Odučavanje od Daytona

P: Kako se došlo do ideje da se mlada generacija, učenici srednje škole koji su rođeni više od decenije nakon Daytona, bavi upravo Mirovnim sporazumom? 

Ova formulacija zapravo vodi nizu vrlo važnih pitanja koja su za nas bila od centralnog značaja: kako se zapravo “baviti” Daytonskim sporazumom, na šta se točno odnosi glagol “baviti se”? Odnosno, čime se zapravo bavimo kad mislimo da mislimo da se bavimo Mirovnim sporazumom iz Daytona? Da li “bavljenje” počinje tek njegovim eksplicitnim pominjanjem? Te da li je “bavljenje” uvijek i jedino izjednačeno samo sa “bavljenjem” tekstom sporazuma? (I kome je takvo bavljenje namijenjeno/upućeno?) Točnije, šta je to drugo/ostalo što bi “bavljenje” Mirovnim sporazumom moralo zahvatati, a što nije direktno “bavljenje” tekstom samog sporazuma? Kad ovo kažem, na umu najviše imam Benjaminovo razumijevanje Trauerspiela. Walter Benjamin u svojoj analizi zahvata sve povijesne komponente unutar kojih je izvjesni događaj smješten: historijski trenutak, kultura, politika, društvo. Hoću reći da sam Vaše pitanje razumjela kao da pripada upravo onoj binarnoj podjeli “za” i “protiv” Daytona oko koje je zaoštren vladajući diskurs, koji, kao takav, ima svoje limite i domete. Kada smo osmislili da u naslovu projekta u direktnu vezu dovedemo metodu Trauerspiela (to jest, žalobne igre) sa Mirovnim sporazumom – Trauerspiel Dayton / Dayton kao žalobna igra – učinili smo to postavljajući pitanje: kakva bi bila politika bavljenja Mirovnim sporazumom, ali kao jednim mogućim načinom obilježavanja njegove tridesetogodišnjice?

Dayton nije historijska tačka – živimo ga i danas

Naime, prije nego što smo krenuli s bilo kakvom konkretnom idejom, znali smo da je za samo promišljanje i približavanje temi Mirovnog sporazuma upravo odlučujuće to koji ćemo pristup odabrati: da li ćemo se Daytonu obratiti kao tački – jednom (povijesnom) događaju u nizu konsekutivnih istorijskih događanja unutar linearno razumijevanog povijesnog narativa ili se usuđujemo napustiti jednodimenzionalno čitanje i uhvatiti se u koštac sa sveukupnom kompleksnošću i nezadovoljstvom svakodnevicom danas, kao direktnim konsekvencama Daytona. 

Poštujući sveukupni trud djece koja su pohađala sva tri radioničarska izdanja, te onih koji Dayton pominju i u naslovima svojih radova, ali i u svojim umjetničkim statementima, odgovor na Vaše pitanje bi bio – nismo pošli od, nego ka; nismo krenuli od Daytona, nego smo se kroz radionice u aprilu, maju i septembru kretali prema njemu. Zahtjev za rizomatskim pristupom, pristupom “iz sredine”, to jest iz neposrednog okruženja, kretanje je koje su sugerisali sami učenici. Oni su na samom početku na temu Daytona reagovali evaluacijom u kojoj su jasno izrazili želju da se bave trenutkom sada i onim što se tiče neposredno njihove generacije, tada još uvijek ne dovodeći Jugoslaviju, njen raspad i rat te Daytonski sporazum u vezu sa svojom svakodnevicom.

P: Koji su neki od glavnih problema s kojima se bori mlađa generacija?

Hvala na ovom pitanju, odgovor na njega razjasniće slikovitije kako smo se zapravo približavali Daytonu baveći se svakodnevicom. Naime, u prvoj radioničarskoj iteraciji u aprilu, učenici su bili pozvani da artikulišu svoje nezadovoljstvo “skeniranjem” i analizom problema lokalne sredine kroz formu imaginarnih marketinških kampanja. Tu je napravljena prva analiza problema lokalne sredine kojima je očas posla ispunjen cijeli papir A1 formata. U drugoj, majskoj iteraciji radionice, učenici su smatrali da bavljenje Daytonskim sporazumom i svime što mu je prethodilo nema direktne veze s njima. Njihovim riječima: “BiH propada, bilo bi bolje da smo se bavili kako da popravimo neke stvari u njoj, umjesto prošlošću koja je previše odvojena od nas i većini nema smisla. Bolje neka tema vezana uz našu generaciju i generalna trenutna dešavanja”. Upravo u ovom trenutku, kada je u centar radioničarskog procesa stavljen njihov jasno artikulisan zahtjev, napravljeni su neki od najupečatljivijih umjetničkih radova na izložbi. Tada je koncipiran i začet UPT – umjetnički pokret Tuzla kao samoorganizovani umjetnički pokret koji okuplja mlade ljude nudeći umjetnost kao teren za promišljanje društvenih paradoksa i nepravdi; kao “sigurna kuća” za sve one koji se suočavaju sa nasiljem društvenih, identitetskih i klimatskih nejednakosti i nepravdi; te kao motor za udruživanje i regrutaciju onih koji smatraju da svojom aktivnošću mogu otjelotvoriti promjenu.

Iz učionice u ateljeu revolucionarne umjetnosti i ispred “Oslobođenja”

Treća je iteracija “izvela” učenike i učenice iz “zaštićenog školskog konteksta“ u prostor autentičnog umjetničkog ateljea u kojem se stvarala revolucionarna umjetnost, koja je bilježila i evocirala narodnooslobodilačku i antifašističku borbu. Imajući u vidu smjer koji je radionica u maju uzela, na ovu iteraciju pozvan je cjelokupni UPT. Ideja je bila da se pravljenje umjetnosti koja će nam omogućiti/donijeti promjenu događa direktno u prisustvu te na mjestu na kojem se revolucionarna umjetnost zaista i stvarala. Tako je radionica u septembru realizirana u Ateljeu Ismeta Mujezinovića pred njegovim monumentalnim djelom “Oslobođenje Tuzle 1943”. Radionici se pored starih polaznika pridružuje duplo veća grupa novih, mlađih polaznika koji nisu prošli prethodne dvije iteracije (znači, nisu bili pripremljeni niti uvedeni u temu i probleme na način na koji su to bili njihovi stariji drugari) i čija je tehničko-tehnološka pismenost u klasičnim umjetničkim, ali i digitalnim medijima bila na neujednačenijim nivoima. Novouspostavljeni UPT pokret i njegove članove pozvali smo da ispred slike Oslobođenja sumiraju radioničarske procese, zadatke i vježbe kroz koje su prošli te da predstave svoj manifest (program pokreta). Zadatak novih polaznika, za to vrijeme, bio je da putem brzih skica – krokija – reaguju na prezentaciju te bilježe scene i znanja na koje ćemo se kasnije vratiti kao na individualne zadatke. Unutar ovog procesa ponovila se detekcija problema lokalne sredine, ali na jedan sasvim drugačiji način – ovog puta ti problemi nisu bili historijski dekontekstualizovani, već sagledani kao rezultanta kompleksnih društveno-političkih uslova, to jest, u presjeku historijskih perspektiva. Pojednostavljeno rečeno, ono što je u Daytonu prije 30 godina bila bilješka na margini opšteg sporazuma danas je svakodnevni institucionalni i administrativni okvir koji sapinje život ovih mladih ljudi normalizirajući ga u njihovu svakodnevicu. Čitajući probleme koje su pokušali popisati na evaluacijskim papirima, ta svakodnevica izgleda ovako: 

• Loš i skup gradski i prigradski prijevoz
• Loše izgrađene (i nesigurne) zgrade
• Loš školski sistem / nedostatak kvalitetne, adekvatne opreme / kupovina diploma
• Poskupljenje uložaka / lijekova
• Zagađenost vazduha, zagađenost rijeke (rijeka kao otpad)
• Forsiranje religije u svakodnevnici
• Previše kladionica
• Opća nekultura
• Neorganizovanost zdravstvenog sistema
• Porast cijena
• Porast femicida
• Porast nezaposlenosti
• MUP TK (sa kojim povezuju: rast femicida, neorganiziranost grada – kružni tokovi, nekultura, pedofilija, ignorisanje žrtava, seksizam, napadi na žene)
• Problemi sa termoelektranom i u vezi s njom
• Nedostatak/neodržavanje/nečistoća javnih WC-a
• Manjak parkinga, bahato parkiranje na sredini ceste
• Ne zanima nas prošlost / pričajmo o budućnosti
• Nedostatan dječiji doplatak
• Nedostatak podrške / nejednake politike za oba spola
• Zapostavljenost/zapuštenost sigurnih kuća
• Zanemarivanje trauma i mentalnog zdravlja (pogotovo mladih)
• Zanemarivanje potrebe za zacjeljivanjem rana kroz dijalog, istinu, empatiju
• Omogućavanje obrazovanja bez laži i zataškavanja
• Zapuštena zaštita slabijih (invalidi, potrebiti…)
• Nejednakost
• Više umjetnosti, obrazovanja, autonomije…
• Poboljšati sistem pravde 

P: Taj spisak svakodnevnih problema je, nažalost, jako dugačak i deprimirajuće je da se mlada generacija mora suočavati s time. Kako se to povezuje sa Daytonom i šta dalje?

Mislim da je ekstenzivni spisak problema koje su djeca detektovala, artikulisala i u svoje zadatke unijela kao teškoće vrijedne bavljenja i rješavanja – praktično odgovor koji dolazi iz “terenskog istraživanja”, kako bi sociolozi rekli. Naime, čini se kao da je dio problema “bavljenja” Daytonskim mirovnim sporazumom u perzistentnoj proizvodnji diskontinuiteta. Odnosno, u posmatranju Daytona kao singularnog događaja, koji kao da se odigrao u kakvim laboratorijskim uslovima. Otud, pretpostavljam, i dolazi binarno zaoštrena ideologija vladajućih: “za” ili “protiv” Daytona. U takvim je uslovima teško, da kažem i nemoguće, misliti rješenja drugačija od onih ponuđenih, što nas opet vraća u dinamike rata, samo drugim sredstvima.

Daytonski shock waves oblikuju politike zapadnog Balkana 

Odatle izviru i svi drugi, poznati problemi: razumijevanje Daytona kao da se tiče samo Bosne i Hercegovine te kao da se njegov uticaj završava sa njenim geografskim granicama, umjesto razumijevanja Daytona kao povijesnog događaja čiji shock waves oblikuju politike zapadnog Balkana, prožimajući sve društvene sfere od tada do danas; ili pak čitanje Daytona kao događaja čiji se impakt završava potpisivanjem neposredne obustave vatre, bez razumijevanja njegove postojane antidruštvene dimenzije (kako ju je okarakterisao Damir Arsenijević) koja se ne bi smjela misliti bez onoga što (i dalje) proizvodi. A to su sve one reperkusije koje podrazumijeva odnos centra kapitala i njegovih periferija: ekstraktivizam, privatizacija, jeftina radna snaga, eksponencijalno rastuće zagađenje... Daytonski mirovni sporazum je zaista obustavio vatru, ali se nakon ovih radionica, sa ovim pregledom problema, nameće pitanje, da li je zaustavio i rat i nasilje? 

P: Decenijama se Daytonski mirovni sporazum i ustav kritikuju i koriste kao argument da Bosna i Hercegovina stagnira, da je toliko potencijalnih razvoja blokirano i da se odluke ne mogu donijeti. Jesmo li postali samozadovoljni u ovoj kritici, jesmo se komforno smjestili u zoni kritike? 

Ovako kako je pitanje artikulisano navodi na odgovor da se kritika Daytonskog mirovnog sporazuma zbilja udobno smjestila u zonu binarnosti koju generiše preovladavajuće čitanje sporazuma. Naime, svako ko se identifikovao sa vladajućim ideologijama kreće se u zoni “za” ili “protiv”. Ipak, pravi pomak dolazi nepristajanjem na takvu podjelu. Naravno da je to lakše reći nego učiniti, i da iz ove perspektive izgleda kao jalova nadteoretizacija. Međutim, šta je to što nam preostaje u ovakvoj situaciji sem napraviti “proboj u nemoguće”, kao partizani. 

P: Otkud ovo referiranje na “Oslobođenje“? Kakve to veze ima s Daytonom i današnjicom? 

Na ovo pitanje sam već djelimično odgovorila kada sam na početku uspostavljala timeline radionica. Iz toga mi se čini da je jasno, u metodološkom smislu, zašto je odabran kontekst ateljea i slike Oslobođenja. S druge strane, konceptualno i politički, ono što nas može odglaviti od neprekidnog osciliranja između dvije ponuđene ideološke amplitude jeste promjena perspektive. Ali ne prosta promjena scenografije, već promjena mentalnog ambijenta u kojem se cjelokupna operacija razučavanja odvija.

Razmišljati izvan i preko Daytona – je li moguće? 

Kako bi se ostvarili uslovi za “odučavanje”, bilo je neophodno misliti o tome šta je to što odučavanju neminovno prethodi. Tokom radionica primijetila sam različite metodološke procese koji su se sukcesivno odvijali, a koji su mobilisali različite pedagoške segmente umjetničkog proizvodnog procesa. Tako da se vraćam na promjenu mentalnog ambijenta, odnosno na to da se prvo moramo zapitati možemo li zamisliti svakodnevicu koja nije “urbanizovana” Daytonom. To jest, možemo li misliti izvan (ili iza) dominantnih narativa unutar kojih iznova konstatujemo odsustvo alternative te nemogućnost budućnosti? Aprilska i majska radionica radile su upravo sa tom (ne)mogućnošću i zaglavljenošću u zadatostima koje recikliraju dominantne narative. U tom procesu razučavanja glavnu ulogu igrali su tzv. fatalni objekti – predmeti koje smo koristili kao antagonizujuće agente ili, u Benjaminovoj trijadi – intrigante čiji je cilj bio da razotkriju istinu situacije. Prvi takav predmet bio je originalni trokut, šablon Jugoslavije, a koji se koristio kao pedagoško sredstvo u geografiji i koji je ponavljanjem iscrtavanja granica tadašnje zemlje učio ne samo o teritorijalnoj cjelovitosti već i o zajedništvu uprkos granicama i razgraničenjima. Po ugledu na njega, izradili smo objekat koji je učenicima bio fatalan – oblik Bosne i Hercegovine, izrađen po sjećanju, koji su isjecali u listovima kajdanki, praveći tako njegov “pozitiv” i “negativ”. Odnosi koje su uspostavljali sa odabranim fatalnim objektima mogu se vidjeti na izložbi u dokumentaciji radioničarskog procesa, ali i u nekoliko radova koji su se bavili genezom – od ideje do realizacije. U tom smislu, slika “Oslobođenje Tuzle 1943” mogla bi se razumjeti kao treći fatalni objekt koji je celokupni misaoni i kreativni proces jednim maestralnim manevrom utisnuo u Benjaminov jetztzeit i tako obezbijedio onu promjenu mentalnog ambijenta sa početka odgovora, nakon čega je razučavanje produbljeno za još jednu oktavu – onu (od) oslobođenja. A ono se odnosilo na suočavanje, prepoznavanje i disoluciju obrazaca razmišljanja koji su kao vidovi otpora očekivani u svakom kreativnom procesu usmjerenom ka iznalaženju rešenja, ili – u našem slučaju – oslobođenja (od Daytona, kako sugeriše naslov jednog umjetničkog rada). Upravo je proboj u nemoguće osovina oko koje se nabire razučavanje. 

P: Šta bismo trebali odučavati od Daytona? I šta bismo umjesto toga trebali naučiti? 

Na ovo pitanje nije lako odgovoriti, jer odgovor podrazumijeva nekakvo znanje u klasičnom smislu distribucije autoriteta i znanja: postoje neki koji znaju (ili koji imaju znanje) i koji su zbog toga na pozicijama moći, i neki koji ne znaju (to jest, nemaju znanje) i koji to znanje trebaju. To implicira, takođe, i nekakav set spremnih odgovora ili lekcija te udžbenik, i sve dalje što nas vraća u već postojeće strukture i alate koji se uporno pokazuju jalovim. I dok se izložba uspostavlja četvrtim fatalnim objektom koji traži svog adresata, moglo bi se reći da je odučavanje došlo sa izložbom kao konceptualizacija svih onih procesa pokrenutih tokom radionica. Odučavanje je postojani efekat izložbe. To je onaj napor koji u susretu sa daytonskom svakodnevicom perzistira na nepristajanju. Baveći se žalobnom igrom kao modelom kojim pokušavamo da zahvatimo Daytonski mirovni sporazum došli smo do zaključka da je potrebno njegovo “trodimenzionalno razumijevanje” – ono koje ga čita u svoj njegovoj kompleksnosti. Ne samo kao igru žalovanja koja kroz dinamike odnosa suverena, tragičnog heroja i intriganta demontira cjelokupni povijesni mizanscen, već da taj mizanscen konačno prepoznamo kao očekivane kapitalističke dinamike periferije i centra kapitala gdje pravda (kakvu poznajemo iz grčkih tragedija), bez paradoksalne i slučajne smrti heroja, nije moguća.

P: Kako objašnjavate veliki interes za izložbu “Odučavanje od Daytona“? Postoji li u društvu neka čežnja za drugačijom Bosnom, za ne-Daytonom? Je li ovo početak emancipacije? 

Interesovanje koje je pobudila izložba “Odučavanje od Daytona” sve više sam počela da povezujem upravo sa onim uspostavljanjem kontinuiteta sa početka intervjua. Sa jednim pokušajem da se Daytonu pristupi kroz njegove dalekosežne posljedice, iz perspektive koju dijeli najveći broj ljudi – a to je svakodnevica. To su dnevne borbe, to su stvarnost i temporalnost koju najveći broj ljudi dijeli, a što smo pokušali da razumijemo kao što nam Benjamin nudi – kao potentno vrijeme – sada (jetztzeit) koje učvoruje prošlost i sadašnjost na način koji možda može otvoriti horizont i omogućiti budućnost. 

Trauerspiel Dayton 

Ako se pomognemo Benjaminovim razlikovanjem tragedije od žalobne igre, pri čemu se tragedija odigrava u mitskom vremenu u kojem je herojeva sudbina predodređena, a njegova djela vode katastrofičnom ali izvjesnom trenutku smrti koja razrješava konflikt, ono što otpočinje Daytonom žanrovski bi prije moglo rezonirati sa njemačkom baroknom dramom, to jest – žalobnom igrom. Trauerspiel karakterizira mesijansko, historijsko vrijeme koje se odlikuje čekanjem, trajanjem i beskrajnim odlaganjem; u kome svijet nije pročišćen već je ostavljen u stanju ruiniranosti; sa melodramatičnim, krvavim zapletima, neodlučnim vladarima – tiranima te dvorskim savjetnicima – intrigantima; sa ekstremnim emocionalnim stanjima (melanholije, lamenta i horora) te osjećanjem svjetovnosti i političkim manevrisanjem prije nego sa osjećanjem mitske sudbine. Naravno, Benjaminov habilitacijski rad je gust tekst kroz koji se probija teško i sporo, međutim njegov uvid u to kako umjetnost odgovara na krizu smisla moglo bi biti to nešto na šta je publika reagirala. To nešto što možda ne odgovara na pitanje čežnje ili emancipacije, ali u ovakvim vremenima upadljivo nedostaje – smisao.

P: Šta želite odučiti – a šta želite naučiti? Šta vas je iznenadilo? 

U kontekstu Benjaminove metode koja sedamnaestovjekovnu njemačku žalobnu igru ne posmatra kao lošu tragediju, već kao duboki umjetnički odgovor na svijet koji je izgubio teološku sigurnost i u kome je alegorija osnovni izraz melanholije kao dominantnog ljudskog iskustva, možda bi bilo zanimljivo Daytonu pristupiti kao Benjaminov alegorist koji ruiniranom, slomljenom, svjetovnom objektu dodjeljuje smisao otkrivajući na taj način da smisao nije inherentan svijetu, već da je smisao ljudski konstrukt koji nastaje u procesu žalovanja. Tako bi se, za potrebe ovog intervjua, moglo zaključiti da je svijet Trauerspiel Daytona svijet ruina i fragmenata koji čekaju melanholičnog intelektualca da ih sastavi u jednu moguću, smislenu, iako možda tragičnu sliku. 

Više o izložbi i cijelom projektu može se naći na web-stranici https://trauerspieldayton.ba/