Čobani i bh. stado sa izbornim ogradama
”Čovjek (je) osuđen na svoju vlastitu savjest, ali u isto vrijeme to je najveći dar koji je čovjek primio. Dar velik, ali zato ozbiljan, čak i opasan“ J.P. Sartre, 1947.
Jesmo li uistinu toliko dobri, koliko mislimo da jesmo? Postoji li duboko u nama heroj ili heroina „u leru“ ili mala apatična duša natopljena ravnodušnošću? Duboko u nama, pristali smo na sve što nam je servirano bez obzira koliko je loše i kada je rok istekao. Instinkt da preživimo nadjačava kvalitetu onoga što unosimo. Deklarisali bismo se i kao nekakvo stado – ali stado je organizirana skupina životinja, možda skromnih umnih potencijala, ali dobrog i vrsnog lidera, zvanog čoban. Mi smo konformisti, a još dublje od konformizma, apatija nas je nagrizla i sve se više širi, a nas prosto kao da nije briga. Nije nas briga niti šta mi mislimo, šta svi ti drugi ljudi rade ili misle o nama.
Prošlo je više od 20 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, barem onog prividnog završetka. Prividnog jer je jedina razlika između tog ratnog i ovog današnjeg mirnog stanja izostanak odjeka pucanja, fijuka granata. Ali straha, nesigurnosti, nacionalnih tenzija i borbe za egzistenciju ne nedostaje. Toga nam se valjda bilo teško odreći. Kompas i usmjerenja za nas su misaone imenice i velike riječi koje čujemo u medijima kada nastupaju velike i bitne EU uloge na bh. političku scenu. I sve što ostane jesu reflektori, a i oni se gase. Aplauza odavno nema, jer na toj sceni ne vidimo adekvatnog aktera koji zna odlučno prstom pokazati „ovamo ljudi!“ – a to je sve što ovo bh. narodno stado čeka.
Stado nije pretjerano zabrinuto što ukupna zaduženost BiH iznosi 11.9 milijardi KM, i što mu je zaduženost po grlu veća od 3.000 KM, a još se nastavljamo zaduživati. Istina, i mi u nečemu prednjačimo, najmanje smo zadužena država u regiji, ali smo i jedina zemlja koja se zadužuje kako bi izmirila plaće državnih službenika/ca. I šta mi uradimo? Ništa. Imamo li neku izlaznu strategiju? I nemamo. Puštamo još jedno netransparentno zaduživanja za neke svima nepoznate svrhe, jer pismo namjere ne možemo vidjeti. Kažu, nemamo mi šta tu čitati, a možda i ne znamo.
Ne znamo mi ni koliko nas ima. Ne znamo mnogo ni o socio-demografskoj slici populacije, jer je kod nas popis stanovništva stvar politike a ne stvar struke. Bh. građani i građanke za popis stanovništva su kroz poreze izdvojili 20 miliona KM, ali to izgleda nije dovoljno da bi im sve bilo poznato. Puštamo ih da se nastave igrati politikantstva pred našim očima. Pod onim istim reflektorima. Tada kao i ima nekog aplauza, jer se spomene novac. No, uzalud nam trud, birači....
Ovakvi smo im po mjeri
Vladajuće partije žele zadržati narod u ovoj formaciji, jer na to su navikli. Ovakvi smo im po mjeri. Pametniji narod traži i bira pametnije vladare, zahtjeva rad i traži rezultate rada. I ako se pitamo, jesmo li toliko podobni i spremni na sve to, je li mi kao stanovništvo jedne države jednostavno puštamo spomenute procese da se dese.... ?! A odgovore bi mogli potražiti i kod struke.
Psiholozi imaju odgovarajući termin koji bi mogao opisati naše stanje „lokus kontrole“. Lokus kontrole predstavlja percipirano mjesto odnosno lokaciju faktora koje osoba doživljava kao izvore upravljanja vlastitim ponašanjem te kao uzroke svega što joj se događa, uključujući i njene uspjehe i neuspjehe (Petz, 1992.). Postoje ljudi koji vjeruju da je ono što im se u životu događa uglavnom njihova zasluga, tj. rezultat njihovog djelovanja, a s druge strane postoje oni koji za sve što im se događa pronalaze uzrok izvan sebe. Smatra se da ovi prvi imaju tzv. unutarnji lokus kontrole, a ovi drugi tzv. vanjski lokus kontrole.
Vanjski lokus kontrole počiva na pretpostavci da nismo odgovorni za to kako nam je u životu – jesmo li sretni ili nesretni, uspješni ili neuspješni, entuzijastični ili depresivni. Iz te pozicije lako je okrivljavati druge ljude, društvenu situaciju, konstelaciju zvijezda, bio-meteorološku prognozu, Ustav ili višu silu.
To je ono što je lako, a teško je – promijeniti situaciju. Ako smatramo da je naš život izvan naše kontrole, onda (iz vlastite neodgovornosti i osjećaja nemoći) gunđamo, kritiziramo, žalimo se, brinemo, prijetimo, okrivljavamo i tako dalje. Projiciramo svoje neraspoloženje i gorčinu prema van. Greška je u drugima, u svijetu – život je takav. Želimo li promijeniti tu situaciju je pitanje svih pitanja?
Šuti i trpi
Ali ne moramo mi daleko ići da bi potražili odgovore. Dovoljno je da virnemo kod komšija. 80 000 Hrvata i Hrvatica izašlo je na ulice kako bi dali podršku Cjelovitoj kurikularnoj reformi obrazovanja, kojoj prijeti moguće zaustavljanje školske reforme zbog političkog pritiska. „Hrvatska može bolje“, poručili su i jasno rekli da žele struku, a ne politiku. U Srbiji građanke i građani okupljeni oko Inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“ svakodnevno protestuju kako bi zаustаvili degrаdаciju i pljаčkаnje Beogrаdа u „ime megalomanskih urbаnističkih i аrhitektonskih projekаtа, pre svega “Beograda na vodi”“. Poručili su da je Beograd njihov dom, da su oni građani i građanke te da su odgovorni za svaki njegov dio, proces i problem; za sadašnjost i ono što će ostaviti za budućnost. Već dva mjeseca, građanke i građani Makedonije protestiraju na ulicama kao dio šarene revolucije. Građanke i građani traže ostavku predsjednika Ivanova zbog njegove odluke o aboliciji političara umiješanih u korupciju i aferu sa prisluškivanim razgovorima.
U Bosni i Hercegovini je jučer u 11 sati izašlo 40.000 građanki i građana u obližnje kafiće i umjesto produžene kafe, naručilo kafu s mlijekom! To je stav, to smo mi. I nažalost u tome je ljepota ironije. Mi zasigurno ništa trenutno ne radimo da smanjimo nezadovoljstvo, i to je jedina velika bh. istina. U ovom stoljeću imali smo dva i po protesta i neke pokušaje izražavanja nezadovoljstva. Svakim danom nam je sve teže i gore, ali i dalje nam je glavna parola „Šuti i trpi“. Sačekali smo 20 i kusur godina da prođu, da bismo danas mogli prepričavati strahote i tegobne posljedice istog, ali smo negdje usput od prepričavanja zaboravili što je rata bilo uopće. Teško je jednoj građanki i/ili građaninu BiH reći na glas da smo narodno stado koje više i ne traži načina da preskoči ograde, sa čobanina ili bez njih. Mi već godinama idemo oko čobana, oglašavamo se tu i tamo (ali nedovoljno sigurno), ali po potrebi na vrijeme uredno dajemo vunu, mlijeko, sir – kad god nam to ovi naši zatraže. Bez obzira što smo ih opkolili i što smo ih prozreli. Nema veze, mi smo pošteni i fer radnici i radnice. Ispostavu izvršite, a za naknadu lajte. Vrijeme prolazi jer mu je takav patern. I prolaziti će, oglašavali se mi ili ne. Problem je što i djeca rastu sa vremenom, ali kako i zašto tako loše!? Tu se zapitamo, ali opet nedovoljno odlučno da pokrenemo masu i zahtijevamo određene promjene.
Na nama je da na slijedećim izborima pokažemo odgovornost
Pa zar onda nije vrijeme da to promijenimo? Građanke i građani Bosne i Hercegovine prvo MORAJU sami sebe osvijestiti! Moraju znati da se kocka može bacati u nedogled, ali da pijun ulazi u kuću, samo kada ga mi rukom pokrenemo. Sve ovisi od nas. I ne moramo čekati ubistva, krađe, manipulacije glasovima i loše golove na dječjim igralištima. Mi trebamo nas – ODGOVORNE, TRANSPARENTNE I ODLUČNE. Lokus kontrole koji je odlutao negdje tokom svih ovih godina moramo vratiti na osnovnu postavku! Samo smo mi odgovorni za svoje živote i ono što nam se dešava i samim tim sami smo krivi za trenutnu situaciju. Za 80 000 mladih koji su u prošloj godini napustili Bosnu i Hercegovinu, za nepotizam u javnoj upravi, za korupciju i pljačku države, za sve smo to krivi mi jer smo odustali od sebe!
Priliku za to imamo u oktobru 2016.g., kada odlučujemo za koga ćemo glasati i kome ćemo dati privilegiju da upravlja našom lokalnom zajednicom. Nemojte dozvoliti da nam drugi govore i zaokružuju brojeve na izbornim listama. Zaokružite je VI. Dobro promislite i odlučite kome dajete privilegiju i pravo da vas zastupa, predstavlja i da u ime vas i naše djece i budućih generacija, diže ruke na sjednicama, vijećima i sastancima. No, izbori nisu kraj priče. Tek smo sada na početku sa ozbiljnom obavezom, a i odgovornošću da posmatramo i pratimo šta se dešava poslije izbora. Načelnik ili načelnica ne znaju bolje od građana i građanki šta im je potrebno i koja klupa ili tobogan nije siguran za vaše dijete! Ne mogu u TVOJE ime donositi odluke koje se TEBE tiču! TI živiš u toj zajednici i TI moraš aktivno sudjelovati u svim procesima koji se dešavaju u lokalnoj zajednici, od javnih rasprava do sjednica vijeća.
Ako si nezadovoljan/na, pokaži to jasno i glasno! Svakog dana, na svakom koraku i u svim prilikama! Pokaži da ti je stalo do vlastitog, a i prosperiteta naše djece. Da ti je stalo do kvalitetnog životnog standarda svakog stanovnika Bosne i Hercegovine, do jednakih mogućnosti za sve bez obzira gdje su se rodili i kako se zovu. Ne budimo ovce, jer više nemamo vremena za saginjanje glave, tiho blejanje i povremeno oglašavanje zvonom.
Kažeš dobro ti je, eh onda ništa...Pazi na ogradu.