Male hidroelektrane, ali pod drugačijim uvjetima

U posljednje vrijeme svjedoci smo različitih kampanja koje se vode protiv izgradnje postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora. Prije svega, se to odnosi na izgradnju malih hidroelektrana (mHE). Takve kampanje su ranije na ovim prostorima bile isključivo rezervirane za odlagališta otpada koje nitko ne želi u svom dvorištu (iako se čini da građani nemaju ništa protiv nelegalnih odlagališta koji svaki dan niču pored puteva i vodotoka?). Sa druge strane svjedoci smo i različitim istraživanjima koja ukazuju da se tranzicijom na obnovljive izvore energije i distribuiranu proizvodnju ostvaruje demokratizacija energetskog sektora, povećava transparentnost, te ostvaruju različite prednosti za lokalnu zajednicu. Kada uzmemo u obzir i podatke o rastu broja energetskih zadruga u svijetu i procentu električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora u vlasništvu građana, koji se u nekim od zemalja poput Njemačke i Danske penje i do vrtoglavih 50%, ne možemo, a da se ne zapitamo što mi to pogrešno radimo? Također, prema novinskim napisima, pogotovo onima iz Centra za istraživačko novinarstvo, kojima ne možemo, a da ne vjerujemo, imajući u vidu hrpu dokaza koje podastiru u svojim člancima, nemoguće je shvatiti kako je sektor obnovljivih izvora energije, postao čak možda korumpiraniji i netransparentniji od konvencionalnog sektora fosilnih goriva. Kako je moguće da se i to uništava, iako se zna da je to ogromni potencijal za otvaranje novih radnih mjesta i čišći okoliš, dvije stvari nasušno potrebne Bosni i Hercegovini.

Kako uspostaviti balans?

Imajući u vidu nizak nivo industrijske proizvodnje, te jedan specifičan fenomen, jako izražen među građanima u Bosni i Hercegovini, poznat kao „energijsko siromaštvo“, potrebe za električnom energijom ovdje ne rastu po istoj stopi kao u ostatku svijeta, već proizvodimo višak električne energije koji se izvozi.[1]

Energijsko siromaštvo predstavlja jedan od ključnih problema. Naime, uz kontinuirani porast cijena energije sve više domaćinstava suočeno je s problemima u podmirivanju računa za energiju, te ne može koristiti energiju u opsegu koji zadovoljava pristojnu kvalitetu života. Sa jedne strane građani troše prevelik udio mjesečnih primanja na održavanje potrebne razine topline u domu i korištenje potrebne količine energije za obavljanje osnovnih životnih aktivnosti i kućanskih poslova[2]. Te je sa druge strane velika većina prisiljena smanjivati životni prostor zimi.

Izvoz električne energije u sadašnjem ekonomskom trenutku se ne dovodi u pitanje. Postavlja se pitanje kako je moguće uspostaviti balans između potreba za novim izvorima električne energije, kao što su male hidroelektrane, neslaganja protivnika takvih projekata i održivog razvoja?

Po potencijalu malih hidroelektrana, izgrađenih i onih koje se planiraju graditi, Bosna i Hercegovina zauzima osmo mjesto u Europi, ukazuju stručnjaci. Ne postoje precizni podaci o broju dodijeljenih koncesija na prostoru Bosne i Hercegovine, a spominje se 200-ak ugovora, dok je u pogonu najmanje 50-ak takvih energetskih objekata. Osim privatnih investicija, dobar dio njih je u vlasništvu triju elektroprivrednih društava. U ovoj činjenici dijelom leži uzrok problema. Naime, kad govorimo o privatnim investicijama treba istaći da se uglavnom radi o stranim kompanijama, većinom austrijskim i slovenačkim, a kad je riječ o domaćim kompanijama uglavnom se radi o onima koje se dovode u blisku vezu sa vladajućom političkom garniturom. Sve to, a sa potpunim pravom, ostavlja dojam kod lokalnog stanovništva da se na njihov račun zadovoljavaju potrebe za energijom drugih zemalja, a da trošak u vidu izmijenjenog i onečišćenog okoliša ostaje njima. Ovdje treba dodati i trenutnu financijsku komponentu koja favorizira investitora u odnosu na lokalnu zajednicu. Naime, za investitore su na snazi feed in tarife koje predstavljaju mehanizam za jačanje investicija u obnovljive izvore energije tako što se proizvođačima iz obnovljivih izvora energije garantiraju dugoročni ugovori, obično bazirani na cijeni proizvodnje koje podrazumijeva određena tehnologija. Sa druge strane investitor ima obavezu da na ime korištenja vode u gospodarske svrhe lokalnoj zajednici plaća iznos koji je minoran u odnosu na sveukupne prihode. Taj iznos iznosi 2-3% od vrijednosti proizvedene električne energije. Iako imaju velikih problema s pribavljanjem dokumentacije i moraju za to izdvojiti puno vremena, investitorima su isplative. Po njihovoj računici, investicija se vraća za nekoliko godina. O isplativosti investicije govori i činjenica da hidroelektrane na bosanskohercegovačkim rijekama predstavljaju samo jedan djelić pravog vala hidroelektrana koje predstavljaju rizik za rijeke Balkana. Naime, oko 2700 novih hidroelektrana je planirano na potezu između Slovenije i Albanije[3]. U utrci sa novcem ništa nije niti sveto niti nemoguće. Investitori kao da biraju da postrojenja grade u zaštićenim prirodnim područjima, kojih ionako imamo premalo u Bosni i Hercegovini. Te se u tom smislu mijenjaju prostorni planovi i odluke o zaštiti područja kako bi se investicija sprovela u djelo.

Svakodnevno smo svjedoci rasprava da li male hidroelektrane imaju negativan uticaj na biljni i životinjski svijet u rijeci. Odgovor na to pitanje je da sve aktivnosti na izgradnji i promjenama u riječnom koritu nedvosmisleno imaju negativan uticaj na prirodni okoliš. Također, veliki problem predstavlja kumulativni utjecaj izgradnje malih hidroelektrana na istoj rijeci, a on uglavnom bude velik i negativan. Strateška procjena bi trebala biti obavezna kod planiranja hidroelektrana bez obzira na njihovu veličinu, imajući u vidu kumulativni efekat nekoliko hidroelektrana u nizu.

Što dalje?

Više je nego očigledno da nema niti strategije niti vizije. Planiranje je faza koja čini se u BiH društvu najčešće izostane. Pored toga najčešće izostane i učešće stanovništva u procesima donošenja odluka o okolišu. Planiranje bi trebalo predstavljati stratešku fazu, gdje država definira smjernice razvoja, kriterije za odobravanje projekata i uvjete pod kojim isti mogu biti realizirani. U ovoj fazi bi sektori vodoprivrede, energetike, zaštite okoliša i prostornog planiranja trebali zajednički definirati dozvoljene lokacije, njihove karakteristike, načine uklapanja u postojeći i planirani prostor i uslove pod kojima se na istima može graditi mHE. Od izrazitog značaja je u fazi inicijalnog planiranja projekata malih hidroelektrana uključiti lokalno stanovništvo, kako bi bilo upućeno u planove realizacije projekata u njihovoj sredini. To je neophodno i pri definiranju tehničkog rješenja, i pri definiranju količina vode i dijela vodotoka koji se treba koristiti. Lokalna zajednica mora imati veće koristi od ovakvih projekata, odnosno prihod bi se trebao i morao pravednije raspodijeliti između investitora i lokalne zajednice na koju projekt može imati utjecaja.

Jedan od najefikasnijih načina da se izbjegne trenutni status quo u pogledu novih postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, te također negativni stav javnosti prema ovim projektima, jeste kroz osnivanje energetskih zadruga. Energetske zadruge razvijaju projekte obnovljivih izvora energije, koji su u potpunom ili djelomičnom vlasništvu zajednice koja živi na području gdje se projekt gradi. Članovi zadruge udružuju i dijele humane, finansijske i materijalne resurse radi investicije, kojom će iskoristiti lokalno prisutne potencijale obnovljivih izvora energije. Projekti se pri tome ne razvijaju samo radi ekonomskih razloga, već radi rješavanja društvenih i okolinskih problema zajednice. Energetske zadruge koriste obnovljive izvore energije kao sredstvo održivog razvoja, a ne sredstvo zarade. [4]

Također, i dalje stoji činjenica da u Bosni i Hercegovini najveći potencijal leži u ulaganjima u energetsku efikasnost, koja može da donese ogromne uštede, smanji potrebu za novom energijom i otvori nova radna mjesta.