem u vizuelni identitet projekta Skopje 2014. Za divno čudo, ova zgrada ustvari je prostor za privatni kapital, ali arhitektonski projekt (otvoreni shopping centar kombiniran s dijelom stambenog područja i smješten blizu najvećeg javnog parka u centru grada) ima snažnu crtu društvenog značaja,  urbanistički i geografski je u simbiozi s okolišem te služi kao obilaznica za različite vidove prometa i vozarenja. Dugo je već miljokaz u kolektivnom pamćenju mada su neki od autora projekta još u životu.

Građane je podržala Opština Centar (u kojoj vladajuća stranka više nema većinu), te je lokalni referendum održan 2015. Na referendumu je 97% glasova dato za očuvanje GTC, čime je odaslata jasna poruka da je mijenjanje suštine ovog javnog prostora neprihvatljivo. Nažalost, izlaznost je bila tek 47% čime nije ispunjen zakonski prag od 50%, kao rezultat bojokota na koji je VMRO pozvao svoje simpatizere. Građansko društvo i Općina to ipak smatraju uspjehom, jer zgrada je još uvijek netaknuta a civilno društvo ostvarilo je dinamičan odnos s lokalnom zajednicom i strukovnim udrugama tokom ove kampanje. 

Skopje 2014 – prošlost u izgradnji

Jedini pokušaji zaštite urbanog zajedničkog dobra, i učešća u regulaciji, održani su dakle u domenu participativne demokracije putem dva referenduma. Ali to je samo djelomično lijek za problem. Još uvijek ne postoji značajnija debata o rješavanju pitanja zgrada koje su već oronule, niti o projektu kao cjelini. Izgradnja se nastavlja, spomenici se podižu, imena ulica mijenjaju, pa je čak i u periodu nastanka ovog teksta Grad Skopje najavio novu „rekonstrukciju fasada postojećih objekata u užoj gradskoj jezgri“, fraza iza koje se krije vizuelno ometanje modernističke arhitekture i fasada, a ne kvalitativno poboljšanje. Grad raste dok zajedničko dobro nestaje ili podliježe zloupotrebama, a čini se da je za sada jedini način da se to zaustavi, zaustavljanje vlade.