Dalida Kozlić je dugogodišnja aktivistkinja za prava životinja, osoba čije se ime najčešće spominje kada se govori o borbi za zaštitu napuštenih pasa u Sarajevu. Dalida za serijal Plan B: Žene iz Bosne i Hercegovine govori o tome kako se razvio njen interes za prava životinja i kako danas izgleda njena borba za adekvatno provođenje Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH
Dalida Kozlić je 27-godišnja pravnica i jedna od najpoznatijih aktivistkinja za prava životinja u BiH, koja je bila aktivno uključena u proces donošenja državnog Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Njen angažman u oblasti zaštite napuštenih pasa koji su na ulicama Sarajeva i drugih gradova već godinama nezaštićeni, bolesni i gladni, te su i žrtve proizvoljnih progona i ubistava, poznat je kao jedan od najposvećenijih. Dalida je podnijela preko 50 krivičnih prijava zbog mučenja i ubijanja životinja na području BiH. Mnoge od tih krivičnih prijava se dotiču organiziranog kriminala koji se povezuje sa načinima (ne)zbrinjavanja napuštenih pasa, a svi predmeti su trenutno (još uvijek) u fazi istrage.
Na pitanje kako se razvio njen interes za prava životinja, Dalida kaže da se rodila s tim, odnosno da njena ljubav prema životinjama potiče iz porodičnog okruženja. Njen otac je jedan od najstarijih aktivista za prava životinja u BiH, koji se i prije rata borio protiv lovačkih društava, te hranio i spašavao napuštene pse. Majka je također ljubiteljica životinja. Kao porodica su o napuštenim životinjama brinuli i tokom rata, koliko su to prilike dozvoljavale. Dalida je rođena u Brezi, a danas živi u Brezi i u Sarajevu, gdje radi u jednoj advokatskoj kancelariji. No, njena zainteresiranost za prava životinja razvila se u potpunosti nakon augusta 2004. godine, kada je na nju (tada 14-godišnjakinju) i njenog oca, ispred njihove porodične kuće u Brezi, iz sačmarice pucao član lokalnog lovačkog društva. Dalida kaže da je to bio neuspjeli pokušaj ubistva, nakon čega je čovjek koji je pucao na njih usmrtio skotnu kuju koja je prolazila pored njihove kuće. “To je bila minuta mog života koja je odredila sve ono što se nakon toga dešavalo: koji ću fakultet upisati, čime ću se baviti, privatni život, prijateljstva, sve.”
Ovaj slučaj je u to vrijeme pokrenuo diskusiju o proizvoljnim odstrelima pasa kojima su često pribjegavali članovi lokalnih lovačkih društava, u kontekstu sigurnosti građana i građanki. No, slučaj nikada nije procesuiran do kraja zbog odugovlačenja na Kantonalnom tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona. U međuvremenu je muškarac koji je pucao na Dalidu i njenog oca umro, a ona se povezala sa grupama koje se bave zaštitom životinja, prvenstveno Udruženjem S.O.S. koje je djelovalo u Sarajevu. Iako nikada nije bila članica nijednog udruženja za zaštitu životinja, te je svoj angažman provodila samostalno, počela je surađivati sa grupom aktivista i aktivistkinja kako bi zajednički zagovarali usvajanje Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH. I prije donošenja ovog zakona je bilo ilegalno ubijati pse na ulici, te je mučenje i ubijanje životinja bilo krivično djelo, ali u ovom periodu se počinje o ovim problemima govoriti iz aspekta zakonske potrebe, sigurnosti građana i građanki, te humanosti prema životinjama. Zahvaljujući znanju engleskog jezika, Dalida se brzo povezala sa stranim organizacijama koje su pružale pomoć u ovom procesu, prije svega sa parlamentarcem Neilom Parishem iz Velike Britanije i sa Intergrupom Evropskog parlamenta za dobrobit i očuvanje životinja (European Parliament's Intergroup on the Welfare and Conservation of Animals). Lobiranje je trajalo pet godina, a zakon je usvojen 2009, kada je Dalida počela studirati pravo. “Ja sam završila fakultet koji volim. Kad se od 14. godine baviš zakonima, onda se za to i zainteresuješ. No, da nije bilo svih ovih dešavanja, možda bih danas bila nešto drugo, a ne pravnica.”
Aktivisti i aktivistkinje koji/e rade posao države
Kao što se moglo i očekivati, nakon što je donesen, Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja nije bio adekvatno implementiran. Dalida je tokom studija manje bila aktivna u zaštitarskim aktivnostima, te je fakultet završila u roku. No, 2012. godine počinje priča o azilu u Prači. “Tada sam počela više raditi na uspostavljanju pravne zaštite životinja, što je u stranim zemljama razvijena grana prava. U Srbiji postoji kao izborni predmet na fakultetu, dok u Zagrebu na Pravnom fakultetu postoji čitava grupa koja se bavi samo pravnom zaštitom životinja. To je ono što ja danas radim – prijavljujem krivična djela.” Prvu krivičnu prijavu vezanu za azil u Prači Dalida je podnijela 2012. godine zbog više krivičnih djela i zloupotrebe položaja. “To je sklonište za pse iz Kantona Sarajevo, koje se nalazi u Bosansko-podrinjskom kantonu, gdje veterinarska inspekcija Kantona Sarajevo ne može kontrolisati šta se dešava sa sarajevskim psima.” Početkom 2013. počinju se pojavljivati strašne priče o ovome azilu, a nakon upada aktivista i aktivistkinja dosta informacija izlazi na vidjelo.
Institucije na čije je radnje vezane za zbrinjavanje napuštenih pasa Dalida upozoravala tokom proteklih godina su azil u Prači, JP “Lokom”, Veterinarska stanica Novi Grad, Veterinarska stanica Kantona Sarajevo, Javno preduzeće “Rad” i Javno preduzeće “Komunalac” iz Hadžića u sklopu kojeg je neregistrirani azil Žunovnica. Dalida je jedina podnositeljica svih spomenutih krivičnih prijava koje sadrže po 50-60 stranica detaljnih objašnjenja o tome šta se dešava, uz DVD-ove sa pratećom dokumentacijom (video snimci, fotografije, izjave svjedoka...). Sve je ove krivične prijave sastavila i potpisala sama. Istraga je u toku i čeka se optužnica od strane Tužilaštva Kantona Sarajevo.
Dalidu u ovim aktivnostima podržavaju drugi aktivisti i aktivistkinje za prava životinja, koji se danas u javnosti nazivaju i predstavljaju lopovima. “U svemu ima grešaka i aktivizam je nešto u čemu ćeš uvijek pogriješiti, jer si suočen/a s biranjem između dva zla. Mi se svi/e borimo da se psi sklone sa ulica. Mi samo tražimo da se provede zakon u svakom svom članu i stavu, i da naš novac bude pravilno potrošen. Oni su predstavili da je mjesečno za psa potrebno 157 KM. Ja imam 180 pasa, smještenih na različitim lokacijama, i za najzahtjevnije od njih, koji su bolesni ili moraju jesti posebnu hranu, mi mjesečno treba najviše 50 KM. Problem se može riješiti. Postoji zakon koji je dobar i jasan, problem je samo što se zloupotrebljava.” Dalida ističe da se priča o tome kako su aktivisti i aktivistkinje lopovi pojavila u momentu kada se javno počelo govoriti o tome da se psi ubijaju radi novca. “Nas 15-ak sada ima 3000 pasa koji su sklonjeni s ulice, a da ne govorim o aktivistima/kinjama koji/e sklone po jednog psa ili mačku s ulice. Mi radimo posao države. To nije više lobiranje da se sprovede zakon, nego mi sprovodimo zakon. Mi skupljamo donacije jer nemamo novca. Onda kažu: ‘A zašto pomažu?’ A zašto neko ne bi pomagao? Mi radimo nešto što nam je zakon dozvolio, i pritom provodimo zakon koji su oni dužni provesti. To je ono što ljudi trebaju da shvate: mi smo tu da natjeramo vlast da naša sredstva usmjeri namjenski, i po zakonu.”
Potrebno je promijeniti svijest građana i građanki
Nije teško primijetiti rastuću moralnu paniku vezanu za problem napuštenih pasa, koja pogotovo u posljednje vrijeme zadobiva zastrašujuće razmjere. Govori se o ujedima, zaraznim bolestima, napadima... Kako bi se upozorilo na alarmantnu situaciju, 11. novembra 2017. je u Sarajevu održan protest aktivista i aktivistkinja za prava životinja koji/e su zahtijevali/e hitnu provedbu Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH. Dalida je zadovoljna protestima i odzivom od oko dvije hiljade ljudi, te najavljuje još aktivnosti. Ona nastavlja svoj angažman na pravnoj zaštiti životinja, jer njen rad ne staje na podignutim krivičnim prijavama. “To je ono što podrazumijeva pravna zaštita životinja – da se natjeraju svi organi koji su dužni da sprovedu zakon da ga i provode, da se sankcionišu oni koji zakon krše, a da ne govorim o radu policije i tužilaštva. Nedopustivo je da policija ne zna da je mučenje i ubijanje životinja krivično djelo.”
Dalida ističe da se jedini napredak u vezi ovog pitanja može postići ako se promijeni svijest građana i građanki. Smatra da je kao pojedinka dosta uradila na ovom pitanju, i sa vremenske distance uvijek izgleda kao da je mogla uraditi i više, ali nastavlja raditi na tome. Njena borba je sa sobom donijela i brojne pritiske, kako na nju, tako i na njenu porodicu. Njen otac je u februaru ove godine imao infarkt, pokušali su joj zapaliti auto, više puta su je fizički pokušavali napasti, a svaka inspekcija je pohodila njenu kuću u Brezi zbog napuštenih pasa koje je zbrinjavala. Po prirodi je uporna osoba koja ne odustaje. “Nakon što sam preživjela pokušaj ubistva 2004. godine, u meni nema straha. Ne razmišljam o tome hoće li neko ponovo pucati na mene. Razmišljam tako da situaciju u kojoj se nalazim iznesem najbolje što mogu.” U tome joj je najbitnija podrška porodice, iako su njeni roditelji narušenog zdravlja. “Koliko god da smo jaki izvana, čovjeka jede nepravda iznutra. No, isto tako znam, iz profesionalnog iskustva, da si gotov čim saviješ vrat. Ako si nešto počeo/la, idi do kraja, uzdignute glave, pa kako bude.”
Kada se zakon bude pravilno sprovodio, neće biti pasa na ulicama
Priznaje da povremeno ima psihičkih padova, pa razmišlja o tome što joj je sve to trebalo, ali za nju je razlika koju napravi za kvalitet života napuštenih životinja vrijedna svega. “Meni je satisfakcija razlika koju napravim kod psa kojeg sam našla sa odsječenom šapom, kod psa koji je imao trećinu kilaže koju je trebao da ima, koji je sav bio u ranama, a sad je kod mene u dnevnom boravku i u tip top stanju.” Kod kuće pored pasa ima i 20-ak mačaka, kao i zečeve i koze koje je spasila od klanja, te goluba kojeg je povrijeđenog pronašla pred kancelarijom. “Ja znam da oni nemaju nikoga. Ja njima trebam. Ko bi pomogao mom psu, kojem je rep otpao od demodexa? Ko bi pomogao jednom leglu koje sam našla u šumi? To je ono što me tjera da idem dalje, i tako se nosim sa pritiskom. Bude padova, ali se onda sjetim uspjeha, jer je meni svaki spašeni život uspjeh.”
Kaže da, zbog brojnih obaveza, privatnog i društvenog života baš i nema. Ima mali krug prijatelja i prijateljica s kojima se ponekad sastane. Posao je opušta, jer profesionalno nema problem sa pritiskom i voli svoj posao. Ponekad pogleda film, ili pročita neku knjigu, jer jako voli čitati. “Dan počinje s tatom i dogovorom šta ćemo i kako ćemo, jer kad imaš 180 pasa, uvijek imaš neku situaciju. Na poslu se uspijem isključiti sve dok ne pogledam na telefon. Zvono mi je na telefonu uvijek isključeno, jer ne podnosim zvuk telefona. Na poslu sam u svom elementu. Nemam neko radno vrijeme, jer sam krivičarka. To je takav posao, ali ja to volim, volim taj adrenalin i neizvjesnost.”
U jednom od intervjua Dalida je izjavila da je bh. društvo psihopatsko društvo, te i dalje stoji pri ovoj izjavi. Primjećuje da većina ljudi svoje frustracije liječi online, na Facebooku i Klixu. “Od te mase nezadovoljnih postoje ljudi koji svoje frustracije liječe ne na onima koji im ne daju posao, nego će im biti kriv neki cuko, kojeg će zatući sjekirom. Čim imaš potrebu da svoju frustraciju ne rješavaš zrelo, tipa ako nemaš posao, ne napraviš frku, nego se napiješ i isječeš cuku na komade, ti nisi za posla nego za ustanove. Odgajaju se generacije djece kojoj roditelji govore da šutnu nogom psa od tri mjeseca jer je 'opasan'. Pravimo generaciju psihopata, koja nema apsolutno nikakve perspektive. Za to im nije kriv pas na ulici. Pobuna se ne vrši nad onima koji se ne mogu braniti, jer se životinje ne mogu braniti. Pobuna se vrši nad onima koji su krivi.”
Uprkos svemu, Dalida se ne želi odseliti iz BiH, iako bi imala priliku za to. “Ja jednostavno nisam tip koji može staviti tačku i reći ‘Odoh ja u drugi život’. Ali trebala bih malo putovati, trebala bih se malo opustiti, jer i ja sam od krvi i mesa, i sve ovo utječe na mene.” Zadnje pitanje se postavlja samo od sebe: da li je sve vrijedno na kraju? “Za svaki spašeni život, za svaku životinju za koju sam direktno ili indirektno utjecala da joj bude bolje, za svaku akciju šintora koja je propala jer ih je zaustavilo ono što sam ja radila, meni je bilo vrijedno. Bilo kakvo povlačenje iz toga bi bilo da smo 'džaba izginuli'. Kad kažu da će provesti zakon onako kako stoji u zakonu, mi više nećemo imati pse na ulicama. Mi ćemo biti zadovoljni, psi će biti zadovoljni, sistem koji postoji će moći funkcionisati.”