Dejtonskim mirovnim sporazumom Bosna i Hercegovina je definirana kao država tri konstitutivna naroda, a političko učešće je povezano s etničkom pripadnošću. Kako smo se ovdje našli – u stvarnosti etnopolitičkog prostora sa tri naroda umjesto građana, s tri strane umjesto jedne države? Koja je uloga i odgovornost međunarodnih aktera? Kakve mogućnosti postoje za budućnost, kakvu inspiraciju možemo crpiti iz prošlosti? Fondacija Heinrich Böll istražuje ova pitanja u kratkoj seriji intervjua. Među sagovornicima su Tahir Herenda, autor scenskog čitanja “Don’t Dream Dreams”, i profesor Nerzuk Ćurak s Fakulteta političkih nauka.
U novembru 2025. godine obilježava se 30. godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ovim sporazumom, čiji je sastavni dio i Ustav Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina je definirana kao država tri konstitutivna naroda, a političko učešće je povezano sa etničkom pripadnošću – čime se diskriminiraju “građani” i ostali. Kako smo se ovdje našli – u stvarnosti etnopolitičkog prostora sa tri naroda umjesto građana, s tri strane umjesto jedne države? Kako možemo kritički sagledati ulogu i odgovornost međunarodnih aktera od izbijanja ratova pa sve do danas?
To su neka od pitanja o kojima smo razgovarali s Tahirom Herendom, višim asistentom na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Herenda je za svoju doktorsku disertaciju detaljno istraživao pregovore koji su doveli do Dejtonskog mirovnog sporazuma, razgovarao sa učesnicima tog procesa i postao stručnjak za tu oblast. Također je autor dokumentarne pozorišne predstave “Don’t Dream Dreams”, koja će premijerno biti izvedena u Sarajevu 22. novembra 2025. godine.
Q: Pročitali ste ogroman broj dokumenata, knjiga i sekundarne literature o pregovorima o mirovnom sporazumu – šta Vam je bilo najupečatljivije?
A: Oh, to je teško pitanje. Kada sam tek počeo čitati, najupečatljivije mi je bilo koliko malo važnosti je pripisano ustavu tokom pregovora, posebno u Dejtonu.
Pregovori su trajali 21 dan. Tema broj jedan bila je teritorija – gdje će biti Sarajevo, gdje Goražde i Brčko, kako postići raspodjelu 51–49 %, to je bila glavna tema. Zatim su tu bili razni implementacijski aspekti koji su, čini se, imali prednost nad ustavnim pregovorima – recimo, ko će se baviti vojnim, a ko civilnim aspektima, kako će funkcionirati policija i slični mali, tehnički detalji koji svakako jesu važni, ali su ipak dobili prednost u odnosu na sam ustav.
Pokušat ću citirati, odnosno parafrazirati Carla Bildta – on je rekao da su važni ustavni detalji nonšalantno tretirani. Mislim da je doslovno tako rekao. Također je jednom prilikom spomenuo da su napravili grešku jer nisu koristili rimske brojeve, nego arapske, što je u ustavu imalo potpuno drugačije značenje.
Dakle, vidi se da je taj dio pregovora zapravo bio gurnut u nekoliko posljednjih dana. A kada pogledate koliko je ovaj ustav komplikovan, pomislite – pa dobro, ako hoćete napraviti tako komplikovanu strukturu, a o tome pregovarate kao o nekoj trećerazrednoj temi, i to u situaciji visokog pritiska i velikih uloga, teško da možete očekivati dobar ustav. To bih izdvojio kao najvažniji, najveći šok koji sam doživio.
Druga najupečatljivija stvar je možda spoznaja da se sve to zapravo desilo jer je Clinton bio pod ogromnim pritiskom na domaćem terenu. Republikanci su izgubili izbore 1994. godine, Senat je bio protiv njega, dok je Kongres bio probosanski i vršio pritisak. Mislim da je rješavanje pitanja Bosne bilo jedina velika stvar koju je mogao uraditi, jer bi mu svaka domaća politika bila blokirana u Kongresu, pa mu je međunarodno polje bilo jedina smislena opcija.
Moram reći da je prilično porazno saznanje da je ishod rata donekle zavisio od Clintonovog ličnog interesa na izborima.
Banalnost ideja
Općepoznato je, ali mene i dalje nekako iznenađuje, to da se Dejton zapravo značajno ne razlikuje od svih ranijih mirovnih planova. Osnovni principi Dejtona su ujedno i osnovni principi iz Lisabona (ur. nap. Lisabonski mirovni plan koji su početkom 1992. godine pripremili lord Carrington i José Cutileiro, a kojim su predlagane administrativno i etnički podijeljene teritorije u BiH). Postoji svojevrsna putanja zavisnosti nakon Lisabona – svi međunarodni pravnici kretali su se unutar tog prostora koji su definirali Cutileiro i njegov tim, sa etnofederalizmom i rigidnom podjelom vlasti, sve je to osmišljeno tokom tih pregovora, a kasnije su svi slijedili taj obrazac. Banalnost ideja prisutnih u to vrijeme meni predstavlja još jedno veliko iznenađenje.
Dodatno iznenađenje je koliko su mali značaj u samim pregovorima imali bosanski Hrvati i bosanski Srbi. U tim posljednjim danima, Milošević je prema bosanskim Srbima postupao kao prema smetnji. Nije s njima dijelio dokumente. Postoje svjedočenja da je Nikola Koljević u Dejtonu samo pio, jer nije imao šta drugo da radi. Žalio se Carlu Bildtu da mu Milošević ne dozvoljava da koristi telefon ni faks. Dakle, Ustav i cijeli sporazum bili su u određenoj mjeri nametnuti svima, ali su bosanski Srbi i Hrvati učestvovali znatno manje od Bošnjaka u samim pregovorima. I bosanski Hrvati su također bili skrajnuti. Tuđman je bio kao neki glavni šef hrvatske delegacije. U jednom trenutku Krešimir Zubak čak nije htio da potpiše sporazum, a Tuđman mu je rekao: dobro, ne moraš ga potpisati. Dakle, sve je bilo pod kontrolom Beograda i Zagreba.
Dolazim iz muslimanske porodice i uvijek sam slušao te priče: Beograd i Zagreb su kontrolirali sve. Onda odrasteš i pomisliš – pa ne može to biti tako jednostavno. Ne želiš vjerovati u to jer zvuči pojednostavljeno i nacionalistički. Mora biti mnogo kompleksnije. Međutim, ispostavi se da stvarno jeste tako bilo. To bi bila, onako na prvu, glavna iznenađenja, odnosno zaključci do kojih sam došao svojim istraživanjem.
Fetišizam država-nacija bio je i dalje prisutan
Q: U svojoj knjizi “Najsramniji trenutak: Britanija i uništavanje Bosne”, historičar Brendan Simms ocjenjuje Dejtonski mirovni sporazum kao kraj, odnosno kao ishod ciničnog zapadnog pristupa prema Bosni i Hercegovini. Posebno optužuje Veliku Britaniju – ali i zapadne međunarodne aktere općenito – da su pridavali previše značaja etnopolitici kako bi opravdali vlastiti pristup povlađivanja.
A: Da, veliki sam poštovalac Brendana Simmsa. Mislim da postoji, naročito u Britaniji, taj historijski refleks da se na ovakve sukobe gleda kroz etničku prizmu.
Kada čitate kako su tada i Britanci i Francuzi govorili [o ratu u Bosni], rekao bih da se balkanski sukob 1990-ih posmatrao gotovo kroz prizmu nacionalizama iz 19. stoljeća – kao neka vrsta nedovršenog projekta izgradnje države, u kojem je nužno uspostaviti jasne etničke podjele između različitih grupa. Svjetske imperije još nisu bile dovršile svoje raspadanje, pa je i dalje postojala potreba za preciznim razgraničenjima među etničkim grupama. Taj fetišizam države-nacije, koji se pojavio u 19. stoljeću, bio je i dalje vrlo prisutan i 1990-ih.
Izgleda da su sve one ideje koje su se razvile nakon Drugog svjetskog rata – o ljudskim pravima, individualnim pravima – u godinama pred 1990-e bile potisnute, a prevladao je pragmatizam 19. stoljeća. Brendan Simms je sasvim u pravu kada krivicu pripisuje tom britanskom pragmatizmu, tom načinu gledanja na situaciju kroz pojednostavljenu prizmu kojom se naglašava etnička pripadnost. Ali isto se, mislim, donekle može reći i za Mitterranda. Mislim da je Mitterrand nekad 1991. godine rekao nešto kao, sad parafraziram, ponovo je 1914. godina, ponovo je Prvi svjetski rat. Dakle, Srbi, Englezi i Francuzi na jednoj strani, Nijemci i Hrvati na drugoj. Ta savezništva iz Prvog i Drugog svjetskog rata zamaglila su im pogled na stvarnost i dodatno doprinijela selektivnom sljepilu – naročito u slučaju Bosne. Jer, kada pogledate Bosnu 1992. godine, vjerovatno najteže godine rata – to je upravo ta godina u kojoj još uvijek postoji prisilna jednakost među stranama, ta moralna ekvivalencija među stranama.
Q: Kada je rat počeo, Bosnu i Hercegovinu je Evropska zajednica već priznala kao nezavisnu državu, a nekoliko sedmica kasnije, u maju 1992. godine, postala je i članica Ujedinjenih nacija. Da li je tada među međunarodnim akterima postojao i neki drugačiji diskurs – u smislu: zapravo ne postoje tri strane, već samo dvije, te da treba zaštititi tu jednu multietničku državu Bosnu koja je napadnuta?
A: Nisam detaljno proučavao sve izjave iz 1992. godine, ali čini se da su tada Evropljani uglavnom razmišljali u okvirima etno-nacionalističkih linija – kao, trebamo naći način da “akomodiramo” različite narode koji tamo žive. Prije nego što je Badinterova komisija donijela odluku, Mitterrand i Douglas Hurd, tadašnji britanski ministar vanjskih poslova, koketirali su s idejom da bi možda trebalo ponovno iscrtati granice – da te granice nisu svete, i slično. Nisam naišao ni na šta od Evropljana što bi upućivalo na to da građanske i sekularne vrijednosti treba zaštititi. Oni koji su štitili te građanske i sekularne vrijednosti bili su Amerikanci. Američka pozicija je generalno bila protiv etnoteritorijalizma i tog fetišizma nacionalne pripadnosti. Warren Zimmermann, tadašnji američki ambasador u Jugoslaviji, savjetovao je Izetbegoviću da ne potpisuje Cutileirov plan upravo zato što se Amerikancima nije sviđao taj presedan etnoteritorijalizma – to jest, razbijanja nove države po etničkim linijama. Smatrali su da bi to bio loš presedan. Dakle, Amerikanci možda nisu bili otvoreno prosekularni ili prograđanski, ali su definitivno bili protiv dominantne etničke podjele Bosne. Međutim, ako pogledamo 1994–1995. godinu, vidimo da su i oni to na kraju prihvatili kao pravilo igre.
“Međunarodna zajednica” je zabrljala
Q: Spomenuli ste da je, na neki način, Cutileiro prvi izašao s etnoteritorijalnim principima, a da su svi kasniji mirovni planovi slijedili taj put, to je kao neka putanja zavisnosti. Ponekad se pitam šta bi bilo da je Cutileiro – ili neko drugi – drugačije poimao Bosnu, odnosno prirodu sukoba.
A: Oh, da – šta bi se tada desilo? To je pitanje za milion dolara. Radovan Karadžić je jednom, na sjednici takozvane Skupštine srpskog naroda u Bosni, rekao otprilike ovako: Međunarodna zajednica je stvarno zabrljala. Prihvatili su nas kao pregovarače. Da su samo rekli – ovo su neki pobunjenici koji su se okrenuli protiv vlastite države – s nama bi bilo gotovo. Ovo je prvi put da međunarodna zajednica prihvata raspad jedne priznate države. Ovo, naravno, parafraziram na osnovu nekoliko njegovih govora. Ključna riječ ovdje je povlađivanje. Evropljani jednostavno nisu htjeli svoje prste gurati u taj haos.
Tu je i ona poznata izreka Otta von Bismarcka – nešto u stilu: Balkan ne vrijedi ni kosti jednog pomeranskog grenadira. Dakle, niko nije htio riskirati živote svojih ljudi da bi riješio neki zamršeni balkanski sukob koji će ionako ponovo izbiti za deset ili petnaest godina. Postoji tu i određeni oblik rasizma, da upotrijebim taj izraz, koji je, mislim, bio prisutan u glavama tih ljudi.
A opet, riječ je i o pragmatizmu. Ako želiš zaustaviti rat, gledaš koje strane šta žele. Gledaš šta žele oni koji imaju oružje. Ne opterećuješ se pitanjima tipa: hoće li ovo uspjeti, kako će funkcionirati, da li je to u skladu s našim principima. Znaš samo da ne želiš da se uplićeš, da ne želiš trošiti sredstva niti riskirati živote svojih ljudi, da ne želiš biti uvučen u nestabilnu situaciju. I onda ti se čini da je najlakše shvatiti šta ti ljudi traže i pokušati im to dati. A ako to ide protiv nekih tvojih principa – pa, šta da se radi.
Nisam primijetio da je iko od njih došao sa idejom tipa: hajde da pokušamo sačuvati građanske i sekularne vrijednosti ove tri zajednice koje žive kao jedna. Makar ne vidim da se tako šta javlja u Evropi. Amerikanci su tada, pod Bushovom administracijom, bili stava da nisu imali konja za tu trku.
Kao neko ko ovdje živi, naravno da sam emotivan po pitanju te historije – i da me ona, kao i svakoga, rastuži. Najgora stvar u vezi s Dejtonom je to što se moglo, da je nakon bombardovanja Dubrovnika i Vukovara uslijedila neka odlučna reakcija, da su, recimo, poslali tomahawk rakete ili bilo šta, već tada sjesti i pronaći rješenje. I možda to rješenje ne bi bilo ovako etnofetišističko kao što je sadašnje. Dakle, i taj odnos prema Balkanu kao prema nekoj zabiti predstavlja dio problema. Nešto se tamo dešava, ali to je kao problem drugog reda – “ne moramo se tu previše angažirati, hajde da učinimo što je manje moguće samo da prestanu”. Mislim da je i to važna stvar koju treba imati na umu.
Q: Jeste li lično razočarani?
A: Naravno da jesam. Mislim, to se podrazumijeva. Ne znam koliko se danas uopće cijeni perspektiva nas koji smo rođeni u ratu ili poslije rata i koji ne poznajemo nikakvu drugačiju Bosnu osim ove sadašnje. Kada slušam svoje roditelje ili starije generacije, oni uvijek govore: nisi znao ko je koje nacionalnosti, koje vjere, svi smo sve radili zajedno, la-la-la, la-la-la… A onda ti odrasteš u zemlji razorenoј ratom, sa ovako komplikovanim ustavom, i pomisliš – čovječe, moglo je biti drugačije, ovo nije jedini mogući put. Naravno, ne ulazeći ni u broj poginulih ni u broj traumatiziranih, sama činjenica da živimo u tri etničke stvarnosti koje djeluju međusobno isključivo, na tako malom prostoru, sa toliko zajedničkih problema – a da ne uspijevamo prepoznati te zajedničke probleme – govori da je vrlo teško ne biti ciničan, sarkastičan ili ironičan prema svemu o čemu ovdje govorimo. Mislim da je cinizam zapravo jedina racionalna reakcija na ono što se dešava – jer, ako nisi ciničan, onda si samo duboko razočaran ili potpuno isključen.
Q: Jeste li naišli na nekoga od međunarodnih aktera ko je također razočaran ili kritičan prema onome što su uradili, kritičan prema tom etnoteritorijalnom pristupu i povlađivanju?
A: Većina međunarodnih aktera sa kojima sam razgovarao rekla je nešto u stilu: to je bilo najbolje što smo mogli uraditi u datim okolnostima. Ali ako pročitate knjigu “Prokockani mir u Bosni” Christiana Schwarza-Schillinga, tamo ima dosta kritike. Čitao sam i knjigu Paddyja Ashdowna, čitao sam i knjigu Carla Bildta, razgovarao sam sa Wolfgangom Petritschem – čini mi se da – mada nije izrečeno direktno – ipak postoji svijest da su se stvari mogle uraditi bolje, naročito na strani međunarodnih aktera. Čini se da je postojalo dosta neslaganja između SAD-a i EU o tome koji je put zapravo dobar.
Mislim da postoji određena kritika – možda ne otvorena, ali postoji prihvatanje činjenice da je u poslijeratnom periodu napravljeno mnogo grešaka, da je bilo mnogo prilika koje su tada postojale, a sada su možda zauvijek izgubljene. Povratak izbjeglica – to je jedino bilo moguće 1996. i 1997. godine. Obnova multietničnosti Bosne, sa nekoliko multietničkih gradova – to se moglo uraditi 1996. i 1997. godine, ali ne 2002. jer su ljudi već započeli nove živote. To se povremeno stidljivo spominje kao propuštena prilika. Dakle, postoji određena kritika, ali vrlo konkretna, dok neku sveobuhvatnu samokritiku ili priznanje u smislu: “možda smo stvari pojednostavili kroz ovu etno-nacionalnu prizmu, ovo društvo je mnogo složenije od tri jednostavne, međusobno isključive kutije” – mislim da na to nisam naišao. Profesorica Gro Nystuen, koja je bila pravna savjetnica Carlu Bildtu u Dejtonu, govorila je o takozvanom “srebrnom metku” u Dejtonu – o odredbi kojom se predviđa da Evropska konvencija o ljudskim pravima ima prvenstvo nad domaćim zakonodavstvom. Mislim da joj je bilo važno da mi to naglasi, da se radilo o situaciji nužde – prihvatili smo etničke veto-mehanizme i etnifikaciju Ustava, ali smo zato ubacili taj “srebrni metak” koji bi trebao omogućiti da se situacija s vremenom sama razveže. Trideset godina kasnije vidimo da metak jeste ispaljen, ali metu pogodio nije.
Nema Zapada – postoji kontinuitet pojedinaca
Q: Kada govorimo o pragmatizmu i povlađivanju – da li su to i dalje principi na kojima se temelji odnos prema Bosni i Hercegovini ili su međunarodni, zapadni akteri promijenili pristup, nešto naučili?
A: Ne postoji nikakav Zapad ni međunarodni akteri. Postoji kontinuitet različitih pojedinaca koji dolaze ovdje, pokušavaju izgraditi karijeru, uraditi nešto što mogu poslati svom ministarstvu vanjskih poslova ili kome već – da to izgleda kao uspjeh. Ono što nedostaje od 1992. pa sve do 2025. jeste strateški pristup, sa jasnim krajnjim ciljem i putem kojim se do tog cilja dolazi. To nedostaje. Zapad je uglavnom bio reaktivan prema onome što se dešava u Bosni. Nedostaje bilo kakva dugoročna vizija ili konsenzus, sa obje strane Atlantika, o tome šta treba raditi i kako to uraditi i mislim da se neće ni pojaviti uskoro. Mislim, trenutni američki pristup – sve vam je jasno. Ne znam šta tu više treba reći. Ali i Evropljani… patetični čas Evrope još uvijek nije završen. I dalje se čini da su u neskladu oko toga šta i kako treba raditi. Sjedinjene Države su barem uvele sankcije protiv najvećih rušitelja Dejtonskog sporazuma. A ovi nisu sposobni ni to da urade. Dakle, Zapad nije ništa naučio. Oslobađajuće je to izgovoriti jer mi ovdje u Bosni imamo taj kompleks niže vrijednosti prema Zapadnjacima. Pretpostavljamo da su oni nepogrešivi, da oni razumiju situaciju. Ali ako pogledate, recimo, način na koji su pristupali Dodiku krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, očito je da ti ljudi nemaju pojma. Ne mogu predvidjeti razvoj događaja ni upola dobro kao što misle da mogu.
A što je najvažnije, nisu oni toliko drugačiji od nas. Stalno čujete kritike tipa: “ovi ljudi se ni oko čega ne mogu dogovoriti”. Ali ako pogledate aprilski pakt, vidite da se ni oni ne mogu dogovoriti oko svega. Amerikanci, Britanci, ostali Evropljani, visoki predstavnik – svi oni, čini se, imaju neki čudni dogovor o podjeli moći među sobom i svi, čini mi se, jure vlastiti rep.
Q: Spomenuli ste nedostatak strategija izvana – postoji li vizija za Bosnu i Hercegovinu iznutra?
A: Nažalost, ni iznutra ne postoji... Imamo tri različite etničke eho-komore koje proizvode sadržaje kakve njihova biračka tijela žele čuti. Mislim da je suština u tome da bi svaka promjena zahtijevala vrlo skup kompromis za sve tri strane. A kompromis je ružna riječ. Da bi se kompromis postigao, morate izdati svoje biračko tijelo i riskirati da izgubite na sljedećim izborima. Dakle, iznutra imamo tri različita narativa koji su, naravno, do određene mjere međusobno isključivi. Vrlo je teško biti optimista da će to doći iznutra. Mislim da bi put naprijed trebao biti u tome da pogledamo druga podijeljena društva i pokušamo učiti iz njihovih grešaka – ili dobrih iskustava – o tome kako ići dalje. Nažalost, kompromis koji je postignut u Dejtonu toliko je udaljen od izvornih ciljeva svih strana da je teško pomjeriti se s tog tla, a da to ne izgleda kao izdaja bilo koje strane. Najveći gubitak, po mom mišljenju, jeste činjenica da smo izgubili javnu sferu koja je etnički izmiješana. Izgubili smo tržište ideja koje je nekada postojalo preko etničkih linija. Danas više nema iskrenog i otvorenog dijaloga.
Intervju vodila Judith Brand, novinarka i bivša direktorica regionalnog ureda Fondacije Heinrich Böll u Sarajevu.