Aida Kalender je kulturna radnica i aktivistkinja čije se ime veže za brojne inicijative od društvenog značaja od kraja rata pa naovamo. Počev od Radija ZID u ratnom periodu, pa do najrecentnije građanske akcije “Ja sam Muzej” koja je rezultirala ponovnim otvaranjem Zemaljskog muzeja BiH u septembru 2015, Aidin društveni i kulturni angažman se proteže kroz posljednjih dvadesetak godina.
Aida Kalender: Aktivizam je ponovno osvajanje dostojanstva za ponižene
Aida Kalender je kulturna radnica i aktivistkinja čije se ime veže za brojne inicijative od društvenog značaja od kraja rata pa naovamo. Počev od Radija ZID u ratnom periodu, pa do najrecentnije građanske akcije “Ja sam Muzej” koja je rezultirala ponovnim otvaranjem Zemaljskog muzeja BiH u septembru 2015, Aidin društveni i kulturni angažman se proteže kroz posljednjih dvadesetak godina.
Aidinu priču započet ćemo sa slavnim ratnim Radijem Zid, gdje je počela raditi 1993. godine. Aida se sa godinu dana mlađom sestrom iz Livna doselila u Sarajevo neposredno pred početak rata. Bile su studentice, nisu poznavale nikoga u zgradi u kojoj su živjele, a rat ih je zatekao bez zaliha hrane i sa pola kile kafe. Aidina sestra u martu 1992. obolijeva od psihoze. “Rat je za mene bio usputna stvar. Najveći šok je bila sestrina bolest, situacija u kojoj jedna briljantna, obrazovana i elokventna djevojka odjednom postaje invalid, a ja, također dijete, odjednom moram da se nosim sa tom situacijom”, prepričava Aida. Drugarica iz zgrade u kojoj su živjele (koja je imala tranzistor i akumulator) je Aidi rekla da “ima nekakva audicija za neki radio”. Kao zaljubljenica u medije, koja je uporedo gledala spotove na MTV-u i TV prenose iz Skupštine BiH u kojima je Karadžić najavljivao početak rata, Aida je odlučila pokušati. Na audiciji je bila među prvima, te je tako počela raditi na Radiju ZID (i to prvih godinu dana u sportskoj redakciji, jer u kulturnoj nije bilo mjesta).
Rađanje Future
“Radio ZID je tokom rata bio oaza kreativnosti i pozitivne energije. To je najbolja stvar koja mi se desila u životu. Imali smo sjajnu ekipu koju i dan danas smatram braćom i sestrama”, prisjeća se Aida, koja je istovremeno radila i kao novinarka kulture u sedmičnjaku Bosna (ratna verzija Slobodne Bosne) sa ekipom novinara poput Senada Avdića, Nerzuka Ćurka i Ozrena Kebe. “Rat mi je pomogao da otkrijem strast prema novinarstvu, koje sam doživljavala kao plemenitu, važnu i visokoetičku profesiju. Nažalost, ona je danas potpuno devalvirana terorom internet komentatora, fenomenom alternativnih činjenica, doktrinom šoka i društvom spektakla koje je potpuno progutalo medije. Slažem se sa autorima/icama koji/e smatraju da objektivno i na činjenicama utemeljeno novinarstvo nikada nije bilo važnije nego danas.”
Nakon što je Radio ZID prestao sa radom, radijska ekipa odlučila je organizirati muzičke događaje za mlade. U postratnim godinama su, kako kaže Aida, prštali od adrenalina. Godine 1998. registrirano je Udruženje Akcija, a iste godine su, zajedno sa partnerskim organizacijama iz Njemačke, napravili i party elektronske muzike u Sarajevu. Party se održao u dvorani Doma mladih koja je u ratu bila zapaljena. “Ušli/e smo u zgradu, postavili/e skele, skinuli/e zapaljeni krov, postavili/e željezne žice na prozore, doveli/e statičare da nam daju garanciju da nećemo propasti kroz pod dvorane dok budemo plesali/e. Party je bio fantastičan. Bilo je magično plesati uz genijalnu muziku u dvorani bez krova, pod zvijezdama.” Tako je nastala Futura, kultni muzički festival koji će se pamtiti godinama kao događaj koji je tada zamrloj kulturnoj sceni dao novi zamah. “Tada sam shvatila da je sve moguće napraviti ako imaš dobru ideju, kvalitetne partnere i ako radiš jako, jako puno.” Aida dodaje da odatle i potiče njena strast za naizgled nemogućim projektima u prostorima koje niko ne vidi kao mjesta za kulturu, i za logistički zahtjevnim poduhvatima izgradnje gradova u gradu.
Futura je imala pet izdanja u periodu od 1998. i 2002, a održavala se uz pomoć međunarodnih fondova i u partnerstvu Akcije i njemačkih organizacija poput Love Paradea ili WMF-a. “Futura nikada nije bila zamišljena kao komercijalni muzički događaj. Uvijek smo je smatrali kulturnim događajem sa snažnim društvenim angažmanom i umjetničkom komponentom, i to je ono što ju je odvajalo od sličnih događaja u regionu”, kaže Aida. Nažalost, nakon što su se povukli međunarodni fondovi, festival je ostao bez mogućnosti finansiranja, jer niko u BiH nije bio spreman da ga ozbiljno podrži, te je tako njegova priča i završena.
Glas kulturnih radnika i radnica
Danas bi se moglo reći da je Futura za Aidu bila samo vježba, jer su uslijedili mnogo ozbiljniji projekti. Kampanja podrške zatvorenom Zemaljskom muzeju BiH dala je novo lice aktivizmu i predstavila koncept građanske okupacije prostora u znak protesta, ali i solidarnosti sa radnicima i radnicama ove kulturne ustanove. Uprkos tome što je situacija izgledala nepopravljivo, Aida je bila uvjerena da se stvari mogu pokrenuti. Dirnula ju je požrtvovanost radnika i radnica Muzeja koji su, i pored toga što nisu imali plate i što su radili u u prostoru bez grijanja, čuvali kolekcije Muzeja. U akciji za Muzej je Aida “upregnula” sva svoja znanja i vještine – počev od uvođenja interneta u Muzej, preko osiguranja eksponata kako ne bi bili oštećeni, pa do ozbiljnijih zadataka poput sprečavanja zloupotrebe akcije od strane desničarskih aktivista, odolijevanja političkim i drugim pritiscima, ali i držanja pažnje medija. Kampanja je sjajno uspjela - građani i građanke su solidarno reagirali/e i dežurali/e u Muzeju, sve je bilo iznimno medijski popraćeno, a muzej je na kraju otvoren. No, kao što je često slučaj, aktivistički angažman i prelaženje vlastitih granica izdržljivosti imali su visoku cijenu – Aida je nakon kampanje dobila upalu pluća i astmu od koje se liječila narednih pola godine.
Najvažnija lekcija koju je naučila iz borbe za Muzej je da nikada ne treba odustati od cilja, ma kako nedostižno izgledao. “Aktivizam u BiH treba ponuditi platformu za makar najmanju pobjedu pojedinca/ke, koji/a je potpuno marginaliziran/a pljačkaškim kapitalizmom. Aktivizam je ponovno osvajanje dostojanstva za ponižene.” Aida ističe da se veliki broj aktivističkih akcija danas radi ad hoc: “Nema pogleda na širu sliku, ne sarađuje se sa mnogo aktera/ki, nema strategije, nema istraživanja, čitanja, izgradnje međusobnog povjerenja među aktivistima i aktivistkinjama... Kao da se unaprijed odlučilo da će cijela stvar propasti. I aktivizam je nerijetko poza, dobra kompozicija za fotku na Instagramu. Zar nije najtužniji rezultat februarskih protesta u BiH činjenica da su se gotovo svi aktivisti/kinje međusobno posvađali/e?”
Aida je magistrirala menadžment u kulturi i kulturne politike, što je bio akademski odraz njenog dugogodišnjeg rada na terenu. Trenutno radi pri Desku Kreativna Evropa za BiH i njen je zadatak da kulturni sektor u BiH informira o mogućnostima finansiranja kulture iz evropskih fondova, te da asistira pri predaji aplikacija. “Ovaj posao je zanimljiv jer obilazim cijelu BiH, razgovaram sa kulturnjacima iz cijele zemlje, što je društveni kapital ogromne vrijednosti. Energija, kreativnost i entuzijazam kulturnih radnika/ca, naročito izvan Sarajeva, ogroman su izvor inspiracije.” Programska je direktorica Akcije koja ima tim od šest ljudi, i gdje je u toku nekoliko kampanja u oblasti kulture. Jedna od njih je informiranje gradova u BiH o mogućnostima prijave za Evropsku prijestolnicu kulture, najdugovječniji kulturni program na nivou Evropske unije. Značaj prijave za Evropsku prijestolnicu kulture je što se time gradske uprave potiču na promišljanje kulture i na izradu kulturnih strategija. “Nikada nismo strateški razgovarali/e o infrastrukturi za kulturu, o odgovornosti javnih institucija kulture prema građanima/kama koji/e ih i finansiraju, o stvaranju instrumenata za podršku mladim umjetnicima/cama, o transparentnosti raspodjele javnih sredstava za kulturu… Ovaj proces vidim kao šansu da se glas kulturnih radnika/ca, naročito iz nezavisnog sektora, više čuje.” Pored toga, Akcija osmišljava program treninga za kulturne radnike/ce, a u pripremi je i veliki projekt vezan za domove kulture u BiH.
Moć ličnog i kolektivnog djelovanja
Aida je aktivistkinja od tinejdžerskog doba, kada je išla na radne akcije i bila članica livanjskog Saveza socijalističke omladine. Ključno pitanje za aktivistkinju koja toliko godina ne gubi entuzijazam je upravo kako ga održati u sredini u kojoj se sve čini teškim. Aida kaže da je njena glavna motivacija poriv da ne bude bespomoćna. “Naziv udruženja Akcija najbolje opisuje moj karakter - vjerujem u moć ličnog i kolektivnog djelovanja, pa čak i u situacijama kada stvari djeluju beznadežno. To je moj životni credo.” U tom smislu, odlučila je do najbolje mjere iskoristiti svoje najvrednije osobine. “Vješta sam organizatorica, mogu sintetizirati različita znanja, jako puno radim, kreativna sam i što je najvažnije - hrabra. Kolaborativni sam duh, trudim se krotiti vlastiti ego i sanjam o projektima koji bi ujedinili na desetine pojedinaca/ki i organizacija/institucija, jer vjerujem da samo kroz povezivanje i saradnju možemo otići korak dalje od svakodnevnog individualnog preživljavanja i kukanja. Mrzim ‘otaljavanje’, jer dok otaljavaš posao, otaljavaš i vlastiti život.” Konačno, osvrnula se i na nezaobilazni element marginalizacije žena u kontekstu poslovnog liderstva: “Najviše me šokira fatalistička odlučnost balkanskih kvazi-mačo muškaraca da po cijenu vlastite propasti ne prepuste liderstvo pametnoj i sposobnoj ženi. Zbog toga sam vjerovatno samozaposlena. Ne bih podnijela formalnu hijerarhiju u javnom ili privatnom sektoru koja nije bazirana na meritokraciji.”
Uz neumoran duh i upornost Aidini projekti uspijevali su u teškim uvjetima bh. društvene stvarnosti. Nezaobilazno je bilo pitati je zašto ostaje u BiH kada svoje potencijale može iskoristiti i drugdje. Ona kaže da je glavni razlog za to njena sestra, ali i to što odlično poznaje bh. kontekst i u njemu vidi mnoštvo izazova i mogućnosti za djelovanje. Istovremeno je rastužuje nemogućnost povezivanja organizacija i pojedinaca/ki koji/e su na istoj strani, jer to marginalizira sve individualne napore i male osvojene pobjede. “Jasno mi je da moram strateški birati svoje borbe, i ne trošiti vrijeme ni energiju na neozbiljne projekte i inicijative. Sarajevska čaršija je davno definisala profil luzera-aktiviste koji radi za opšte dobro popularnom rečenicom o igranju za raju i zanemarivanju taktike. Ne želim biti luzer, što u dogledno vrijeme može značiti ili promjenu čaršije ili promjenu sektora u kojem radim.”
