Vizija koja ostaje: Gunda Werner i rodna demokratija

FrauenAnstiftung – radikalan pokušaj

Sredinom 1980-ih Zeleni su raspravljali o tome da li uopće trebaju prihvatiti državna sredstva za političku fondaciju blisku stranci. Kao mlada stranka, doživljavali su sebe kao alternativu etabliranoj politici i zato su dovodili u pitanje uobičajene institucionalne strukture.

Paralelno s tim nastajali su različiti modeli za mrežu zelenih fondacija. Postojala je „stara“ Fondacija Heinrich Böll, koja je upravljala ostavštinom pisca čije ime nosi, kao i decentralizirani model pokrajinskih fondacija. No, iznenada se pojavila i treća ideja: autonomna ženska fondacija. Poticaj smo dale Gunda Werner i ja iz Centra za obrazovanje žena „Denk-Träume“ u Hamburgu. Imale smo kontakte sa zelenom alternativnom obrazovnom scenom, koja nas je pozvala da se kao feministički projekat priključimo jednom od tih modela. Pokrajinske fondacije obećale su nam 10–20% sredstava, a „stara“ Böllova fondacija vlastitu „vještičju kuću“. Mi smo se, međutim, pitale: „Zašto ne sve?“ i spontano napisale proglas: Fondacija bliska Zelenima mora biti fondacija žena i za žene!

Naš argument slijedio je logiku pravednosti: žene su stoljećima bile isključene iz političke moći, obrazovanja i učešća u društvu. Zašto politička fondacija bliska Zelenima ne bi ciljano ispravljala tu historijsku diskriminaciju? Time su Zeleni vidljivo utirali put političkom pravcu koji mijenja društvo. Nakon višegodišnjih borbi i stranačkih rasprava, stranka je donijela solomonsko rješenje: sva tri modela su prihvaćena, a sredstva podijeljena. Pred kišom novca koja je uslijedila, hronično nedovoljno finansirani feministički projekti osjećali su se kao da su upali u bajku „Zvjezdani taliri“.[i]

Tako je nastala fondacija FrauenAnstiftung. Brzo je rasla. Stotine žena učestvovale su u njenim tijelima, projektima i radnim grupama. Trećina svih radnih mjesta i pozicija bila je rezervisana za migrantkinje i Women of Color, što je tada bio izuzetan korak. Gunda Werner postala je izvršna direktorica, zajedno s jednom bivšom članicom Zelenih. To nije bio lak zadatak, jer su ženski pokreti bili obilježeni radikalnim idejama bazične demokratije i kolektivizma. Gunda se uvijek kretala u zoni napetosti: dijelila je kritiku autoritarnih oblika, ali je kao filozofkinja i politička praktičarka znala da su organizacijama potrebna pravila, odgovornosti i pouzdane procedure.

Rasprave su bile intenzivne i često konfliktne, ali produktivne. Naše političke ambicije bile su visoke, a perspektive različite. Beskrajno smo raspravljale, prepirale se i svađale, s maksimalnim angažmanom i motivacijom.[ii]  Uprkos toj raznolikosti – ili možda upravo zbog nje – ministarstva su naš rad redovno hvalila kao profesionalan i inovativan. Nažalost, fondacija je prema vani ostala prilično nevidljiva. Šta je bio razlog? „Ženska skromnost“? Premalo iskustva s mrežama (u kojima uglavnom dominiraju muškarci)?

Oproštaj od autonomije: proces reforme

Sredinom 1990-ih model triju pojedinačnih fondacija našao se pod pritiskom da se mijenja. Iz perspektive stranke i poslaničkog kluba, strukture su bile previše složene i nedovoljno efikasne. Odluka je pala: spajanje i osnivanje nove, jedinstvene fondacije. Za mnoge u fondaciji FrauenAnstiftung to je bio šok. Na kocki je, naposljetku, bilo više od organizacijskih promjena. Radilo se o političkoj autonomiji, feminističkim prostorima i pitanju hoće li teško izborena postignuća biti sačuvana.

I Gunda je vidjela rizike. Ali dok su mnoge zauzele odbrambeni stav, ona je pitala:

Kako bi iz spajanja moglo nastati nešto bolje?

Zajedno s drugim opozicionim glasovima iz pojedinačnih fondacija, nas dvije smo počele raditi na novom modelu. To nas baš i nije učinilo omiljenima. Mnoge članice fondacije FrauenAnstiftung doživjele su reformski kurs u cjelini kao kapitulaciju. Gundu je, međutim, više zanimala budućnost nego uzaludne borbe u povlačenju. Kada je imenovan reformski upravni odbor, nas dvije smo predstavljale FrauenAnstiftung u Odboru za reformu. U njemu su sjedili predstavnici i predstavnice pojedinačnih fondacija te krovne organizacije, centralnog vijeća zaposlenika, stranke i poslaničkog kluba. Naš zadatak: razviti temelje za novu jedinstvenu fondaciju.

Polazna situacija bila je teška, jer su se pojedinačne fondacije dotad međusobno nadmetale. Postojale su i različite političke kulture, suprotstavljeni interesi i nepovjerenje. Ipak, na kraju smo postali konstruktivan tim. Svake sedmice smo putovali kako bismo raspravljali o strukturama, načinima donošenja odluka i političkim ciljevima. Gunda je upravo u tu svrhu upisala dodatni studij organizacijskih nauka i neprestano je dolazila s novim idejama. Bila je uvjerena da politički ciljevi i organizacijski oblici moraju biti međusobno usklađeni.[iii]

Otkriće rodne demokratije

Na jednoj radionici radilo se na razvoju sveobuhvatnog vodećeg principa. Oko „demokratije“ smo se brzo složili. Ali kako integrirati feminističko naslijeđe fondacije FrauenAnstiftung, a da se ono ne izolira kao marginalna tema? A cijelu organizaciju vjerovatno se ne bi moglo obavezati na feminizam.

Atmosfera je bila napeta – ipak se radilo o temeljnim vrijednostima buduće fondacije.

Tada je izrečen pojam: „rodna demokratija“.[iv] To je promijenilo atmosferu. U tom pojmu susreli su se demokratski principi i feministička nastojanja. Rodna ravnopravnost više ne bi bila pitanje žena, odnosno manjina, nego pitanje koje se jednako tiče i (cis) muškaraca.

Gunda je odmah prepoznala taj potencijal. Vodeći princip rodne demokratije opisivao je cilj društva u kojem ljudi s različitim iskustvima, resursima, potrebama i gledištima, bez obzira na rod, ravnopravno učestvuju. Uvidjela je mogućnost da feminističku politiku izvede iz njene dotadašnje niše i formuliše je kao zajednički društveni zadatak.

Otvorena organizacijska vizija

Ali Gunda je znala da sama vizija nije dovoljna. Rodna demokratija morala je biti institucionalno ukorijenjena. Zato smo u Odboru za reformu razvile dopunske zahtjeve, poput paritetnog popunjavanja funkcija i novih struktura učešća. Među njima je bila i ideja o feminističkom think tanku, „Feminističkom institutu“, koji bi davao podsticaje i unutar organizacije i prema vani.

Još jedna inovacija bio je novi organizacijski oblik. Gunda se zalagala za plitke hijerarhije i samoorganizaciju – pristupe koji su bili ispred svog vremena. Međutim, prijedlog Odbora za reformu nije prošao na osnivačkoj skupštini Fondacije Heinrich Böll. Pobijedio je uobičajeni piramidalni model. Ipak, mnoge Gundine organizacijske ideje nastavile su djelovati i oblikovale su novu fondaciju. Tako je, naprimjer, rodna demokratija kao zajednički zadatak ugrađena u statut nove fondacije, a organizacijski joj je dodijeljena posebna stručna jedinica. To do danas znači da sve saradnice i svi saradnici u svojim radnim kontekstima moraju raditi na ostvarivanju rodne demokratije, integrisati tu perspektivu u svoj rad i ispunjavati je životom.

Henning von Bargen, Gundin bivši kolega i surukovodilac te jedinice, s kojim je zajedno razradila koncept rodne demokratije, priča kako se nastavilo nakon Gundine smrti: „Iz ‚Feminističkog instituta‘ i Jedinice za rodnu demokratiju 2007. godine nastao je današnji Gunda-Werner-Institut (GWI). U GWI-ju je cilj objediniti konceptualne snage feminizma i rodne demokratije i učiniti ih produktivnim. Zato feminističke analize i prakse ostaju važne strategije za cijelu Fondaciju Heinrich Böll – za davanje političkih podsticaja, pokretanje rasprava i stvaranje pritiska za promjene.“

Rodna demokratija i intersekcionalnost

Danas je u Gunda-Werner-Institutu samo po sebi razumljivo da se rodni odnosi posmatraju intersekcionalno. Tada nismo poznavale pojam intersekcionalnosti, ali smo bile svjesne problema. Govorile smo o „matrici opresije“ kako bismo izrazile da se nejednakost ne tiče samo roda, nego i porijekla, klase, rasijalizacije, invaliditeta, seksualnosti, dobi ili religije.

Gunda je to poznavala iz vlastitog iskustva: kao dijete iz radničke porodice, za koje je studij isprva bio nezamisliv; kao lezbejka koja je svakodnevno doživljavala diskriminaciju; kao žena koja je zbog svoje pameti nailazila na otpor. Znala je da su ljudi rijetko u nepovoljnom položaju samo po jednom osnovu. Bila bi sretna da je pojam intersekcionalnosti već tada postojao u njemačkom diskursu. Ipak, on ne bi mogao zamijeniti rodnu demokratiju, jer:

• Intersekcionalnost čini vidljivim kako se različite nejednakosti preklapaju i međusobno pojačavaju.
• Rodna demokratija definira cilj društva koje je u potpunosti ravnopravno.

Demokratija živi od raznolikosti, sučeljavanja i različitih iskustava. Ništa je ne slabi više od težnji ka homogenosti. To danas vrijedi više nego ikad.

Možda upravo u tome leži trajna relevantnost rodne demokratije i njenih temeljnih pitanja: Čiji se glas čuje? Ko odlučuje? Ko ostaje isključen? Rodna demokratija ostaje jednako aktuelna – kao otvoreni poziv da se demokratija uvijek iznova promišlja i živi u praksi.