„Priroda ima uvijek pravo, a pogreške i zablude su uvijek ljudske.“
- Johann Wolfgang von Goethe
Prije nekoliko proljeća, prolazio sam s poznanikom iz Njemačke pored, vegetacijom nabujalog, Kampusa Univerziteta u Sarajevu. Drveće je uveliko raslo i zelenilo se iz uništenih i napuštenih zgrada. Sav taj devastirani beton se, ipak srećom, nije vidio. Pitao je – Je li ovo univerzitetski botanički vrt? U šali sam odgovorio – To je više netaknuti prirodni rezervat.
Istina, tako netaknut je bio, čak skoro, četvrt stoljeća. Biljke su neukroćeno bujale, a mnoge životinje, bez boljeg utočišta, upravo su tamo pronalazile neku vrstu svog doma. Nemalo studenata je to godinama strašilo, posebno tokom kratkih zimskih dana, vraćajući se s predavanja u gotovo nikako osvijetljenom kampusu.
Poznanik iz Njemačke, botaničar iz Bremena, tada mi je rekao to da je upravo njegov grad i službeno najzeleniji u Njemačkoj. I istina, Bremen ima, oko 70%, više zelenih površina od velikih njemačkih gradova, Berlina ili Hamburga, iako Berlin ima svoj čuveni Tiergarten, cijelu malu višefunkcionalnu šumu od čak 5 km² (pola sarajevske Općine Novo Sarajevo, op. a.) u sred grada.
Srećom, poznanik tada nije imao vremena razgledati, prečesto čak niti pokošeni, Kampus Univerziteta u Sarajevu, ali prolazeći pored njega, sve vrijeme, pričao je, o tome, kako su oni, s pažnjom, dugo pejzažno oblikovali i uređivali njihov kampus u Bremenu, pronalazeći mu i neke nedostatke.
On je otišao u Njemačku, a uskoro, nakon toga, Kampus Univerziteta u Sarajevu, prijeratnu vojnu kasarnu, konačno su se pokrenuli, tek raščistiti, raščistiti od onog drveća, s početka priče, koje raste i zeleni se iz uništenih i zapuštenih zgrada. Ostaje nejasno to – Zašto su brojna stara stabla tada posječena, čak i sa zelenih površina, posebno znajući višestruke vrijednosti i funkcije debla?
U međuvremenu, prolazi još koja godina, a onda stižu vijesti o radikalnoj rekonstrukciji Kampusa Univerziteta u Sarajevu s udarnim naslovima da „Rekonstruisani prostor neće biti dostupan samo studentima i radnicima univerziteta, već svim stanovnicima Sarajeva“.
Dakle, godinama, četvrtinu stoljeća, Kampus Univerziteta u Sarajevu je bio okrajak duhova, čak i bez poštene studentske kantine, a sada ga – odjednom – trebaju i „svi stanovnici Sarajeva“.
Šta je svrha univerzitetskog kampusa?
„Premijer Kantona Sarajevo Edin Forto je ukazao, na to, da je riječ o vrlo atraktivnom prostoru, koji će potpuno drugačije izgledati, a na zadovoljstvo svih građana“, pisali su mediji.
Cijeneći osnovna načela pejzažne arhitekture, odnosno dizajna vrtova ili parkova, koja i službeno datira još od projektiranja i oblikovanja Central Parka (1822.) u New Yorku, bitno je odrediti primarnu svrhu i primarne korisnike prostora, bilo kojeg prostora.
Kampus univerziteta, bilo kojeg na svijetu, nije bilo kakav zatvor i tamo se ne uskraćuje boravak, bilo kome dobronamjernom, ali to primarno jeste, te treba ostati, radni prostor, koristan i ugodan vanjski radni prostor, studenata, sve manje studenata u Bosni i Hercegovini, te njihovog nastavnog osoblja.
U relevantnoj stručnoj literaturi se jasno navodi to da vrt ili park nije samo dio privatnog posjeda, namijenjen za odmor, rekreiranje, te uzgajanje biljaka, već je, sve češće i sve više, važan dio vanjskih poslovnih prostora, oplemenjen različitim florističkim kulturama, ukrasnim biljkama, ali i dekoracijsko-arhitektonskim elementima.
U razvijenom svijetu, posebno na zapadu i sjeveru Evrope, Mediteranu, Sjevernoj Americi i Australiji, bitni i mnogobrojni poslovni sastanci, te predavanja, sve češće i sve više, održavaju se upravo u otvorenim ili polu-otvorenim vrtovima ili parkovima.
Više različitih naučno-univerzitetskih istraživanja govori o socio-psihološkim blagodatima vrta ili parka, pa čak i o njegovom nadahnuću tokom poslovnih sastanaka.
Općepoznato je to da učenje i studiranje zahtijevaju svojevrsni mir i tišinu, što je preduvjet koncentraciji. Naučno je dokazano, i to, da zelena boja, kao osnovna boja vegetacije, pogoduje tome. Pogoduje i umirujuće plavo nebo, dovoljno sunčeve svjetlosti, lagani cvrkut ptica...
Ipak, neophodno je studentima osigurati zelenu oazu, pogodnu za učenje i studiranje, ali može li se to ako se jedan univerzitetski kampus, bilo koji na svijetu, već unaprijed, promovira kao „okupljalište za svakoga“?
Arhitektonske nakaze i ekološka rugla od plastike
Dok razvijeni svijet, kojem se teži, teži prirodnim materijalima, pogodnim i probavljivim za okoliš, teži reciklaži i obnovljivim izvorima, Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Univerziteta u Sarajevu, upravo u kampusu, nedavno je montirao svoj plastenik, kojem su tik, s jedne strane, zidovi i prozori zgrade, koja se svakodnevno koristi, a s druge ogromno automobilsko parkiralište, puno ispušnih plinova i štetnih aerosoli. Stoga je uvijek, ali uvijek, bez iznimke, dobro imati na umu to – Kakvu hranu konzumiramo?
Svoje utočište, osim različitih životinja, s početka priče, u Kampusu Univerziteta u Sarajevu su vremenom pronašli i određeni ugostiteljski objekti, posljednjih godina, mahom korišteni za masovne svadbarske svečanosti i zabave s glasnom muzikom. Stoga, uz ovo, imajući u vidu ono promoviranje kampusa kao okupljališta za svakoga, ostaje pitanje – Počinje li privatizacija, čak i Kampusa Univerziteta u Sarajevu, kako mi to volimo reći – državnog univerziteta, te šta će, zapravo na kraju priče, ostati studentima, okosnici svakog društva, kojih je ionako sve manje...?