Tko se boji roda još? “Rodna ideologija” - oružje kulturnih ratova?

Sažetak

Diskurs vezan uz anti-rodne pokrete neupitno uključuje ideje i diskurse koje prepoznajemo u američkim kulturnim ratovima, zbog čega će mnogi istraživači globalne anti-rodne pokrete vezati uz američke kulturne ratove. Iako je prepoznavanje poklapajućih ideja i diskursa, pa i utjecaja onog što će Hunter smatrati ortodoksnim vrijednostima unutar okvira američkih kulturnih ratova na anti-rodne pokrete diljem svijeta važno, svođenje širenja anti-rodnih pokreta na izvoz američkog kulturnog rata bilo bi pojednostavljivanje. Kroz analize anti-rodnih pokreta diljem svijeta uočit ćemo identične binarne heteronormativne matrice, prepoznat ćemo i diskurs vezan uz američke kulturne ratove. Ipak, anti-rodni pokreti imaju svoje specifičnosti unutar svakog pojedinog lokalnog konteksta gdje se kao takvi razvijaju na postojećim postavkama ranije prisutnim u pojedinom društvu, nevezanim uz američke kulturne ratove.  U ovom ću radu analizirati utjecaj postavki vezanih uz rod i “rodnu ideologiju” nastalih uslijed američkih kulturnih ratova na anti-rodne pokrete i formiranje američke i europske kršćanske desnice, ali i razloge zbog kojih anti-rodne pokrete ne možemo razumijevati kao globalizaciju američkih kulturnih ratova.

Kulturni ratovi ili “kulturni ratovi”

Pojam kulturnih ratova označava konflikt o kulturnim i društvenim normama i stavovima između dvije krajnje suprotstavljene društvene skupine koje nastoje politički nametnuti svoje ideologije. Etimološki, pojam kulturnih ratova možemo povezati s pojmom Kulturkampf koji znači kulturna borba, a označava politički sukob Njemačke i Pruske kada je kancelar Otto von Bismarck pokrenuo “kulturnu borbu” protiv moći Rimokatoličke Crkve i pape u protestantskoj Pruskoj.  Danas pojam kulturnih ratova najčešće označava sukob između aktera konzervativnijih i progresivnijih svjetonazora, gdje prvi oponiraju društvenim promjenama dok se potonji za njih zalažu.



Pojam je prvi temeljito razradio i u svom značenju popularizirao James Davison Hunter koji u svojoj knjizi Culture Wars: The Strugle to Define America analizira niz tema oko kojih se lome koplja na relaciji ortodoksnih i progresivnih (odnosno tradicionalnih i liberalnih) društvenih aktera. Kulturne ratove analizira u kontekstu SAD-a i vidi kao političko i društveno neprijateljstvo ukorijenjeno u različitim sustavima vjerovanja, gdje jednu stranu čine ortodoksni koji vjeruju da je moralna istina statična i univerzalna, od Boga dana, a drugu progresivni koji moralnu istinu vide kao promjenjivu i ovisnu o kontekstu. Važno je za napomenuti da ova podjela nije podjela na vjersku i sekularnu SAD, već se podjela događa i unutar samih vjerskih zajednica. Nakon Drugog svjetskog rata, podjela više nije između denominacija i religija, između katolika, protestanata, židova već egzistira i unutar vjerskih zajednica između ortodoksnih i progresivnih (Lo Mascolo.2023.20.). Postaje jasnije kako se u istim pokretima, rame uz rame, mogu naći različiti religijski i nereligijski akteri koji će na bazi moralnih uvjerenja prije oponirati suprotnom ideološkom taboru na relaciji ortodoksija-progresivizam nego na relaciji vjeroispovijesti. Što je posebno vidljivo u prelijevanju ove dihotomije u stranačke politike - konzervativnih Republikanaca i liberalnih ili progresivnih Demokrata. Iako Hunter koncept razvija u kontekstu društvenih, kulturnih i političkih trendova u SAD-u, sve češće se govori o globalizaciji kulturnih ratova, o čemu će riječi biti malo kasnije.

Koncept kulturnih ratova itekako je kritiziran i tu kritiku ne bi trebali zanemariti čak i ako prihvatimo pojam ili koncept. Možda je ključno pitanje koliko je ovaj pojam, odnosno concept, analitički koristan, a s obzirom na to da postavlja društvene fenomene u krajnje binarnosti koje su “korisne za hvatanje suštine suvremenih kulturnih sukoba, ali u suštini su reduktivne i potkopavaju složenost i višestrukost aktera i uključenih odnosa (Isaacs. 2022)”. Kritike pojma, odnosno koncepta, postavljaju pitanje objašnjava li koncept kulturnih ratova fenomen, ako govorimo o fenomenu, je li on uzročni ili posljedični, može li kao fenomen dati krvnu sliku cijelog društva ili tek njegovog jednog dijela, odnosno je li afirmacija kulturnih ratova rezultat ideologije američkih kulturnih elita. Jesu li kulturni ratovi stvarni ili nametnuti, jesu li zbilja fenomen ili tek sredstvo političkih borbi.



U smislu potonjeg vrijedno je istaknuti mišljenje Tanje Vučković Juroš koja smatra kako se koncept “kulturnih ratova” prije svega upotrebljava retorički i performativno (Kováts. 2023. 131) kao sredstvo uvjeravanja u postojanje određene (op. a. krajnje polarizirane) stvarnosti koja završava reprodukcijom polarizacije i sukoba. Stavljajući društvenu stvarnost u okvir kulturnog rata, društvena stvarnost postaje nerazrješiv sukob koji je razrješiv samo i isključivo pobjedom jedne strane. Zora Hesova slikovito objašnjava: “kulturne ratove razumijem kao sukobe koji se ne namjeravaju riješiti, već se vode da bi se pobijedili, obično postavljanjem simbola u javni prostor ili zakonodavnom promjenom unatoč otporu drugih. Kulturni ratovi ne podrazumijevaju pregovore, argumentaciju ili traženje kompromisa, već su namijenjeni mobilizaciji koristeći sliku prijetećeg neprijatelja (Kováts. 2023. 22). U tom smislu nekritičko zauzimanje strane pitanje je pobjede, odnosno opstanka onog seta društvenih vrijednosti za koje smatramo (ovisno pripadamo li progresivnima/liberalnima/ljevici ili konzervativnima/iliberalnima/desnici) da čine srž naše civilizacije. To pak, precizno razlaže Kováts (2023.), onemogućava kritički pristup dogmatiziranim stavovima “naše strane” i bilo kakvo slaganje s promišljanjima “druge strane”. Što nas, dodat ću, vodi u neprekidnu borbu koja ne razrješava sukobe i nalazi rješenja za ključne društvene probleme, već iznova reproducira ideološko-identitetske sukobe. U toj borbi srž problema i prijetnja društvu nije ono što netko napravi nego što netko jest, odnosno kako je etiketiran.



Kako će utvrditi Slačálek “kulturni ratovi imaju čudno, mračno postojanje. Pisati o njima i nazivati ​​ovaj ili onaj sukob ‘kulturnim ratom’ znači nekako sudjelovati (Kováts. 2023.1).” Imajući to u vidu, pojam kulturnog rata neću koristiti kao fenomen, odnosno koncept, dakle kao objašnjenje problema, već opis problema ekstremne polarizacije i sredstvo kojim se ekstremna polarizacija postiže u cilju stavljanja fokusa na određene teme. Pojmu dakle ne pristupam samo s akademske razine, već i razine njegove uporabe u javnom diskursu. Posebice stoga što se u kontekstu Europe pojam učestalije pojavljuje u javnom diskursu nego na znanstvenoj razini. Primjerice, u Hrvatskoj se pojam nije upotrebljavao na znanstvenoj razini kao model po kojem se tumače društvene podjele, već se pojavio u javnom diskursu 2013. tijekom rasprava o uvođenju seksualne edukacije i pitanja prava na brak LGBTIQ* osoba (Anić. 2015.9). Stoga, “kulturni ratovi”.



“Kulturni ratovi” i kršćanska desnica u Europi

“Kršćanska desnica u Europi vuče korijene iz procesa koji se općenito definira kao globalizacija američkih kulturnih ratova (LoMascolo.2023.20)”. Prema Gionathan Lo Mascolo i Kristini Stoeckl (LoMascolo.2023.21) proces je išao na sljedeći način. Američki kulturni ratovi obilježeni su sukobom moralnih progresivaca i moralnih konzervativaca. Nakon Drugog svjetskog rata svjedočimo osnivanju raznih organizacija civilnog društva i rastu pokreta, primjerice, s progresivne strane feminističkog i LGBTIQ* pokreta, s konzervativne strane grupa “za obitelj” i protiv pobačaja. Potonji postaju važan dio agende kršćanske konzervativne desnice čiji se utjecaj preljeva u političku sferu. Zbog drugačijeg konteksta odnosa religije i države, na europskom tlu do devedesetih ne nailazimo na pandan institucionalnom i intelektualnom organiziranju kršćanske konzervativne desnice u SAD-u (koja se aktivno politički bavi nizom pitanja koja osim pobačaja i prava LGBTIQ* osoba uključuju i pitanja rase, prava na oružje, pornografije, molitve u školama…). Od devedesetih naovamo, institucije Ujedinjenih naroda u korpus ljudskih prava počinju uključivati pitanja prava žena, LGBTIQ* prava, rodne ravnopravnosti, reproduktivnih prava i prava djece, što nailazi kako na otpor kršćanskih konzervativaca, tako i na otpor Rimokatoličke Crkve. S obzirom na proces sekularizacije u Zapadnoj Europi, u opoziciji UN agendi Rimokatolička Crkva otvara se kršćanskoj konzervativnoj desnici, suradnji s nekatoličkim religijskim zajednicama - protestantskim, pravoslavnim, ali po potrebi židovskim i muslimanskim. Pod utjecajem Rimokatoličke Crkve uključuje se i globalni jug. Globalizaciju američkih kulturnih ratova uvelike pospješuje i kraj Hladnog rata, gdje se u postkomunističkim zemljama religija u javnu sferu vraća na velika vrata, postavljajući religijske i moralne vrijednosti kao važno pitanje usred sekularizirane Europe. U međuvremenu u Rusiji Vladimir Putin i Ruska Pravoslavna Crkva rade konzervativni zaokret koji se bazira na tradicionalnim vrijednostima, patriotizmu i iliberalizmu i to ne sasvim samostalno, a s obzirom na povezanost ruske i američke kršćanske desnice.



Unatoč različitim kontekstima razvoja i djelovanja kršćanske konzervativne desnice u SAD-u, Europi i Rusiji, a posljedično i temama kojima se bave unutar svojih specifičnih konteksta, njihovo djelovanje teško je odvojiti od nacionalizma i supremacizma gdje će ideju superiornosti kršćanstva uvijek vješto prilagoditi nacionalnim kontekstima i smjestiti pitanje obrane kršćanstva u okvir “kulturnih ratova”. Rusija će sebe smatrati bedemom obrane kršćanskih vrijednosti od inherentno lošeg zapada čija je dekadencija posljedica napuštanja kršćanskih vrijednosti, dok će kršćanska konzervativna desnica “Zapada” sebe vidjeti kao spasitelja njegovog kršćanskog identiteta, između ostalog i kroz anti-imigracijske politike i  netrpeljivost prema islamu. Svi će se, unatoč razlikama, ujediniti po pitanju pronatalizma i obrani hetero-patrijarhalne rodne hijerarhije. Svi će oni, u nedostatku argumentacije, borbu za hijerarhizirane modele moći pod egidom brige za opstanak kršćanskog identiteta i uz to vezanog navodno prosperitetnog načina života, smjestiti u okvir kulturnih ratova. Time se pitanje religijskih i religijski tumačenih moralnih pitanja postavlja kao pitanje opstanka ili propasti civilizacije, pitanje života i smrti. “Rodna ideologija”, prazni označitelj koji kao ljepilo okuplja inače suprotstavljene aktere u obrani hetero-patrijarhalne rodne hijerarhije i pronatalizma služi kao diskurzivno oružje “kulturnih ratova”.



“Kulturni ratovi” i “rodna ideologija”

Jadranka Rebeka Anić u knjizi Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja roda u Crkvi razlaže kako tradicionalističke struje unutar Rimokatoličke Crkve preuzimaju jednostran ideološki pristup u razumijevanju roda od američkih antifeministkinja i fundamentalistkinja, odnosno američkih “kulturnih ratnica”. Gabriele Kuby koju mnogi smatraju jednom od ideologinja anti-rodnog pokreta u Europi (Kuhar i Paternotte. 2017; Gergorić. 2020; LoMascolo. 2023) sve vezano uz rod proizvoljno i neznanstveno tumači kao djelovanje rodnih ideologa i revolucionara koji progone neistomišljenike, a navodno tajni cilj im je ukidanje heteroseksualnosti, promicanje homoseksualnosti i pobačaja, uništenja tradicionalnih spolnih uloga, tradicionalnog braka i obitelji. Katoličku Crkvu vidi kao “zaklete neprijatelje rodnih revolucionara i svih njegovih predvodnika, korisnika i suradnika” (Anić. 2012. 147). Autorica je djela u kojima “ne nudi samo kao sigurnu i apsolutnu istinu svoje razumijevanje pojma rod i njegova značenja u međunarodnim i europskim dokumentima, nego i svoje stajalište o suvremenom svijetu. To dvoje zapravo uvjetuje i hrani jedno drugo. Manihejskim dijeljenjem svijeta na dobre i zle i apokaliptičnim prikazom društveno-političke zbilje u kojoj svagdje ‘protiv Katoličke Crkve bjesni rat‘, autorica poziva vjernike na zbijanje redova i nemilosrdnu borbu protiv neistomišljenika, u ovom slučaju ideologa gender revolucije, a njezina knjiga (The Gender Revolution, op.a.) hrani strah, unosi nepovjerenje, potiče nesnošljivost. U ime katoličanstva Kuby napada Kinu, islam, znanost i žali za prošlim, predmodernim vremenima u kojima je postojala čvrsta kultura’ koja nije samo neupitno znala što je ‘na području spolnosti dobro i zlo’ nego je to ‘nemilosrodno provodila obilježavajući i gurajući na rub društva one koji se toga nisu pridržavali (Anić, 2011, 12)”.  Anić, osim toga, istraživanjem postavki Gabriele Kuby otkriva da one nisu ishod njenog promišljanja, već sinteza postojećih ideja (pod snažnim utjecajem autorica poput Christine Hoff Sommers i Dale O’Leary) koje se razvijaju u SAD-u, unutar onoga što će Hunter smatrati ortodoksnom, odnosno konzervativnom pozicijom u američkim kulturnim ratovima. Tako, tvrdi Anić, Kuby igra kariku preko koje se američki katolički fundamentalizam i antifeminizam prenose u Europu. Kariku koja kroz praznog označitelja “rodne ideologije”, “kulturne ratove” prenosi na tlo Europe.



"Kulturni ratovi” i anti-rodni pokret

Kuhar i Paternotte izražavaju zabrinutost zbog znanstvenih i političkih implikacija polarizacije i "kulturnih ratova” koji se vežu uz anti-rodne pokrete u europskom kontekstu. Smatraju da se takve ideje naslanjaju na tumačenje iskustva SAD-a  i njihove kršćanske desnice, što se događa u potpuno drugačijem kontekstu i da je razumijevanje fenomena anti-rodnih pokreta kao tako reći izvoznog proizvoda američkih kulturnih ratova ozbiljno problematično utoliko što zanemaruje uzroke problema vezane uz kontekst Europe ili drugih zemalja gdje anti-rodni pokreti nisu niknuli ni iz čega, već je za njihov razvoj postojalo plodno tlo. Još važnije, pozicioniraju anti-rodne pokrete, ali i njihove oponente, u krajnje binarne kategorije što onemogućava analizu i razumijevanje različitosti i višestrukog pozicioniranja aktera anti-rodnog pokreta i oponenata (Kuhar, Paternotte.2017. 298.). Ova opaska svakako stoji i u skladu je s kritikom koncepta “kulturnih ratova”. Ipak, smatram neospornim utjecaj američkih kulturnih ratova na oblikovanje diskursa “rodne ideologije”. Iako bi bilo pogrešno uokviriti priču o anti-rodnim pokretima unutar koncepta američkih kulturnih ratova , bilo bi pogrešno i ne ukazati na utjecaj i elemente korištenja ideje “kulturnih ratova” u koncipiranju i širenju “rodne ideologije” i anti-rodnog pokreta. U tom smislu govorim o “kulturnim ratovima” kao sredstvu i pojmu koji u cilju polarizacije stavlja suprotstavljene strane u krajnje opozicije.

Anti-rodni pokreti tako će primjerice svoju agendu zabrane pobačaja promovirati kroz slogan za život od začeća do prirodne smrti, a svoje oponente, “rodne ideologinje” koje navodno promoviraju pobačaj definirati kao “kulturu smrti”. Ovaj primjer slikovito ukazuje način na koji se strane u sukobu smještaju u ekstremne opozicije u kojima je dijalog nemoguć. Ne postoji sredina i kompleksnost življene stvarnosti, postoji samo dihotomija pozicije za život ili za smrt, borba dobra i zla.



Kao strategija djelovanja anti-rodnih pokreta prepoznato je i vješto korištenje medijske kulture fokusirane na konflikte kroz širenje moralne panike. “Rodna ideologija” permanentna je “baba roga” koja predstavlja egzistencijalnu prijetnju ne samo tradicionalnim rodnim ulogama i obitelji već nevinoj djeci, a koju navodno moćna manjina nameće navodno tihoj većini kroz teme poput rodne ravnopravnosti, reproduktivnih i seksualnih prava i sloboda, ženskih i LGBTIQ* prava. Moralna panika između ostalog služi kako bi se dobila i održala pozornost. S obzirom na to da ni jedno društvo ne može funkcionirati u permanentnom stanju moralne panike, moralna panika ili vodi svom cilju - društvenoj promjeni - ili nestaje. Osim ako moralnu paniku ne smjestimo u okvir “kulturnog rata” koji postaje trajno stanje sve do pobjede jedne od strana, što znači da omogućava permanentno perpetuiranje moralne panike? Ako je pobjeda jedne od strana uopće moguća s obzirom na stalnu produkciju ekstremne polarizacije. Razlika između moralne panike i kulturnog rata je ta što je kod prvog pojma prisutan nesrazmjer moći u vidu tlačitelja i potlačenog, dok potonji podrazumijeva “dva tabora koja se bore u više manje simetričnom sukobu i donekle se međusobno zrcale (Kováts.2023. 1).” Iako će sukobljene strane sebe shvaćati potlačenom, a drugu moćnom, to je prema Ondřeju Slačáleku pitanje retorike konflikta (Kováts.2023. 2). To što se nalaze u simetričnom sukobu i što se zrcale ne znači da su sukobljene strane moralno i politički jednake, već da u okviru “kulturnog rata” svi akteri postaju pijuni retorike konflikta. Sadržaj tema postaje irelevantan u odnosu na poziciju i etiketu identiteta. Kompleksna nijansiranost stvarnosti, stavova i identiteta nestaje, a sudionici i teme svode se na isključivo crno bijele figure i pozicije što onemogućava bilo kakvu suvislu raspravu, čime se zapravo održava status quo. Sveobuhvatno seksualno obrazovanje ostaje visjeti u zraku sve dok tema razgovora nije sadržaj potencijalnog kurikula kroz dijalog stručnjaka, nastavnog osoblja, roditelja i mladih, već sredstvo produkcije moralne panike zbog seksualizacije naše djece od strane “rodnih ideologa” i indoktrinacije naše djece od strane fundamentalista. Neprepoznavanje pozicija koje se nalaze između dvije krajnosti onemogućava bilo kakav pomak, a pitanje sveobuhvatne seksualne edukacije drži taocem retorike konflikta.



Umjesto zaključka

Ako želimo smisleno analizirati naše društvene stvarnosti i pronalaziti kompleksne setove rješenja za kompleksna pitanja s kojima smo kao društva suočeni, moramo naći način odmaknuti se od crno-bijelih portretiranja stvarnosti, pozicija, identiteta. Pojednostavljivanje kompleksne stvarnosti ne čini tu stvarnost manje kompleksnom niti omogućava adekvatan pristup rješavanju složenih problema. Štoviše, često prikriva najsloženije setove problema, održavajući status quo društvenih i ekonomskih odnosa moći.

Je li problem u promjenama rodnih uloga, ili je problem koji iza toga leži rušenje određenog (u ovom slučaju rodnog) hijerarhijskog poretka koji omogućava eksploataciju onog drugog, odnosno one druge, drugotne?

Fokusiranjem na identitetske politike bez dubinski intersekcionalnog pristupa ljude svodi tek na jednu oznaku njihovih višestrukih identiteta, najčešće zanemarujući ključno pitanje, pitanje klase.



Ideologe i organizatore anti-rodnih, ekstremno desničarskih i populističko desničarskih društvenih pokreta i političkih projekata vidimo kao rasiste, fundamentaliste, šoviniste. Ali ne i kao održavatelje postojećeg ekonomskog i hijerarhijskog poretka koji se bazira na eksploataciji potplaćenog ili neplaćenog rada Drugih i njihovih resursa - žena, koloniziranih naroda, ne-bijelih ljudi…Podržavatelje ovih opcija vidimo kao rasiste, fundamentaliste, šoviniste. Ali ne kao I svojevrsne “žrtve” ekonomske nesigurnosti.



Gabor Scheiring u radu The Populist Backlash against Globalisation: Economic Insecurity or Culture War? analizira postojeću literaturu po pitanju korelacije ekonomske nesigurnosti i desnih populističkih opcija i dolazi do zaključka kako “populistički otpor nije niti rezultat postojanog autoritarnog gledišta niti izraz općeg pomaka u smjeru autoritarne osobnosti. Umjesto toga, skepsa prema liberalnim vrijednostima i liberalnoj demokraciji politička je manifestacija nevolje koju pokreće ekonomska nesigurnost” (Kováts. 2023. 44.). U principu ekonomska nesigurnost bolji je prediktor političkog smjera od navodnih ideoloških pozicija glasača. Osim toga, Scheiring (Kováts. 2023. 43) smatra kako “značajan dio glasačkog bloka radikalne desnice ne čine samo predani rasisti, već uključuje i one koji bi bili otvoreni prema lijevoj alternativi centrističkom liberalizmu da ona postoji. Ako takva opcija ne postoji, ti birači skreću prema populističkoj desnici”. Time problemi ekonomske, a onda i socijalne nejednakosti prestaju biti posljedica socioekonomskog poretka i postaju posljedica emancipacije žena, dolaska migranata i stranih radnika, “crnih, zelenih i crvenih vragova”.



 

Literatura:

 

1. Anić, R. (2011). Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja roda u Crkvi. Zagreb. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/funkcionalni/kako_razumjeti_rod/kako_razumjeti_rod_knjiga.pdf. Pristupljeno 10.12.2023.
2. Anić, R. (2015). Gender, Gender ‘Ideology’ and Cultural War: Local Consequences of a Global Idea – Croatian Example. Feminist Theology Vol 24(1) 7-22. Sage Publications
3. Isaacs, R. (2022). Reflections on “Culture Wars”.Institute for European, Russian and Eurasian Studies. The George Washington University. Pristupljeno 18.4.2024. https://www.illiberalism.org/reflections-on-culture-wars/
4. Gergorić M. (2020). Anti-rodni pokreti u 21. stoljeću. Anali hrvatskog politološkog društva. DOI: 10.20901/an.17.07. https://hrcak.srce.hr/file/359630 Pristupljeno 12.12. 2023.
5. Kováts, E. (2023). Culture Wars inn Europe. Institute for European, Russian and Eurasian Studies. The George Washington University. Pristpljeno 18.4. 2024. https://www.illiberalism.org/wp-content/uploads/2023/05/Culture-Wars-in-Europe-Eszter-Kovats-ed.pdf
6. Kuhar, R. I Paternotte D. (2017.): Anti-Gender Campaigns in Europe: Mobilizing against Equality. London, New York, Rowman& Littlefield.
7. Lo Mascolo, G. (2023). The Christian Right in Europe: Movements, Networks and Denominations.