Očekivanja i stvarnost: Mladi u BiH

Očekivanja i stvarnost: Mladi u BiH

Mapiranje stanja mladih u Bosni i Hercegovini zahtjevan je zadatak upravo zbog neuhvatljivosti ove kategorije: kao i svo stanovništvo u Bosni i Hercegovini, mladi se razlikuju ekonomski i klasno, pa im se tako razlikuju i mogućnosti. Mladi u BiH razlikuju se po državljanstvu, po nacionalnim preferencama, po mjestu prebivališta, po mjestu gdje idu po svoj rodni list, idejama o slobodi, idejama o pravdi, porodičnim historijama, konzumnim preferencama, informiranosti, nivou obrazovanja, načinu na koji vole, načinu na koji provode svakodnevnicu, po jačini želje da odu iz Bosne i Hercegovine. Ono što je, ipak, zajedničko za sve mlade u BiH, osim očitih demografskih označitelja, su floskule koje se za njihov opis upotrebljavaju u javnom prostoru: “Mladi trebaju biti donosioci promjena”; “Mladi trebaju nešto da urade”, “Mladi odlaze iz BiH”, “Neka mladi izađu na ulice”.

U takvom okruženju, mladi ne mogu biti ono što se od njih očekuje, jer su ta isprazna očekivanja u potpunom nesrazmjeru sa onim što je njima prethodilo: sa odgojem i obrazovanjem u post-dejtonskoj Bosni i Hercegovini na jednoj, i genezom protestne kulture mladih u BiH na drugoj strani.

Ove dvije teze, vođena svojim nedovoljnim iskustvom u polju obrazovanja i blagim izostankom entuzijazma za historijske činjenice, postavljam više kao otvorena pitanja za diskusiju nego kao tvrdnje. Nastupam iz pozicije mlade osobe koja je jedan dio svog obrazovanja provela u najboljim mogućim uvjetima koji se nude u Bosni i Hercegovini, a drugi dio trenutno provodi u dovoljno solidnim uvjetima van nje, hronično nezadovoljna strukturalnom paradigmom koja se već decenijama nameće mladima u našoj domovini: da je odlazak iz BiH obećanje bolje kvalitete života. Moje je viđenje da se između dualizama koji nastaju nesrazmjerom stvarnosti i očekivanja kriju razlozi za novu etno-nacionalnu katastrofu u nastajanju, ali, u isto vrijeme, i substancijalan potencijal za uspostavljanje kozmopolitske mreže bh. mladih koji svojim angažmanom tu katastrofu mogu transformisati za ostvarenje ideje Bosne i Hercegovine svih njenih naroda i građana. Pogledajmo, stoga, samo četiri od mnogih dualizama od kojih se mladima, reći će to upravo oni, “diže kosa na glavi”.

Očekivanje: Mladi u Bosni i Hercegovini trebaju protestovati.

Stvarnost: Proteste u Banja Luci povodom smrti dvadesetjednogodišnjeg Davida Dragičevića organizirao je njegov otac, a mnogi građani i građanke, njih 30.000, uključujući i studente i studentice, su mu se pridružili^[1]. U protestima u Sarajevu, zbog smrti dvije studentice, Selme Agić i Edite Malkoč, učestvovali su porodica, prijatelji i studenti i studentice fakulteta na kojem su studirale^[2]. Skup podrške dvojici očeva, Davoru Dragičeviću i Murizu Memiću, koji su izgubili svoje sinove, također održanom u Sarajevu, bio je jedan od najvećih skupova u posljednjih nekoliko godina^[3]. Učestvovali su i drugi gradovi Bosne i Hercegovine. Studenti su bili aktivni učesnici u svakim od ovih protesta, prvenstveno kao građani i građanke koji suosjećaju sa boli i gubitkom. Organizirana studentska zajednica nije prerasla u pokret sa zahtjevima koji potražuju veću političku promjenu i to nije puka odgovornost studenata. Hrabrost ljudi da usprkos jasnom miješanju države u zataškivanje dokaza o ubistvima u svim ovim slučajevima nastave protestovati, i hrabrost da u tome istraju usprkos nasilju vlasti koje se nad njima zbog protesta vrši, specifična je jer dolazi iz jasnog osjećaja boli i gubitka, koji je skoro svakoj mladoj osobi u Bosni i Hercegovini poznat. U ovakvom ustrojstvu, tražiti od studenata da postanu organizirano protestno tijelo znači tražiti od njih da ugroze svoje bližnje, svoju slobodu i budućnost u toj zemlji, što samo po sebi u jednoj demokratskoj državi sa funkcionalnim mehanizmima pravde ne bi trebalo biti dovoljan razlog za tiho gašenje protesta, no, u Bosni i Hercegovini je demokratska mogućnost pozitivnog ishoda tih protesta već od početka instalirana jedino u međunarodnim institucijama koje su odgovorne za Bosnu i Hercegovinu, a koje tu odgovornost, prema mladima, ne komuniciraju. Iako su bol i gubitak, kao dio većine ličnih iskustava mladih u BiH, i kao nešto sa čime se mogu identificirati, pokretač društvenih promjena, oni ne mogu da nadvladaju strah od ponovne boli i gubitka, što je nešto za što međunarodna zajednica kao skup birokratskih organa ne može imati sluha, a politički predstavnici mladih u BiH koriste kao jednu od značajki na osnovu koje dobijaju politički legitimitet i radikalno ulaze u javnu sferu, potpomognuti već dominatnim, no drugačijim, skoro elitističkim osjećajem straha sa zapada Evrope.

Uz to, protestna kultura mladih u Bosni i Hercegovini oduvijek je bila obojena etno-nacionalizmom. Čak je i revolucionarna studentska 1968^[4], jedna od najbitnijih godina za rađanje progresivnih ideja u modernoj historiji, na sarajevskim ulicama protekla otužno, sa kratkotrajnim maršom u kojem je jedna od figura koje su se neslavno pokušale istaći bio tada student medicine, nakon toga osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, koji je iste te ulice godinama krvnički terorisao. Nekoliko decenija kasnije, studenti su u sličnom otužnom samoinicijativnom izdanju bili spremni izaći na skup podrške turskom predsjedniku Erdoganu, ali većinski nezainteresirani za promjene u Zakonu o visokom obrazovanju koje na njihovu svakodnevnicu imaju direktan utjecaj. Jedini primjer iz recentne historije gdje su mladi bili aktivni organizatori, a ne samo učesnici protesta, te upravo sa ciljem koji se direktno tiče njih samih a potom i društvene pravde, bilii su protesti učenika srednje škole u Jajcu. Ovakvi učenici, koji su mahom ista generacija njihovih kolega koji su učestvovali u dokumentarnom programu Perspektiva, a koji su tamo pokazali različite stavove o podijeljenosti kojima su naučeni, ostaju jedan od primjera kolektivnog organiziranja nakon kojeg su zahtjevi ispunjeni, no oni ne demonstriraju osnovicu stanja mladih u BiH.

Očekivanje: Mladi u Bosni i Hercegovini trebaju biti osvježenje na bh. političkoj sceni.

Stvarnost: Trenutno postoje tri vrste političkih predstavnika mladih u BiH. Prva su staromodni etno-nacionalisti koji proizvode iste narative kao njihovi prethodnici. Njihova motivacija i uvjerenje da trebaju biti glas, ili glas mladih, povezane su sa osobnim političkim i ekonomskim ambicijama. Još uvijek su, kao i svoji prethodnici, u većini, i time ništa drugačiji od drugih, trenutno glasnih, evropskih, blago informiranih, mladih predstavnika. Ono što je specifično za njih je da oko sebe okupljaju ili istomišljenike koji za njih glasaju ili istomišljenike koji naprosto ne glasaju. Druga, nova vrsta političkih predstavnika mladih u BiH su odjek svjetskog alt-right pokreta zakukuljen u različite lokalne nacionalističke naracije. Ono što ih čini drugačijima od prvih su iskonska mržnja prema Drugome, koja prožima cijelo njihovo biće a nije samo naučena, te zabrinjavajući broj mladih koji su do tada bili nezainteresirani za demokratsko predstavljanje, a koje oni oko sebe uspijevaju okupiti kombinacijom demonstracije moći na društvenim medijima i obilnim korištenjem nacionalisitčkih i nacionalnih simbola. Treća vrsta političkih predstavnika mladih u BiH su informisani. Oni pripadaju različitim političkim opcijama, ili nevladinim organizacijama, republikanskim i demokratskim, te svojim angažmanom učestvuju u razvoju demokratskog društva u Bosni i Hercegovini. Budući da operiraju u imaginariju suprotnom od druge skupine, i pokušavaju surađivati sa institucijama koje dolaze iz imaginarija prve skupine, oslabljeni su do te mjere da postoje skoro paralelno sa prethodne dvije stvarnosti. Konflikt između ove tri skupine predstavnika, i mladih koji se oko njih okupljaju, dešava se na osobnim nivoima, a institucionalno je i društveno onemogućen odlaskom demokratskog tijela van države, individualnim pokušajima održavanja stabilnog mentalnog zdravlja te neuračunljivom selektivnošću organa pravde kada se radi o poštivanju međunarodnih konvencija kojih je Bosna i Hercegovina potpisnica. Mladi su, treba naglasiti, još uvijek skupina koja najaktivnije glasa na izborima, a u isto vrijeme i skupina koja pravi najozbiljnije pomake ka odlasku iz BiH, te skupina u kojoj je oko 50 % individua na neki način već učestvovala u društvenom životu BiH.^[5] Ove statistike, ipak, ne govore dovoljno o tome kakvo tijelo nastavlja da glasa u Bosni i Hercegovini, ali odgovore možemo pronaći upravo zaronivši u obrazovni sistem zemlje.

Očekivanje: Mladi u Bosni i Hercegovini trebaju biti nova snaga, neopterećena konfliktima devedesetih.

Nacionalno struktuiran i zastarjeo obrazovni sistem građane i građanke BIH od malih nogu uči vrijednostima koje ne doprinose društvenoj koheziji nego je planski i dugoročno razaraju. Glavne identificirane karakteristike ovog sistema su insistiranje na autoritativnim vrijednostima u kolektivu, ohrabrivanje autoritativnih ličnosti, učenje nezdravih i neinformisanih društvenih normi te ohrabrivanje dezorijentacije, atmosfere nedostatka perspektive, nezainteresiranosti i pasivnosti kao savršenih alata kako bi se stvorili patrijarhalno i nacionalno orjentirani glasači. Takva atmosfera doprinosi novim beskompromisnim prihvatanjem starih normi ponašanja koje mogu biti jedan od razloga zašto se Bosna i Hercegovina još uvijek suočava sa izazovima kada pokušava da za sebe stvori nove paradigme, kako u vanjskoj tako i u unutrašnjoj politici i kulturi. Druga strana ovog problema je neuključenost mladih koji još nisu stekli pravo glasa u promišljanje bosanskohercegovačke politike i stvarnosti. Iako postoje mnogi pozitivni pokušaji u civilnom društvu kako bi se mladima ponudio osjećaj pripadnosti i inspiracije, ovi se pokušaji mahom fokusiraju na individue koje su zainteresirane za učestvovanje u takvim inicijativama, no, individualni angažman, i unutrašnja želja i motivacija, nisu dovoljni za stvaranje društvene kohezije. Takav pristup ostavlja neinformiranu, manje politički obrazovanu mladež na marginama, stvarajući nezainteresirane, nezaposlene mlade, alijenizirane od stvarnosti BiH. Nakon srednje škole, mnogi tinejdžeri odustaju od svojih hobija, te upisuju fakultete bez obzira na svoje želje ili kapacitete, te se okreću prihvatljivim normama ponašanja koji glorificiraju finansijsko bogatstvo i duhovni mediokritet kao finalnu realizaciju uspješne individue. U takvoj atmosferi, sva mjesta u BiH ostaju bez svog mladog građanstva, koje se sve više kreće ka inostranstvu po završetku srednje škole ili ranije. Takvo stanje je pokazatelj negativnih društvenih i političkih posljedica koje bi se, neadresiranjem ovog problema, nastavile reproducirati, a koje uključuju daljnji gubitak nade, nastavak nedostatka društvenog i političkog angažmana građanstva, povodljivost ka najrigidnijim formama etnonacionalnog konzervativizma, daljnje korištenje religije kao alata ideologije i potencijalno radikaliziranje, daljnji gubitak dinamičnog potencijala mladih, osnaživanje postojećeg političkog sistema kao tla za reprodukciju nacionalistički nastrojenih individua, ideologizaciju formalnog obrazovanja, daljnji raspad političke i društvene atmosfere u BiH, daljni razvoj BiH kao plodne okoline za ideološke ekstremizme i nacionalne netrpeljivosti, rast već dominantne šovinističke kulture, daljnji nedostatak inicijative da se mladi uključe u dnevni politički život države i nastavak negativnih trendova u obrazovanju i daljni odliv mozgova. Generacije rođene devedesetih, ipak, odgojene su u dezorjentiranom civilnom društvu punom nade. Ta je karakteristika, ipak, prednost koja ne smije biti zanemarena.

Očekivanje: Mladi u Bosni i Hercegovini trebaju ostati u Bosni i Hercegovini, ili se vratiti u nju kako bi pokrenuli pozitivne društvene promjene.

Stvarnost: Čini se da je odlazak van naše zemlje, koliko god bio kozmopolitska dužnost koju si možemo priuštiti i time smo nalik na naše evropske vršnjake, u isto vrijeme i apsolutna egzistencijalna nužda koju si moramo priuštiti, a u toj smo osobini trenutno veoma usamljeni. Tu, nažalost, ne govorim samo o ekonomskim faktorima. Iako je nemogućnost zaposlenja ili nemogućnost pronalaska zaposlenja u struci jedan od glavnih razloga migracija, veoma visoko kotiraju i sljedeći percipirani rizici za život u BiH: rizici za zdravlje i život na radnom mjestu, nekorektna primjena zakona, zagađenje okoliša, različiti kriminalni i krijumčarski poslovi, nedovoljno efikasna borba protiv korupcije, nesigurnost radnog mjesta^[6]. Uzmimo u obzir da se u posljednjih nekoliko godina karakteristike populacije koja odlazi kreću prema visokoobrazovanom kadru koje je imalo zaposlenje u BiH. Privući mlade koji su otišli iz Bosne i Hercegovine znači ponuditi im stvarno obećanje društvene pravde koja se ne smije bazirati na nacionalističkim pokušajima instrumentaliziranja statusa žrtve i statusa osvetnika. Zadržati mlade u BiH znači omogućiti im karakterističnu bezbrižnost sa kojom se susreću u razgovorima sa svojim inostranim vršnjacima. Ovakve dvije inicijative su apstraktne i na njima se mora raditi dugoročno. One ne dolaze ideologijom i ne moraju podrazumijevati “uključenost svih aktera”^[7], ali moraju biti dovoljno osmišljene da obuhvate bosanskohercegovačku stvarnost kao cjelinu. One su, za generaciju koja prvi, drugi ili treći put glasa na izborima, već zakasnile^[8]. Ali te generacije su upravo one koje su bosanskohercegovačku stvarnost kao cjelinu prepoznale, i, bez obzira gdje su, u Bosni ili van nje, nisu od nje u potpunosti odustale. Čini se da je ta tiha naznaka kritičkog mišljenja jednog dijela populacije moguć kozmopolitski zanos^[9], koji bi sa sobom donio dosad nekarakterističnu društvenu koheziju i progres.

Ukratko, protestna kultura mladih u Bosni i Hercegovini u ovom je trenutku svedena na osobno učešće bez organiziranih inicijativa. Postoji mnogo razloga koji mogu biti identificirani kako bi se ovo stanje objasnilo, a mogu biti obuhvaćeni pod dvije generalne postavke: efekti odgoja i obrazovanja u post-dejtonskoj Bosni i Hercegovini na jednoj, te geneza protestne kulture mladih u BiH na drugoj strani. Unutar ove dvije postavke, mladi u BiH sreću se sa nizom prepreka koje su najčešće njihova direktna posljedica, te u nemogućnosti pronalaska rješenja sve više odlučuju započeti svoj odrasli život van zemlje. Ipak, i u ovakvom stanju postoji veliki subverzivni potencijal mladih, koji se jasno vidi upravo njihovim nastojanjima da, prije odluke o odlasku, učestvuju u demokratskom razvoju države.