Kidnapovano građanstvo

Kidnapovano građanstvo

Mir ili pravda: hronika nametanja lažne dileme

Spinozina rafiniranost ili Lutherov idealizam bili su isuviše kompleksni za ljude suočene sa četverogodišnjom opsadom bez elementarnih uvjeta za život, izložene svakodnevnim ubijanjima, kasapljenju, masakrima... Posljedice rata, osjećaj potpune napuštenosti i izgranatiranosti nepravdom učinile su svoje. Prevagnuo je Franklin pred Spinozom i Lutherom.

Spinoza je ekskomuniciran „velikom anatemom“, proklet je, izboden nožem i na kraju u prognanstvu umire od tuberkuloze. Luther je (u doba kada se rjeđe koristila riječ terorizam) ubijen iz snajpera. Njegova sudbina, slična onoj brojnih Sarajlija, svakako njegove riječi čini manje ubjedljivim. Uz to napomenimo i da su Bosanci i Hercegovci već podugo živjeli u miru kada je krajem 2009.  Lutherova obitelj napokon uspjela da u građanskoj parnici protiv Lloyda Jowersa dokaže da Luther nije samo bio žrtva samotnog ubojice J.E. Raya, već žrtva šire zavjere u kojoj je Jowers nabavio oružje za atentat i unajmio Raya po nalogu mafijaškog šefa iz New Orleansa... A Franklinova izjava o ratu i miru manje je poznata od njegove općekorištene izjave „vrijeme je novac“!

Manipulatori i spletkaroši  se po pravilu uvijek bolje snalaze u neredu od dobronamjernih ljudi. Jednostavna priča o Bosni zakomplicirana je danas do te mjere da su mnogi obeshrabreni uopće da se počnu i baviti njome. Kako bi se taj problem odgurnuo od Evrope namaštavaju se bajke o tom čudnom nerazumljivom Balkanu kao da on nije refleksija nesposobnosti Evrope da se suoči sama sa sobom. Mnogi, u želji da saperu vlastitu savjest, rađe sve zaboravljaju. Zaboravljaju da se u Bosni nisu samo branili bosanski muslimani suočeni sa genocidnom politikom iz susjednih, tradicionalno nedobronamjernih država  predvođenih Tuđmanom i Miloševićem, već da se tada u Bosni vodio rat za dušu Evrope, za ideju u kojoj je različitost blagodat, a ne kazna! 

U tekstu „Lament nad Bosnom“ objavljenom 1995. u „The Nation“, neposredno po potpisivanju Dejtonskog ugovora, Susan Sontag napisala je: „Niko se ne može braniti da nije znao za zločine koji su se u Bosni desili nakon što je rat započeo u aprilu 1992. godine - Sanski Most, Stupni Do, Omarska i drugi koncentracioni logori sa svojim odajama smrti (u kojima se klanje obavlja ručno, zanatski, za razliku od industrijaliziranog masovnog ubijanja u nacističkim logorima), mučeništvo istočnog Mostara, Sarajeva, Goražda, pokolj najmanje osam hiljada muškaraca i dječaka zarobljenih nakon pada Srebrenice, cijeli spisak beščašća. I niko ne može reći da problem Bosne nije europsko pitanje: demokratija, građansko društvo, multikulturalizam. Zašto, onda, ovi zločini - ove vrijednosti - nisu potakli snažniju reakciju? Zašto se desilo da nije bilo uglednih i poznatih intelektualaca da ustanu protiv genocida u Bosni i u odbranu Bosne?“
 

Pitanja koja postavlja Sontagova ostala su do danas neodgovorena, a u okvirima dejtonske Bosne nije pretjerano preporučljivo ni postavljati ih! Ona, koja je osam puta dolazila u opsjednuto Sarajevo nije mislila da je rat u Bosni tako kompliciran da se ne može razlučiti ko je ko. Ona ga je precizno opisivala kao srpsku i hrvatsku agresiju koja se mogla zaustaviti znatno ranije, uz minimalnu primjenu sile i minimalne vojne i civilne žrtve. Njene  riječi su: “Europljani nisu htjeli zaustaviti sukob (i britanski Foreign Office i Quai d'Orsay su tradicionalno prosrpski nastrojeni), a Amerikanci, jedina velika sila koja je bila spremna priznati da je pravda na strani Bosanaca, nije bila spremna da se umiješa.

Nakon više od stotinu hiljada ubijenih, još više ranjenih i milion prognanih isposlovan je Dejtonski ugovor. U razgovorima koji su vođeni u američkoj vojnoj bazi razgovaralo se o mnogim pitanjima, ali ne i o pravdi. Među glavnim potpisnicima dokumenta, dvojicu od njih samo je smrt spasila optužbi ili presude za ratne zločine.  

Stoga, dok čekamo pravdu koja nam se uvijek čini sporom, vratimo se Daytonu.  

Sveto slovo sporazuma: selektivna nedodirljivost

Najstrašnija stvar koja se tiče Dejtonskog ugovora je činjenica da ljudi počinju vjerovati da se dijelovi sadržaja, koliko god bili nelogični, ne mogu mijenjati - da su trajna kategorija unatoč činjenici da su uzročnikom ključnih problema bh. sadašnjosti. Dayton, čiji je ključni kvalitet da je njime zaustavljeno ubijanje, istovremeno je kreirao savršene uvjete za vladavinu mediokritetstva. U okvirima Dejtonskog ugovora stvoreni su preduvjeti da nazadne i zlonamjerne snage bh. društva lahko mogu manipulirati masama unutar vlastitih nacionalnih grupa.

Prijetnja od drugog, najčešće fiktivna, ključni je garant homogenizacije, čime strah od drugog postaje glavni motiv prilikom odabira vlastitih političkih lidera. Pojednostavljeno, takvi političari se nazivaju nacionalistima iako se uglavnom radi o običnim barabama, hoštaplerima i kriminalcima. Građanski koncept je kidnapiran a takvi profili „političara“ izvučeni su na scenu odakle nam se već 20 godina keze u lice!

Ekonomija, pravo, razvoj društva općenito - pred strahom od drugih - postaju najmanje bitan motivacijski faktor kod ljudi prilikom izlaska na izbore. Kultura nije stvar koja se tiče državnog nivoa vlasti, već je prepuštena entitetima i manjim administrativnim jedinicama. Jedni u njoj vide opasnost za svoju politiku, a drugi uopće ne razumiju njen značaj.  

Krutost i navodna nepromjenjivost Daytona apsolutno je selektivna - pa je tako samo nekoliko godina po okončanju rata praktično izignorirana primjena Aneksa 7 koji se odnosio na povratak svih na svoje. Ljudima koji su se trebali vratiti svojim domovima praktično nisu osigurani ni najminimalniji uvjeti unutar kojih bi mogli osjetiti da je povratak zaista moguć. Nakon određenog perioda ljudi su počeli rasprodavati svoju imovinu trajno legalizirajući posljedice etničkog čišćenja. Međunarodna zajednica je to, kao i sve, prihvatila kao realnost na terenu - što je njen uobičajeni licemjerni način da izbjegne pitanje vlastite odgovornosti ili barem zauzme neki principijelni stav. 

Posljedice navedenih slučajeva vidljive su i manifestiraju se kroz sliku Bosne kao nestabilne, nearazvijene zemlje sa visokom stopom korupcije, kriminala i sl. Čini se da je ključna posljedica Daytona stvaranje klime u kojoj je beznađe glavna karakteristika prosječnog građanina i građanke Bosne i Hercegovine. U tom pogledu čini mi se da su najveće žrtve upravo mladi ljudi. Bijela kuga, građanska pasivnost, korupcija, kriminal i slični problemi posljedica su neuređene država te uzrok pesimizma koji postaje glavno obilježje pogleda na život.

Pesimizam je postao glavnom karakteristikom stanja svijesti. Osiromašeno društvo i odsustvo interesa za više vrijednosti čini da se mladi ljudi guše u poplavi lažnih slika najčešće emitiranih putem loših televizijskih programa. Zaglupljivanje mladih i nametanje antivrijednosti kao životnih ideala, u kombinaciji sa lošim obrazovnim sistemom, definitivno bi po naše društvo moglo imati dugoročno katastrofalnije posljedice i od samog rata! 

Atmosfera kreirana u postdejtonskoj Bosni utjecala je na to da i civilno društvo zapravo sklizne u mulj surove realnosti bosanskog društva, tako da osim kvanitativno impresivnih pokazatelja o broju organizacija civilnog društva koje postoje u Bosni, njihov efekat ne odskače od katastrofalnih parametara i dometa domaće politike i vlasti.

Pitanje etničkih podjela postalo je sastavnim dijelom naše političke i društvene realnosti, a stiče se utisak da se po isprobanom receptu međunarodne zajednice, sva odgovornost nastoji prebaciti na ionako nekompetentne domaće političke lidere. Očekivati od trenutne političke garniture da bilo šta učini u smjeru normalizacije stanja u državi jednako je očekivanjima da će Bosna i Hercegovina pokrenuti svemirski program i poslati prvog Bosanca u svemir. Zašto je to tako, opet je pitanje koje treba uputiti institucijama zaduženim za provođenje Daytona.

Može li se na temelju legaliziranja genocida i etničkog čišćenja stvoriti temelj za budućnost? Većina predstavnika međunarodne politike i dalje vjeruju da može! U zemlji u kojoj su realnost institucije poput „dvije škole pod jednim krovom“ ljudi su skloniji prihvatiti taj oblik očigledne segregacije djece nego li vjerovati da je to moguće promjeniti. Odlučan stav međunarodnih faktora da se to promjeni, a kakav do sada nismo vidjeli, jedini je trenutno način da se stvari pokrenu s mrtve tačke.

Snovi traju duže od papira

Upravo zbog toga, solucija nije na vidiku, osim neke apstrakne nade da će se nešto dogoditi, a ne znamo šta i kako. Solucija za unaprijeđenje stanja u Bosni zapravo je promjena koncepta realpolitike u svijetu, a prevashodno u Evropi. Bosna i ono što se događa u njoj, ne samo od devedesetih, već praktično od početka prošlog stoljeća, zapravo je refleksija poremećenih evropskih vrijednosti, obezvrijeđenosti i odustajanja od suštinski plemenitih ideja Ujedinjenih nacija i njenih dokumenata. Povelje i rezolucije, nažalost, danas nisu više vrijednosni papiri! Njima ne možete kupiti ništa!

Kad političar prestane biti pežorativna riječ, onog trenutka kada se bar mrvice morala vrate u

politiku, kada o politici budu odlučivali političari a ne ekonomisti, pravnici i egzekutori u službi korporativne mafije, vratit će se i nada za Bosnu, Evropu i svijet. U Bosni, gdje je život u odsustvu logike postao realnost imamo pravo, nakon što smo pristali na sve užase toga, da vjerujemo i da je nemoguće – zapravo moguće!

Davno su građani Bosne s prezirom odbacili riječi pregovarača, đavoljeg advokata Lorda Owena kada nam je na zahtjev za vojnom intervencijom, sa sarajevskog aerodroma poručio: “Don't dream dreams“.

Evropa i svijet su krajem stoljeća počeli tonuti u Bosni. Devedesetih je propuštena prilika i izgubljena je još jedna bitka, ali rat traje... Pristati na  ovakav svijet bilo bi pristajanje na proces antievolucije u kojoj bi krenuli ponovo na dugi put unazad: od čovjeka ka majmunu.

Jedino što se čini realnim u današnjoj Bosni, ali i u svijetu, je sanjati snove. Sjećam se predstave „Grad“, odigrane u Sarajevu 1993. godine. U mračnom teatru u centru grada bez struje, vode, plina...Uz zvukove granata koje su odjekivale u blizini glumac je izgovarao riječi poljskog pjesnika Zbigniewa Herberta napisane u Warszawi. Posljednje stihove pjesme „Izvještaj iz opsjednutog grada“ i danas pamtim:

gledamo u lice gladi u lice vatri u lice smrti
najgore je od svih - lice izdaje

još samo su naši snovi ostali neponiženi.“