Lokalni izbori u Stocu – Povratak u stvarnost
Ispod žita
Negdje kod Ljubinja počela je padati kiša. Kiša nekako priliči ponedjeljku, tom omraženom danu, danu za poslovne ljude i školarce. No, ovaj je ponedjeljak bio poseban, bio je to postizborni ponedjeljak, a takvi znaju biti bolni, cijelu zemlju kao da zahvati težak mamurluk. Ja sam se vraćao iz Crne Gore. Predizborni tjedan sam proveo u potpunoj i iznimno blaženoj medijskoj i svakoj drugoj izolaciji. Bio sam sudionik spisateljske kolonije u selu Čelobrdo iznad Svetog Stefana. Nismo imali stalan pristup internetu, nismo imali televiziju, nismo palili radio, uglavnom nismo imali pojma što se događa u takozvanoj civilizaciji. Osobno nisam imao nikakav problem s tom izolacijom. Čak mi je prijala. A nije trebalo dugo nakon povratka u civilizaciju da shvatim i zašto.
Naime, prva vijest koju sam čuo nakon što sam se ukopčao u stvarni svijet bila je ona o incidentima tijekom lokalnih izbora u Stocu. Građansku dužnost, dakle, nisam obavio. Dužnost, koja je, zapravo, moje ljudsko pravo u demokraciji, nisam ni mogao obaviti obzirom sam iz Mostara u kojem, kako je to većini ljudi poznato, se lokalni izbori (inače, po mom mišljenju, daleko bitniji od općih) ne održavaju već treći izborni ciklus. Mostar je po tome jedinstven slučaj u Bosni i Hercegovini, a, vjerujem, i u ostatku Europe. Vijest o onome što se odgađalo u Stocu na dan izbora nagnala me da mislim o tome kako živim u navodnoj demokraciji u kojoj stotinjak tisuća ljudi ne može ostvariti svoje osnovno pravo – ono da bira i bude birano u organe izvršne gradske vlasti. Mnogi su, dakako, odmah pomislili da su incidenti u Stocu inscenirani kako bi se i taj hercegovački gradić „mostarizirao“, odnosno kako bi ga se dovelo u situaciju formalnog bezvlašća koje je u Mostaru na snazi evo već devetu godinu. Moram priznati da je to bila i moja prva misao unatoč tomu što nisam znao sve detalje pomenutih incidenata. No, pitanje je, onima slabije upućenima u to kako izgleda ekonomska tranzicija, zašto se takvo što uopće događa?
Stolac
Kad smo ulazili u Stolac kiša je već uveliko pljuštala. Nebo se smračilo, bilo je gotovo noćno unatoč tomu što je tek bilo kasno popodne djelovalo je zlokobno. Ne vjerujem u znakove s neba, ali nešto me teško pritisnulo u grudima dok smo se vozili pustim stolačkim ulicama. Mediteranci imaju problema s kišom, ali dok smo se vozili kroz Stolac ipak smo osjetili da je neobično pusto, nabrojali smo svega jedan automobil na cesti, kavane su bile potpuno prazne, prodavnice su djelovale zamandaljeno i uopće sve je izgledalo kao scenografija za neki holivudski film katastrofe. Već sam to zapisao u jednom kratkom dnevničkom zapisu, ali zastrašujuće je bilo pogotovu to što su jedina lica koja smo vidjeli bila ona koja su nam se, svojom izvještačenom odlučnošću, rugala s predizbornih plakata. Svakako, politika u Bosni i Hercegovini se već dvadesetak godina ruga građanima ove zemlje, koja iz godine u godinu sve manje biva državom a sve više podsjeća na teritorij za svakovrsne političke i ine eksprimente koji, uglavnom, ne uspijevaju te svi počinjemo ličiti na zamorce koji polako umiru i žive u duhovnim i materijalnim mukama. Teške su to riječi, ali katkad treba stvari gurnuti u ekstrem kako bi ih se valjano opisalo.
Jedan od najtužnijih prizora koji možete vidjeti prolazeći kroz bosanskohercegovačke gradove jesu napušteni i razoreni industrijski pejzaži. Oni su obično na obodima gradova i stoje tu kao podsjetnik da je na svijetu u neka davna doba postojala i ideja budućnosti. Stolac tu nije iznimka, a ti pejzaži su onako natopljeni onom tamnom postizbornom kišom djelovali još tužnije. To je bio zadnji prizor koji smo vidjeli napuštajući opustjeli Stolac, jedan od gradova talaca političke gramzivosti i sveopćeg potonuća u duhovnu i intelektualnu bijedu, koja uvijek nepogrešivo prati onu materijalnu. Katkad mi se čini da je jedini politički cilj u Bosni i Hercegovini dovesti ljude u to poludivlje stanje u kojem će slijepo činiti sve što im se zapovijedi tek da bi samo i jedino opstali bez jasne ideje što bi s tim opstankom uopće činili.
Prvobitna akumulacija i protuprirodne koalicije
Trubim o tome neprestano. I kad me se pita i kad me se ne pita. Ali dojma sam da rijetko tko shvata što se u Bosni i Hercegovini događa od početka devedesetih. Grubo rečeno živimo u vremenu prvobitne akumulacije kapitala, politički korektan ekonomski naziv za sveopću pljačku javnih dobara i resursa bio je tranzicija. I upravo u tome je ključ svega što se događa u Bosni i Hercegovini pa i onog izoliranog stolačkog izbornog incidenta.
Naime, od početka devedesetih u Bosni i Hercegovini je na vlasti koalicija nacionalnih/nacionalističkih stranaka. Mnogima se to čini neprirodnim, ali ako malo bolje razmislite nema ništa prirodnije od takvih koalicija. To su komplementarni politički programi zasnovani na neprekidnom homogeniranju određenog naciona i to su ljudi koji se savršeno dobro razumiju, jer imaju iste ciljeve. No, nacionalna pitanja u Bosni i Hercegovini odavno su postala obična politička krinka za gorepomenutu prvobitnu akumulaciju kapitala, koja je oduvijek bila, a i danas jeste zasnovana na sumnjivim privatizacijama i trgovanju javnim resursima, koje bismo narodski mogli nazvati pljačkom. Obzirom da je u takvim sustavima sve usko povezano i korumpirano tako je i pravosudni sustav dio cijele priče pa se ta pljačka nekako legalizira ili se za nju, jednostavno, ne odgovara. U takvoj situaciji bahatost političkih aktera ide do otvorenog vrijeđanja inteligencije i zdravog razuma ili barem onoga što je od tih obilježja civiliziranih bića ostalo. Nisu ovdje razrušeni samo industrijski pejzaži, ovdje je pregažen i zdrav razum. I to je ono što daje jako malo nade da ćemo se uskoro oporaviti, shvatiti što nam je budućnost, dogovoriti se oko nje, napraviti za nju nekakav plan i krenuti u tom smjeru.
Elem, treba nešto reći o načinima koaliranja u Bosni i Hercegovini. Nacionalističko koaliranje, naime, podrazumijeva i povremene incidente koji će homogenizirati „narod“ i okupiti ga oko nazovi bitnih nacionalnih interesa, a u pozadini, na sigurnom i toplom se odvijaju stvari oko kojih se u suvremenoj politici sve vrti.
Uspostaviti period formalnog bezvlašća na lokalnoj razini je bitno jer se tako stvara pravna siva zona u kojoj se ortačkoposlovne kombinacije mogu nesmetano odvijati. To je slučaj s Mostarom, a ne bi me čudilo i da je to politički plan za Stolac. Nema tu nikakvih nacionalnih, nikakvih javnih interesa. Sukobi se redovito fabriciraju i vrlo su koordinirani sa strane starih koalicijskih partnera. Postoji tu i razlog za stvarni sukob, ali on nema nikakve veze s nacionalnim interesima i bilo kakvom ugroženošću bilo koga, jer u BiH je ugrožen jedino zdrav razum, sve drugo uživa i brčka se u toplom blatu BH političke stvarnosti. Statut grada Mostara jeste problem, ali nikako nacionalni. Ima tu malo, da se prosto izrazim, zapišavanja teritorija, ali razlog tom zapišavanju jeste borba da se obezbjedi „pole – position“ u trgovini javnim resursima i raskućivanju i ono malo zdravog privrednog tkiva. To je slučaj s Mostarom, a vjerujem da je to trenutno slučaj i sa Stocem. Dakle, stvar je u tome da se obezbjedi pozicija u kojoj će taj i taj politički subjekt posredovati u privatizacijama i drugim tranzicijskim dealovima. Političko posredovanje u poslovima se jako dobro honorira od investitora, a to se honoriranje uglavnom odvija ispod žita. Govorimo o onome što se naziva čistim novcem za koji nitko nije čuo niti ga je itko vidio osim kad se počne materijalizirati u vidu vila, vikendica, voznog parka isl. To je ključ sukoba koji se događaju na BH političkoj sceni. Bitno je, dakle, biti u poziciji političkog posrednika u arčenju i rasprodaji javnih prostora, u privatizaciji nekada javnih kompanija itd. A to što se bosanskohercegovačkom narodu privatni uspijeva prodati pod nacionalni interes govori o stupnju političke svjesnosti ljudi koji žive ovoj zemlji. Tu smo svi skupa na razini predškolske djece.
Izbori
Izbora u BH, zapravo, nema. Oni su puka formalnost i jedan od načina da se okrene nešto javnog novca. Mi živimo u diktaturi, ali ne personaliziranoj. Kako drugačije nazvati stanje u kojem već četvrt stoljeća u strukturama vlasti sjede predstavnici jednih istih partija? Uostalom, to je sve privid demokracije, privid izbora. Demokracija postavljena na ovaj način je privid realizirane ideje demokracije. A kapitalizam u Bosni i Hercegovini se ne bazira na poticanju privatnog poduzetništva, na novim idejama, vibratnim i vrijednim ljudima, nego na zaposjedanju javnih firmi i baratanju javnim novcem te feudaliziranju javnih dobara. To je suština svega. A ljudima se u oči baca prašina nacionalnih interesa. Nije njih teško politički oslijepiti, valjda je zato i početak cijelog tranzicijskog procesa morao biti rat. Zbog njega je još uvijek lako manipulirati osjećajima ljudi. A njima, onima odozgo, što bi rek'o naš blentavi narod, su emocije običnih građana tek politički alat.
Građanska BiH
Ovo pišem kako ne bi ispalo da sam nekakav sumanuti sanjar. Na priču o nekakvoj „građanskoj“ državi Bosni i Hercegovini mene što se tiče možemo staviti točku. Isto tako možemo zaboraviti na „građanske“ partije. Ništa od toga ne može biti. Možda je potrebno početi oporavak odbacivanjem te ublehe. Dakako, kad kažemo građansko u slučaju Bosne i Hercegovine mislimo na nenacionalističko/nenacionalno/anacionalno, kako god. Rezultati popisa stanovništva iz 2013. godine bili su zadnji čavao u lijes tih ideja. Ispalo je da 97 posto stanovnika Bosne i Hercegovine vrlo dobro zna tko je i što je. Tako se ja kao neopredjeljen nemam što pitati niti se mogu nadati nekom smislenom političkom pokretu. Mogu samo lajati na zvijezde i pokušavati da otvorim oči zamazane katranom nacionalnih interesa.
Dakle, narod zna, narod bira i valja se prepustiti bolnim političko - ekonomskim procesima koji slijede. Homogenizacija je uspjela, a kad se konačno završi pljačka i raskućivanje možemo se nadati dugoročnom smirivanju tenzija, jer tada će stabilna i funkcionalna pravna država trebati ovima danas umiješanim u prljave poslove da ih štiti od likova koji su isti kao i oni.
A narod...
A narod će sve to potpisati, narod je lojalan, narodu nije jasno što se ja bunim kad se zna kako se rade stvari, kako se dolazi do posla, do stipendije, do državne potpore. Trebaš se samo popisati kao jedan od njih i potpisati pristupnicu pravoj strani, pardon, stranci. Tako smo i došli u ovu talačku krizu, jer smo svi redom korumpirani i podmazani, netko poslom čistačice, a netko s par milijuna markica. I mirna Bosna, a i Hercegovina. I Perić sit i Kaplan na broju.
Bare, Poljine...
Grubo je to zvučalo, ali, kako rekoh, nekada treba gurnuti stvari u ekstrem kako bi ih se što bolje dočaralo. Viktor Ivančić je jednom prigodom zapisao da se rat u Hrvatskoj vodio kako bi danas Ivica Todorić mogao živjeti u dvorcu. Na žalost, tuga me preplavljuje kada god pomislim na to, jer ljudska me glupost neopisivo žalosti, isti je slučaj i s Bosnom i Hercegovinom. Pogledajte u mostarske Bare, pogledajte Poljine, posjetite Tvrdoš i Laktaše, otiđite vidjeti gdje i kako žive ratni pobjednici i vidjet ćete zbog čega u Mostaru nema izbora već devet godina i zašto su se tijekom lokalnih izbora u Stocu dogodili incidenti. Naši političari trebaju svoje pozicije kako bi svojim poslovnim partnerima olakšali feudaliziranje naših gradova i života. Zato ne biraju sredstva, zato neće ni Stolac ostaviti da bude tužan u miru božjem i ljudskom.