„Ja se ježim od riječi stabilnosti“ – BiH je više od sume svojih etnonacionalističkih politika

P: Dok je jedna od glavnih rečenica ZAVNOBiH-a bila: „BiH nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska“, od 1992, od prije početka rata, svi prijedlozi međunarodnih aktera predviđali su isključivo neku etnoteritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine. Jesu li oni uopšte razumjeli Bosnu, društvo, državu i konflikt, jesu li pogrešno razumjeli?

Rat je uvijek krivo razumijevanje i mislim da je snažno utjecao na politike međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini i to snažno negativno, jer su ustvari neke predrasude o Bosni i Hercegovini, iz ugla međunarodnih aktera, samim ratom potvrđene. Kad to kažem, mislim na činjenicu da je stanje na terenu u toku rata ono koje je dominantno utjecalo na proizvodnju politika prema Bosni i Hercegovini. Kako ja to kažem, Dejtonski mirovni sporazum je, priznajući rezultate nasilja, zaustavio nasilje. I to je ustvari naš problem. Kad je rat, većina ljudi svijeta želi da se on što prije okonča, a da se o političkim interpretacijama i problemima misli kasnije. Bitno je samo da rat stane i zato nije čudno što je narod u Sarajevu, kad je u Dejtonu potpisan mirovni sporazum, govorio „potpiši Alija, makar bila avlija“, što na neki način upućuje da je ljudima bilo dosta nasilja, pri čemu političke konsekvence nisu bile toliko bitne.

Osnivanje BiH samo na etničkoj osnovi 

Ali kad sad pogledamo trideset godina ovog negativnog mira, onda vidimo da je ustvari u Dejtonu Bosna ipak trebala imati kompetentnije ljude za pregovore. Ako prvo pogledamo srpska osvajanja koja su bila prekrila dvije trećine zemlje, to je postao glavni kriterij političke reprezentacije. Tako su bošnjačke političke strukture bile nezadovoljne podjelom pedeset jedan – četrdeset devet, a srpske nacionalističke strukture što nije ostalo sedamdeset posto za Republiku Srpsku. Imaju li ovi pokušaji međunarodnih posrednika da se samo i jedino na etničkoj osnovi konstituira nova Bosna i Hercegovina veze i s povijesnim naslijeđem Bosne ili je to samo proizvod rata? To je sad pitanje za diskusiju. Da je bosanska armija ostvarila apsolutnu teritorijalnu pobjedu, mislim da bi ideja konstitutivnosti bila apstrahirana na isti način kao u Hrvatskoj. Jer ljudi, kazivajući da je Bosna i Hercegovina historijski osuđena na troetničku reprezentaciju, zaboravljaju da je Hrvatska bila država hrvatskog i srpskog konstitutivnog naroda. Čak je u Ustavu Republike Hrvatske konstitutivnost Srba bila transparentnije i jasnije naglašena nego u Ustavu Socijalističke Bosne i Hercegovine, ali nakon što je Hrvatska pobijedila u ratu, odjednom je konstitutivnost srpskog naroda radikalno nestala i više se uopće ne pojavljuje kao pitanje. Ovim hoću da naglasim da trijumf u ratu mijenja društvenu svijest, koja postaje dominantno pobjednička, a ne pravednička. Tako su zbog rezultata rata Srbi u Hrvatskoj izgubili ustavnu poziciju, a u BiH dobili najbolju ustavnu poziciju. Zašto ovo govorim? Pa da naglasim kako nikakav višedecenijski etnički esencijalizam nije nužnost ni BiH, ni Hrvatske. Puno toga je do predratnog konteksta, rata i do donosilaca odluka. Sada imamo to što imamo, šizofrenu državu, koja guši utopijske nade da je Bosnu i Hercegovinu sa ovakvim Dejtonom moguće transformirati bez konflikata u građansku političku zajednicu. Moje iskustvo i teorijsko znanje kaže da to neće ići. 

P: To je malo deprimirajući zaključak. 

Malo deprimirajući zaključak, naročito što, kako se odmičemo od rata, nada da će ljudi biti bolji, da će više zavoljeti svoju zemlju, da će biti zbiljski građani te zemlje, da će ustavotvorci poštovati svoj ustav – to je sve gore i gore. Ja sad u ovome momentu ocjenjujem da HDZ Bosne i Hercegovine u stvari zbilja želi podjelu zemlje na tri entiteta i da je to narativ koji se, pod pečatom tajnosti, razvija kao strateški okvir, čak toliko da se to ne može sakriti ni kroz HDZ-ovo institucionalno političko djelovanje. Politika HDZ-a je sigurno jedan od ključnih razloga moje deprimiranosti, ta debosnizacija koja pokušava uzdrmati temelje naše zajedničke domovine. Onda i zbog toga što smo mi imali sve te planove, Cutileirov sporazum, Vance-Owenov, Owen-Stoltenbergov… toliko smo imali raznih ponuda i došli smo, evo, do Dejtona. Dakle, nacionalisti koji uopće ne znaju razmišljati izvan drugih matrica sada žele novu transformaciju Bosne koja bi faktički ličila na sporazume koji nisu uspjeli. Pa šta oni žele, ponovno rat? Ako hoćete tri entiteta, to će biti rat. Ako želite odvajanje dijela zemlje, to će biti rat. I kako onda ne biti deprimiran.

Bosna je snažnija od nacionalista 

Ono gdje sam ipak optimista – Bosna i Hercegovina naprosto je jača od svega onoga što joj žele njeni nacionalisti, jer je puno više od sume svojih etnonacionalističkih politika. Naprosto, to je tako. A tako je teško izmjeriti. Tako, naprosto, egzistira. To se osjeća kad razgovaram s ljudima u raznim dijelovima zemlje. Međutim, frustrira to što bez obzira na vrlo jasne znakove nije moguće vraćati se od Dejtona na neke međunarodne sporazume koji su odbačeni, a političke elite vuku upravo u tu regresiju. Ne vuku prema izgradnji republike. Naravno, sve je to na fonu ovog globalnog uspjeha radikalne, postfašističke i neofašističke desnice. Mi naprosto vidimo da su i Čović i Dodik na to snažno naslonjeni. Oni pokušavaju da na podmukloj i skrivenoj islamofobiji – ili potpuno transparentnoj – izvedu novi mračni politički identitet Bošnjaka. Ja se smrznem kad čujem lobiste RS-a u Americi, kao Roda Blagojevića kad kaže „moramo zaštititi kršćane u Bosni“. Zamislite vi taj jezik, tu predrasudnu teologizaciju. Jedna potpuna iracionalna predstava, al koja postaje važnija od stvarnosti. I to je stvarno problem, jer to očito sad kod donositelja odluka u ovom rigidnom desničarskom svijetu kao da ima neki odjek. Ipak, mislim da neće uspjeti. Bosanski adut je upravo ono što bijednici pokušavaju predstaviti kao razlog za podjelu Bosne i Hercegovine. O tome sam već nešto rekao na početku intervjua, a to je ideja konstitutivnosti naroda.

Pozitivne dimenzije konstitutivnosti – kao zajednička ideja

Za razliku od dejtonske konstituentnosti koja faktički podvodi BiH pod svoje etničke konstituente, konstitutivnost naroda BiH ima svoje povijesno porijeklo iskovano u ognju narodnooslobodilačkog i antifašističkog rata. Dakle, to je naš povijesni proizvod koji, nažalost, može imati pozitivne i negativne dimenzije. U ovih trideset godina imao je uglavnom negativne dimenzije jer je konstitutivnost tumačena samo u konstituentnom, parcijalnom, nacionalističkom, u potpuno antibosanskom ključu, afirmacijom samoproizvedenog prava Beograda i Zagreba da arbitriraju u Bosni. S druge strane, imamo i autentičnu bosanskohercegovačku konstitutivnost, gdje narodi naše zemlje, potvrđeno narodnooslobodilačkom borbom i odlukama ZAVNOBiH-a, zajedno grade svoju zajedničku budućnost u zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini, sa intencijom izgradnje građanskog društva, što je naglašeno u Deklaraciji Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a iz 1944. godine. 

A razlika između zajedništva i podjela je ogromna. I mi u ovih trideset godina od Dejtona još nemamo politike koja tako razumijeva konstitutivnost naroda. Zato što srpska i hrvatska nacionalistička politika nisu napravile ni najmanji pomak da potvrde konstitutivnost kao zajedničku ideju. A obje ove politike tumače konstitutivnost kao zahtjev za odvojene etničke jedinice koje formiraju parcijalne političke identitete. To je potpuno šizofreno. To je potpuno ludilo. To je ustvari agresivni srpski i hrvatski nacionalizam koji je sad baš u radikalnoj fazi. I mene to nervira jer upravo to sprečava da progresivne bosanskohercegovačke snage ponište, nadvladaju reaktivni bošnjački nacionalizam i da se gradi zajednička zemlja. 

P: Prvi plan međunarodnih medijatora, Carrington-Cutileirov plan, koji je već predložen prije samog početka rata u Bosni i Hercegovini, posmatra Bosnu čisto kroz etno-nacionalističku prizmu i dijeli je po etnoteritorijalnom principu, a nema prijedloga „hajmo sačuvati Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu svih svojih građana“ bez etnoteritorijalnih podjela. 

Pa ne samo to. Šta mislite je li iko iz Bosne i Hercegovine raznim međunarodnim predstavnicima uopće prenio ovu ideju konstitutivnosti koju sam ja sada vama rekao? Ne. I otud unutar međunarodne zajednice ideja etničkog predstavljanja, ideja tri odvojene predstave, tri odvojene političke jedinice koje konstituiraju Bosnu i Hercegovinu. To nema veze sa povijesnom logikom razvoja konstitutivnosti u Bosni i Hercegovini. 

Ko je iole pošten sjetit će se da je Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina bila, to je taj apsurd, građanska politička zajednica, ali u kojoj je konstitutivnost naroda bila unutrašnji sadržaj te građanske ideje. Postojali su naprosto uzansi, običaji o načinu konstitucije politike. Pa mora biti jedan Srbin, jedan Hrvat, jedan Bošnjak, samo što je u tom vremenu tu podjelu pratila kompetencija i meritornost. Danas ništa. Neznanje i glupost. Dakle, na taj način nije olabavljena ta tvrda predstava etničkog kod međunarodnih predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. To je jedan faktor. Drugi faktor je taj da su se Bošnjaci pojavili kao zakašnjela nacija, a srpski i hrvatski nacionalizam već su bili razvili mreže i osobnih i diplomatskih i državnih i međunarodnih veza i mogli su da na neki način svoju agresivnu ulogu neutrališu, ponište i da tako dobijemo predstavu Bosne koja je išla na ruku samo nacionalistima.

Neuništiv komšiluk i sinkretizam

Bez obzira na takav pristup međunarodne zajednice, na podršku takvom pristupu od strane domaćih nacionalističkih aktera, uključujući SDA Alije Izetbegovića, mi smo ustvari dovedeni u poziciju da sve ono drugo što konstituira Bosnu i Hercegovinu, a to je jedan bosanskohercegovački način života, jedna etnički išarana leopardova koža koju vi ne možete uništiti, ni stravičnim zločinima, ni dejtonskim političkim sistemom, jedan komšiluk, jedan sinkretizam kultura – da je sve to naprosto prognano. Ali u prognanom je spasenje. Bez obzira na institucionalni dizajn dejtonske države koja afirmira nacionaliste, čak ni u takvom ambijentu, bosanski neoktroirani sinkretizam nije uništen. Ovo što sam prethodno nazvao tako – nije uništeno.

Prije par godina, jedan progresivni europarlamentarac bio je u posjeti u Bosni; čovjeku sve jasno, afirmira BiH kao pluralnu državu i jedinstveni građanski prostor, pa sam se retorički zapitao zašto su apsolutna većina visokih predstavnika u BiH bili konzervativci, zašto ne bi visoki predstavnik dolazio iz reda zelenih, lijevih liberala, pravih socijaldemokrata, progresivaca općenito… To je pitanje. Svih ovih godina visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini – nijedan nije bio ljevičar. Nijedan nije bio lijevo-liberalnog političkog spektra. Uglavnom desnica. Zašto? Pa naravno, imaju puno veće razumijevanje za kolektivističke predstave balkanskih nacionalista. To je zanimljivo pitanje. Zašto nikada? Evo, zašto neko iz grupacije zelenih nije nikad bio visoki predstavnik? Imajući u vidu njihov politički background, oni, čak i kad bi htjeli, ne mogu to tako lako odbaciti od sebe i postati etno-nacionalisti. Možda je upravo to razlog što nisu. 

Kako uvijek govorim, dvije stvari nismo probali sa stanovišta međunarodnog angažmana: nismo probali da glavni ljudi pripadaju lijevom političkom spektru i drugo, što nismo nikada ni pokušali, jeste konstitucija građanske političke zajednice. Sve drugo smo probali i nema rezultata. U ovom trenutku ja mogu aksiomatski tvrditi da Hrvatska, dakle Zagreb i HDZ u Bosni i Hercegovini, nikada na to neće pristati. I proizvodit će, kao što već proizvode, od Hrvata Bosne i Hercegovine kao autentičnog naroda Bosne i Hercegovine hrvatsku nacionalnu manjinu, nacionalnu manjinu Republike Hrvatske. Što je bezobrazluk po najmanje dva osnova. Bezobrazluk je zato što vi jedan autentični narod reducirate na nacionalnu manjinu, što će se u budućnosti ispostaviti kao veliki grijeh Zagreba. To je jedno. Drugo, ako to već radite, pa onda priznajte. A ne, vi proizvodite nacionalnu manjinu za koju tražite da ima prava kao autentični politički narod ove zemlje. Kao autentični politički narod ove zemlje oni ne bi smjeli zastupati ideje koje zastupaju, a to je ideja hercegovinizacije bosanskih Hrvata. Potpuno svođenje logosa bosanskih Hrvata na Hercegovinu, na ljude iz HDZ-a Hercegovine, na ideju Herceg-Bosne. Na oblik političkog predstavljanja koji je etnomanjinski. Jer kad vi zahtijevate da vas za Predsjedništvo države mogu birati samo i jedino Hrvati, to je status nacionalne manjine. I vi ste toga naravno svjesni, ali tražite hljeba preko pogače, umjesto da svi zajedno gradimo svoju zemlju.

Pozitivni elementi Dejtona pretvoreni u dezintegraciju

To ja njušim kao problem. Građani Bosne i Hercegovine žele da žive u svojoj uređenoj, dobroj zemlji, a vide da HDZ sve gore i gore ide u poziciju opstrukcije Bosne i Hercegovine. Stav da člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda biraju samo Hrvati ustvari je pokriće, ne za izgradnju države, nego za njenu ne-izgradnju. Mnogi ljudi bi podržali to što traži HDZ, ali ih onda uhvati strah da će to biti samo početak kraja Bosne i Hercegovine, a ne njene izgradnje. A šta nas upućuje na to? Pa zato što trideset godina Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ne funkcionira kao instrument države. Članovi Predsjedništva za sebe misle da su predstavnici srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda, a to nije ustavno, jer po Ustavu oni su zajednički kolektivni organ, predsjedništvo države, a ne predstavnici nekog etničkog parcijaliteta. Ali niko od njih ne doživljava sebe tako. Znači, oni negiraju ustav. To znači da ih je trebalo pozvati na neku vrstu odgovornosti. Ali je to toliko ušlo u jezik, u narod, u medije, u političare, u naučnike, u kulturne radnike, tako da je neustavno ponašanje članova Predsjedništva države prihvaćeno kao ustavno. Tako da su naši političari i one pozitivne elemente Dejtona iz integracije pretvorili u dezintegraciju. 

P: Često se čuje kritika da zapadni akteri nemaju neku strategiju ili viziju za Bosnu i Hercegovinu, nego da vlada čisti appeasement, balansiranje, samo da bude onako nekako mirno. Za razliku od ZAVNOBIH-a, sa vizijom za Bosnu i Hercegovinu, za zajedničku budućnost. Od Cutileirovog plana preko Dejtona pa nadalje vlada stabilokracija bez vizije, sve ostalo je u drugom planu. Odakle ta razlika?

Vidite i u ovoj knjizi (nap. ur. „Sjećanje i poricanje“) šta, recimo, Rodoljub Čolaković, Srbin iz Bosne, govori o muslimanima. To je danas nemoguće. Uporedite Dodika koji svaki dan dehumanizira bosanske muslimane – jer je to zadata agenda ove globalne islamofobije – i Rodoljuba Čolakovića koji kaže 1945. na trećem zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sarajevu da mi više nikada nećemo dozvoliti da srpska i hrvatska buržoazija dijele Bosnu i Hercegovinu, a tu su sada i naša braća muslimani koji to nikada neće dozvoliti. Zamislite vi to! Znači, imali smo bosanske ljude koji su prije 80 godina bili moderniji od ovih šovinista danas, za koje je politika umijeće da se ne pravi nikakav progres. Nego, kad se desi konflikt, kad se desi nešto što zahtijeva intervenciju politike, onda djeluju na način koji ništa ne rješava, osim što zaustavlja eventualni sukob. Slični su i međunarodni političari. Ja se ježim od riječi stabilnost. Njima je samo stabilnost bitna. Kad je stabilnost glavna riječ diplomatskog jezika, tu nema razvoja, nema boljeg života. Čovječe, trideset godina nakon rata, stabilnost, bitno je da je EUFOR tu. Bitno je da je sve stabilno, što neće biti nikakvog nation buildinga, to je potpuno irelevantno. Trebalo bi promijeniti taj jezik, taj govor o stabilnosti kao zadnjem izrazu moći Balkana. Europska unija je u ozbiljnom problemu. To više nije ideja mira, nade, tolerancije, empatije. Dižu se zidovi. Militarizam raste, pa evo njemački kancelar Merz je neki dan objavio koliko će se milijardi eura narednih godina uložiti u vojnu industriju kako bi Njemačka postala najsnažnija kopnena sila u Europi. To su čudne stvari. 

P: Maloprije ste spomenuli da je „ta druga strana“, taj komšiluk, taj sinkretizam kultura, i dalje prisutna. Koliko je jaka, koliko dugo će preživjeti? 

To je nematerijalna pokretačka snaga bosanske historije. To je to što se ne može izmjeriti, to je to tako. Ali nismo to baš znali predstaviti svijetu kao najvažniju kulturnu i, posljedično, političku figuru. Tek je sa ratom protiv Bosne i Hercegovine krajem dvadesetog stoljeća BiH postala iznimno vidljiva, naročito na naučnoj sceni svijeta, pa je solidan broj naučnika zainteresiranih za Bosnu u posljednjih tridesetak godina proizveo i ozbiljne naučne radove, koji su relativizirali do tada dominantnu srpsku i hrvatsku paradigmu BiH, što naprosto nije nevažno. To je važno, i ti naučnici, umjetnici, građanski aktivisti iz svijeta… osjećaju i vide ovo o čemu mi govorimo, ali problem je politička ravan, što u političkoj ravni to ne može nikako da dođe do izražaja. Ne može, jer je dizajn države takav da on zaista favorizira nacionaliste. A međunarodnoj zajednici je važno da se ne puca. To je maksimum razumijevanja ovoga svijeta. Svaki pokušaj afirmacije bosanskohercegovačkog državnog razloga i jedinstvenog pluralnog društva proglašava se osnovom za moguću proizvodnju nasilja i zato se samo podilazi nacionalistima, da ne dođe do pucanja. To je strašno, ali tako političari djeluju. Samo nek se ništa ne mijenja. To je strategija i u Sarajevu i u Briselu.

P: Postoji li refleksije unutar međunarodnih aktera da kažu, eto, pogriješili smo, ili mogli bismo bolje?

Ne, postoji samo post festum, kad visoki predstavnici završe mandat. Onda kažu. Glavna primjedba bilo kom visokom predstavniku od strane srpskog i hrvatskog nacionalizma jeste kako on radi za Sarajevo i za Bošnjake. I sad pogledajte taj paradoks. To naprosto nije istina. Visoki predstavnik samo ispunjava svoj mandat. A njegov mandat nije da razgradi Bosnu, nego da preko Dejtona gradi Bosnu. Ali su u tu srpsko-hrvatsku zamku upali i bošnjački nacionalisti, razvijajući narativ protiv aktualnog visokog predstavnika, što je ozbiljno samoubistvo iz zasjede. To su ovi ljudi koji misle da od petka, nakon džuma namaza, Bosna i Hercegovina treba biti i građanska. Potpuno ahistorijski. To su ti ljudi koji su odlijepljeni od stvarnosti. Meni govore da sam neki utopista, a oni potpuno odlijepljeni od stvarnosti, čime odbijaju Bosnu. Ti nacionalisti ne učestvuju u izgradnji Bosne kad počnu da govore da Srbi i Hrvati nisu Srbi i Hrvati, da su oni pravoslavci i katolici. Pa ne možete vi drugim ljudima reći šta su. Bar to nikada ne bi smjeli Bošnjaci naučeni na višestoljetno nepriznavanje. To je potpuno ludilo. Ali time gradite antibosanski narativ, jer onda ljudi kažu, „vidite, u toj ideji građanske Bosne je samo želja za bošnjačkom dominacijom. On meni ne dozvoljava da budem Srbin ili Hrvat“. Iako je to minorno, mediji to u Srbiji i Hrvatskoj podignu na najviši nivo, i onda marginalni iskazi budu predstavljeni kao mainstream. Kao da iza tog stoji devedeset devet posto naroda, a ne statistička greška. 

P: Kako ponovno probuditi taj duh ZAVNOBIH-a, i uzimati to kao moderni primjer za budućnost. Je li to moguće? 

Vidite koliko srpski i hrvatski nacionalizam odbijaju ideju građanske demokracije. Odbijaju radikalno jer je ne vide, jer je vide samo kao izraz bošnjačkog nacionalizma. To je s jedne strane sramna interpretacija, jer, što bi rekao moj kolega Dejan Jović, vodeći razgovor sa Ivom Lučićem, bivšim šefom SIS-a u HV-u [nap. ur. Sigurnosna obavještajna služba Hrvatske vojske] za vrijeme rata, a sad kao nekim povjesničarom: Šta vi hoćete? Vi hoćete, dakle, da Hrvati budu suvereni u Hrvatskoj i u trećini Bosne, Srbi suvereni u Srbiji i u trećini Bosne, a da Bošnjaci imaju suverenost u svojoj zemlji samo na trećini te zemlje. Ustvari, ideja hrvatskih i srpskih nacionalista je upravo ta, pošto oni apsolutno ne priznaju Bošnjake kao politički narod – to javno ne govore, ali o tome se radi. To je nešto duboko, neko kulturno nasilje, povezivanje Bošnjaka s Turcima, izdaja vjere, ludilo, potpuno ludilo, ali to stvarno tinja među njima kao pokretačka snaga zla. Tako da ja mislim da je naš put osavremenjeni ZAVNOBiH – da predstavnici naroda počnu da zajedno grade Bosnu i Hercegovinu, jer predstavnici naroda trideset godina razgrađuju Bosnu i Hercegovinu. Trebaju nam ljudi koji imaju viziju Bosne i Hercegovine kao naše zajedničke domovine. I kad bismo mi to radili deset, dvadeset, trideset godina, onda sama logika života stvara uvjete da podižemo nivo političke reprezentacije na višu stepenicu, na nivo zbiljske političke integracije u kojoj nije više toliko važno koje ste nacije i tako dalje. Ali nama nedostaje taj unutrašnji dogovor. Jedno zbiljsko unutrašnje priznanje. I da onda kroz unutrašnje priznanje jedni drugima kažemo: ja vas priznajem u punini vašeg bića, etno-nacionalnog, religijskog, i tako dalje, hajde da gradimo našu zemlju zajedno.

Devedeset druge Bosna je po svim kriterijima rata trebala nestati. Udari na vas takva sila. Ljudi u patikama izađu da se brane. Postoje stvari koje su naprosto neobjašnjive. Ova zapadna nauka vjeruje samo u kvantitativne pokazatelje. To je jednostrano. Ne može se sve izmjeriti. Da se može sve izmjeriti, Vijetnam bi nestao sa lica zemlje jer je ratovao protiv najjače sile na svijetu i pobijedio. Tako da ja vjerujem u Bosnu. Vjerujem. I nije ovo rezultat neke besmislene nade. Proputovao sam cijelu zemlju, držao sam razne mirovne radionice, od Krajine do Nevesinja. Ljudi u Bosni su uplašeni, ljudi u današnjoj Bosni neće sami povesti neku ozbiljnu pobunu protiv vlasti. Neće. Zato što smo unutrašnja zemlja, zemlja upućena na sebe. Pa to je toliko vidljivo kroz gostoprimstvo, solidarnost, dobrodušnost, duhovitost, vjeru u male stvari koje su drugima nebitne. A možda se svijet nekada vrati malim stvarima. Ja mislim da se toga ne treba odricati, da su to neke stvari koje su dugog trajanja. Između ostalog, i to su razlozi što Bosna jest.