Analiza: Ratko Mladić i genocid u BiH

Analiza: Ratko Mladić i genocid u BiH

Beograd se priprema za ovonedjeljne proteste, posvuda u Srbiji i Bosni i Hercegovini organiziraju se demonstracije podrške za generala sa međunarodne potjernice i iskazuje gnijev i nezadovoljstvo zbog njegovog skorog izručenja tribunalu u Haagu. Drugi opet slave i zahvaljuju predsjedniku Tadiću i srbijanskim vlastima, ili, kao Mladićeve mnogobrojne žrtve, nijemo i s gorčinom zaključuju kako je pravda tek djelimično, ako uopće, zadovoljena. Pod kojim okolnostima i iz kojih razloga je general Mladić lociran i uhapšen od službenih organa Srbije i kakve će to posljedice imati za političku situaciju u ovoj susjednoj zemlji (ali i u zemljama regije) će još neko vrijeme biti predmet rasprava, analiza, predviđanja i neizostavnih teorija zavjera. No, izvan ovakvih, političkih i ispolitiziranih implikacija Mladićevog konačnog dovođenja pred lice pravde čini se da je u drugi plan gurnut možda najvažniji aspekt ovog slučaja, a to je sudsko procesuiranje generala Mladića pred Međunarodnim krivičnim tribunalom u Haagu, ili, prostije rečeno, pitanje njegove krivične odgovornosti za zlodjela koja mu se stavljaju na teret.  Stiče se, naime, dojam, da je Mladićeva odgovornost za krvoprolića u Bosni i Hercegovini za jedan dio javnosti svršena stvar, i da je samo hapšenje tj. njegovo dugogodišnje skrivanje dovoljan dokaz za njegovu krivicu.

Sasvim je, međutim, izvjesno da nas u slučaju broj IT 95-5/18 čeka dugotrajno i komplicirano suđenje. Ishod ovog suđenja je u ovom trenutku, posebno imajući u vidu narušeno zdravstveno stanje optuženika, krajnje neizvjestan. No, pretpostavimo da će haški Tribunal učiniti sve da se ne ponovi scenarij kao u postupku protiv Slobodana Miloševića, koji zbog obima optužnice ali najviše zbog namjernog odugovlačenja i izostanka odgovarajućih proceduralnih protumjera nije doživio donošenje presude. Pretpostavimo takođe da će tužiteljstvo u cilju ubrzanja postupka iskoristiti dokazni materijal iz drugih, već okončanih postupaka, od kojih će najveću važnost imati oni u kojima se procesuirala krivična odgovornost za genocid počinjen u Srebrenici, kao i da će u postupku dokazivanja odgovornosti za krivična djela obuhvaćena optužnicom tužiteljstvo svoj rad koordinirati sa radom u suđenju koje se vodi protiv političkog vođe bosanskih Srba, Radovana Karadžića. Nije isključeno ni da se ova dva predmeta spoje, s obzirom da se optužnica protiv Mladića u svom obimu i strukturi uveliko poklapa sa optužnicom protiv Karadžića (Karadžić i Mladić su inicijalno i bili obuhvaćeni jednom optužnicom za iste zločine, no nakon Karadžićevog hapšenja u 2008. godini, njihovi postupci su razdvojeni kako bi se postupak protiv Karadžića mogao pokrenuti bez obzira što je Mladić još uvijek u bjekstvu). Uzimajući u obzir sve ove pretpostavke, ishod suđenja Ratku Mladiću, kao i Radovanu Karadžiću, će u određenoj mjeri odrediti karakter rata u Bosni i Hercegovini, tj. dati odgovore na pitanje zašto je i sa kojim ciljem vođen ovaj rat, i u kojoj mjeri su posljedice toga rata određene onim što se u optužnici naziva „udruženi zločinački poduhvat“.

U skladu sa jučerašnjim djelimičnim dopunama, general Ratko Mladić se tereti po jedanaest tačaka optužnice, od čega u dvije tačke za genocid.  Pored zločina genocida (urota da se počini genocid je kao tačka optužnice otpala, što je Tribunal obrazložio svojim htijenjem da osvježi, razjasni i dodatno raščlani optužbe vezane za individualnu odgovornost optuženog), general Mladić se tereti za zločine protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja. U ovo su uvršetni progoni na političkoj i rasnoj osnovi, istrebljenje, ubistvo i deportacija, te protivpravno teroriziranje civila, okrutno postupanje, napadi na civile i uzimanje talaca. Optužnica obuhvaća period od 1992. do 1995. godine tj. tretira zlodjela počinjena na području cijele Bosne i Hercegovine. Možda najvažnije od svega, optužnica generala Mladića tereti za počinjavanje genocida, tj. da je kao pojedinac ili u dogovoru s drugim učesnicima „udruženog zločinačkog poduhvata“ planirao, poticao, naredio i počinio planiranje, pripremu ili izvršenje namjernog djelimičnog uništenja nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe Bošnjaka kao takve, i to ne samo u Srebrenici, već i u mjestima Ključ, Kotor Varoš, Prijedor i Sanski Most. Obuhvaćena su, dakle, mjesta u kojima su se dogodila masovna ubistva nesrpskog stanovništva, i to za period cijelog trajanja oružanog sukoba u BiH. Ovo je posebno važno ako se ima u vidu da pravna struka, istoričari i javnost još uvijek vode raspravu oko pitanja da li se masovna ubistva Bošnjaka u Zvorniku, Foči, Prijedoru ili Sanskom Mostu mogu kvalificirati kao zločin genocida. Indikativno je, međutim, da upravo optužnice protiv Karadžića i Mladića kao dvojca koji je optužen da je predvodio udruženi zločinački poduhvat obuhvaćaju ova masovna ubistva, i da se u tim optužnicama ista kvalificiraju kao genocid. Iako se mens rea zločina genocida smatra izuzetno teško dokazivim, haško tužilaštvo je i kod posljednjih izmjena i dopuna istrajalo na ovoj tačci optužnice protiv generala Mladića, i sasvim je jasno da će upravo odluka haškog Tribunala u odnosu na ovu tačku imati čak i važnije pravne i političke implikacije nego, primjerice, presuda generalu Radislavu Krstiću za genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine, kao prva takve vrste za masovno ubistvo počinjeno u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Podsjećanja radi, general Radislav Krstić je drugostepenom presudom osuđen za sudjelovanje i pomaganje u smaknuću više od 8000 muškaraca i dječaka enklave Srebrenica, i to u svojstvu zamjenika tj. komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), vojne formacije čiji su pripadnici izvršili masovna streljanja i naknadno zatrpavanje, prekopavanje i prebacivanje leševa žrtava. Ovaj zločin je u presudi okvalificiran kao genocid počinjen nad dijelom bošnjačkog stanovništva Bosne i Hercegovine (genocide-in-part). Prvostepena presuda kojom je utvrđena Krstićeva krivična odgovornost za počinjavanje genocida i za koju je osuđen na 46 godina zatvora je izmijenjena i kazna smanjena na 35 godina zatvora, najviše iz razloga što je obrana generala Krstića krivicu za naređivanje smaknuća prebacila na generala Ratka Mladića kao glavnokomandujućeg VRS, koji se u kritičnom periodu od 10. do 19. jula 1995. godine nalazio u Srebrenici i neposredno nadgledao provođenje svojih zapovijedi, te iz razloga što Tribunal nije sa sigurnošću mogao utvrditi da je general Krstić zaista imao namjeru istrijebiti mušku populaciju ove enklave. Ovo, međutim, generala Krstića nije oslobodilo od odgovornosti za pomaganje i podržavanje genocida počinjenog u Srebrenici. Tribunal je, naime, bez ikakve sumnje uspio dokazati da je Krstić znao za namjeru nekih članova Generalštaba VRS da počine genocid, te, znajući to, nije preduzeo ništa da spriječi korištenje ljudstva i tehnike Drinskog korpusa u izvođenju ubistava.

U kontekstu ove presude se nužno postavljaju sljedeća pitanja: ako je general Krstić kriv za pomaganje i podržavanje genocida, ko je onda počinio genocid u Srebrenici? Ako su za zločine u drugim dijelovima BiH odgovarali pojedinci i izvršioci na nižim nivoima komandne odgovornosti, ko je organizirao i omogućio njihovo počinjavanje? Odgovor na ova pitanja je ključno za razumijevanje „udruženog zločinačkog poduhvata“ u BiH, kojim su rukovodili Radovan Karadžić kao politički i Ratko Mladić kao vojni zapovjednik. Njihova individualna krivična odgovornost, utvrđena eventualno osuđujućim presudama, imaće neizmjeriv uticaj na razumijevanje rata u Bosni i Hercegovini, te može predstavljati dobar osnov za proces pomirenja i stabiliziranja odnosa među zavađenim etničkim i nacionalnim skupinama. Posebno u odnosu na zločin genocida kao najstrahovitijeg po svojim razmjerama („njegovi počinitelji identifikuju čitave grupe za istrebljenje. Oni koji smišljaju i realiziraju genocid teže da liše čovječanstvo raznolikog bogatstva koje mu daju nacionalnosti, rase, etničke skupine i vjere. To je zločin protiv cijelog čovječanstva, jer škodi ne samo grupi koja je na meti uništenja, nego cijelom čovječanstvu.“ – citat iz odluke Pretresnog vijeća ICTY u postupku protiv Radislava Krstića) će eventualna osuđujuća presuda protiv generala Ratka Mladića imati dvojaku funkciju – žrtvi će konačno biti priznato pravo da zločini počinjeni u ime cijelog jednog naroda dobiju pravu kvalifikaciju i naziv, a eventualna osuda neće biti osuda cijelom jednom narodu, već zločincu Ratku Mladiću i zločinačkom sistemu koji je predstavljao. U kojoj mjeri se jedna takva presuda može iskoristiti na način da dijametralno suprotstavljene stavove o ratu i politici devedesetih pomiri, zavisi od spremnosti etnopolitičkih elita da prihvate činjenice izložene u presudama i iste iskoriste u svrhu jačanja mira umjesto dosadašnje prakse raspirivanja mržnje i nerazumijevanja, te negiranja odluka i rada Tribunala. Funkcija međunarodnog suda u Haagu je, prije svega, da počinioce zlodjela identificira i dovede pred lice pravde; u kojoj mjeri će nam tako utvrđena istina poslužiti da jedni drugima oprostimo i pružimo ruku pomirenja, zavisi najviše od nas.