Govor Annalene Baerbock, njemačke ministrice vanjskih poslova

“Poštovani članovi UNIDAS-a,

Poštovani gospodo i gospođe,

Dobro jutro Latinskoj Americi i Karibima - dobar dan ovdje u Njemačkoj!

Draga Antonia Urrejola, posebno mi je drago što si danas s nama, jer iz tvoje zemlje stižu vrlo pozitivne vijesti. A danas ih zaista nema toliko mnogo.

U Čileu je 11. marta prva “feministička vlada” preuzela dužnost. Sastoji se od 14 žena i 10 muškaraca. To je senzacija, jer gotovo da nema drugog kabineta na svijetu s tako visokim udjelom žena. Željela bih ti od srca čestitati, draga Antonia, što si dio ove vlade, a time i uzor mnogim ženama i, nadamo se, muškarcima diljem svijeta. Čestitamo!

Takav popis kabineta ne bi trebao biti ništa neobično. Ali u stvarnosti u kojoj žive mnoge žene i djevojke, to je previše rijedak signal za jednakost i pravdu. Ne samo vlade i odbori, već i parlamenti širom svijeta bi trebali to uzeti kao primjer – takvu jednakost koja stvarno pokazuje punu zastupljenost, pa čak više žena nego muškaraca.

Naglašavam: u cijelom svijetu, jer ovo nije pitanje sjever-jug, zapad-istok. Nego problem vidimo u svim zemljama svijeta, i kod nas, i u našem parlamentu: u njemačkom Bundestagu samo 34 posto zastupnika su žene. To nas stavlja u lošiji položaj od mnogih zemalja Afrike ili Latinske Amerike.

Ostaje tužna istina, da čak i 2022. godine, niti jedna zemlja na svijetu još nije postigla stvarnu ravnopravnost. Želimo to promijeniti kako bi u budućnosti bilo drugačije, kako bi svi mogli ravnopravno učestvovati.

I bilo bi lijepo da pritom govorimo samo o rukovodećim pozicijama. Ali riječ je o egzistencijalnim pitanjima: ovaj svijet nije sigurno mjesto za žene i djevojke. Nigdje. Mnogi od vas su čuli za ime Chiara Páez. Chiara je imala 14 godina kada je pohađala 8. razred u malom gradu u Santa Feu u Argentini. Voljela je igrati hokej i baviti se sportom, kao i mnoge 14-godišnjakinje širom svijeta. Imala je mnogo prijatelja i voljela je ići u školu. Imala je dečka od 16 godina. I bila je u trećem mjesecu trudnoće.

Njezino tijelo pronađeno je u vrtu roditeljske kuće njenog dečka. Kasnije je priznao da ju je ubio. Razlog: odbila je pobaciti njihovo dijete. Pobačaji su u to vrijeme u Argentini bili ilegalni. A Chiarina jeziva priča bila je kap koja je prelila čašu

Da se žene ubijaju zbog svog spola događa se tako često, ne samo u Argentini, već toliko često širom svijeta, da nam je potrebna posebna riječ za to.

Femicid čini Latinsku Ameriku i Karibe najopasnijim regijama svijeta za žene i djevojke. Od 25 zemalja s najvećom stopom femicida u svijetu, 14 zemalja je u Latinskoj Americi i na Karibima.

Ali da budem jasna: femicid je šokantna stvarnost u svim zemljama. I u Njemačkoj je broj nasilnih napada na žene nečuveno visok. Svaka treća žena u Njemačkoj bit će žrtva nasilja tokom svog života. Žena u prosjeku svakih pet minuta doživi nasilje od strane intimnog partnera. I svaki treći dan jedna žena umire od takvog nasilja partnera, bivšeg partnera ili muža. I dalje, od dijela  svjetske javnosti ili u sudnicama ovakva ubistva žena se umanjuju kao porodični spor.

Ali: fizičko nasilje je najgrublji oblik nejednakosti i mizoginije. I tu se nagomilava još mnogo toga: u mnogim zemljama ženama je zabranjeno odlučivati nad svojim tijelima i svojim zdravljem. Ni ovdje sada nije pitanje sjevera, juga, istoka, zapada.

I u mojoj zemlji - do prije četiri sedmice kada je naša nova vlada promijenila kazneni zakon – ginekolozima nije bilo dopušteno da na web stranicama informišu o tome da izvode pobačaje.

U Gvatemali, na Međunarodni dan žena, Kongres je usvojio zakon kojim se zabranjuju istospolni brakovi i povećavaju zatvorske kazne za pobačaj s tri na 10 godina. Barem je Kongres sada obustavio taj zakonodavni proces.

U Ujedinjenim narodima redovno doživljavamo pravu kulturnu borbu oko pitanja može i treba li se opredjeljenje o seksualnim i reproduktivnim pravima i zdravlju pojaviti u deklaracijama. Nažalost, i na ovogodišnjoj komisiji za ženska prava u New Yorku, ovo pitanje je bilo problematično.

Zato, u ovom trenutku, kao ministrica vanjskih poslova i ujedno 41-godišnjakinja i majka dviju kćeri, želim sasvim nediplomatski reći: nijedan političar muškarac, nijedan sudac muškarac ili državni tužilac muškarac, ne zna šta neželjena trudnoća ili čak i silovanje znači za ženu. Naše tijelo, naš izbor. Naš je posao osigurati da se za kćeri to podrazumijeva: univerzalno pravo raspolaganja svojim tijelima.

Kada to konačno postignemo, to će se odraziti i na druga područja u kojima su žene još uvijek u nepovoljnom položaju:

Žene su siromašnije i imaju lošiji pristup obrazovanju: u Njemačkoj žene zarađuju 18 posto manje od muškaraca. A prema UNICEF-u, dvije trećine svih nepismenih odraslih u svijetu su žene, jer u mnogim zemljama i regijama svijeta djevojčice rjeđe idu u školu od dječaka.

Žene također imaju manje pravo glasa u političkim odlukama: oko četvrtine članova nacionalnih parlamenata diljem svijeta su žene. A prema UN Women, prošle godine su samo 24 zemlje diljem svijeta imale žene na čelu država i vlada.

A ti problemi najteže pogađaju one koji se suočavaju s višestrukom diskriminacijom – transrodne žene, autohtone žene, crnkinje, žene s invaliditetom.

Na Međunarodni dan žena cijeli svijet priča o tome i čujemo mnoga opredjeljenja za ravnopravnost. No, ne smijemo ostati samo na tome – a prije svega ne samo na Međunarodni dan žena – ona moraju biti zadatak za sve ostale dane u godini. Moramo se zajedno uhvatiti u koštac s problemima i zaista dovesti do promjena.

To smo odlučili kao nova njemačka savezna vlada. Zato ovdje u Federalnom ministarstvu vanjskih poslova promičem i feminističku vanjsku politiku. Često se čuje: „Što to sad znači, muškarci više ne bi trebali imati što reći?“ Naravno da ne. Ne radi se o isključivanju, nego se radi upravo o suprotnom: o uključivanju. O uključivanju svih ljudi jednog društva.

Feministička vanjska politika, ovdje danas, ne znači čuti manje glasova, već više glasova – naime, svih glasova u društvu. Jer – ako gledate vrlo trezveno i s ekonomske tačke gledišta – nijedna država na svijetu, nijedna ekonomija, nijedno društvo ne može biti zdravo ako polovina stanovništva ne može imati jednaku riječ i zastupljenost. Kako ćemo riješiti najveći izazov našeg vremena, klimatske promjene, ako zapravo ne slušamo polovinu svjetske populacije? Borba za ravnopravnost je stoga u interesu svakog društva. Moramo ga voditi zajedno, u Njemačkoj, kao i u Latinskoj Americi i na Karibima - sa svim ljudima, bez obzira na njihov spol.

Ženska mreža UNIDAS naša je zajednička ponuda: Ovom mrežom dajemo platformu borbi za jednaka prava. Financiramo projekte, umrežavamo aktivistkinje i učimo jedni od drugih. Razmjenjujemo iskustva. Moramo samo pogledati oko sebe u ovoj prostoriji - a mnoge su također povezane digitalno - da vidimo potencijal UNIDAS-a. Ovdje bih željela reprezentativno istaknuti nekoliko:

U ovoj prostoriji su dvije žene koje su uključene u pregovore između Madurovog režima i opozicije u Venezueli. Susreću brazilsku stručnjakinju koja vodi kampanju za sigurnost ekologa u regiji Amazone. A među nama je i čileanska direktorica think tanka koji je prošle sedmice postigao veliku pobjedu na ustavnoj konvenciji koja je u toku: pravo na seksualno i fizičko samoopredjeljenje bit će uključeno u nacrt čileanskog ustava o kojemu zemlja glasa ove godine.

Upravo zato što nas sve što nam treba spaja u ovoj mreži, odlučila sam danas preuzeti pokroviteljstvo UNIDAS-a. Jer vjerujem da zajedno možemo nešto promijeniti. I zato što vjerujem da zajedno moramo nešto promijeniti. To smo dužne ženama i djevojkama poput Chiare Páez.

O Chiarinoj smrti tada je izvijestila novinarka Marcela Ojeda, koja nam se danas uključila iz Argentine. Na Twitteru je objavila tri riječi koje su izazvale veliku buru: "Nos están matando" - Ubijaju nas.

Hiljade žena tada su izašle na ulice kako bi protestirale. A pod hashtagom #NiunaMenos - ni jedna manje - lokalni pokret se proširio na Čile, Urugvaj, Peru i Meksiko. To pokazuje kakvu snagu civilno društvo može imati u umreženom svijetu. Kad se ljudi preko granica, kada se žene preko granica zajedno bore za svoja prava, izađu zajedno na ulice za svoja prava. To također pokazuje što znači feministička, moderna vanjska politika: naime slušati ovo civilno društvo, vidjeti ga i pružiti zajedničku platformu.

Chiarini drugovi i drugarice iz razreda sada žive u zemlji u kojoj se ubistvo žena otvoreno osuđuje. Pa čak i ako se tamo, kao i na mnogim drugim mjestima u svijetu, borba, nažalost, mora nastaviti - barem se žene po zakonu više ne tretiraju kao kriminalci ako se odluče na pobačaj.

Zbog toga ću prvu UNIDAS-ovu nagradu za ženska prava i demokratiju uručiti nekima od predstavnica "Ni una Menos", koje danas ovdje predstavljaju pokret. Pokazale su da, ako budemo zajedno, možemo postići više nego da se svaka bori sama. Ovo je duh koji zastupa naša mreža: ujedinjeni – UNIDAS!

Hvala za današnji dan, hvala za Vašu borbu, hvala za hashtag - i što ste s njime ušle u historiju.“

Annalena Baerbock, 22. mart 2022.