Sada je prilika da međunarodna zajednica pokaže da će stati uz građane, a ne uz političke aktere koji su ovdje i proizvođači sukoba jer generišu sukob i oni koji treba da se dogovore jer imamo zahtjeve i molbe međunarodne zajednice da se naši politički akteri dogovore. Kako će se dogovoriti ako sami prave sukobe i na tim sukobima grade svoju političku legitimaciju? Kada bi se dogovorili, oni više ne bi postojali, prosto bi odumrli i ja ne mogu da vjerujem da međunarodna zajednica to ne vidi. Sigurna sam da oni to vide jer se radi o ljudima koji imaju političko, diplomatsko i životno iskustvo, bili su na različitim mjestima i žarištima i naravno da vide.
Podcast Fondacije Heinrich Böll u BiH: IMAMO LI IZBORA?
Razgovor sa prof. dr. Nerminom Mujagić, profesoricom na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
Nermina Mujagić je redovna profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Polje njenog istraživanja su društveni i politički konflikti, građanske vrline, mitologija, kultura ljudskih prava i civilno društvo, mediji i demokratizacija javne sfere. Autorica je knjiga Pro et kontra ustava, Komparacija američkih i bosanskohercegovačkih politika, Višegrađanstvo, Analize i nove teorije na relaciji država – građani i društvo, Politika kao spektakl, Bacanje mreže u susjedov ribnjak, Tihi govor Bosne, Izvan politike, Politička de/resocijalizacija i mediji.
Članica je Odbora za političke nauke Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine te Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka. U ovom podcastu govori o mogućnosti da Bosna i Hercegovina bude građanska država.
HBS: Vaše se ime obično veže uz pojam 'građansko' – šta to u praksi znači, ili: šta bi značilo za BiH da bude građanska država?
MUJAGIĆ: Da, ja sam zaista još kao studentica bila inficirana tom idejom građanstva i zbog toga sam sa kumunikologije prešla na politologiju, jer sam u građanstvu vidjela politički ideal u kom ljudi mogu da se ostvare unutar jedne društvene zajednice, a da pri tom nose nekoliko identiteta. Kada govorim o praksi, govorim o jednakosti pred zakonima, bez obzira na sve društvene statuse. To mi je važno da naglasim jer su nekada u istoriji društveni statusi određivali mogućnosti na način da li ste pripadali radničkoj klasi, eliti ili aristokratiji... Građanstvo je ignorisalo svaku vrstu socijalnog rascjepa koji bi se događao unutar zajednice – selo–grad, urbano–ruralno i tome slično. Ako govorimo o političkom opredjeljenju, politika se vezuje za ustavnu jednakost; bez obzira kojoj političkoj opciji pripadate, lijevoj ili desnoj, građanstvo ima vrijednost da čuva republičke ideale koji ne poznaju ni lijeve ni desne opcije, ali prepoznaju aktere koji su neprijatelji demokratskog režima. Građanstvo afirmira dvije metode u kojima se ja pronalazim od rane mladosti. Jedna je građanski neposluh, što podrazumijeva da je građanima ustavom zagarantirana mogućnost da sruše svaku vladu koja nije demokratska, a druga je građanska netolerancija, što je termin sjajnog autora Danila Kiša i podrazumijeva pravo građana da se glasno i jasno suprotstave nacionalističkim i fašističkim idejama koje su se kroz istoriju pokazale da nisu pluralne, da su razarajuće i da insistiraju na podjelama. Građanstvo traži i set zajedničkih vrijednosti, a to su univerzalne vrijednosti – sloboda, pravda i jednakost. I onda dolazimo na teren Bosne i Hercegovine i tih etničkih ili religijskih identiteta – građanstvo je indiferentno prema tim pitanjima, etnički identitet je jedna reducirana forma, biti građanin ne znači da ne smijete imati pravo na etničku pripadnost ili ispoljavati svoj religijski identitet. Unutar jedne političke zajednice u kojoj egzistira ustavna demokratija ti identiteti su važni samo ukoliko su uistinu ugroženi. Ukoliko vam neko zabranjuje da ispoljavate svoje vjerske osjećaje, da idete u bogomolje – onda građanstvo iz prizme pravednosti prema nekome traži da se ta prava poštuju. U svakoj drugoj varijanti ta prava nemaju primat i ne mogu etnička prava biti naspram političkih, odnosno građanskih i modernih prava. Zbog toga sam ostala vjerna toj ideji i na to sam stvarno ponosna jer je bilo momenata kada se taj pojam uopšte nije koristio u javnom prostoru i bilo je dobronamjernih kolega koji su govorili da sam u teoretskom smislu zalutala jer je u jednom momentu ideja građanstva i multikulturalizma bila ugrožena i na globalnoj sceni, ali ja boljeg i svrsishodnijeg i vrjednijeg političkog ideala nisam našla u teoriji. Građanstvo je nešto što mene teorijski inspiriše i tjera me da djelujem u političkoj praksi koliko mogu i mislim da je to za BiH možda najidealnija forma s obzirom na to ko sve živi ovdje, kakva sve prava treba da zahtijeva. To je posebno važno u odnosu na vlade i politike koje se nisu pokazale sposobnim da rješavaju nagomilane probleme u zemlji.
HBS: Koliko je u ovom trenutku BiH daleko od toga?
MUJAGIĆ: Nažalost, daleko smo! Često spomenem rat – čini mi se da je ideja građanstva bila prisutnija u to vrijeme, koje je bilo vanredno stanje, i zbog toga budem jako tužna jer sam mislila da ratovi razaraju tu ideju, a ja sam izašla iz rata duboko uvjerena da će građanska država BiH pobijediti. Mi smo taj narativ tokom rata vezali za pojam građanskog društva i države. Sve aktivnosti koje su se događale u ratnom Sarajevu u kulturnom, umjetničkom, ekonomskom i medijskom smislu bile su motivirane idejom građanstva. Poslije rata BiH se nekako odriče toga, odnosno građani su se trebali oporaviti od rata, ali s njima niko nije radio, nisu prošli proces rehabilitacije ili resocijalizacije, a političke elite su vješto iskoristile mirno stanje i naraciju odbrane pretvorile u naraciju političkih stranaka. Ukrali su nam taj narativ i on je prvo doveden u pitanje od političkih struktura koje su bile za BiH. Počeli su da kradu ključne ideje i budem tužna kada se sjetim kad je Stranka demokratske akcije počela da govori da je organizirala odbranu grada i onda dolazi dejtonski Okvirni sporazum za mir i Ustav BiH i mi se i institucionalno odričemo ideje građanstva. Uzmite samo tročlano Predsjedništvo BiH, Parlamentarnu skupštinu BiH, Izborni zakon koji je donesen brzo nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma – sjećam se rasprave i kritike domaćih pravnika koji su ukazivali na to da BiH ne može imati ovakav izborni zakon jer on daje primat etničkim skupinama i njihovim predstavnicima. Mi smo tada ušli u paradigmu da svaki građanin BiH svoju relevantnost stiče kao pripadnik etničkog naroda. Mislim da smo izgubili puno vremena. I sada u javnom prostoru, 28 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, imamo prezasićenost tim pojmom koji koriste određene političke strukture koje ne razumiju koncept građanstva. Nekada bih čak rekla neka ta ideja stane da pričekamo da javno mnijenje i političke strukture nauče šta je ustavna demokratija, principi građanstva, koji je određeni vrijednosni okvir jer vrijednost je jako bitna kao i to koje osobine treba da ima jedan građanin da bi bio građanin, a ne samo glasač, što su danas građani postali. Javnost je potpuno pasivna, ono malo otpora što ima nije glasno i nije dovoljno snažno, nevladine organizacije koje pokušavaju da ukažu na te probleme su podijeljene, ima ih mnogo i ta brojnost ih je učinila disfunkcionalnim, od njih nema podrške. Bojim se da taj akter, građanin BiH, trenutno spava i moramo čekati klimu u kojoj bi mogao biti probuđen, a ja duboko vjerujem da bi znao šta treba raditi.
HBS: Možete li nam na fonu ovoga što ste rekli komentarisati presudu protiv BiH po tužbi Slavena Kovačevića?
MUJAGIĆ: Ona je s moje tačke gledišta prije svega istorijska i ja koristim priliku da čestitam građaninu Slavenu Kovačeviću što se usudio i imao vremena i energije da tuži Bosnu i Hercegovinu. Da sam znala da će krenuti u taj proces, ja bih mu se priključila i pozvala bih svakog čovjeka koji koristi racio da uradi isto. Ta presuda je važna i historijska i zato što, u odnosu na pet prethodnih presuda Evropskog suda za ljudska prava, govori o aktivnom biračkom pravu koje je zaista ugroženo u BiH jer je naš Ustav diskriminatoran prema našim građanima. Naime, za mene su i Romi i Jevreji i Česi i Ukrajinci i Poljaci i pripadnici svih 27 nacionalnih manjina, koje se tako zovu jer imamo takav zakon koji je tražio da se pobroje i nazovu tim imenom, građani BiH, ja ih tako doživljavam i ne mogu ih smjestiti u manjinske skupine, odnosno mogu ih smjestiti samo zato što su oni u diskriminisanom položaju i treba nam proces u kom možemo da detektujemo koje to skupine nemaju sva prava koja im pripadaju. Presuda je posebna jer je presuđeno da je Kovačeviću povrijeđeno njegovo aktivno biračko pravo. Zaista jeste tako. Kažu da presude ne treba komentarisati, nego implementirati, ali ako se vratimo u pretpolitičko vrijeme – to je najčestitija presuda koju je Sud za ljudska prava donio. Ona ne samo da je dala nadu BiH, nego i Evropi koja je deficitarna u nekim segmentima u poljima ljudskih prava, razumijevanja demokratije, predstavničke demokratije koja je u krizi zbog populizma koji pogađa i Evropu i EU. I ne radi se samo o etničkoj diskriminaciji da vi ne možete biti birani ako ne pripadate jednom od tri naroda, nego i o teritorijalnoj jer morate da živite u Federaciji BiH ili u Republici Srpskoj da biste se mogli kandidirati na poziciju u Predsjedništvu BiH ili za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Sama činjenica da se Dom naroda popunjava indirektno, da političke stranke biraju svoje kandidate i tako popunjavaju parlament tu je instituciju učinila nereprezentativnom s pozicije demokratije. To nije puna i prava demokratija – kakva je to demokratija u kojoj vi ne možete direktno birati svoje zastupnike tako da oni direktno vama budu odgovorni za svoje djelovanje? Za razliku od Slavenovog poimanja demokratije, ja idem i dublje i tvrdim da su političke stranke sebi napravile dizajn koji ne jača demokratiju, nego njihovu političku moć. Nama treba okvir koji će ograničiti političku moć aktera koji nas 30 godina drže u mraku, a ja hoću da vjerujem da mi taj mrak ne zaslužujemo.
HBS: Kakva je tu uloga međunarodne zajednice pod čijim pokroviteljstvom se dešava kompletan politički život u BiH, ja bih se usudio reći još od 1992. godine?
MUJAGIĆ: Pe evo prilike. Ako međunarodna zajednica – a ne bih generalizirala jer pod tim pojmom mi mislimo na svašta, na ambasade SAD-a i Njemačke i drugih država, na OHR koji je nova politička institucija u BiH, na OSCE, na međunarodne vojne snage, međunarodne policijske snage – i ako nećemo da generaliziramo i kažemo da je međunarodna zajednica sve uradila pogrešno, a ja hoću da vjerujem da je imala najbolju namjeru, ali propusti zaista jesu napravljeni, i u medijskoj reformi i u zakonodavnoj i u sudskoj reformi – ovo je sada prilika da se stvari poprave. Ako se greške dešavaju i ako nisu bile namjerne i sistematske, ako nisu bile organizirane, ako su se desile jer je proces tranzicije BiH uistinu bio težak i zato što je BiH uistinu specifična zemlja u odnosu na druge zemlje, zbog svoje multikulturalnosti i svih ljudi koji žive ovdje i svoje geopolitičke pozicije, ovo je sada prilika da međunarodna zajednica pokaže da će stati uz građane, a ne uz političke aktere koji su ovdje i proizvođači sukoba jer generišu sukob i oni koji treba da se dogovore jer imamo zahtjeve i molbe međunarodne zajednice da se naši politički akteri dogovore. Kako će se dogovoriti ako sami prave sukobe i na tim sukobima grade svoju političku legitimaciju? Kada bi se dogovorili, oni više ne bi postojali, prosto bi odumrli i ja ne mogu da vjerujem da međunarodna zajednica to ne vidi. Sigurna sam da oni to vide jer se radi o ljudima koji imaju političko, diplomatsko i životno iskustvo, bili su na različitim mjestima i žarištima i naravno da vide. Ova presuda je prilika da se o njoj ne raspravlja na način da se ona politizira, a vidim u medijima da se počelo politizirati kao da se o njoj treba raspravljati. Ova presuda treba da bude pod hitno implementirana.
