Imitacija reformi

Imitacija reformi

BIH I DAYTON 20 GODINA POSLIJE

U Berlinu je 19. novembra, u organizaciji Fondacije Heinrich Boll održana javna rasprava u povodu dvadesete godišnjice Mirovnog sporazuma iz Daytona. Na njemu je učestvovala grupa intelektualaca iz BiH a fokus je bio na ocjeni stanja u zemlji dvije decenije po završetku rata, na odnosu civilnog društva prema aktuelnim zbivanjima u BiH, perspektivama građanskog društva i ulozi međunarodne zajednice u dosadašnjim i budućim reformskim procesima. Ovaj skup samo je jedan od mnogih održanih istim povodom u BiH, u Evropi i  Americi. Teško se oteti utisku da je većina njih, na određen način, poprimila karakter obilježavanja procesa koji je uglavnom uspio. Mnogi i dalje nude samo izvjesne formalne dorade u okviru koncepta kojeg je, navodno, teško bitno mijenjati. U drugom planu je eventualno postizanje strukturalnih promjena tog koncepta koje bi približile BiH nečemu što liči normalnoj evropskoj državi.

Ipak, nemali broj učesnika na mnogim od do sada održanih konferencija, tribina, okruglih stolova  na ovu temu, smatra da Dayton nije ispunio očekivanja. Realnost BiH, zasnovane na isključivo etničkoj podjeli, oslikavaju slijedeće činjenice: u ovakvoj državi, temeljno su urušene tradicionalne vrijednosti društva, a država je ekonomski i politički potpuno nefunkcionalna.  Svakodnevno se proizvodi niz razarajućih posljedica. Optimizma nema, a razloga za strah sve je više.

Mučna realnost u službi stabilnosti

U tom kontekstu, danas se nema šta "obilježavati" kao uspjeh: naprotiv.  Dvadeset godina od Daytona može biti tek zgodan povod za iscrpljujući nastavak teorijskih rasprava o tome kuda dalje ide Bosna, ne bi li se postojeće stanje održavalo kao i do sada - sterilno ali pod kontrolom. Ili poneko vjeruje da se ovakvim raspravama može doista pomoći da projekat države, definisan famoznim Sporazumom iz 1995. godine, doživi ozbiljnu  transformaciju prema samoodrživoj zajednici. Čini se, nažalost, da u ovom času "akademski koncept" preovladava kao surogat za jasno dijagnosticiranje pravog stanja, analizu razloga tog stanja i provedivih mehanizama koji bi mogli promijeniti mučnu realnost.  Jasno, pod pretpostavkom da postoji istinska želja domaćih aktera i međunarodnih snaga, prije svega EU i SAD, da se stanje promijeni. Sumnje u ovo posljednje su, nažalost, ozbiljne. Naime, brojni su dokazi da u  dominantnim krugovima u EU i Americi vjeruju kako je u nestabilnoj i disonantnoj političkoj situaciji u BiH bolje održavati postojeću nefunkcionalnost na nivou tzv. "kontrolisane krize niskog intenziteta", nego ulaziti u rizik oštrih rezova koji mogu da dovedu do neizvjesnih rezultata. Uz narasle tenzije u Makedoniji, na Kosovu, Crnoj Gori i Albaniji i rovite odnose između Hrvatske i Srbije, problem izbjeglica itd. nova nestabilnost u BiH dovela bi do opasne destabilizacije na Balkanu u cjelini.     

Konstatacija o ekonomskoj i političkoj nefunkcionalnosti države BiH i razarajućim tendencijama unutar bh. društva nije nova. Vremenom je, međutim, novi potpuno artikulisani interes vladajućih političkih struktura, direktno projektovanih dejtonskim konceptom, postalo održavanje status quo i njegovo pretvaranje u svojevrsni projekat. Što je i učinjeno. Razlozi su očigledni: Postojeća situacija egzistencijalno odgovara isključivo podijeljenim strukturama na vlasti, a svaka promjena stanja bi dramatično ugrozila njihove lične, partijske, familijarne, koruptivne pa i dokazivo kriminalne interese. Proizvodnja straha od drugoga, animoziteta, nacionalističke klaustrofobije i svojevrsnog savremenog "tribalizma", mehanizmi su za održavanje na vlasti, a time i za izbjegavanja odgovornosti za uništeno društvo i državu.

U paketu s tim ide i potpuno kontraproduktivno ponašanje predstavnika međunarodne zajednice, koje se manifestuje u više pravaca. Na prvom mjestu, svojim ukupnim dosadašnjim ponašanjem  stranci u BiH jačaju uvjerenje lokalnih lidera da su nedodirljivi, i da mogu vječito istrajavati na svom putu opstrukcija države. Vođe nacionalnih partija su ekskluzivni partneri međunarodnoj zajednici od Daytona do danas, umjesto izabranih parlamentarnih struktura i tijela. Institucije države su javno zamijenjene isključivim kontaktima sa nekoliko šefova partija sa kojima se sve dogovara i "trguje", u potpunom uvjerenju kako je riječ o ozbiljnim političkim liderima kojima se može vjerovati "na riječ". Kod stranaca je prisutan deplasiran i neutemeljen strah da bi bilo kakva oštrija reakcija na otvorena kršenja ustavnih principa u BiH, zakona i dogovora, uključujući i reakcije na notorni i dokazani kriminal, destabilizirala "mase" pa tako i cijelu državu. Ova pojava u ponašanju međunarodnih predstavnika u BiH i regionu pokazao se potpuno neutemeljenim i u slučaju hapšenja Miloševića, Karadžića, Mladića itd. Nažalost, priča se nastavlja u eklatantnim slučajevima političkog i klasičnog kriminala mnogih aktuelnih "lidera".

Slično je i sa odnosom prema odlukama i zahtjevima međunarodnih institucija, koje potom te iste institucije ni same ne poštuju. To ohrabruje destruktivna ponašanja bh lidera a kod građana BiH dramatično slabi respekt spram dosljednosti i ozbiljnosti međunarodnih institucija, posebno Evropske Unije. Unija se među građanima prevashodno doživljavala kao sistem standarda, procedura, zakona i pravila uz puni respekt institucionalizma.  Za iole ozbiljnijeg stanovnika BiH danas je, međutim, uočljiva i defanzivna potreba EU struktura da se raznim "šminkanjem" podataka o ekonomskim trendovima u BiH i već pomalo smiješnim saopštenjima o "povratku na reformski put" otvore vrata evropske budućnosti ovdašnjim liderima. Naravno, to uveliko pogoduje vladajućim strukturama koje tako stvaraju sebi alibi za nastavak destruktivnog ponašanja. Možda je i logično da se „balkanski mentalitet“ ne razumije lako iz pozicije zapadnih sistema i tradicija dugih stotinama godina, ali je sa stanovišta političke pragme ovakvo ponašanje potpuno kontraproduktivno.

Među liderima u BiH koji su dobili vlast u ime  zaustavljenog ali ne i dovršenog rata – temeljem prvih formalno demokratskih izbora u atmosferi dubokih podjela, kada u zemlji nije bilo ni demokratskog ambijenta ni institucija – sada postoji strah od urušavanja realnosti koja isključivo njima pogoduje. Strahuju od gubitka entiteta jer su oni ovakvi postali interes vlasti a ne građana. Strahuju, također, da će nacionalne partije izgubiti vladajuću političku moć. Strahuju od koncepta u kojem će država biti jaka i imati organizaciju i kapacitet da zaštiti interes naroda i građana. Iznad svega, strahuju od radikalnih reformi kojima bi se promijenilo aktuelno stanje. Svemu tome pridružuje se i strah je međunarodne zajednice od neuspjeha u mogućim radikalnim reformama. To demotiviše i EU i SAD da ozbiljnije uđu u procese promjena. Pogotovo ne sada, u planetarno i globalno teškom momentu za sve. Otud možda i ona nedavna izjava Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH kojom izražava zadovoljstvo što "Bosna danas nije Sirija". Dvadeset godina nakon Daytona, to je  ipak apsurdna mjera "uspjeha" međunarodne zajednice i domaćih političara.

Lažni mir i pravi problemi

U danima "obilježavanja" dvije decenije od postizanja mirovnog sporazuma, svi skupa se ozbiljno lažemo o pitanjima naše realnosti. Sadašnji daytonski okvir svakodnevno generiše nove podjele, animozitete i sukobe. To nije osnova za prihvatljiv mir. Godinama se isprazno obećava da će biti drugačije, a sve se čini da toga ne bude. U ustavni sistem su ugrađeni svi mogući mehanizmi opstrukcije, a bezmalo ni jedan mehanizam deblokade opstrukcija.  Život je  sve teži za ogromnu većinu stanovnika, a bolji za sve manji broj onih koji to, uglavnom, radom i znanjem nisu zaslužili. Pljačka ekonomske supstance države je enormna i još nije dovršena. Politika je čista laž, a to ima svoje granice izdržljivosti. Na širem planu, nepoštivanje činjenice da je Bosna i Hercegovina gurnuta na posljednje mjesto na Balkanu u redu za pristupanje Evropskoj Uniji, ostavila je idealan "prazan prostor" za razne apetite izvana direktno suprotnih konceptu i interesima EU. U ovoj vrsti geostrategije nema "praznog prostora", u njega uvijek neko uskoči i mimo plana. Ta činjenica  već ima pogubne posljedice po BiH, a uskoro će ih imati i za širi region Balkana.

Nakon dvadeset godina dolazi se do paradoksalnog zaključka, sve rasprostranjenijeg i u bh. javnosti, da ovdje izgleda mora ponovo nešto krupno da eksplodira, da bi se svi osvijestili. I shvatili  koliko se lažemo povodom toga gdje živimo i šta nam se dešava. Slično kao i u slučaju Evrope koja je u slučaju izbjeglica šokirana, zatečena i bez minimuma racionalne spoznaje o čemu se tu radi, mada su u proizvodnji izvora te drame zdušno učestvovali. Bavljenje posljedicama a ne uzrocima katastrofa je današnje svjetske politike. Zaključak je da sukobe koje nazovemo etničkim treba rješavati – etničkom podjelom! Rat u BiH, i raspad Jugoslavije, nisu temeljno započeti iz etničkih razloga. Proizvodnja međunacionalne mržnje i etničkog čišćenja nazvanog "humanim preseljavanjem" samo je mehanizam u funkciji cilja.

Na sve ovo stanovnici BiH se, prividno, navikavaju. Takozvani bh. lideri se već rutinski igraju sa predstavnicima međunarodne zajednice i vlastitim narodom. Oni znaju veoma dobro da stranci, mimo najčešće ispraznih diplomatskih fraza, neće uraditi ništa kako bi se promijenila situacija, smatrajući da je svaka druga varijanta riskantnija i opasnija. Znaju i da će se  "narodi" opet prikloniti etničkoj logici podjele, jer su taoci nametnutog stanja. Većina zaposlenih su na budžetima i tako ovisni od vlasti. Penzije stižu od MMF-a. Ekonomije više praktično nema. Mladi i obrazovani su otišli iz zemlje ili se spremaju da odu. Ono što je ostalo od inteligencije je uglavnom potkupljeno, partijski, ideološki, interesno. Mjera vrijednosti nisu obrazovanje i pamet već stranka, familija i veza.  Rezultati izbora od prije godinu dana su bezmalo potpuno isti kao prije 20 godina. Pobjednici se čvrsto drže za ruke čuvajući ekskluzivno etnički koncept. Ako jedan padne, padaju svi. Kriminalna i politička struktura je ispod lažne površine nacionalnih interesa itekako multinacionalna, jer su u pitanju novci i vlast. Etnos i vjera u slučaju narodnih masa služi kao baza za održavanje straha od drugog i drugačijeg i drži "pleme" na okupu kao izbornu bazu za proizvođače straha. To je gruba realnost koja se u stranačkim krugovima političara i njihovih inostranih zaštitnika zove realpolitika.

Normalna država - cilj bez sredstava

Obilježavanje 20 godina lažnog mira danas je najbitnije za tvorce ideje o podjeli, kako bi se nasilje nad Bosnom i njenom istorijskom realnošću i supstancom opravdalo kao neminovnost.

A rascjepkana kvazi-država bez identiteta već je postala idealan teren za ulazak sa strane onih koji po svijetu realiziraju razne geostrategije, snove o utjecajima i interesima, svoje bolesne ambicije i istorijske zablude o identitetima i kojekakvim pravima. Kao i za teroriste raznih vrsta. Bosna mora biti država, uspostavljena ni manje ni više nego na elementarnim državotvornim principima, strukturirana kao svaka normalna država u Evropi. Sa predsjednikom, vladom, parlamentom, vojskom i policijom, sudstvom i tužilaštvom, jedinstvenom teritorijalnom i svakom drugom organizacijom, institucijama koje ima svaka država, građanska i sekularna, uz uvažavanje pune ravnopravnosti i poštivanje etničkih, vjerskih i drugih osobenosti. To ona danas nije.

U Bosni i Hercegovini je građanin koji se deklarira etnički kao Bosanac i Hercegovac svrstan u "ostale". Punopravni građani su samo nacionalno definirani. Oni prvi nemaju ni svoje kandidate na listama za najviše institucije države, ni predstavnike u parlamentima u BiH. Jer su Bosanci i Hercegovci. Evropski Sud u Strazburu je prije šest godina naložio da se to ispravi –  i nikom ništa. To nije sramota oligarhije u BiH, oni to neće iz svojih interesnih razloga. To je sramota za EU i Sud u Strassbourgu, ali i ilustracija istinskog odnosa prema građanima u BiH. I svojevrsna poruka da se ničemu ne nadaju sa te strane. U tom ambijentu rađa se osjećanje među ovdašnjim stanovnicima da evropske vrijednosti odavno više nisu primarno demokratske. Dostojanstvo, pravda i sloboda su umrli. Demokratija i novi imperijalni kapitalizam već dugo ne podrazumijevaju jedno drugo. Volja birača i građanina više nije važna, već volja banaka i korporacija, i njihov interes.

Evropa se u odnosu na Dayton ne snalazi, podižući granice kao ponovnu vrijednost. Amerika je daleko i nema interesa da mijenja svoje međunarodno čedo koje nudi dalje po svijetu. Velike geostrategije su u podjelama, tako se lakše vlada. Domaćim liderima samo postojeće stanje  produžava ostanak na vlasti. Zato se, nakon dvadeset godina ovdje nema šta slaviti.

Ima zato razloga za veliku brigu.