SAD ukinule sankcije separatističkom lideru bosanskih Srba kojeg podržava Putin

Ukidanje američkih sankcija, od kojih neke datiraju gotovo deset godina unazad i koje su činile ubjedljivo najveći dio međunarodnih pravnih mjera usmjerenih protiv Dodika i njegovog kruga, dolazi neposredno uoči odavno zakazane sjednice Vijeća sigurnosti UN-a o Bosni i Hercegovini, koja će biti održana sutra. Sjednicom će predsjedavati Rusija, Dodikov saveznik, a očekuje se da će se raspravljati o produženju mirovne misije EUFOR-a, Operacije Althea, čiji mandat ističe 2. novembra. Ruski predsjednik Vladimir Putin odavno podržava Dodika; dvojica lidera često se sastaju, pa su to učinili i 2. oktobra u Sočiju, ruskom ljetovalištu na Crnom moru. Obojica se također godinama protive prisustvu međunarodnog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, uredu uspostavljenom za nadzor nad provedbom mirovnog sporazuma. Ured visokog predstavnika je tokom godina više puta morao intervenisati kada su tvrde političke figure poput Dodika i njegovog hrvatskog partnera Dragana Čovića pokušavale potkopati ustavni okvir definisan Dejtonskim sporazumom (iako je i sadašnji visoki predstavnik, njemački diplomata Christian Schmidt, poduzimao poteze za koje se čini da idu u korist saveza Dodik – Čović).

Još jedan element sumnjivog tajminga su i predstojeći izbori u entitetu Republika Srpska, koji će biti održani za manje od tri sedmice, a na kojima će se birati Dodikova zamjena nakon što mu je državni sud zabranio obavljanje funkcije zbog kršenja naredbi visokog predstavnika Christiana Schmidta, izdatih u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Zemlju također očekuju opći izbori početkom oktobra 2026. godine – za manje od godinu dana.

Uzimajući u obzir ukidanje američkih sankcija i ovakav tajming, ključno pitanje je šta ovaj potez predstavlja u pogledu politike druge Trumpove administracije prema Bosni. Do sada – na iznenađenje mnogih, uključujući i samog Dodika – administracija je generalno pokazivala kontinuitet sa dugogodišnjom politikom SAD-a da, u različitim oblicima, podržava odredbe Dejtonskog sporazuma i sankcioniše opstrukcioniste. U ranim mjesecima mandata, državni sekretar Marco Rubio čvrsto je i u više navrata kritikovao Dodikove postupke. Predstavlja li ukidanje sankcija sada tek najnoviji korak uslaboj, menadžerskoj politici pacifikacije koju vode i Sjedinjene Države i Evropska unija, iako s važnim razlikama u pristupu? Ili ovaj potez znači da Trumpova administracija pravi suštinski zaokret prema reakcionarnom i transakcijskom pristupu?

Registrovani – i povezani – zagovarači u SAD-u

Zagovaranja u prilog potonjoj opciji ne nedostaje, kako unutar BiH i šireg regiona, tako i u Washingtonu. Na domaćem terenu, i Dodik i njegov dugogodišnji nacionalistički pandan Čović, lider bosanskog ogranka Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), posljednjih su godina pojačali pozive – i konkretne poteze – da se okonča međunarodni nadzor i da se sama državna struktura preoblikuje u tri etnoteritorijalna entiteta: s većinskim srpskim, bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. Dodik je, kao i obično, bio javno glasniji od njih dvojice, izjavivši početkom ovog mjeseca da bi podržao uspostavljanje trećeg entiteta s hrvatskom većinom (BiH trenutno ima dva entiteta: većinski srpsku Republiku Srpsku, u kojoj je Dodik ranije bio premijer i koju i dalje faktički kontroliše, te Federaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj većinu čine Hrvati i Bošnjaci).

U Washingtonu, registar osnovan Zakonom o registraciji stranih agenata (FARA) pri Ministarstvu pravde, u kojem se evidentira strano lobiranje, bilježi najmanje 10 registracija za Republiku Srpsku: osam angažovanih predstavnika (pravnih i političko-komunikacijskih), uz samo predstavništvo RS-a i njenog pravnog zastupnika. Najvidljiviji lobista u javnosti je bivši guverner savezne države Illinois i osuđeni kriminalac Rod Blagojević, kojeg je predsjednik Trump pomilovao početkom svog drugog mandata. Blagojević, porijeklom Srbin, agresivno je promovirao narativ o međunarodnom i muslimanskom progonu Srba pravoslavaca u RS-u u svojim tekstovima i javnim istupima (u jednom od njih nazvao je Dodika “Bolsonarom Balkana“, vjerovatno želeći iskoristiti Trumpovo divljenje i snažnu odbranu bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara, koji je nedavno osuđen na 27 godina zatvora zbog pokušaja državnog udara, koji je uključivao i plan da otruje svog protivnika, sadašnjeg predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve).

Iznos naknade u Blagojevićevom ugovoru s Republikom Srpskom skriven je. Međutim, u nekoliko priloženih ugovora u dokumentaciji za lobiste koji zastupaju entitet navode se pozamašni mjesečni honorari i paušali: u jednom slučaju, 100.000 USD mjesečno za firmu sa sjedištem u Miamiju, koja zastupa Ministarstvo za evropske integracije i međunarodnu saradnju RS-a. Deklarirane aktivnosti ovih registrovanih agenata (bilo za to ministarstvo ili njegovog prethodnika ili za Kabinet predsjednika RS-a) obuhvataju širok spektar standardnih usluga iz oblasti odnosa s vladom, savjetovanja i zagovaranja, ali i niz vrlo specifičnih zaduženja. Među potonjima se navodi: “Otklanjanje sankcija uvedenih” “Dodiku i članovima njegove porodice” i Željki Cvijanović; “stvaranje i promocija dijaloga između RS-a i nadolazeće administracije Trump 2.0 s ciljem unapređenja odnosa između RS-a i njenog rukovodstva i Sjedinjenih Država, u svjetlu promjenjivih geopolitičkih okolnosti koje utiču na Zapadni Balkan i Istočnu Evropu, izazvanih, između ostalog, tekućim ukrajinsko-ruskim ratom i njegovim mogućim okončanjem”; i “promovisanje javnog preispitivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma (DMS) u Sjedinjenim Državama nakon 30 godina praktičnog iskustva u primjeni Sporazuma, s posebnim fokusom na Aneks 10 DMS-a, koji se odnosi na ulogu, preporuke i odluke visokog predstavnika”.

Dodik već dugo zagovara ukidanje sankcija protiv sebe, svoje porodice, političkih saveznika i saradnika – i u posljednje vrijeme pokazuje uvjerenje da će se to i dogoditi. Početkom ovog mjeseca izjavio je da će odlazak visokog predstavnika Schmidta i ukidanje bonskih ovlasti biti postignuti “sljedeće godine“. Ova varijanta “offshoringa” Ureda visokog predstavnika razmatra se gotovo 20 godina i mogla bi biti iznesena na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. Ako bi uspjela, time bi se civilni mehanizam provedbe Dejtonskog sporazuma izmjestio iz zemlje i prenio u Brisel, glavni grad Evropske unije. Sama Evropska unija je, institucionalno gledano, u najboljem slučaju ambivalentna prema nastavku mandata OHR-a, pri čemu pojedini zvaničnici tvrde da predstavlja prepreku proširenju. (EU je ozbiljno narušila vlastite standarde za pristupanje Uniji u nadi da će ostvariti “pobjedu” ukoliko Bosna i Hercegovina ispuni snižene kriterije i bude primljena.)

Pored plaćenog profesionalnog zastupanja u Sjedinjenim Državama, Dodikova kampanja za razbijanje Bosne ove je godine dobila i svježu podršku od Maxa Primorca, učesnika “Projekta 2025” Fondacije Heritage i člana hrvatske dijaspore iz BiH, koji je nedavno napao “multikulturalizam” za koji je rekao da “nastoji obezvrijediti judeo-kršćanske temelje američkog projekta”. U radu objavljenom u julu 2025. godine, tvrdi da suverenitet pripada trima “konstitutivnim narodima” u Bosni i Hercegovini (misleći na tri etničke grupe koje čine većinu i isključujući one koji se s tim grupama ne identifikuju) te da su taj identitet “uzurpirali” “međunarodni diplomati”. Primorac poziva na uspostavljanje tri samoupravne federalne jedinice u konfederalnom sistemu nalik Belgiji ili Švicarskoj (iako pritom ne spominje njihove obavezujuće sudove). Čović je ranije pozivao na uspostavljanje trećeg entiteta, ali to uglavnom nije javno isticao.

Primorac, Blagojević i drugi registrovani lobisti Republike Srpske očigledno smatraju da je došao njihov trenutak da poguraju dugogodišnje nacionalističke agende. Jedan subjekt u FARA registru navodi da mu je cilj “ohrabriti State Department da preispita zastarjele politike koje potkopavaju lidere poput predsjednika RS-a Dodika, koji djeluju u skladu sa svjetonazorom aktuelne administracije”, te da okonča njihov navodni “progon u Republici Srpskoj kroz duboki sistem nastojanja da se potisnu nacionalni identiteti i erodiraju judeo-kršćanske vrijednosti… (i da) prepozna pokušaje homogenizacije različitih naroda pod kontrolom neizabranih birokrata, što prijeti samim kulturnim i vjerskim temeljima koji povezuju saveznike poput Sjedinjenih Država, Izraela i Republike Srpske”.

“Centrifugalna prijetnja opstanku države”

Ukoliko bi ukidanje američkih sankcija nagovijestilo sveobuhvatnu promjenu politike kakvu zagovaraju navedeni akteri, to bi predstavljalo centrifugalnu prijetnju opstanku države i prateći rizik od nasilja koje potiču politički lideri (s obzirom na to da je rat 1990-ih u Bosni započeo srpskim otporom raspadu bivše Jugoslavije). To također označava etnocentrični nacionalizam koji je u raskoraku sa još uvijek dominantnim tumačenjem proklamovanih vrijednosti Evropske unije – vrijednosti individualne građanske jednakosti u demokratijama zasnovanim na vladavini prava – kao i sa njenim jasno izraženim ciljem da Bosnu uvede u Uniju. Pored toga, postoji čitav niz praktičnih problema u provođenju separatističke, odnosno agende podjele, na primjer u pogledu geografske povezanosti teritorija. Međutim, upravo takve krajnje desničarske ideje predstavljaju pravac kretanja koji neki u Trumpovoj administraciji zagovaraju za EU.

Unutar Bosne i Hercegovine, domaće elite poput Čovića i Dodika – kao i drugi – posebno bi profitirale od zatvaranja Ureda visokog predstavnika (za što se RS i Rusija godinama zalažu i što podržavaju čak i neki zvaničnici u Evropskoj komisiji), njegovog premještanja u Brisel ili ograničavanja visokog predstavnika da svoje ovlasti koristi samo kao “krajnju mjeru”. Takvi potezi ne bi samo potkopali “stabilnost” za kojom svi navodno teže, nego bi otvorili još širi prostor tvrdolinijašima u Bosni da zloupotrebljavaju svoju moć kroz klijentelizam i strah. Građani širom BiH izloženi su stalnoj bujici senzacionalizma koji dolazi odozgo i tvrdnjama da im prijeti egzistencijalna opasnost od drugih etničkih grupa – što je jednostavan način da se proizvodi strah u zemlji u kojoj je za manje od četiri godine rata ubijeno 100.000 ljudi, a polovina stanovništva raseljena. Stanovništvo BiH nedavno je jasno iskazalo svoj otvoreni prezir prema tom pravcu djelovanja, dok zemlja ide u susret spomenutim izborima. U međuvremenu su posebno obeshrabreni zbog izostanka stvarnih, svježih političkih alternativa na sceni.

Uoči sutrašnje sjednice Vijeća sigurnosti UN-a, Rusija je saopćila da neće upotrijebiti veto kako bi okončala mandat mirovnih snaga EU, koje su naslijedile NATO snage za održavanje mira s ciljem sprečavanja ponovnog izbijanja nasilnog sukoba. Iako se čini da zapadni zvaničnici vjeruju ruskom obećanju, teško je imati stvarno povjerenje. Kao i pri svakom godišnjem obnavljanju mandata u Vijeću sigurnosti, rezervni plan se nikada jasno ne iznosi, već se samo naznačava – da bi NATO (koji je tu ulogu obavljao od 1996. do 2004.) uskočio. S obzirom na ključnu ulogu Sjedinjenih Država u NATO-u, posebno u pogledu logistike i kapaciteta za brzu reakciju u Evropi, te Trumpovu naglašenu ambivalentnost prema Alijansi (na što Evropljani ne žele javno ukazivati), kao i mogućnost da je smanjenje EUFOR-a dio dogovora između SAD-a i Rusije, opravdano je sumnjati da bi američke trupe bile raspoređene kao pojačanje postojećem kontingentu, koji je ionako ispod potrebne snage.

Sutrašnja sjednica Vijeća sigurnosti UN-a možda neće razjasniti ova otvorena pitanja. Ali se EU nikada zapravo nije pripremila za moguće preslagivanje koje se možda dešava. Ustvari, u strukturama EU zasigurno će se pojaviti glasovi koji će takvo preslagivanje američke politike prema Bosni smatrati barem taktički korisnim za smanjenje pritiska na njihovu godinama neuspješnu, procesom proširenja vođenu agendu transformacije u Bosni i na Zapadnom Balkanu. To bi bio kratkovidan – zapravo samodestruktivan – zaključak. EU mora odlučiti hoće li i dalje ostati taktički, transakcijski igrač na Zapadnom Balkanu – jedinom prostoru u kojem bi, ukoliko se odluči na preispitivanje, mogla biti odlučujuća – ili će igrati na svoj potencijal komparativne prednosti pridržavajući se vlastitih deklariranih humanističkih i demokratskih vrijednosti.

Postskriptum: U vrijeme pisanja ovog teksta (ponedjeljak, 3. novembar 2025), zapisnik sa sjednice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o Bosni i Hercegovini održane 31. oktobra još nije objavljen (kada bude, ovdje će biti link na njega), iako je sažetak u obliku saopštenja za medije već dostupan.

EUFOR-ova operacija Althea, Dejtonom predviđena mirovna misija, obnovljena je na još jednu godinu jednoglasnim usvajanjem rezolucije koju je sastavila i u ime Evropske unije predstavila Grčka. Međutim, razilaženja unutar “međunarodne zajednice”, takve kakva jest, jasno su došla do izražaja kroz niz izlaganja članica Vijeća sigurnosti UN-a.

Na jednom kraju spektra, stalna članica Vijeća sigurnosti i članica Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC), Ujedinjeno Kraljevstvo, zauzela je pozdravljeno oštro stajalište: da se ustavni poredak mora poštovati – te da je bivši predsjednik Republike Srpske (i osuđeni kriminalac) Milorad Dodik pokrenuo najznačajniju političku krizu u Bosni i Hercegovini u posljednjih 30 godina; kao i da treba pružiti podršku visokom predstavniku Christianu Schmidtu i njegovoj primjeni izvršnih bonskih ovlasti, naglašavajući da ga je na tu funkciju imenovao PIC, a ne Vijeće sigurnosti UN-a. Danska, saveznica UK-a u NATO-u, koja je govorila neposredno prije Britanije, zauzela je vrlo sličnu poziciju, istaknuvši da su vlasti RS-a izazvale ustavnu krizu, koju su u međuvremenu smirile, ali da i dalje moraju povući druge neustavne pravne akte; izrazivši nadu da će vanredni izbori za predsjednika RS-a 23. novembra biti održani na fer i miran način; pozvavši da se bez odlaganja nastavi rad na evropskom putu, koji je za BiH otvoren prije 18 godina (potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju); te naglasivši da se stabilnost nikada ne smije uzeti zdravo za gotovo i da su stoga međunarodne institucije (poput EUFOR-a i OHR-a) i dalje nezamjenjive. Ambasadorica Gvajane iznijela je impresivno dobro utemeljen i konzistentan stav, naglasivši da su uslovi za zatvaranje OHR-a utvrđeni 2008. godine u formuli 5+2.

Na suprotnom kraju spektra, očekivano, našla se predsjedavajuća UNSC-a, Rusija, koja je ponovila svoj stav da je visoki predstavnik Schmidt nelegitiman jer se o njegovom imenovanju nije glasalo u Vijeću, te je ponovo pozvala na zatvaranje OHR-a, tvrdeći da služi “zapadnoj parohijalnoj agendi” koja ugrožava mir, uz optužbe da iskazuje antisrpsku pristrasnost i da stoji na putu reprezentativnosti Hrvata. Ton Kine bio je manje oštar, ali su joj politike u velikoj mjeri usklađene sa ruskim: izrazila je duboku zabrinutost da Dodikovo suđenje podiže tenzije – kao i zbog usvajanja rezolucije UN-a o komemoraciji genocida u Srebrenici; istakla je da bonske ovlasti ne mogu biti trajne ako će BiH biti suverena; te naglasila potrebu za harmoničnim suživotom između dva entiteta i tri naroda radi omogućavanja razvoja za građane, kao i ulogu Srbije i Hrvatske u očuvanju sigurnosti u BiH.

Većina od preostalih 15 članica zauzela je pozicije između ova dva antipoda. Prvi put je tu ubrojana i stalna članica i glavni posrednik Dejtonskog mirovnog sporazuma – Sjedinjene Američke Države. Američka ambasadorica izjavila je da su Sjedinjene Države posvećene stabilnosti i sigurnosti u BiH: EUFOR i OHR su neophodni. Stabilnost i deeskalacija su glavni prioriteti; Sjedinjene Države su pozvale sve strane da se uzdrže od prijetnji i da nastave sa deeskalacijom. U tom kontekstu, pozdravljaju zakonodavne poteze Narodne skupštine RS-a od 18. oktobra (povlačenje nekoliko neustavnih akata). Američke sankcije nisu bile zamišljene kao trajne; ukinute su kako bi se podržala deeskalacija. Stvarna promjena u poziciji SAD-a postala je očigledna u završnici: da Sjedinjene Države više ne podržavaju izgradnju države niti snažne intervencionističke mjere. Sada je vrijeme za lokalna rješenja između dva entiteta i tri konstitutivna naroda.

Zvaničnu poziciju BiH iznio je predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, koji je istakao da su napadi na visokog predstavnika Schmidta prvenstveno usmjereni na uklanjanje njegovog ureda i njegove uloge. Naveo je da je i sam ranije bio kritičan prema Schmidtovim potezima (aludirajući, između ostalog, na nametnute izmjene Izbornog zakona BiH i Ustava FBiH iz 2022. i 2023. godine), ali je naglasio da niz njegovih odluka nije bio primarno rezultat njegovih vlastitih zamisli (aludirajući na raniju ulogu SAD-a). Također je podsjetio da uslovi 5+2 za zatvaranje OHR-a još uvijek nisu ispunjeni.

Susjedne Srbiju i Hrvatsku, iako nisu članice UNSC-a, Rusija je pozvala da iznesu izjave (vjerovatno kao potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma). Njihove pozicije odražavale su njihove ustaljene državne politike. Ambasador Srbije izjavio je da nametnute odluke visokog predstavnika prvenstveno idu u korist većinske (bošnjačke) zajednice, koja je bila selektivna pri kritikovanju navodne zloupotrebe izvršnih ovlasti visokog predstavnika, te da se napredak može postići isključivo dijalogom i konsenzusom između dva entiteta i tri (konstitutivna) naroda. Ambasador Hrvatske insistirao je na tome da je promjena izbornog sistema nužna kako bi Hrvati mogli pouzdano birati “svog legitimnog predstavnika” u Predsjedništvo BiH. Ovakvo osporavanje Komšićeve legitimnosti izazvalo je oštar odgovor stalnog ambasadora BiH, Zlatka Lagumdžije.

Iako je izbjegnuta mogućnost da Rusija uloži veto na produženje mandata EUFOR-a, glavna poruka ostala je otvoreno pitanje o dubini promjene američke pozicije, koja se može tumačiti ili kao puka podrška stabilnosti i deeskalaciji uz odustajanje od ambicija za dublji napredak, ili kao signal mnogo fundamentalnije reorijentacije američkog pristupa. Iako je opravdano osjetiti trenutno olakšanje u vezi s EUFOR-om, jednako je opravdana i trajna zabrinutost oko toga koliko bi Sjedinjene Države mogle postati disruptivnije – i koliko su evropske demokratije i njihovi saveznici spremni na takav razvoj događaja. Posjeta šefice vanjske politike EU Kaje Kallas kampu Butmir kod Sarajeva 3. novembra radi uvida u stanje EUFOR-a možda ukazuje na svijest o toj činjenici. No, broj raspoređenih vojnika u ovoj misiji već dugo nije u skladu s potrebama za održavanje kredibilne i potpuno sposobne operativne snage odvraćanja.

Očekivano, Dodik je objeručke prihvatio promjenu američkog stava, ističući da trenutna administracija želi izbjeći miješanje u unutrašnja pitanja drugih država i “izgradnju drugih država i nacija”. “To znači da domaći lideri, a ovdje posebno konstitutivni narodi, treba da sjednu i postignu dogovor. Ovo je nešto što već dugo nismo čuli iz američkih struktura”, rekao je. Također se zahvalio Rusiji i Kini zbog “principijelnosti“, kao i susjedima Srbiji i Hrvatskoj – vođenim vlastitim interesima – na pozivima na ravnopravan dijalog.

Također očekivano, politički protivnici Dodika u RS-u okarakterisali su njegov stav kao faktičku kapitulaciju pred američkim i vanjskim interesima, bez stvarnog pomaka u pogledu ovlaštenja visokog predstavnika ili EUFOR-a. Stav Jelene Trivić je indikativan. Izrazila je bojazan da bi pitanje državne imovine (za koju je Ustavni sud više puta presudio da pripada državi, za razliku od zvaničnog stava RS-a da sve što se nalazi unutar entitetskih granica pripada RS-u) Schmidt mogao riješiti na štetu RS-a, te je izrazila žaljenje zbog pogoršanja odnosa između Dodika i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.